MRTVI SU OKLEVETANI, ŽIVI OSUĐENI, A OLUJU OBILJEŽAVAJU ONI KOJI S NJOM VEZE NISU IMALI
Kada se predsjednik Franjo Tuđman nakon Oluje ponosno s hrvatskim generalima popeo na kninsku tvrđavu i razdragan poljubio hrvatsku zastavu pustivši je da vijori nad Kninom, valjda je cijela nacija dijelila slično oduševljenje. Prošlih dana kada se obilježavalo šesnaestu obljetnicu Oluje cijeli je državni vrh, nakon što duže vrijeme nije dolazio, bio u Kninu. Ali nije bilo ni traga nekadašnjem oduševljenju. Šesnaest godina nakon opće sreće i ponosa zbog Oluje, Hrvatska nije baš sretna zemlja. Ona je i višestruko podijeljena zemlja. Pa djelomično i Olujom i odnosom prema njoj. Dok se vrh države službeno slikao oko novoga kninskoga spomenika ratnoj pobjedi, Oluje se sjećalo političarskim govorima, tj. službeno, suzdržano i prigodničarski. I manje-više dosadnim poetsko-pjevačkim programom kvazidomoljubne namjere, očito više namijenjenim političarima nego okupljenom narodu. A ni njega baš nije bilo “u velikim količinama”. Sve domoljubno žešće i ove se godine slilo u Čavoglave...