In memoriam Zvonko Bušić Taik
Svijeću ti palim, na dan Tvoje smrti, prijatelju! Na Tvom grobu. Nek gori, nek svijetli, nek zagrije dušu, osjećaj, nek kaplje svojim suzama voštanim ... Svojom je rukom palim u ime tolikih dragih mrtvih ruku. Sinova ovog naroda i Domovine s kojima si noći probdjevao dok ste slobodu sanjali, u ime tolikih mladih ruku sinova ovog naroda slomljenih i strtih, ruku što su se zauvijek okamenile u pozdravu Domovini ... I treća će godina početi teći, a sve ti nisam kazao. Ta tek smo u šaku počeli zbrajati sutone i zore. Pjesme teku i tako same. Jutarnje rose i inje tek su se počeli slagati, u borama je samo nekoliko snjegova. Sve one ispričane priče ne prestaju se ponavljati. Znaš ono kad smo zborili a noć samo šutjela, kad si se vraćao sv. Stjepanu uvijek gdje god da si pošao i u oči ga gledao i uvijek od njega prijekor očekivao. Kako smo ga molili da nam se nebesa rastvore, da nas vjetorvi osvježe, da se planine, da se polja, da se sela razvesele ... Oteo te rujan. Kao grožđe. Zr...