21 srpnja, 2015

Mons. Batelja odgovara Manoliću

POSTULATOR KAUZE OPŠIRNO O MANOLIĆEVIM TVRDNJAMA

Dr. Juraj Batelja: Kada Manolić priča o Stepincu, onda ili ne zna, ili laže

U Jutarnjem listu od srijede 8. i četvrtka 9. srpnja 2015. u nastavcima su prikazani »Manolićevi memoari« koji su pod velikim naslovom »Politika i domovina. Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku« objavljeni u Zagrebu 2015. godine. Nije mi nakana govoriti o povodu pisanja ove knjige i njezinu sadržaju, ali jest o brojnim manipuliranim povijesnim činjenicana i udbaškom friziranju istih.
Lepoglavski zatvor nije bio hotel
Kao postulator u kanonskom postupku proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca izravno sam spomenut u navedenoj knjizi i novinskim člancima. Zbog toga i radi istine, želim se očitovati o netočnostima koje su iznesene o bl. Alojziju Stepincu i postupcima UDBA-e, odnosno zloglasne tajne službe Titova režima.
U feljtonu »Manolićevi memoari (4): Mnogi su posjećivali kardinala Stepinca u zatvoru«, Jutarnji list, od 8. srpnja 2015., na str. 18. i 19. Manolić opravdava sebe i UDBU. Naime, Udbini suradnici u Lepoglavskom zatvoru pisali su što se sviđalo njihovim naredbodavcima. Zato sam se u svim svojim dosadašnjim osvrtima pozivao na svjedočanstvo samoga nadbiskupa Stepinca jer mi je istinitije iskustvo žrtve od mržnje progonitelja.
Manolić ne otkriva tko je pisao izvješća
Zna se, a ne samo pretpostavlja, tko je pisao izvješća o zatvorenicima u Lepoglavi. Manolić, na žalost, javnosti nije otkrio tko je pisao izvješća i nakon pada Titova režima. Po njegovom naređenju je za potrebe Kauze 1993. godine izvršena ekspertiza o obdukciji i sastavljena službena »Zabilješka« o mrtvom tijelu kardinala Stepinca, zaplijeni njegova srca. Napisali su je pojedinci od kojih neki i danas očekuju pravorijek međunarodnoga suda.
Manolić tvrdi da »nijedan zahtjev za posjet [u Lepoglavi zatvorenom nadbiskupu Stepincu] nije odbijen«. Nije za vjerovati ovoj tvrdnji jer je za svaku posjetu trebalo pisati posebnu molbu, a mnoge od tih molbi nisu odobrene. Što se tiče razgovora posjetitelja s nadbiskupom Stepincem, treba reći da je prisutni član »odjeljenja UDBA-e u zatvoru« nasilno prekidao razgovor Nadbiskupa i njegovih posjetitelja. Nadbiskup je 5. prosinca 1951., na dan premještaja iz Lepoglave u Krašić, izjavio: »Psihičke boli i muke redovito su jače od fizičkih! – (Odsječen od svijeta.
Jedno vrijeme ništa nisam znao, što se vani događa. A ipak, tu je narod, tu su svećenici, pa onda briga, kako su, neće li klonuti?!) Zatim one doduše sitnice, ali koje ipak uznemire u prvi mah čovjeka. Kad sam dobio paket, kolačiće bi sve smrvili, jabuke razrezali, limun iscijedili, kobasice izrezali, ne bi li tu našli što skrivena. Etikete na knjigama odlijepili, ne bi li mi i tu netko štogod napisao. Mjesec dana stražar je stajao blizu mene za vrijeme sv. Mise. O. Grimm mi je spomenuo, da je karmelićankama u Brezovici procurio krov, i činovnik ministarstva, koji je pri¬sustvovao razgovoru, odmah prekine i razgovor i posjet rekavši: ‘O tome se ne može razgovarati, prekidam razgovor!’ – Zato, kad me jednom zamjenik upravnika zapitao, da li znadem o čemu smijem razgovarati sa sestrom, to me uvrijedilo, pa mu kažem aludirajući na Grimmov posjet: ‘Ta o čemu smijem govo¬riti, kad ne smijem znati ni to, da vani pada kiša?!’« (Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik, str. 41.–42.).
Manolić ne donosi činjenice iz svojih bilješk
Manolić pompozno izvješćuje da je »UDBA zavrbovala jednog od svećenika (…) koji je bio izvor njihovih informacija o tome kako Stepinac ‘diše’«. Ime tog svećenika je poznato. Bio je to B. G. Jedno njegovo snishodljivo pismo našao sam i u arhivu javnog tužitelja Jakova Blaževića. Nije istinita tvrdnja Josipa Manolića da »nije bilo pritužbi« nadbiskupa Stepinca na tretman prema njemu. Ubrzo nakon zatočenja u Lepoglavi zatražio je da se baš »zavrbovani B. G.« smijeni i da »pretpostavlja, [da] u zatvoru ima i boljih svećenika«. Nakon toga je 8. studenoga 1946. iz Stare Gradiške doveden mons. Nikola Borić.
Šteta što gospodin Manolić nije donio činjenice iz svojih bilježaka koje je »vodio dugo vremena o Stepinčevim danima u Lepoglavi«. Sigurno bi u njima našao koji trag naredbi Udbe ili vrha KP o okivanju zatvorenika u lance ili o ubojstvu svećenika Stjepana Gabrića. On nije umro od sifilisa, nego je nađen obješen za radijator jer nije htio »plesati po muzici UDBE«. U tim bilješkama sigurno bi pronašao svoje vlastoručno potpisane naredbe o prikupljanju detaljnih podataka o svim zatvorenim svećenicima i redovnicima te posebnim mjerama nad njima. Opisivanje zatočeništva nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi kao boravku u hotelskom smještaju smiješno je i ponovno je izrugivanje žrtve.
‘Sotonski plan’ premještanja kardinala Stepinca na Visovac
U tim bilješkama sigurno bi naišao i na plan UDBA-e da nadbiskupa Stepinca premjesti u franjevački samostan na Visovcu. Kakav sotonski plan! Htjelo ga se unutar samostana okružiti franjevcima doušnicima, na obali otočića stražarima pouzdanicima, a na obalama Krke policijom. Baš je odvažan bio provincijal fra Karlo Nola koji se takvom planu othrvao i ne sluteći da je Kardinal već prije taj plan prozreo i odbio. Kako je i ovdje snažna poruka Nadbiskupova neslomivog duha: »Bolje časno poginuti, nego sramotno ostati!«
Laži o kardinalovim zatvorskim pogodnostima
Govoreći o pogodnostima koje je Nadbiskup uživao u Lepoglavi valjalo bi već jednom prestati s tumačenjima da je nadbiskup imao na raspolaganju »sanitarni čvor s umivaonikom, WC-om i kupaonicom«, »umivaonik s lavorom«, kad sačuvane fotografije pokazuju da je »imao kiblu za vršenje nužde u prostoriji i sâm ju je čistio«. U svojstvu nadstojnika za sve zatvore RH gospodin Manolić trebao je omogućiti Nadbiskupu spokojno izvršavanje kazne. Naime, sam Nadbiskup je 22. prosinca 1951. izjavio: »Smetalo me neprestano tuljenje tih zvučnika i obavijesti. Jednog dana začepim uši. U jedno stavim nalivpero, a drugo začepim zatvaračem od nalivpera, da mogu nesmetano raditi.«
