05 travnja, 2016

Višnja Starešina o uzrocima i mogućim posljedicama presude Šešelju

Višnja Starešina: Preko Šešelja Antonetti srušio Badintera

OČITA PRIPREMA ZA NOVU MAKLJAŽU…? Ne iznenađuje me osobito što je Haaški sud oslobodio Vojislava Šešelja. Da je samo o tome riječ, možda bi i mogla proći teza, kako je francuski sudac Jean-Claude Antonetti, oslobađajućom presudom želio održati lekciju traljavom i nekompetentnom tužiteljstvu.
Iznenađena sam međutim što je tom presudom sudac prvostupanjskog vijeća ad hoc kaznenog suda J.C Antonetti poništio čitav dosadašnji (međunarodni) pravni okvir na kojem je (iz)građen novi državni poredak na postjugoslavenskom prostoru.
Dao za pravo Miloševiću
Četvrt stoljeća nakon što je tzv. Badinterova komisija sastavljena od predsjednika ustavnih sudova pet europskih država (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Španjolska) u jeku napada JNA i srpskih vojski na Hrvatsku, zaključila da bivša Jugoslavija više ne postoji, i dala uvjete za razdruživanje njezinih država-članica, sudac Antonetti je jednostavno pomeo te zaključke priklonivši se gotovo doslovce velikosrpskim tezama.
Zaključci Badinterove komisije bili su temelj međunarodnog priznanja Hrvatske i drugih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije, postali su temelj svih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su se odnosile na prostor bivše Jugoslavije pa su time i temelj samog Haaškog suda, bili su temelj za ostvarenje teritorijalne cjelovitosti Hrvatske u tzv. avnojevskim granicama, bili su glavna pravna brana velikosrpskim teritorijalnom pretenzijama, temelj presuda Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde o genocidu…
Prvostupanjski sudac J.C. Antonetti je srušio taj temelj koji su postavili najveći europski autoriteti ustavnog prava i presudio onako kako su govorili Šešelj i Milošević, Kadijević i Vasiljević. Pa tako po Antonettiju JNA i srpske vojske, nisu po Vukovaru, Zvorniku, Sarajevu, Nevesinju i Vojvodini ubijali, zatvarali, mučili, protjerivali Hrvate i Muslimane – Bošnjake kako bi zločinom etnički očistili taj prostor za projekt velike Srbije, već su im – humanitarno pomagali u preseljenju.
Presudom Šešelju sudac Antonetti je pomeo i više pravomoćnih presuda suda u kojem sudi, uključujući i presudu Milanu Martiću, ali i dvije presude o genocidu mnogo ozbiljnijeg i meritornijeg Međunarodnog suda pravde. Ono što je za Antonettija humanitarna asistencija srpskih vojski u preseljenju Hrvata na području Vukovara, za Međunarodni sud pravde su zločini u sklopu projekta velike Srbije koji sadrže supstrat genocida. Za Antonettija je velika Srbija legalni i legitimni politički plan u kojem on, nakon svih dokaza, ne primjećuje progon nesrba i negaciju identiteta nesrpskih naroda.
Dok se Mitterrandov osobni prijatelj Badinter, kao predsjednik francuskog ustavnog suda ujesen 1991. svrstao na stranu ustavno-pravnih standarda, a nasuprot političkoj volji tadašnjeg francuskog predsjednika Mitterranda, Chiracov savjetnik Antonetti se u proljeće 2016. otvoreno svrstao protiv primjene zapadnih pravnih standarda na „prostoru bivše Jugoslavije“.
Sve po ideji Roberta Coopera
Učinio je to sukladno onoj glasovitoj Mitterrandovoj političkoj maksimi iz 1991: „Volim Srbe, pa što?“. Suvremeniju inačicu te doktrine elaborirao je Robert Cooper britanski diplomat, bivši utjecajni savjetnik Tonyja Blaira i arhitekt „zapadnobalkanske“ politike Europske unije. Nazvao ju je postmoderni
Prema Cooper-u…
„Kad djelujemo prema staromodnim vrstama država izvan postmodernog europskog kontinenta, moramo se vratiti brutalnijim metodama iz ranijih razdoblja – sila, preventivni napad, varka, štogod je potrebno prema onima koji žive u zasebnim državama 19. stoljeća. Između nas, držimo se zakona, ali kad djelujemo u džungli, moramo se držati zakona džungle…“ (R. Cooper, „Postmoderna država“)
