VICE VUKOJEVIĆ O VESNI PUSIĆ

Prenosimo pismo Vice Vukojevića upućeno prvobitno Večernjem listu, a u kojem on reagira na istup Vesne Pusić u istom listu. Nakon što Večernji list nije objavio pismo, ono je na kraju ustupljeno tjedniku Hrvatski list. Podsjećamo, Vice Vukojević široj javnosti postao je poznat nakon što je 1991. imenovan za predsjednika Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog državnog sabora. Nalazi ove komisije uzburkali su duhove, i može se pretpostaviti da i dan danas dio političkih sukoba vezan uz Vukojevićev rad na čelu spomenute komisije. Zato osim teksta iz Hrvatskog lista donosimo i članak objavljen u Vjesniku 1999., iz kojem je izneseno nešto više pojedinosti o radu Komisije od 60 članova.

 

Vice Vukojević: "Časna obitelj" Vesne Pusić

Nakon šio je krajem prošle godine sudac Ustavnoga suda u mirovini Vice Vukojević dao intervju Večernjem listu u kojem je optužbe protiv sebe za silovanje neidentificirane muslimanke proglasio izmišljenima i u kojemu je progovorio i o nekim članovima obitelji Vesne Pusić, predsjednica HNS-a je dan poslije reagirala izjavom da Vice Vukojević nije dostojan izreći ni ime njezine obitelji. Vukojević je poslao Večernjem istu odgovor na tvrdnje Vesne Pusić, ali kako do danas nije objavljen, ustupio ga je Hrvatskom listu te ga objavljujemo.

Pismo Vice Vukojevića Večernjem listu

U Večernjem listu od 30. prosinca 2007. objavljen je članak „Nedostojan izreći i ime moje obitelji", u kojem su prenesene izjave Vesne Pusić koje sadrže razne neistinite i klevetničke tvrdnje na moj račun. Sukladno Zakonu o informiranju, molim vas da objavite moj sljedeći odgovor Vesna Pusić ponavlja laži da se protiv mene vodi nekakav postupak zbog silovanja premda je u međuvremenu hrvatska javnost obaviještena da se takav postupak ne vodi niti se je ikada vodio, a izmišljena nije samo priča o silovanju već i svjedokinja kojoj je ta izjava pripisana. Usprkos tome Vesna Pusić izjavljuje da ja „trebam položili račune". S takvim zahtjevima da trebam dokazivati nedužnost uslijed izmišljenih optužaba bio sam više puta suočen u komunističkoj Jugoslaviji prilikom ispitivanja u Udbi. Mislio sam da su ta vremena prošla, ali ovaj slučaj govori da i dalje trebam biti vilo oprezan.

Vesna Pusić očigledno ima specifično poimanje prava prema kojemu optuženi treba dokazivati vlastitu nedužnost. a ne tužitelj njegovu krivnju. Može biti da je ona takvo poimanje prava, pravne države i pravnoga poretka baštinila od svoga oca, uglednoga akademika Eugena Pusića koji je kao visoki jugoslavenski državni dužnosnik u godinama poslije Drugog svjetskog rata bio sudionik komunističke, titoističko-staljinističke pravničke prakse u Zagrebu i Hrvatskoj koja je iza sebe ostavila bilancu od nekoliko desetaka tisuća mrtvih i zatvorenih Hrvata, Potpuno se slažem s mišljenjem da je u načelu neprimjereno u javnoj polemici s jednom osobom u priču involvirati druge članove njezine obitelji osim ako se time ne želi dokazati svojevrsna obiteljska geneza u stajalištima suprotstavljene osobe s kojom se polemizira. A o tomu je u ovom slučaju riječ. Zato ću još jednom ne samo ponoviti, nego da čitateljima bude jasnije - dodatna pojasniti iz kakve 'časne obitelji' potječe Vesna Pusić.

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Oni su se bili pobunili protiv odluke Narodnoga vijeća „da s danom 2. prosinca čitav naš narod slovensko-hrvatsko-srpski tvori jedinstvenu državu pod regencijom njegova kraljevskoga visočanstva prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđeviča". Pobunjenim vojnicima pridružio se velik broj Zagrepčana na Trgu bana Jelačića te su zajednički uzvikivali: "Dolje srpska dinastija. Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!" Tadašnji Sef policije u Zagrebu Grga Budislav Anđelinović naredio je da se na pobunjenike otvori vatra. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila. Kad su ga neki hrvatski zastupnici u beogradskoj Skupštini optužili zbog tog zločina, Grga Budislav Anđelinović 26. travnja 1921. ovako je objasnio svoj postupak: "Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da treba prvi da počnem, smatrao sam da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim". Za svoga djeda Danka Anđelinovića Vesna Pusić tvrdi daje bio „poznati hrvatski pjesnik". Ja to nisam osporavao niti se namjeravam baviti njegovim pjesničkim opusom. To prepuštam književnim kritičarima. Mene zanima politička djelatnost Danka Anđelinovića tijekom Drugog svjetskog rata, a o njoj se može dosta toga saznati iz Zbornika dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji" (Split 1982.). Tamo se na više mjesta spominje ime Danku Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih okupatora i imao je sjedište u Splitu (Solinska cesta 56). U navedenom zborniku također se govori o 'Splitskom kvartetu': Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura".

