In memoriam Zvonko Bušić Taik

Svijeću ti palim, na dan Tvoje smrti, prijatelju! Na Tvom grobu. Nek gori, nek svijetli, nek zagrije dušu, osjećaj, nek kaplje svojim suzama voštanim ...

Svojom je rukom palim u ime tolikih dragih mrtvih ruku. Sinova ovog naroda i Domovine s kojima si noći probdjevao dok ste slobodu sanjali, u ime tolikih mladih ruku sinova ovog naroda slomljenih i strtih, ruku što su se zauvijek okamenile u pozdravu Domovini ...

I treća će godina početi teći, a sve ti nisam kazao. Ta tek smo u šaku počeli zbrajati sutone i zore. Pjesme teku i tako same. Jutarnje rose i inje tek su se počeli slagati, u borama je samo nekoliko snjegova. Sve one ispričane priče ne prestaju se ponavljati. Znaš ono kad smo zborili a noć samo šutjela, kad si se vraćao sv. Stjepanu uvijek gdje god da si pošao i u oči ga gledao i uvijek od njega prijekor očekivao. Kako smo ga molili da nam se nebesa rastvore, da nas vjetorvi osvježe, da se planine, da se polja, da se sela razvesele ...

Oteo te rujan. Kao grožđe. Zrna jedrog i punog. Potekli smo razdragani svojim gumnima, patrinima, konobama, pod oraške i murve, da se nasjedimo, da se napričamo, da čujemo što stariji govore. A oni su, kao i uvijek, ispod glasa šaptali oslonjeni na svoje štapove s krunicama u rukama, i stalno se obazirali. Znali su u svakom trenutku siktavo doviknuti da ih i ono čedo u kolijevci razumije,
- Dico, i zidovi uši imaju!
I pokazivali su izrasline na svojim zapešćima. Mjesta gdje se žica kroz kožu i tetive usijekla do kosti, dok su im tako svezane ruke izvaljivali iz lopatica dižući ih visoko s leđa iznad glave. Starcima su oči gorjele, a pogled se u mraku svjetlucao suzama. Pa bi šutjeli i ispod glasa dodali,
- Bogu se molite, ne dajte se! Izdajica Boga ne vidila!
A mi smo dlanovima svojim grijali metalne pločice hrvatskog grba, brojali mu kvadratiće, i svečano ga stavljali na svoje kape.

Znam da ti zvijezda u nebeskom svodu titra. U duši me grije Vaša svijetlost, i ona nebeska mliječ mirijada drugih zvijezda kojima nikad nisu vjerovali da su odletjeli put vječnih prostranstava. Ponekad očujem topot Vaših koraka, osmjehe, i nebesku pjesmu. I bude mi žao da nisam s Vama ...

I nikada nam nisu vjerovali, ne zato jer bismo ih lagali, već jer su nas se bojali. I mrtvih, prijatelju! Stoga su nam kroz duga stoljeća groblja raznašali, grobove razbacivali, kosti mrvili. Uvijek su se bojali onoga poslije, pa da se djeca ne bi imala gdje iskupiti, u jame nas, u rijeke, u bezdane bacali. U bunare i provalije. Tijela spaljivali, i poslije pričali,
- Tko zna gdje su ih sklonuli.
I danas dobro znaju da će naši grobovi oživjeti, da će život buknuti kao iz katakombe ...

Zemlja će Vama procvjetati. Zore se ne može baciti u tamnice, ni domaće ni svjetske. Rešetke će poput harfa pjevati psalme sužnjeva što se ne mogu pokoriti. Rijeke će šumjeti. I Lašva i Neretva s Vrbasom, Bosnom i Savom. Cetinom i Krkom. Sinji će Jadran sve znati, jer se tolika stoljeća naslušao pobjedničke pjesme prikovanih hrvatskih sužnjeva s najrazličitijih galija. Planine će grmjeti, polja ustresati svojim travama. Ruka će stijeg još čvršće stezati, zemlju braniti junak, majke nove rađati. Evo ti na grob svijeća, prijatelju, da zasvijetli, da zagrije, da poteče suzama voštanim. Što god si mi dulje mrtav, to jače si mi živ. Počivaj, i svi vi hrvatski vitezovi, u miru Božjem. Laka Vam sveta gruda Vaše i naže zemlje Hrvatske.

Počivaj u miru Božjem, hrvatski Viteže i Prijatelju Zvonko Bušiću!