imperijalizam. Upravo tzv. zapadni Balkan je prema Cooperu prostor za EU trening postmodernog imperijalizma.
Metode su, prema Cooperu sljedeće: „Kad djelujemo prema staromodnim vrstama država izvan postmodernog europskog kontinenta, moramo se vratiti brutalnijim metodama iz ranijih razdoblja – sila, preventivni napad, varka, štogod je potrebno prema onima koji žive u zasebnim državama 19. stoljeća. Između nas, držimo se zakona, ali kad djelujemo u džungli, moramo se držati zakona džungle…“ (R. Cooper, „Postmoderna država“). Značajnu ulogu u postmodernoj imperijalnoj politici Cooper pridaje i ad hoc međunarodnim kaznenim sudovima, poput Haaškog suda. U osnovi tog koncepta je postavljanje Srbije kao političkog hegemona zapadnog Balkana, preko koje njezini zapadni saveznici kontroliraju cijeli prostor. Riječ je zapravo o staroj francusko-britanskoj politici prema Balkanu i bivšim Jugoslavijama, u nešto modernijem EU ruhu.
A da bi se to postiglo potrebno je osloboditi Srbiju glavnog tereta ratne krivnje u Hrvatskoj i BiH, prebaciti dio krivnje na Hrvatsku (tzv. podjela BiH), izrelativizirati državne granice i zadržati cijeli „region“ izvan prostora europskih postmodernih država, odnosno izvan EU-a (tzv. paket ulazak).
Antonetti kao kotač zapadnobalkanskog postmodernog imperijalizma
Sudac Antonetti je sa samo tri presude na Haaškom sudu postao značajni kotačić zapadnobalkanskog postmodernog imperijalizma, poznatijeg u nas kao politika „regiona“. U presudi zapovjednicima Armije BiH Hadžihasanoviću i Kuburi amnestirano je muslimansko-bošnjačko vojno i političko vodstvo za zločine nad Hrvatima u središnjoj Bosni, iako je postojao gotovo školski model planskog etničkog čišćenja, uz sudjelovanje mudžahedina.
U presudi političkom i vojnom vodstvu Herceg- Bosne (Prlić i ostali) presudio je planirano etničko čišćenje i progon Muslimana – Bošnjaka, od političko-vojnog vrha Herceg-Bosne, uz sudjelovanje Hrvatske. Antonetti se doduše ogradio od postojanja udruženog zločinačkog pothvata, ali ne i od kaznene odgovornosti i visokih kazni optuženika. Pravni standardi iz te presude neusporedivi su s ičim dosad viđenim čak i pred Haaškim sudom.
Primjerice, kazneno su odgovorni i zato što su spašavali hrvatske civile pred napadima Armije BiH, organizirajući im prijevoz. Time su navodno uznemiravali svoje sunarodnjake lažnim vijestima i tako ih etnički (samo)čistili. Dok su, za istog suca, srpske vojske i političari u Vukovaru i Zvorniku asistirale u humanom preseljenju.
Ima li tu i naše krivnje
I napokon u presudi Šešelju, Antonetti je srušio Badinterov pravni okvir na kojem su utemeljene države nastale na prostoru bivše Jugoslavije, gurnuvši ih u Cooperov kaos tzv. propadajućih država. No u tome Antonetti nije bio sam: Carla del Ponte je dogovorila takve optužnice, njezini tužitelji su ih napisali i zastupali, Serge Bramertz ne zna hoće li se žaliti na oslobađajuću presudu(!!!), Velika Britanija je sa saveznicama u Europskoj uniji dosljedno podupirala takvu politiku kroz medunarodne mehanizme, uključujući i Haaški sud i EU…
Ali pred Haaškim sudom postoje druge i drukčije presude.
Postimperijalna politika zapadnobalkanskog regiona je politički poražena ulaskom Hrvatske u EU. Hrvatska država ima niz instrumenata kojima je mogla pokušati prevenirati (i) presudu Šešelju ili je barem staviti u pravi kontekst nakon izricanja. No ključni je problem u tome što su hrvatske institucije, od DORH-a i sudova do izvršne vlasti, od NGO-a do političke elite bili zapravo suradnici suca Antonettija. I činjenjem i nečinjenjem. I namjerno i nesvjesno. Čemu se čuditi što Jean-Claude Antonetti nije osudio zločine JNA, KOS-a i srpskih vojski u Hrvatskoj, kad ih Mladen Bajić nije niti optužio. Čemu se čuditi što Antonetti gazi po Badinteru, kad ga Vesna Pusić nikad nije uzimala ozbiljno. Višnja Starešina/Kamenjar

