Terapija i dišpet
Joško Šupić autor: Lenka Gospodnetić Smokva, srdela, soparnik, viška pogača... To bi bio tek početak nabrajanja spize koja je nekoć othranjivala sirotinju, a danas pak ulazi u elitno "eko-etno" društvo, te je sve manje (pa i cjenovno) pristupačna "običnim" konzumentima. Ovaj put ostanimo pri prvospomenutoj, smokvi naime. Hajde, sad se svi zajedno prisjetimo: kad smo se zadnji put do sita najeli svježih, hladnih smokava iz frižidera, kako smo "užali" u djetinjstvu? Teško se sjetiti, ha? Doista, friško ubranim plodom smokve može se sladiti još samo sretnik koji posjeduje vlastito stablo, vjerojatno uz vikendicu, te se zatekne blizu u doba berbe, recimo da mu se posreći na godišnjem. Pod uvjetom da je tat nije prethodno obrstio, dakako. Jer, da bi došla do kupca, smokva ne smije biti starija od jednog dana. One suhe, pak, platit ćemo po zlato, jer kilogram smokava vrijedi kao ista mjerica solidnog mesa. Sve