O tretmanu u Lepoglavi bl. Stepinac je posvjedočio 4. siječnja 1952.: »Rekao sam da je bilo gorkih i neugodnih momenata u Lepoglavi. Ispočetka išao sam na kupanje. Kad sam se jednom zgodom vraćao, sretnem u hodniku robijaše, ali da me ne vide, morali se s jedne i druge strane hodnika okrenuti prema zidu, a ruke skrstiti na leđa. I sada ja prolazim kroz taj ‘špalir’. Kad sam to vidio, rekao sam stražaru: ‘Hvala vam na kupanju, ja se više ovdje ne kupam.’ Svaki dan sam se namjesto toga dobro mokrim ručnikom isfrotirao i dobro je bilo« (Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik, Zagreb 2011., str. 57.).
Manolić ne govori o preodgoju zatvorenika
Šteta što gospodin Manolić nije progovorio o eliminaciji i preodgoju zatočenika. Možda ima negdje u bilješkama zabilježen posjet predstavnika Ministarstva unutarnjih poslova iz Beograda koji se čak drznuo Nadbiskupa upitati: »Vjeruješ li još u Boga?«
Gosp. Manolić govori o svojim bilješkama koje bi doista trebalo proučiti ako su prilog istini jednako kao i one koje su popunjavali: Antun Biber-Tehelj, drug Gržetić, Gustav Frangeš, Nikola Naglić, dr. Rade Sunarić, Janko Miljan, Josip Zmazek, Božo Počuća, Ivan Krajačić, Pero Stanešić, Blaž Janošić »Hrvat, dobar čovjek, ali tu nije ostao«, te Manula Glišo, »Srbin iz Like, prvoborac, koji je mrzio nas Zagorce i Hrvate«, kako ga je napismeno 5. studenoga 1993. prozvao Julius Bujanić, stražar u Lepoglavi.
Manolić tvrdi da nitko nije trovan, a Benček ga pobija
Istina nadbiskup Stepinac se nije pred stranim novinarima tužio na postupak stražara, pa ni na zdravlje koje se iz dana u dan narušavalo do te mjere da je imao želučane tegobe i natečene noge zbog čega mu je njegova rođena sestra Štefanija donosila tablete i mast.
Manolićev iskaz da u Lepoglavi nitko nije trovan pobija upravnik zatvora Stjepan Benček, o trovanju nadbiskupa Stepinca i dr. Franjo Tuđman, predsjednik RH te činjenica da su mnogi zatočenici, poput franjevca Teofila Hana, umirali ubrzo nakon izlaska iz Lepoglave. Štoviše, pušteni su pod nerazjašnjenim okolnostima možda baš zbog predstojeće smrti.
Manolić mijenja iskaze i prikaze svojih viđenja
Ja osobno zahvaljujem gosp. Josipu Manoliću što je došao na crkveno sudište koje je ispitivalo i svjedoke u postupku Stepinčeva proglašenja blaženim. Zahvaljujem mu i za pismeni prikaz svoga viđenja Stepinca koji se, nažalost, u mnogočemu razlikuje od tvrdnji koje danas objavljuje.
Iz teksta objavljenoga 8. srpnja 2015., na str. 19., nije razumljivo o kojim »istaknutim medicinskim stručnjacima iz SAD-a, Njemačke ili Hrvatske« Manolić govori. Meni je poznato da su baš sudske medicinske komisije potvrdile da je nadbiskup Stepinac bio zračen i da su u njegovom organizmu [zdjeličnoj kosti] pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena.
Laži u prikazivanju obdukcije i otuđivanje srca nadbiskupa Stepinca
Puno više netočnih detalja Manolić je donio u nizanki (5) »Priča o obdukciji nadbiskupa Alojzija Stepinca«. Već dugi niz godina pripremam knjigu na temu uzroka i smrti bl. Alojzija Stepinca, a nakon Manolićevih tvrdnji u svojim memoarima uočavam da ju je potrebno objaviti čim prije.
Manolić tvrdi da o sudbini Stepinčeva srca i tijeku njegove obdukcije ništa nije znao sve do sredine 1993. »kada je došao do novih spoznaja« njemu do tada »nepoznatih« činjenica u odnosu na obdukciju mrtvoga tijela nadbiskupa Stepinca. Dakle, dobro mu je došao dolazak na crkveno sudište. Za njega je to bilo toliko iznenađenje da je naredio opširni izvid i informativne razgovore o obdukciji nadbiskupa Stepinca te o uhićenju i uništenju njegova srca. Stoga sam zahvalan i drugu Ileju, koji je vodio operaciju »uapšenja« Stepinčeva srca, za dragocjene informacije o tom događaju.
U ovom kratkom osvrtu nije moguće dotaknuti sve Manolićeve iskaze, ali ima onih na koje treba odmah upozoriti jer su pokušaj iskrivljivanja činjenica, direktno blaćenje Crkve i pokušaj prikazivanja humanim jedan destruktivni i nehumani rad jugoslavenske tajne službe koja djelovala radi promidžbe i očuvanja Titova bezbožnog režima. Kao postulator Kauze ovdje s ponosom ističem da je kanonski postupak za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Stepinca javnosti obznanio ono što je Centralni komitet KP želio zataškati, a to je prijevremena i požurena smrt nadbiskupa Stepinca.
Stepinac ni mrtav nije bio slobodan građanin
Zbog prikrivanja činjenica vezanih uz obdukciju nadbiskupa Stepinca nije moguće ustvrditi tko je zatražio balzamiranje: vlč. Mijo Pišonić, tajnik nadbiskupije ili kako Manolić tvrdi Centralni komitet KP. Važna je Manolićeva tvrdnja da je prisustvo predstavnika operativnog centra SDS-a u Zagrebu bilo nužno jer Stepinac ni mrtav nije bio slobodan građanin. Šteta što nije obrazložio što je na obdukciji radilo na desetke Udbaša u hodnicima Zavoda za sudsku medicinu i naoružani pripadnici policije na Šalati. Manolić samo marginalno govori da je bilo »postavljeno osiguranje policije«. Šteta što nije naveo i njihov broj jer je Šalata tada bila opasnija od Krašića koje je toga dana opkolilo preko 600 policajaca u odorama ili u civilu.
Čega se to Manolić bojao?
Čega se Manolić boji i čega se bojala KP? Kao prvi razlog Manolić navodi da je obdukcija izvršena »da ne bi došlo do falsificiranja nalaza u cilju stvaranja dojma o ubojstvu Stepinca«, i drugi da »netko ne bi uzeo otisak lika kardinala za nekakvu posmrtnu masku koju bi Crkva mogla ‘zloupotrijebiti’« (str. 14).