Dugopolju priznanje za najbolji izložbeni prostor na sajmu Spalatum expo

The 2nd Spalatum Expo, a tourist destination festival and a souvenir fair organised by Spalatum D.M.C. took place at the Split Riva last week. During 7 days, the Spalatum Expo presented various tourist destination in the Split area, souvenir producers from all parts of Croatia, local gastronomy, national parks, resorts, ethno villages, and other projects, which are contributing to the sustainability of the tourism offer in the area.
(photos: Dugopolje tourist boards)
"The award for the best exhibition area received the Dugopolje tourist board, who presented their gastronomy offer - family farm Plazibat and a cultural program by the folklore group "KUD Pleter" Dugopolje (folk songs, "ojkavica", "gusle"). All that in an ambient designed by the idea of the local florists from Dugopolje Ivanka Smajo - a wooden house with ornaments and handicrafts of indigenous plants from the Mosor mountain. The fair was an ideal opportunity to present promo materials of the Vranjača cave - a protected geomorphological natural monument, as well as promotional materials of the neighbouring Klis fortress and the ethno-village Škopljanci from Radošić, Lećevica," said Tomislav Balić, the Director of the Dugopolje tourist board.


04 travnja, 2016

Župan Ževrnja u Bruxellesu

Bruxelles | 1. 4. 2016.