U isto vrijeme četničke jedinice pod komandom vojvode Birčanina, i pod zaštitom talijanskih fašističko iredentističkih okupatora, izvršile su niz pokolja hrvatskoga stanovništva u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini. Sam Birčanin, primjerice, u izvješćima četničkoj komandi u Srbiji piše da su njegovi četnici pobili oko tisuću hrvatskih civila u Dugopolju kod Splita, u Srijanima i Gatima kod Omiša te u selima kod Vrgorca. Vladimir Dedijer i Antun Miletić u knjizi 'Zločini nad Muslimanima' (Sarajevo 1990.) citiraju Birčaninovo izvješće Draži Mihailoviću o tim zločinima: „Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše". Iz popisa ubijenih u tom četničkom pohodu vidljivo je da su četnici ubijali žene i djecu.

Vesna Pusić navodi da je njezin stric (ujak) Vuk Anđelinović bio „ugledni antifašist i partizanski liječnik". Njegov antifašizam za mene uopće nije sporan, premda bi se mogli upitati zašto se je on partizanima priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije. Međutim, njegov antifašizam mogao je biti sporan njegovu ocu Danku koji je, kako piše u prije navedenom zborniku, surađivao s talijanskim fašističkim okupatorom i njegovim četničkim pomagačima. Ja sam osobno uvjereni antifašist i smatram da bi to trebao biti svaki hrvatski domoljub i demokrat - već zbog činjenice da su talijanski fašisti izvršili brojne zločine nad hrvatskim narodom tijekom okupacije hrvatskih područja u Drugom svjetskom ratu. ali i prije toga u Istri i Hrvatskom primorju. Što se tiče Vuka Anđelinovića, problematično može biti njegovo moguće pripadništvo zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.

U tom pohodu kojemu je krajnji cilj bio osvajanje Mostara, sudjelovao je akademik Adolf Dragičević, kolega Eugena Pusica. Štoviše, taj prisni prijatelj našega predsjednika Stipe Mesića, koji je svojedobno inspirirao Vesnu Pusić za objede na moj račun, ostao je bez potkoljenice pred ulazom u Mostar. Prošle je godine Adolf Dragičević, uz podršku Eugena Pusica i istomišljenika, bio kandidat za predsjednika Hrvatsko akademije znanosti i umjetnosti, ali je izgubio. Nakon toga je dao intervju tjedniku Globus (10. kolovoza 2007.) pod naslovom HAZU treba srušiti.

Poslije „operacije Mostar1' 11. dalmatinska brigada nastavila je ratni put prema zapadu: preko Dalmacije, Like i Slovenije - do Bleiburga, gdje je iz njezina sastava regrutirana jedinica masovnih ubojica koji su od jama na Kočevskom Rogu napravili jedno od najvećih poslijeratnih stratišta u Europi. Vuk Anđelinović nije mogao biti partizanski liječnik kako tvrdi Vesna Pusić jer je rođen 3. travnja 1922. godine. Osim ako nije preko reda diplomirao kod svoga kolege, 'partizanskog Mengelea', danas također uglednoga člana HAZU-a Drage Ikića koji je, prema knjizi 'Jedanaesta dalmatinska udarna brigada' (Split 1987.), kao domobranski garnizonski liječnik u Vrgorcu, u dosluhu s OZNOM, neposredno prije partizanskoga napada na grad 12. listopada 1943. zatrovao vojnički kazan u namjeri da svoje 'pacijente', hrvatske domobranske vojnike pripremi za partizansku klaonicu.

Toliko, ukratko, o Pusićkinim optužbama protiv mene i o njezinoj 'časnoj obitelji'. Naravno, nije to sve i ako ju budu zanimale dodatne pojedinosti o spomenutim kao i nespomenutim članovima njezine 'časne obitelji', može se ponovno javiti.

Zahvaljujem na uvrštenju i najsrdačnije Vas pozdravljam

Vice Vukojević,
Sudac ustavnog suda u mirovini
Hrvatski list