Kako su mudri i nadahnuti bili gosp. Stjepan Kranjčec (vozač) i kiparica Mila Wood! Oni su, dok je mrtvo kardinalovo tijelo nošeno kroz sakristiju u župnu crkvu u Krašiću, mimo brojne policije koja je čuvala ulazna vrata u crkvu (!), u sakristiji – u tren – napravili otisak posmrtnoga nadbiskupova lica! Baš zbog spomenute mržnje i takvog bezočnog naloga UDBA-e svaka bi hrvatska kuća trebala imati taj Stepinčev lik, to više, što je njegovo tijelo tijekom obdukcije, umjesto da bude sačuvano, razoreno. Drug Opačić koji je u ime SUP-a nazočio obdukciji imao je itekako jasne instrukcije. Manolić ih ili ne zna ili namjerno prešućuje.
Manolić ili ne zna, ili se boji?
Čudi me i Manolićevo neznanje o događajima s obdukcije, kada je baš on vlastoručno potpisao nalog da se, nakon saznanja o »nestanku« Stepinčeva srca, iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koje su bile u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima. Čemu taj strah?
Gospodin Manolić tvrdi: »U remetinečkom zatvoru pronašli smo cjelokupan dosje ‘Stepinac’ koji je ostao pohranjen nekim čudnim razlogom u spomenutom zatvoru«. Uz tu rečenicu može se postaviti više pitanja: zašto je dosje »Stepinac« iz Arhive Ministarstva pravosuđa prenesen u Arhiv Remetinečkog zatvora? Zašto gospodin K., koji je u Petrinjskoj ulici bdio nad četiri kutije dokumentacije o zatočenom nadbiskupu Stepincu, nije Katoličkoj Crkvi omogućio uvid u spomenutu dokumentaciju? Tko je onemogućio da se izvrši naredba predsjednika Franje Tuđmana o predaji Zagrebačkoj nadbiskupiji Stepinčevih pisma koja su mu vjernici slali dok je bio zatočenik u Lepoglavi? Nijedno od tih pisama nije nadbiskupu Stepincu uručeno ni prije Špirančeve cenzure, ni poslije cenzure II. Odsjeka UDBA-e u Zagrebu.
Gosp. Manolić, govoreći o liječnicima koji su bili u secir-sali, spominje da je tu bio i »izvjesni dr. Gruenhold ili Grünwald«. To nije točno. Dr. Grünwald je bio naknadno pozvan, nakon što je obdukcija već započela zato što se tražila njegova stručna pomoć.
Iznenađuje da Manolić spominje nekog liječnika iz Šarengradske, »liječnice Vukobratović ili slično«. To nije bio Vukobratović nego dr. Miroslav Medur rodom iz Jaske kojega je savezno izvršno vijeće Jugoslavije slalo u Krašić na čelu komisije koja je trebala pregledati bolesnog nadbiskupa Stepinca. On se čak i predstavio Nadbiskupu kao sin dr. Medura koji je od djetinjstva bio Nadbiskupov znanac.
Mržnja prema Stepincu i prema hrvatskom narodu
No, poznavajući perfidiju vlasti, Nadbiskup je odbio da ga ta komisija pregleda. Želim ipak istaknuti da je taj dr. Miroslav Medur u razgovoru sa mnom, u »Kaptolskoj kleti«, u najzadnjoj sobi, prema osobnom izboru okrenut leđima prema ulaznim vratima, na moj upit: »Kako prosuđujete današnju agresiju na Republiku Hrvatsku i onu mržnju kojom se komunistički režim oborio na nadbiskupa Stepinca«, vjerojatno bez znanja Josipa Manolića i drugih njegovih suradnika izjavio: »Ona mržnja koja se po završetku Drugoga svjetskog rata usmjerila na hrvatski narod i nadbiskupa Stepinca i ovaj nemili rat danas (1991-1994.) proizlazi iz istog srpskog gena.« Dr. Medur je kao liječnik i suradnik UDBA-e sigurno znao što govori.
Višestruko spominjanje balzamiranja mrtvog tijela nadbiskupa Stepinca u Manolićevim tvrdnjama zvuči kao izraz poštovanja prema Nadbiskupu i Katoličkoj Crkvi zato što tijelo nadbiskupa Stepinca uopće nije balzamirano niti dobro konzervirano. Štoviše, posmrtni procesi, uslijed uštrcane tekućine u vene njegova mrtvog tijela pospješili su razaranje njegovog mrtvog tijela, a ne očuvanje. O tome, ali i o izuzimanju tjelesnih organa nadbiskupa Stepinca i njihovom bacanju u kanalizaciju, opširnije ću govoriti u najavljenoj knjizi.
Značenje saborske osude sudske presude nadbiskupu Stepincu
Pri kraju svoga osvrta želio bih se s osjećajima kršćanskoga opraštanja, ali i čuđenja, upitati je li pokop nadbiskupa Stepinca »bez srca« samo čin vrijedan osude ili i sudski postupak zbog načina kako je srce otuđeno i uništeno?
Naime, gosp. Manolić opširno govori »o svojim saznanjima s obdukcije«. Ona su posve drugačija od izjava liječnika koji su istoj nazočili i vršili je, liječnika nadbiskupa Stepinca i dr. Petra Grünwalda koji je, iz poštovanja prema hrvatskom narodu želio sačuvati Stepinčevo srce kao najdražu relikviju. On je »radi toga morao pobjeći iz Zagreba i preko 40 godina živio u Njemačkoj sakrivajući se da ga UDBA ne pronađe i likvidira«.
Manolić želi UDBU prikazati kao izvršitelja jednoga naloga i kao da njeni suradnici, a među njima je i on, nemaju nikakvih odgovornosti za izvršeno zlodjelo. Drug Joža Guštin koji se hvalio da je »osobno spalio Stepinčevo srce u nekoj peći Doma zdravlja RSUP-a i Šarengradskoj ulici u Zagrebu« sigurno nije izvršio čin pijeteta prema zemnim ostatcima jednoga čovjeka ni junačko djelo prema hrvatskom narodu za koje bi zavrijedio pohvalu ili možda čak i državno odlikovanje.
Manolić manipulira činjenicama
Naime, Manolić manipulira činjenicama. Cijelu priču o »otuđenju srca« izmišlja i konstruira prema pripovijedanju svojih sudrugova iz UDBA-e. U krivotvorenju povijesnih činjenica čak je izmislio i dva puta, u kratkom tekstu, ponovio da je vlč. Mijo Pišonić »platio Palmoviću, Volariću i Grünwaldu ili Gruenholdu da srce sakriju« te da služba RSUP-a »nije postavljala pitanja vraćanja novca koji su Palmović, Volarić i Gruenwald navodno primili od Pišonića što su navodno ‘sklonili’ srce« (str. 15.). Što je »navodno«, ne mora biti istinito. To Manolić gubi iz vida. Činjenica je, a to je Palmović potvrdio i kod ekshumacije tijela bl. Alojzija Stepinca godine 1994., kao i dr. Grünwald, da nitko nije primio nikakav novac niti je bilo što plaćeno za Stepinčevo srce.