»Otoci Faros & Paros – Milenijske mediteranske veze«

Obilježavanje 2400. obljetnice godina Staroga Grada na otoku Hvaru počinje u ponedjeljak, 4. travnja u Bruxellesu okruglim stolom i izložbom fotografija čiji su domaćini u Europskom parlamentu potpredsjednik Odbora za vanjske poslove Andrej Plenković i gradonačelnik Staroga Grada Vinko Maroević
Zastupnik u EP-u Andrej Plenković će u suradnji s gradonačelnikom Staroga Grada Vinkom Maroevićem u ponedjeljak 4. travnja u Europskom parlamentu organizirati okrugli stol i izložbu »Otoci Faros & Paros: Milenijske mediteranske veze«, a povodom obilježavanja 2400 godina Staroga Grada na Hvaru. Riječ je o projektu kojeg Plenković realizira i u partnerstvu s grčkim zastupnikom u EP i potpredsjednikom delegacije EP-a za odnose s NATO-om Georgiosom Kyrtsosom.
U kontekstu velikog jubilleja, Plenković je pokrenuo inicijativu predstavljanja Hvara u središtu EU kako bi se europskim kolegama približila povijesnu i kulturnu baštinu otoka Hvara i Parosa u Grčkoj, s obzirom da su stanovnici Parosa 385/4. god. pr. Kr. osnovali svoju koloniju na otoku Hvaru, koju su nazvali Faros (današnji Stari Grad). Time su utemeljili najstariji grad u Hrvatskoj, čije se Starogradsko polje nalazi na popisu UNESCO-ove Svjetske baštine. Uz Horu, otok Hvar može se podičiti i s hvarskom čipkom od agave te Procesijom »Za Križen« koje su također uvrštene na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Nakon predstavljanja 300. obljetnice Sinjske alke u Europskom parlamentu u svibnju 2015. i ova će manifestacija pridonijeti promociji hrvatske kulture i identiteta u Europskoj uniji, što je bitna odrednica HDZ-ova europskog programa.
Tom prigodom održat će se okrugli stol na kojem će nakon uvodnih izlaganja zastupnika u EP-u Kyrtsosa i Plenkovića, govoriti Tonko Maroević, akademik, Christos Christoforos, zamjenik gradonačelnika Parosa, Branko Kirigin, arheolog u Muzeju Staroga Grada, Dora Katsonopoulou, Institut arheologije u Parosu, Sara Popović, stručnjak za Starogradsko polje, Giannos Kouragios, arheolog, Andro Tomić, enolog te Amalia Karagouni, profesorica mikrobiologije na Sveučilištu u Ateni.
Događaj će uveličati i 60 predstavnika s otoka Hvara i Splitsko-dalmatinske županije, među kojima će biti župan Zlatko Ževrnja, savjetnik predsjednice Republike Andro Krstulović Opara, pomoćnik ministra gospodarstva Ivo Milatić, gradonačelnik Staroga Grada Vinko Maroević te brojni drugi uvaženi gosti, kao i predstavnici s Parosa iz Grčke.
Prilikom rasprave cilj je snažnije afirmirati potencijale daljnje kulturne, gospodarske i turističke suradnje Parosa i Farosa – međusobno udaljenih 700 nautičkih milja – kao i odnosa Hrvatske i Grčke kao dvije prijateljske i mediteranske članice EU. Pritom će korisna biti i razmjena mišljenja glede zajedničkih iskustava i planova korištenja europskih programa za razvoj otoka te povećanje kvalitete života stanovništva na otocima. Ujedno će se razmotriti mogućnosti suradnje Hrvatske i Grčke u okviru Strategije EU za jadransku i jonsku regiju, koja otvara veliki prostor za zajedničke projekte usmjerene prema razvoju pomorstva, ribarstva, prometne povezanosti te zaštite okoliša.
Planira se da gradonačelnik Staroga Grada Vinko Maroević i gradonačelnik Parosa Markos Kovaios potpišu Sporazum o suradnji (bratimljenju) između Farosa i Parosa.
S početkom u 18,30 sati održat će se svečana ceremonija otvaranje izložbe fotografija s otoka Hvara i Parosa posvećena 2400. obljetnici utemeljenja povijesnih odnosa dvaju otoka. Na otvorenju izložbe uvodno će govoriti prvi potpredsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani. Tijekom prijema nastupit će starogradska klapa Faroski Kantaduri te grčki tradicionalni plesači.
Priloženi su program i plakat s rasporedom govornika i tema na okruglom stolu te s pojedinostima izložbe.

