ŠIROKI NA USKOM PUTU ILI ŠTO MI HOĆEMO
Dugo sam se skanjivao napisati ovaj članak. Prvo, tema o 'zlim Hercegovcima' i 'dobrim urbanim Hrvatima' činila mi se kontraproduktivnom kao i razglabanje o NDH, Jasenovcu, Bleiburgu itd. Teme su to na koje se našijenci lijepe, navaljuju kao muhe na da ne kažem što. Drugo, činilo mi se da zasijecanje po toj otvorenoj hrvatskoj rani nikako ne može doprinijeti ozdravljenju. U dva-tri teksta ipak sam upozoravao kuda sve to vodi, više da mi savjest bude mirna negoli sam očekivao nekakvu korist od takvoga pisanja. Treće, ah, treće, činilo mi se – cinici se sada mogu smijati koliko im drago, i bit će u pravu! – činilo mi se da ova zemlja još ima nekakvu budućnost, nekakve, barem male izglede da se uljudi, upristoji i osovi na vlastite noge bez tutorstva iz Washingtona, Londona, Pariza i dojučerašnje 'braće' iz susjedstva. A previše sam i Zagreb volio da bih o njemu trijezne glave sudio. Premda mi je još nedavno, kada su ono Horde zla poharale Široki, kristalno jasno ...