#NIJESVETAKOCRNO

Svjetsko srebro mnogima je u Hrvatskoj zapelo u grlu. Kh-kh, uh kako to peče, kakav gorak okus, kašlju, guše se od muke, crvene u licu. Bolesnik bi u bunilu najradije kriknuo “pa dobro, drugovi, jesmo li se mi za ovo borili”.Da, da, nije lako živjeti s alergijom na hrvatski uspjeh, mutnim očima gledati slike sretne i radosne Hrvatske, vatrenog zanosa, dok u mamurnoj tintari kipti osjećaj bijesa i nemoći. Jesmo li mi zbog ovoga ispisali tone tekstova i eseja kako je sve u Hrvatskoj osuđeno na propast, kako tu ni kriza ne može uspjeti, kako su tu i sport i nogomet močvara, kako tu žive odreda glupi i gluplji, sa zaključkom, kako je cijela ta operetna priča povijesni promašaj, i kako je projekt “slučajne države” neslavno propao. Pa zar smo mi doktorirali na tome, a da bi se sad Hrvati preporodili od veselja i da bi ih cijeli svijet pratio sa simpatijama? Vrištali bi oni od muke, ali eto, narod ih ne čuje, ili da oprostite, baš ih i ne je... Veličanstveni rezultatski uspje...