05 ožujka, 2016

Božo Ljubić o HRT-u i položaju Hrvata u BiH

Božo Ljubić, predsjednik GV HNS i zastupnik u Hrvatskom saboru.
Jučerašnji istup zastupnika iz Hrvata iz BiH u Hrvatskom saboru dr. Bože Ljubića izazvao je popriličan interes hrvatske javnosti u BiH, posebice zato što su hrvatski zastupnici iz BiH u ranijim mandatima rijetko govorili. Ljubić je tim istupom skrenuo pozornost cjelokupnoj hrvatskoj javnosti na marginalizaciju bh. Hrvata u medijskom prostoru i od strane već smjenjenog vodstva Hrvatske televizije, ali i od bošnjačkih i srpskih elita u BiH koje Hrvatima priječe pravo na kanal na hrvatskom jeziku u BiH.
Hrvatski Medijski Seevis jučer je objavio kratku vijest o Ljubićevom govoru u Saboru, a danas donisi njegov cjelovit govor. Sudjelujuću u raspravi o Izvješću Programskog vijeća Hrvatske radio televizije kao i o smjeni ravnatelj HRT-a i izbora novoga ravnatelja HRT-a, voditelj Odbora za Hrvate izvan Hrvatske Božo Ljubić fokusirao se  na realizaciju programskih obveza HRT-a u odnosu na Hrvate izvan Hrvatske, posebno na Hrvate u Bosni i Hercegovini.
Evo što je sve Ljubić rekao, govoreći u Saboru Hrvatske:
„Temeljem Ugovora između HRT-a i Vlade RH, HTV proizvodi i emitira tjedne emisije „Pogled preko granice-Hrvati u B i H“ te „Glas domovine“, koje su namijenjene Hrvatima u BiH, te hrvatskim manjinama u susjednim zemljama i hrvatskom iseljeništvu.
Emisija „Pogled preko granice- Hrvati u B i H“, prema Ugovoru s Vladom je trebala biti emitirana na prvom programu HRT, ali je nakon što je prva urednica Vidović Krišto „odstrijeljena“ s HRT-a, emisija je najprije ukinuta a zatim ponovno aktivirana s novim urednikom, ali prebačena na četvrti program. Ni to međutim izgleda nije bilo dovoljno u namjeri marginalizacije ove emisije već je stavljena u totalno neprikladan termin, četvrtak u 15:30 ( kada većina još uvijek radi, putuje s posla).
Paradoksalno je da se emisija reemitira u puno boljem terminu na BHRT u Bosni i Hercegovini.!
Prema informacijama od svojih prethodnika iz Odbora za Hrvate izvan Hrvatske i Vladinog Ureda, više puta je slično pitanje postavljano rukovodstvu HRT-a ali bez valjanog odgovora.
Drugo vrlo važno pitanje koje traži odgovor, ali i promjenu prakse, je odnos HRT prema informiranju Hrvata u B i H, odnosno općenito o međusobnom informiranju o Hrvatima s dvije strane granice.
Katastrofalan položaj Hrvata u javnim elektronskim medijima u BiH
S ove govornice sam već jednom ukazao na katastrofalan položaj Hrvata u BiH u  javnim elektronskim medijima u B i H. Međutim, o ovom prilikom ću podsjetiti: unutar Javnog RTV sustava u BiH djeluju tri TV servisa koja pokrivaju čitav ili skoro čitav prostor B i H. Ni u jednom Hrvati nisu zastupljeni, niti prepoznati kao ravnopravan i tvorbeni element. Dva najutjecajnija su RTRS i FTV. Prvi je po apsolutnom kontrolom srpske politike iz entiteta RS, odnosno vladajuće stranke u tom entitetu, a drugi pod apsolutnom kontrolom bošnjačkih stranaka iz Sarajeva. Badava je što sve hrvatske stranke u BiH i preko 95% izabranih i imenovanih hrvatskih dužnosnika zagovara reformu RTV sustava u kojem bi bio i jedan RTV servis koji bi emitirao program na hrvatskom jeziku i obrađivao teme informativnog kulturnog i uopće identitarnog karaktera od interesa Hrvata, svaki pokušaj nailazi na unisono odbijanje i stranaka i medija pod srpskom odnosno bošnjačkom kontrolom. Zašto? Jer oni ne žele kolač od  rtv pretplate dijeliti na tri, više im odgovara podjela na dva. Tu su još i politički razlozi.
Pri tome, ako zatreba, spremni su istaći i vitalni nacionalni interes da se spriječi donošenje Zakona koji bi i Hrvatima dao mogućnost informiranja na hrvatskom jeziku (kao što su učinile bošnjačke političke stranke).
Zamislite paradoksa, vitalni nacionalni interes Bošnjaka je da Hrvati nemaju javni medij na hrvatskom jeziku!
Posljedica je da se mi Hrvati niti u BiH više nismo u stanju bolje upoznati, oni sa sjevera s onima na jugu, oni sa zapada s onima na istoku jer nemamo medija koji pokriva čitav prostor BiH.
Zašto to ovdje govorim pa zato što HRT može i treba popuniti ovu prazninu dok mi u BiH ne dobijemo ono što pripada konstitutivnom narodu u B iH.
Još manje se zbog dosadašnje  programske politike HRT, mi Hrvati s obje strane granice možemo bolje upoznati.