Štoviše, Palmović nije ni znao da je srce otuđeno, dr. Volarić je to odbio učiniti, dr. Bogičević je bio osobni liječnik i takva mu se ideja nije nikako svidjela, tim prije što je bio pod nadzorom UDBA-e. Srce je na poticaj vlč. Pišonića kao »najdražu uspomenu hrvatskom narodu« sačuvao dr. Petar Grünwald, »Hochdeutscher«, koji sâm kaže da s tim »balkanezima«, komunjarama, nije imao ništa. Dapače, potvrdio je da je cijeneći žrtvu hrvatskog naroda i progon nadbiskupa Stepinca, tom narodu želio sačuvati njegovo srce kao svetu relikviju da ne bude bačeno u kanalizaciju kao drugi unutrašnji organi.
Manolić krivotvori tijek zbivanja
Manolić krivotvori tijek zbivanja oko sudbine srca kardinala Stepinca. Naime, dr. Grünwald je srce kardinala Stepinca predao vlč. Miji Pišoniću, tajniku Zagrebačke nadbiskupije i to srce bilo je nekoliko dana u Nadbiskupskom dvoru, a nekoliko dana čuvalno je u jednom samostanu. Kad je UDBA saznala za čuvanje Nadbiskupovog srca, prisluškujući razgovor vlč. Pišonića s osobom koju je u jednom zagrebačkoj bolnici zamolio za potrebnu tekućinu (konzervans), došla je i pod prijetnjom nadb. Šeperu naredila da preda srce. Dakle, ono nije bilo pohranjeno u sudskoj medicini na Šalati, kako insinuira Manolić, nego je nasilno otuđeno kao već sačuvana relikvija.
Zanimljiva je interpretacija gosp. Manolića o smrti Mije Pišonića. Naime, Manolić tvrdi da je Pišonić »poginuo u prometnoj nesreći kod Brodskog Stupnika«. Činjenica je posve drugačija. Kad je nadb. Šeper shvatio ulogu vlč. Pišonića u odnosu na zahtjeve UDBA-e, odlučio ga je poslati u Rim na dodatni studij. Kad je UDBA to saznala, organizirala je prometnu nesreću u Stupniku kod Zagreba u kojoj su poginuli vlč. Pišonić [UDBA mu zatvorila usta!] i još dva bogoslova koji su doskora trebali biti zaređeni za svećenike, a išli su na proslavu Svetkovine Srca Isusova u Hrvatskom Leskovcu.
Crkva nije zadovoljna odlukom Hrvatskog sabora
Pri kraju druge nizanke o Stepincu, u Jutarnjem listu objavljeno je i Manolićevo viđenje poništenja sudske presude koju je vrhovni sud NRH 11. listopada 1946. izrekao nadbiskupu Alojziju Stepincu. Ono što izaziva dodatno čuđenje jest Manolićeva manipulacija o poništenju, odnosno osudi sudske presude nadbiskupu Stepincu .
Naime, Stepinac je osuđen u ime naroda, a zastupnici naroda u Saboru osudili su tu sudsku presudu. Manolić i u ovom segmentu svoje knjige manipulira činjenicama jer je nadbiskup Stepinac doista tražio poništenje »sramotne presude i obnovu sudskoga postupka«, koja mu nije bila omogućena za života. To Manolić priznaje, ali u svom iskazu navodi da je »Tuđman zatražio Vladimira Šeksa da pripremi prijedlog deklaracije o nepravednoj osudi kardinala Stepinca koju će sabor usvojiti« (str. 15.). U čemu je manipulacija činjenica? Dr. Nedjeljko Mihanović, predsjednik Hrvatskog sabora svjedoči: »Ja sam bio član saborskog odbora u kojem je sjedilo 14 članova. Kad je došao jedinstveni prijedlog da se osudi komunistički postupak prema Hebrangu i Stepincu ja sam se suprotstavio tome jer ovo ne ide zajedno, to su dva svijeta. Hebrang je boljševik, a Stepinac je svetac.
Hebrang je kao član Centralnog komiteta 1946. govorio o Stepincu (vidi Politika) kao i Blažević, dakle on je bio za osudu nevinoga, kako sada ta dvojica mogu ići zajedno. Stoga sam tražio dati obrazloženje da Hebranga i Stepinca treba pisati odvojeno. Šeks me napao: ‘Nedjeljko, što to radiš?’ A ja sam odgovorio: ‘Radim ono što je pametno i pravedno i u tom vidu ću napisati obrazloženje. Ta dva čovjeka dva su svijeta i ne idu zajedno.’ Šeks me tužio Tuđmanu. Kad sam se pojavio Tuđman me preduhitrio riječima: ‘U čemu je stvar?’ ‘Predsjedniče ljevica će nas ismijati, ako ovu dvojicu izmiješamo.’ I nakon što je saslušao moje obrazloženje reče: ‘Neka se pišu dvije deklaracije.’ To svoje mišljenje on je javio Šeksu«.
Dakle, deklaracije je pisao Vladimir Šeks, a obrazloženje akad. Nedjeljko Mihanović. Šeksova je nakana bila, u skladu sa svojim starim političkim osjećajima i nastojanjem da stekne simpatije Račana i SDP-a, donijeti jednoglasnu osudu. Nakon što je akad. Mihanović pročitao obrazloženje pristupila mu je Milanka Opačić i rekla: »Dobro je to, ali je pisano suviše ostrašćeno.«
Kako pomiriti Manolićevo pripovijedanje o obnovi sudskoga postupka kad je predsjednik Tuđman kardinalu Kuhariću obećao i potvrdio da će nakon uvida u sudske spise biti doneseno poništenje sudske presude iz godine 1946. Radi povijesne istine trebalo bi otkriti razloge, a Manolić to u svojoj knjizi nije htio učiniti, koji su utjecali na predsjednika Tuđmana da se ne poništi spomenuta presuda, a donese samo osuđujuća odluka.
U zaključku se pitam kakva bi to bila obnova suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu uz suce »komunjare«, sinove i kćeri od brojnih sudaca koji su »u ime naroda«, (čitaj KPJ), nakon Drugoga svjetskog rata sudili svima koji nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti zločinačku ideologiju i režim KP. To bi bila samo lakrdija kakvima nazočimo i danas, a stvorila bi i bezbroj novih proturječnosti. Stvaraju ih i ova Manolićeva knjiga i nizanke u Jutarnjem listu. Dok otkrivaju frizirana iskustva samoga pisca, istodobno su novi da se izvrtanjem činjenica jedan nehuman režim i zločinačka UDBA humaniziraju. Manipulacija pak dokumentacijom o nadbiskupu Stepincu u Lepoglavi i s obdukcije njegova mrtvog tijela, te Sudskim stupom, iz kojega su »drugovi« izuzeli 75 dokumenata i preslagivan je 1983. i 1984. godine, ipak ne može pobiti istinu.
U ovom kratkom osvrtu činilo mi se potrebnim upozoriti na te manipulacije jer svojim lažnim tvrdnjama nastavljaju blatiti »najsvjetliji lik Crkve u Hrvata«, bl. Alojzija Stepinca, prekrajati povijest i zbunjivati hrvatski narod.
Izvor: Narod.hr/zg-nadbiskupija.hr

