UČIMO LI IZ POVIJESTI¨?
| Kultura i društvo | Povijest | ||
| Autor G.M. i M.Holjevac on Ponedjeljak, 05 Prosinac 2011 11:11 | ||
 'Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.' Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine. Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri 'Shwarzlose' 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije na današnji dan, 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao 'krvavi četvrtak' - ili, bolje reći, zaboravljen od Zagrepčana. Nema cvijeća na godišnjicu pokolja ispod spomen ploče postavljene na zgradi broj 11 na trgu, kakvog bi svakako bilo u Irskoj. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve. Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, 'borbe protiv hrvatskog nacionalizma' koja još traje. U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca - gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike. Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, osobno pucao iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto. Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.
Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji.
Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i
zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili
potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne
manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske
zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije,
čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao 'europskim
skandalom' i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi
za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike
bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su
kažnjavane strogim kaznama.
Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite. Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda. 
Mitraljez Shwartzlose
Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području 'srpskih zemalja', unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom. Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: 'U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO... Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.' To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije. Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji. Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o 'Splitskom kvartetu': Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: 'Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše'. Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja - nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu. 
Grobovi prosinačkih žrtava
A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ
u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj
Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju
smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, 'Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!'.
Potomci Grge i Danka Anđelinovića to, u neku ruku, i jesu. Zoran Pusić je svojevrsni žandar, preko svoje udruge za ljudska prava i dalje uhićuje i progoni hrvatske nacionaliste i promovira ideju Jugoslavenstva. Često mu se u progonima hrvatskih nacionalista priključuje i sestra, koja je u više navrata izjavljivala da je Hrvatska 'država stvorena na zločinu'. Za svog ujaka, Vuka Anđelinovića, Vesna Pusić tvrdi da je bio ugledan partizanski liječnik, no on je rođen 1922. pa se postavlja pitanje kad je i gdje diplomirao, obzirom da šuma nije zgodno mjesto za studij medicine. Također je sporno što je partizanima pristupio koji dan pred pad Italije. Možda ćete reći da ovo ne bi trebalo spominjati, no u demokratskim državama je normalno da građani imaju uvid u obiteljsko porijeklo svojih političara. Smatram da građani Hrvatske imaju pravo znati je li žena koja je na godišnjicu tog pokolja praktički postala buduća ministrica vanjskih poslova Hrvatske, dakle osoba koja će nas predstavljati u inozemstvu, politička Jugoslavenka kao i njena obitelj ili politička Hrvatica. Ovdje se ne radi o brojanju krvnih zrnaca: ovdje se radi o pripadnosti politilčkoj naciji, koja je posve normalan preduvjet za minstarsku funkciju - hrvatski ministar vanjsikih poslova može biti i etnički Kinez, ali ne i kineski domoljub. Najvažnije od svega, osuđuju li oni, kao veliki pobornici ljudskih prava i veliki protivnici autoritarnih režima, postupke članova svoje obitelji iz prošlosti? Lani smo vidjeli Vesnu Pusić kod Stankovića kako se na njegovo ulizivačko pitanje o tome da ona nije poput Jadranke Kosor 'ukrala' stan posprdno nasmijala i rekla kako je njena obitelj ipak stara zagrebačka. Ako se već ona u više navrata hvalila svojom obitelji, svojim zagrebačkim korijenima, te sama rekla da neki nisu dostojni izreći ime njene obitelji, onda smatram da je ona, kao buduća ministrica vanjskih poslova ove (recimo) države, dužna javnosti dati neke odgovore. Prije svega, namjerava li samo nastaviti voditi istu politiku prevođenja Hrvata u građane drugog reda u vlastitoj zemlji kakvu su Anđelinovići vodili u prošlom stoljeću drugim, demokratskim sredstvima? Kako postoje snažne indicije da je Vesni Pusić Jugoslavija, za koju su se njeni preci borili, ipak emocionalno bliža od zemlje čiji bi suverenitet trebala štititi, obzirom da je često osuđivala hrvatske nacionaliste i zločine počinjene na hrvatskoj stani, a ne i jugoslavenske nacionaliste i zločine sustavno činjene na jugoslavenskoj strani, smatram da postoji i moralni osnov da se povodom godišnjice pokolja javno postavi takvo pitanje budućoj hrvatskoj ministrici vanjskih poslova. Hrvatska javnost ima pravo na kristalno jasan odgovor o tome kakav je njen stav o ovdje opisanim događajima. Večernji list o prosinačkim žrtvama |
Primjedbe