Potreba postoji ako ništa drugo zbog činjenice da je najmanje trećini Hrvata u RH, BiH pradomovina i žele biti informirani o svemu što se događa u BiH. Drugo, i mnogo važnije, dinamika događaja u BiH, utjecaji koji mijenjaju demografsku i kulturalnu sliku BiH, što procesima potaknutim zadnjim ratom, što utjecajem s Istoka bilo da je to Rusija, Turska ili arapski svijet, Bosnu i Hercegovinu čine primarnim strateškim interesom Hrvatske i Hrvatska javnost treba biti svakodnevno i svestrano informirana o svemu što se u BiH događa, ako ne zbog nas Hrvata koji dole živimo onda radi strateških interesa same Hrvatske.
Međutim koja je bila politika HRT-a zadnje 4 godine?
HRT je imala dva dopisništva u BiH. Jedno u Sarajevu a drugo u Mostaru. Oba su ugašena ali zasigurno racionalizacija nije mogla biti razlogom.
Dosisništva HRT-a imala besplatan prostor
Naime, dopisništvo u Sarajevu je bilo u zgradi BHRT i to potpuno besplatno.
Dopisništvo u Mostaru je bilo u zgradi HKD „Napredak“ također besplatno.
Zašto je to rađeno možemo spekulirati.
je li na djelu namjerna marginalizacija ili minoriziranje Hrvata iz BiH od strane bivše vlasti jer se navodno radi o glasačima HDZ-a?
Je li u pitanju nesposobnost da se sagleda strateška geopolitička važnost  BiH za Hrvatsku državu?
Nesposobnost da se uvidi važnost gospodarske suradnje s BiH i uloga Hrvata u B i H u tom procesu?
Nesposobnost da se uvidi važnost opstanka Hrvata u BiH na svojim staništima i očuvanje političkog nacionalnog subjektiviteta za stabilnost
Hrvatske ali dugoročno za očuvanje i teritorijalnog suvereniteta Hrvatske?
Bilo kako bilo od nove vlasti u Hrvatskoj  nadam se od novog vodstva HRT očekujem značajne promjene u odnosu na informiranje Hrvata izvan Hrvatske.
Nemam ništa protiv da se zadrže emisije tipa „Pogled preko granice…“ i slične ali to nije dovoljno.
Hrvatskoj i Hrvatima izvan Hrvatske treba obrađivanje tema iz BiH, vezanih za naše manjine u susjednim državama te hrvatsku dijasporu u svakodnevnim informativnim, kulturnim i ostalim sadržajima.
I da zaključim ovaj dio: Prema Članku 28. Ugovora između HRT-a i Vlade Republike Hrvatske, definirane su Programske obveze HRT-a prema kojima je HRT dužan svojim javnim uslugama ponuditi programske sadržaje koji ispunjavaju demokratske, socijalne i kulturne potrebe hrvatskog društva, kao i Hrvata izvan Republike Hrvatske.
Što je dužan HRT?
Pitanja Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske trebala bi se naći u svim sadržajima HRT-a, u svim udarnim informativnim emisijama, u Dnevnicima i Vijestima, u debatnim emisijama tipa „Otvoreno“, a ne samo u emisijama koje se emitiraju u neprikladnim terminima.
Članak  29. Ugovora kaže da je Hrvatska televizija dužna na Prvom programu emitirati emisije o Hrvatima izvan Hrvatske.
Članak 44. Ugovora definirao je Ostale zakonom propisane obveze HRT-a.: HRT će proizvoditi i objavljivati programe namijenjene informiranju pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske, kao i programe namijenjene javnosti u Republici Hrvatskoj koji se odnose na život, događaje i probleme Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske u svim informativnim emisijama.
Da sve nije kako akti propisuju uostalom potvrđuje i Izvješće Programskog vijeća u kojemu stoji da HRT treba razvijati i poboljšavati programe namijenjene Hrvatima izvan Hrvatske i međunarodnoj javnosti.
Da bi se to postiglo potrebni su i tehnički preduvjeti. Valja preispitati stoga odluku o ukidanju Dopisništava HRT-a u Sarajevu i Mostaru i svođenje cijele Bosne i Hercegovine u kojoj živi više od pola milijuna Hrvata na jednog dopisnika. Bosna i Hercegovina je prevažan susjed za Republiku Hrvatsku. Povezuje nas 1000 kilometara duga granica, povezuju nas nacionalni i gospodarski interesi, kulturna i duhovna baština. Neprihvatljivo je da bi se država u kojoj su i Hrvati konstitutivni narod tretirala u programu HRT-a kao neka daleka azijska ili afrička zemlja…
Kako to rade Mađari?
Ako sami ne znamo kako treba, onda pogledajmo kako to rade drugi koji vode računa o svojim državnim i nacionalnim interesima.  U Mađarskoj naime postoji posebna televizijska postaja DUNA TV financirana od Vlade u Budimpešti koja proizvodi cjelodnevni program isključivo za Mađare izvan Mađarske!, zaključio je Ljubić u obraćanju Hrvatskom saboru, bpz.ba