20 srpnja, 2015

ŽUPANIJA DONIRALA ULTRAZVUČNI UREĐAJ KBC-u SPLIT




Odjelu Neurologije KBC- a Split, Župan Zlatko Ževrnja, u ime Splitsko dalmatinske županije, donirao je ultrazvučni uređaj za snimanje krvnih žila mozga, dok je drugi uređaj donirala farmaceutska tvrtka Bayer i RNK Split.



Primopredaji su nazočili ravnatelj KBC- a Split, prim. dr. sc. Kolja Poljak, predstojnica klinike za neurologiju, prof. dr. sc. Marina Titlić, predstavnik RNK Split Željko Sučić, te predstavnica farmaceutske tvrtke Bayer Renata Borić.



Vrijednost doniranih uređaja iznosi 260 tisuća kuna.

Tom prigodom, Župan je izjavio : „ Cijenimo važnost KBC- a Split, za južnu Hrvatsku i dijelom Bosnu i Hercegovinu. Prije dva mjeseca, Županija je opremila i izvrsnu operacijsku dvoranu. Znamo koliko je ovaj uređaj važan za neurologiju, pa nas tim više raduje što smo mogli i u ovako složenoj gospodarskoj situaciji donirati tako vrijedan uređaj, na opće zadovoljstvo svih žitelja naše Županije.“ 

18 srpnja, 2015

U Imotskom predstavljena knjiga pjesama 'Gdje je moja mladost cvala' Krune Bošnjaka

gdje je mladost moja cvala.jpg 1Poznati hrvatski umjetnik, kipar i slikar Kruno Bošnjak, rođeni Lovrećanin, sinoć je predstavio svoju knjigu pjesama  pod nazivom “Gdje je mladost moja cvala“ u dvorani imotske glazbene škole. O knjizi su govorili novinar Mladen Vuković, veliki prijatelj Krune Bošnjaka Miomir Žužul te bivši predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović, dok su Bošnjakove pjesme čitali glumci Vedran Mlikota i Joško Ševo. Uz mnogobrojnu publiku, svečanosti je nazočio i župan splitsko-dalmatinski, Zlatko Ževrnja. 
Cijela promocija imala je umjetnički izričaj nastupom ponajboljeg svjetskog bas-baritona Giorgia Suriana,  sina  mu tenora Giorgia mlađeg te poznate sopranistice Ilijane Korać, uz klavirsku pratnju mladog Imoćanina  pijanista Vjekoslava Babića.
gdje je mladost moja cvala
Imotski je dobio  nezaboravan umjetnički dar Kruninih bliskih prijatelja, a brojnim posjetiteljima bio je to  nezaboravan događaj.
Vrhunska izvedba Mozartove Alleluje (Ilijana Korać), djela Verdija, Puccinia, oca i sina Suriana. I sam slavljenik Kruno Bošnjak izjavio je kako je silno iznenađen programom.
„Sada vidim da sam i nešto dobro napisao kada ovako čitaju Mlikota i Ševo, a vi  pratite s oduševljenjem.“, reče Bošnjak.
Večer za pamćenje u Imotskom. U sklopu promocije predstavljena je i Bošnjakova izložba grafika.
radio imotski

13 srpnja, 2015

HOĆEMO PELJEŠKI MOST


 
Članovi Zajednice branitelja HDZ-a Gojko ŠuŠak u subotu 11.07.2015. godine sudjelovali su u otkrivanju i blagoslovu Stepinčevih anđela Sv. Duje i Sv. Vlaho na prilaznim putovima gradilišta budućeg Pelješkog mosta u Komarni i Brijestu.


 
Organizatori postavljanja anđela bila je Udruga Pelješki most i Hrvatski Domoljubni stožer. Hrvatska je jedina zemlja u svijetu čiji je kopneni teritorij presječen na dva dijela. Stoga je žurni dovršetak gradnje Pelješkog mosta prirodni i strateški interes Republike Hrvatske, jer Pelješki most nije samo neophodna nacionalna prometna već i gospodarska potreba. I nije on samo neophodni preduvjet za integralno odvijanje svih oblika hrvatske životne svakodnevice, već je Pelješki most prije svega vitalni sigurnosni, identitetski i simbolički interes hrvatske države i hrvatske nacije.
 
U nazočnosti brojnih građana, predstavnika braniteljskih udruga te lokalne uprave iz Dubrovačko-neretvanske i Splitsko-dalmatinske županije, na samom početku poznati milenijski fotograf Šime Strikoman, zajedno sa svojim sudionicima, izradio je jubilarnu 475. fotografiju u obliku Stepinčevih anđela Duje i Vlaha, kako drže i čuvaju Pelješki most.
 
Početak službenog dijela otkrivanja anđela započeo je pjevanjem hrvatske himne Lijepa naša domovino, koju je otpjevao dubrovački Zbor Libertas, a u glazbenom programu je sudjelovala i klapa Pasika.


 
Skupu se obratila predsjednica Udruge Pelješki most Branka Šeparović, ravnatelj Domoljubnog stožera prof dr. sc. Josip Jurčević, Dubrovačko-neretvanski župan, Nikola Dobroslavić i Splitsko-dalmatinski župan, Zlatko Ževrnja, koji je ujedno bio i izaslanik predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.
 
Skupu su nazočili i Saborski zastupnici: Ante Sanader, Ante Babić, Branko Bačić i Frano Matušić.


 
Kip anđela Duje izradio je akademski kipar Stjepan Divković, a odliven je u ljevaonici umjetnina Ujević iz Zagreba, a minijaturne skulpture blagoslovljene su na audijenciji, sv. Otac papa Franjo u listopadu 2013. godine
 
Anđela Duju blagoslovio je don Mario Mihanović, župnik u župi Slivno-Ravno kojoj pripada i Komarna dok je na drugoj strani kod Brijesta anđela Vlahu blagoslovio don Frano Markić, župnik u župi Putniković, a anđela Vlahu izradio je akademski kipar Nikola ?imunić, a također je odliven u istoj ljevaonici Ujević u Zagrebu.


 
Prije prelaska brodovima na drugu stranu djeca iz plivačkih klubova: Šibenik, Zadar, Jadran, PoŠk i Mornar otplivala su dionicu do druge strane obale u Brijestu, dužine od 2,5 km, a dionicu je isplivao i 100%-tni RVIDR (bez jedne ruke i jedne noge) Mario Filipi.
Zemljište na kojem su postavljeni anđeli podarile su dvije obitelji: plemenitaška obitelj Nonković (na Komarni), što potvrđuju svojim obiteljskim grbom i pečatom starim više od 300 godina, dok je zemljište na Brijesti darovala obitelj Perić, koji imaju tradicionalnu obiteljsku prisegu da ne prodaju svoju zemlju.
 
Program je vodio dokazani hrvatski pjesnik i domoljub, dragovoljac Domovinskog rata Antun Nadomir Tadić Šutra.




09 srpnja, 2015

Splitsko-dalmatinski HDZ oštro protiv paketa zakona o turizmu

Jučer su na PRESS konferenciji ŽO HDZ-a SDŽ, dopredsjednici odbora, župan Ževrnja i Petar Škorić, zajedno s ravnateljom TZ SDŽ Joškom Stellom, oštro napali prijedlog paketa zakona o turizmu. Prijedlog je nametnut doslovno preko noći, bez javne rasprave struke i zainteresiranih djelatnika iz turizma.