24 veljače, 2016

Pakao to ste vi

Pakao to ste vi.
Nije to moja misao iako sam ju parafrazirala. Rekao je to slavni francuski egzistencijalistički filozof, koji je zagovarao ljevičarenje, a živio kao Krez okružen poslugom, novcem i slavom u izobilju. On je rekao: pakao to su drugi. Koliko god je bio licemjer u životu i prikrivao jaz između riječi i djela, toliko je pogodio srž samoga komunizma, kao i drugih krvoločnih režima i ideologija, a to je vidljivo iz svake geste i izgovorene riječi dragih nam drugova komunista koja se prelijeva preko izmučene i pomalo umorne zemlje Hrvatske. Godinama, desetljećima, mjesecima i opet najnovijim danima kroz koje prolazimo s vječnim slovom U na leđima, odjekuje njihov istinski pakleni govor mržnje protiv svakog glasa koji se ne oglasi apatridski, nego rodoljubno. To je najstrašniji grijeh kojega možeš učiniti, u koliko već nisi samim rođenjem kao Hrvat.
Proroke nitko ne voli. Nikada ne znaš što su pogodili. Ali sinovi Oca Zla znaju što on od njih očekuje pa to i prorokuju uz njegovu podršku: Imat ćete pakao! kazao je sin toga oca. Kao da ga nismo imali dugo dvadeseto stoljeće, pa opet u godinama kad se urušilo povjerenje u oslabljenu svijest o potrebi snažnih osobnosti, Šenoa bi rekao značajeva, koji bi trebali voditi ovu Hrvatsku , uskrsnulu nakon tolikih stoljeća.
Stalno je naša tiha većina u sakralnoj šutnji, većina hrvatskoga naroda u kojoj nema gotovo ni jedne obitelji koja nije dala krvarinu, ili u onom kraljevstvu brektavih primitivaca, batinaša i žandara od 1918. do 1941. godine, ili za vrijeme II. svjetskoga rata ili poslije toga sve do slavne Devedesete. Sve to dugo vrijeme branili smo se u zatvorima, bjegovima preko granica, šutnjama koje su uvijek bile sumnjive domaćim drugovima dobermanima, neandertalcima, ali i špiclima koji su obrazovali svoje lice ne u Fažani, Kumrovcu ili Pančevu, nego u dalekim i skupim destinacijama Pariza, Yela ili Oxforda. To su im plaćali iz državnoga portfelja njihovi tate, odjeveni u šinjele UDBE, KOSA, VOJNIH LICA. Oni su usavršili podli govor mržnje i postali rafinirani u artizmu da znaju svaku činjenicu obrnuti na glavu, od krvnika načiniti žrtvu i obratno, od branitelja hosovca pravoga ustašu, od mudroga akademika glupana, od dobroga književnika kao što je bio Ranko Marinković isprdanoga senilca kojega će prije smrti poniziti, onda slavno pokopati i dati naziv „Kiklop“ po njegovoj knjizi jedinstvenoj nagradi u pisanoj riječi. Lukavo se atribuira da je to nagrada za najprodavaniju knjigu! Tako je moguće najgorem mogućem ološu, nepismenom i prostačkom, dodijeliti ovo ordenje, dok se jadni R.M. okreće u grobu.
Bitno je da se živi u inverziji u kojoj nema više pravih vrijednosti jer su ONI, kako je istakao mili prištavi junak koji ih predvodi i koji se diči prostaklukom , ponižavanjem neistomišljenika, proglasili da su samo njihove misli i djela prave ljudske vrijednosti. Oni imaju „tezulju“ da izmjere tvoju podlu domoljubnu misao, da te seciraju kao nekada( samo te ne mogu ovaj puta spremiti u Hudu jamu ili Goli otok), da odrede poznatoga dobermana iskrivljena lica od mržnje i zlobe, kako treba ustati u Hrvatskom državnom saboru( iako više nije DRŽAVNI!), kako pretvarati svaki dan u dogovoreni pakleni lažomor, graktati, urlati i bijes svoj sakupljen u bijeloj