Nadamo se da će i ovaj prijedlog završiti jednako neslavno kao i pokušaj centralizacije u zdravstvu, gdje su iz Ministarstva povukli prijedloge nakon argumentiranih primjedbi s terena.


06 srpnja, 2015

Neka anđeli čuvaju naš Pelješki most

HRVATSKI DOMOLJUBNI STOŽER

POZIVNICA
svim organizacijama i ljudima dobre volje

Hrvatski domoljubni stožer i Udruga Pelješki most pozivaju Vas na središnje svečano otkrivanje spomenika „Stepinčevih anđela“, a koje će se održati u subotu, 11. srpnja 2015. pored zatvorenog gradilišta pristupne ceste budućem Pelješkom mostu u Komarni s početkom u 09,00 sati.

HOĆEMO PELJEŠKI MOST

 Hrvatska je jedina zemlja u svijetu čiji je kopneni teritorij presječen na dva dijela. Stoga je žurni dovršetak gradnje Pelješkog mosta prirodni strateški interes Republike Hrvatske. Pelješki most nije samo neophodna nacionalna prometna i gospodarska potreba. I nije on samo neophodni preduvjet za integralno odvijanje svih oblika hrvatske životne svakodnevnice. Pelješki most je prije svega vitalni sigurnosni, identitetski i simbolički interes hrvatske države i hrvatske nacije. Prisjetimo se načas višestoljetnih političkih i razvojnih slabosti, problema i jada kroz koje je prolazio hrvatski narod i hrvatska državnost zbog rascjepkanosti hrvatskog teritorija. Tako je bilo i tijekom nedavne srbijanske oružane agresije, kada se vojna strategija agresora zasnivala na presijecanju dijelova hrvatskog državnog teritorija poradi njegove okupacije. To je posebno došlo do izražaja na uskom i izduženom te stoga i iznimno teško branjivom prostoru na području Dubrovačko – neretvanske županije, a kojega su tijekom Domovinskog rata herojski obranili hrvatski branitelji iz svih hrvatskih krajeva. U politički nestabilnom hrvatskom okruženju i nadalje postoje osvajački interesi, napose velikosrbijanski, koji i danas otvoreno govore o svojem navodnom „povijesnom“ i „kulturnom" pravu na Dubrovnik odnosno jug Hrvatske. Zbog takvih i mnogih drugih razloga, svjesni dijelovi hrvatskih državnih institucija priredili su sve administrativne pretpostavke za gradnju Pelješkog mosta, pa je 2007. godine započela njegova gradnja i planiran dovršetak upravo ove, 2015. godine.

Međutim, sadašnja Vlada Republike Hrvatske je 2012. godine obustavila izgradnju Pelješkog mosta i započela kampanju manipuliranja javnim mnijenjem kako bi time spriječila odnosno u nedogled odgodila njegovu izgradnju. Na tragu takve sramotne i veleizdajničke državne politike, bilo je i pokušaja saborskog ratifikacijskog otuđenja hrvatskog morskog teritorija u korist susjedne Bosne i Hercegovine.

Polazeći od činjenice da je izgradnja Pelješkog mosta jedino pravo rješenje za ove hrvatske probleme, Udruga Pelješki most već nekoliko godina zagovara nastavak njegove izgradnje, poduzimajući konkretne potporne radnje. U tom je sklopu organizirala izradu dvaju velikih, velebnih i veličanstvenih spomenika, nazivajući ih „Stepinčevim anđelima“. Oni su izrađeni u bronci i ovih se dana postavljaju na prilazu s obje strane budućeg Pelješkog mosta.

Zato Vas pozivamo da u subotu, 11. srpnja dođete sa svojim obiteljima i prijateljima kako bi zajedno, naoružani domoljubljem, uveličali ovu jedinstvenu svečanost otkrivanje spomenika „Stepinčevih anđela“. Radujemo se Vašem dolasku!

 Za Udrugu Pelješki most: Branka Šeparović
Za Hrvatski domoljubni stožer: prof. dr. sc. Josip Jurčević

Zagreb, 30. lipnja 2015.

03 srpnja, 2015

Županija financira Alkarske dvore i Muzej Alke s tri milijuna kuna

Dnas je u Sinju u prostorima Muzeja alke potpisan Ugovor između županije Splitsko-dalmatinske i VAD-a. Ugovor su potpisali župan Ževrnja i predsjednik VAD-a dr. Stipe Jukić, uz nazočnost zamjenice gradonačelnika grada Sinja Kristine Križanac i županijskog pročelnika za društvene djelatnosti Tomislava Djonlića. Prije potpisivanja Ugovora, župan i pročelnik su posjetili još jednu županijsku ustanovu u Sinju, Muzej Cetinske Krajine.






Poziv medijima

4. srpnja 2015. (subota) u 10 sati Dubravama (Omiš, Poljica), na mjestu iskapanja neposredno uz

 župnu kuću, splitsko-makarski nadbiskup msgr. Marin Barišić predvodit će sv. misu zadušnicu za 19 

ekshumiranih žrtava komunističkog terora.


Sv. misi će nazočiti splitsko-dalmatinski župan Zlatko Ževrnja koji će položiti i vijenac u znak sjećanja 

na nevine žrtve.

Procesija kreće u 9.30 sati kod kapelice Bezgrešnog Začeća.

Kabinet župana


P. S.

Tražeći koju informacije više o ovom događaju shvatio sam zapravo da nigdje ništa nije zapisano, kao da se taj događaj nikada nije dogodio. Zato moim još jedanput sve one koji su svjesni istine da onaj tko zaboravlja svoju prošlost - ne može imati ni sigurnu budućnost, da prošire informaciju o ovomu događaju.

01 srpnja, 2015

Otvorena ljekarna u Podgori


Župan Ževrnja je u srijedu u Podgori, zajedno s ravnateljem županijskih Ljekarni Antom Mihanovićom, otvorio novu ljekarnu na rivi u Podgori. Uz blagoslov don Mile Čale i pozdravnu riječ župana i ravnatelja, okupljenima se obratio i načelnik općine Ante Miličić. Vrijednost investicije je oko 750 tisuća kuna.




26 lipnja, 2015

Lijepom našom u Sinju





Prigodom Dana državnosti i obilježavanja 300.-te oljetnice Sinjske alke, na gradskom stadionu u Sinju je u četvrtak navečer snimana i izravno prenošena na HTV 1 emisija Lijepom našom. Brojne okupljene Sinjane i Sinjanke i njihove goste iz okolnih mjesta pozdravili su gđa Kristina Križanac, zamjenica gradonačelnika grada Sinja, dr. Stipe Jukić u ime VAD-a te župan Zlatko Ževrnja.

Župan je između ostaloga naglasio ulogu ove emisije u očuvanju tradicijske kulture Hrvata u Domovini i svijetu: "Ova emisija već godinama njeguje i brižno čuva identitet i tradicijske vrednote Hrvata ma gdje živjeli. Postali ste prepoznatljivi, usudio bih se reći da ste „srce i duša“ ili kako pjesnik kaže „duša duše Hrvatske“. Ostanite i ubuduće živo svjedočanstvo naših vrednota baštinjenih u prošlom i sadašnjem vremenu, kao zalog naše zajedničke bolje budućnosti".

Županov govor za Dan državnosti

Na današnji dan Sabor Republike Hrvatske je donio odluku o razdruživanju od ostalih jugoslavenskih republika kao izraz volje hrvatskih građana iskazane na referendumu, odluku o samostalnosti koju je trebalo oružjem braniti od agresije.


Od 91. do 97., od prve žrtve na Plitvicama, od našeg pokojnog Josipa Jovića do konačne tzv. mirne reintegracije Baranje i istoka Hrvatske, krvlju i suzama, progonom i zatvaranjima, mnogim životima, plaćena je cijena naše slobode.

Kada znamo koliko je država u povijesti nastalo i opet nestalo; kada znamo koliko brojnih naroda ni danas nemaju svoju državu; kada znamo koliki se još uvijek bore za opstojnost svojih država – tada možemo i moramo kazati neizmjerno HVALA.

Hvala našim braniteljima koji su najzaslužniji za ostvarenje stoljetnoga sna o slobodi hrvatskoga naroda.
Hvala vama poštovane obitelji poginulih i nestalih branitelja što ste svomu narodu podarili heroje na čijoj žrtvi danas ponosno držimo naš hrvatski stijeg, njihovom slavom ovjenčan.

Hvala i našem prvom predsjedniku, dr. Franji Tuđmanu za predanost ideji stvaranja samostalne, neovisne države Hrvatske. Za zajedništvo u kojemu  nas je okupljene poveo u onim sudbonosnim danima. Za mir, slobodu i Domovinu koju baštinimo i koju svojoj djeci i unucima na čuvanje predajemo.

Možda će netko reći da svečanosti kao ova današnja nisu prigodne za komentiranje svakodnevice, ali sa žaljenjem konstatiram kako smo i danas suočeni s drugim oblicima neprikrivene agresije.




Cijenim da su i opasni igrokaz s crtanjem svastike na Poljudu i govor mržnje srpskog ministra Vulina udar na same temelje hrvatske državnosti.

Zato i u ovom svečanom trenutku naglašavam potrebu jasnog očitovanja svih nas i nepodijeljenu osudu takvih pojavnosti.

Onaj tko ne shvaća da  sramotna podvala svastike nije udar samo na naše navijače, na HNS i hrvatsku reprezentaciju, nego i na grad Split i Splitsko-dalmatinsku županiju kao i na cijeli hrvatski narod i samu hrvatsku državnost, taj ne shvaća o kako opasnim i podmuklim napadima je riječ. Koristim i ovu prigodu ponoviti što sam rekao odmah nakon završene utakmice, nakon što je vijest brzinom munje  otišla u svijet:
„Split je hrvatski grad i svaka hrvatska reprezentacija ovdje je dobrodošla. Inzistiram da državne institucije žurno reagiraju i pronađu neprijatelja jer za ovaj i ovakav čin brutalnosti i iživljavanja na Republici Hrvatskoj, NEMA NIKAKVOG OPRAVDANJA I IZGOVORA“.



Drugi incident, bolje reći OTROVNI ISPAD srbijanskog ministra Vulina, također zaslužuje osudu svih nas, sa svih razina vlasti, bez obzira na stranačku pripadnost. Nedopustivo je olako prelaženje preko tih i takvih veliko-četničkih, ničim izazvanih izjava, usmjerenih protiv naših neupitnih vjerskih i nacionalnih moralnih okomica.

Danas s naših govornica moramo, s jednakim žarom i s istom spremnošću kao naši branitelji prije dvadeset i više godina, stati na branik Domovine.

Još jednom vam svima, u ime Županije i svoje osobno ime želim sretan i blagoslovljen Dan državnosti.

Neka nam živi jedna i jedina, vječna Hrvatska!


22 lipnja, 2015

Komu i zašto smetaju Hrvati Norvala i Kanade?

ANA BAČIĆ, Hrvatica porijeklom iz Ogulina, redovna je profesorica u kanadskoj srednjoj školi u Mississaugi i profesorica u hrvatskoj srednjoj školi. Osim pedagoškim radom Ana je prisutna u novnarstvu i literaturi. Njenu novelu Vremeplov, za koju je ovojila prvu nagradu Hrvatske matice iseljenika Silvije Strahimir Kranjčević, 2010. godine objavio je Izdavački centar Rijeka.
Ana Bačić, Kanada
Piše: Ana Bačić
Isprovocirana tekstom Borisa Vlašića “Svi gosti večere s Karamarkom u Kanadi morali su dati po 100 dolara, ali nitko ne zna gdje je završio taj novac”  (Jutarnji list 18. lipnja 2015.) Ana Bačić napisala je  vrlo zanimljivo pismo:
“Ponukana sam ironičnim i podsmješljivim tonom koji koristi Vlašić pišući hipotetično o tome kako bi bi netko reagirao da je kanadski Hrvat i da mu je u posjet došao Karamarko te mu naplatio večeru od $100 CAD. Aludirajući na prošli vikend kada je predsjednik HDZ-a boravio u Norvalu, Vlašić, pun predrasuda o kanadskim Hrvatima, spekulira oko toga gdje će završiti norvalski dolari.
Ne znam kako će Karamarko prijaviti porez za svotu novca koji su prikupili Hrvati u Norvalu kao znak podrške političkoj platformi HDZ-a. Nadam se da Hrvatska kao “uređena” zemlja, kako to kaže Vlašić, ima legaliziran način da prijavi na imovinsku karticu novac koji nije bio namijenjen za privatne svrhe, vec za potrebe “foundraisinga”.
Hrvati iz okolice Toronta nisu  dočekali samo Karamarka i Tuđmana u Norvalu. Hrvate u Norval pohode i kanadski političari, kao dio svoje predizborne kampanje, govoreći o svome programu u našoj etničkoj zajednici. Prošla, 2014. godina, bila je u znaku lokalnih izbora, gradovi su birali nove gradonačelnike i mnogi su Hrvati bili uključeni u tim kampanjama. Moj je osobni kandidat za gradonačelnika Mississauge, grada od oko milijun stanovnika u kome radim i plaćam porez na primanja, bila gospođa Bonnie Crombie.ana bačić i gradonačelnica Mississauge
 Ona se odlučila za ‘grassroot foundraising’, i pri tome se obratila nekolicini Hrvata kako bismo joj omogućili da dođe do većeg broja budućih glasača. Umjesto da posegne za velikim korporacijama za sponzorstva, Mrs. Crombie se obratila većini građana, koji su joj bili voljni pružiti podršku. U onom dijelu kampanje za gradonačelnicu koji sam osobno podržala, organizirano je druženje u restoranu za koji je prilog bio $250 CAD.
Drugi oblik prikupljanja priloga bila je modna revija koju je organizirala jedna hrvatska poduzetnica, gdje je ulaznica bila $100. Nakon što je Mrs. Crombie izabrana za novu gradonačelnicu Mississauge, nekolicina Hrvata podržala je Johna Kovaa koji je izabran u gradsko vijeće. Osim zbog njegove političke platforme, bilo nam je drago biti uz mladog političara hrvatskog porijekla. Ooboje političara koje smo podržali su liberalne provenijencije.
U članku g. Vlašića, kanadski Hrvati prikazani su kao desni, nazadnjački protivnici socijaldemokracije. Mi to naravno nismo, iako neki kanadski Hrvati podržavaju konzervativnu struju sadašnjeg premijera Hrapera. Kad pričamo o socijalnoj demokraciji, možda samo da napomenemo da mi živimo u zemlji u kojoj socijalna demokracija funkcionira, a nije samo apstrakcija o kojoj političari pričaju pred izbore, a kada su izabrani vladaju Hrvatskom kao Tahijevi feudalci ili paše iz Turskog doba. Također nije anakrono da se prikupljaju manji novčani iznosi od šireg sloja pučanstva za financiranje kampanje.
U zapadnim demokracijama prikupljena sredstva na političkom skupu doniraju se za troškove kampanje. Tako da si Karamarkov tim može složiti i umnožiti plakate kada predizborna kampanja ozbiljno započne. Hoće li mu na predizbornom materijalu biti zastava ili ne, to prepuštamo njegovom promidžbenom timu.
Čemu uopće spoticanje oko zastave? Čuli smo da se oni koji mašu hrvatskom zastavom u Hrvatskoj smatraju  seljačinama. Uvrede na stranu, pitam se zašto Vlašića smeta hrvatska zastava i stavlja je u središte svoga članka o Karamarku u Norvalu. Za Hrvate u Kanadi zastava je samo nacionalni simbol. U zemlji gdje je lako izgubiti kulturu, jezik i zanemariti svoje korijene, Hrvatska se zastava pojavljuje na uniformama nogometnih momčadi, u amblemima folklornih grupa i koristi se na skupovima gdje se okuplja veći broj Hrvata.karamarko-u-norvalu[1]
Hrvatima u Kanadi naša zastava predstavlja nas nacionalni identitet i kulturu za koju se moramo truditi da bismo ju očuvali. Nekima također predstavlja sjećanje na žrtve za domovinu koja je postala neovisna pred samo 25 godina, i rađala se u Domovinskom ratu. Danas nam je žao što neki u Hrvatskoj preziru uspomene na te tužne, ali slavne događaje.
U Kanadi se svake godine slavi “remembrance day” 11. studenog. To je dan kada se podsjeća na žrtve kanadskih vojnika u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Taj se dan obilježava širom Kanade s puno digniteta. Iako Kanada nije ratovala na svome teritoriju od kraja 19. stoljeća, i nitko ne zna što su bombardiranja, raketiranja i civilne žrtve (sve što sam iskusila na svojoj koži u 90-tim godinama u Hrvatskoj), Kanada moze dostojno obilježiti dan uspomene na žrtve ratova i slaviti svoje heroje.
Vlašić se dalje ismijava na Karamarkov poziv na jedinstvo Hrvata iz dijaspore i domovine. Ovdje smatramo da je nepotrebno u Hrvatskoj širiti netrpeljivost prema dijaspori. Mislim da bismo svi bili sretniji da je Hrvatska demokratičnija i prosperitetnija, te da ima manje mržnje i huškanja u medijima i općenito. Pogledajmo primjere zemalja u svijetu koje su doživjele gospodarsko blagostanje uz pomoć investiranja dijaspore, ne mislim samo na novčane investicije, jer u dijaspori ima puno drugih resursa koji bi dobro došli Hrvatskoj.
Čitajući Vlašićev članak, kanadski Hrvati se prikazuju kao neimenovana rodoljubna masa koja ovacijama i dolarima dočekuje svakog HDZ-ovog političara. Ne mislim da to odgovara činjenicama. Prvo, Karamarko je u Kanadi dočekan sa znatiželjom. Mi još važemo i odmjeravamo njegove riječi. On nije dobio bezuvjetnu podršku svih Hrvata dijaspore samo zato sto je HDZ-ov političar. Također ćemo pažljivo motriti njegove korake kroz kampanju i ako dođe na vlast.
Karamarkov govor koji je trajao “samo“ 20 minuta po Vlašiću je otimačina i ne vrijedi “skupe” ulaznice od $100 CAD.  Ovdje naravno nitko nije očekivao govor od pet sati, jer su vremena Staljina i Castra davno prošla. Mi se ne osjećamo prevareni za večeru od $100 dolara, i nitko ne misli da je Karamarko došao po novac u Kanadu.
Sljedećeg dana na proslavi Sv. Ante u Norvalu, održao je još kraći govor okupljenima poslije sv. mise. Pri tome mu nitko nije dao novac, ali je dobio pljesak. Okupljanje je bilo spontano, bez puno lobiranja. I dok je nekoliko tisuća Hrvata iz Toronta i okolice pod tmurnim nebom i cjelodnevnim naletima pljuskova pozorno slušalo Karamarkov “kratki” govor, neki su se ponadali da imaju prilike slušati budućeg hrvatskog premijera. Tu je Vlašić bio u pravu kad uspoređuje Karamarka s Tuđmanom.images_cms-image-000016201[1]
Kada je prvi puta dolazio u Norval pokojni je predsjednik bio hrvatski disident, a u sljedeće dvije godine uz podršku hrvatskih građana i ponešto novca iz dijaspore, postao je prvi hrvatski predsjednik. Jesu li zato norvalski dolari “prokleti” po Vlašiću što su pomogli stvaranje hrvatske države?
Kanadski Hrvati koji su se “nekako” snašli u Kanadi, kako to podsmješljivo kaze Vlasić, bili su u Norvalu 1989.-90-tih. I stvarali su povijest. Da malo uđe u mentalitet kanadskih Hrvata i obrazuje se o norvalskim političkim skupovima, predlažem Vlašiću da pročita knjigu “Šoltanin na tankom ledu”, autobiografiju Duška Bezića koji je svjedok događaja. I da uvidi kako je biti Hrvat u Kanadi koji se “izvrsno” snašao. Isti je Bezić jedan od organizatora okupljanja oko HDZ dok je HDZ bio pokret. I to u Norvalu. Bezić je u isto vrijeme bio visoko rangiran u kanadskim krugovima i postao je dio “establishmenta”.
Bezić nije nazadnjak, a u Drugom sv. ratu bio je na strani antifašista (kao i predsjednik Tuđman). Možda je Bezić samo iznimka koja potvrđuje Vlašićevo pravilo da su Hrvati u Kanadi nazadni antikomunisti? Tako kada nepotrebno iskopavamo prošlost, nastojim ukazati na činjenicu da su kanadski Hrvati okrenuti budućnosti. Nadajući se da Hrvatska može bolje, poštovali pokojnog predsjednika Tuđmana ili pljuvali po njemu.
I dok se jaz između domovinske i iseljene Hrvatske produbljava, mislim da je nepotrebno širiti netrpeljivost prema Hrvatima iz dijaspore, u ovom slučaju kanadskim Hrvatima.  Jer onaj tko je poslao/dao/poklonio/investirao 1.5 milijardi USD u Hrvatsku, i to samo u protekloj godini, vjerojatno ne mrzi Hrvatsku i ne želi da Hrvatska nazaduje.”
Prof. mr. sc. Ana Bačić