pjeni u kutovima usana, podkrijepititi „dokazima“. Doberman je glavni igrač u crvenom jatu, pa kad se pričini da bi mogao nastati mir, on skače i počinje pripremljenu tiradu, punu uvrjeda i bezobraština. Ima on stila i iskustva, to mu je genima, bio je i tatica takav igrač, pa onda se vještina umnožila. On je u pogonu odavna , sjedi u vlaku koji je opisao Louis –Ferdinand Celine, u djelu“Putovanje na kraj noći“, koji je bio zgranut nad samim životom i smatrao ga nevrijednim, bezrazložnim, jer ništa osim mesa u trbuhu ne postoji.
Nije na odmet da se poslije javi u dječje „aljinice“ odjevena Mare koja je promijenila ime, da sakrije podrijetlo, ali nikako ne može suzdržati mržnju na Domoljube, mržnju koja se tko zna zašto toliko probija iz očiju sakrivenih iza golemih šišaka. Kad umukne lavež dobermana, nastavlja se kevkanje plavokose kreštalice i svi smo proglašeni masonima, jer i premijer ima u programu sliku piramide. Da nije tragično, bilo bi smiješno. A kad i Maru malo uspore, nastupa Golem, silan i nenadmašan u junačkom kombiniranju. I dok doberman sikće i laje, našijenci domoljubni spojeni nekakvim mostom, uglavnom mirno sjede, ponekad odgovaraju kako je to eto neprimjereno, a nitko ne iznosi niti jednu jedincatu činjenicu, ili vrlo rijetko. A činjenice su toliko nagomilane da izlaze kroz prozore svih novina, TV-kuća, arhiva, muzeja, kazališta, knjiga…
Nesretan je narod koji ne silazi s Križnoga puta. Uvijek neki novi skribandi , novinari ili pak političari oslovljavaju većinu hrvatskoga naroda raznim epitetima koji su sublimirani govor mržnje: dileri, štakori, jebivjetri, nitkovi, lopuže, svežderi, hohštapleri, prikaze idiota, mamlazi, bagaža, marva, strašno lice ništavila, ustaše (ovo je postala notorna odrednica za svakoga tko je ikada izjavio da je Hrvat i voli svoju Domovinu), zapišani, beznačajni iz Špičkovine, HDZ ima zadah propadanja,ubojice slave na Bleiburgu propalu NDH,odlaziti treba u Tezno gdje ima žrtava, iako nisu sve nevine, samo im sud nije imao vremena odrediti kaznu, slava „umetniku“ koji se pomokrio ured bijela dana pred Markovom crkvom, budući ministar branitelja Fred Matić i proslavljena poruka da on ne može naći dovoljno WC papira u Hrvatskoj kojim bi obrisao ono što govori nadbiskup Bozanić, a ime za sve neistomišljenike fašisti postao je najčešći pogrdni izraz čiste mržnje,itd…itd.
Već je notorno podsjećati na govor mržnje koje partijski drugari njeguju od davne 1945. pa i u naše vrijeme: hrvatski narod gaji ustašku zmiju u srcu, izvršio je agresiju na BiH, nosi ustaške kape, odijeva se u crno, rezali smo glave srpskim borcima, davili banjalučke bebe, trebalo bi nas pregaziti kamionom, prijetili smo bocama za plin, izazivamo kaos i ugrožavamo srpsku i druge manjine, koljački pozivamo na linč, lažni invalidi u Savskoj 66, …itd.
Prijave i uhićenja hrvatskih branitelja su znak „pravednosti“ hrvatskoga političkoga vrha i sudstva: uhititi Purdu i Marića, ovoga posljednjega držati u zatvoru u Srbiji, uništavati ga u bolesti, razbiti lubanju Darku Paičiću i njegovu smrt prikazati kao posljedicu pijanstva, udarcima rastjeravati branitelje Vukovara koji ne žele ćirilicu, nasrnuti u crkvu Sv. Marka s policijskim snagama, branitelje nazivati divljim hordama s lažnim štakama, izudarati dr. Ružicu Čavar i slomiti joj ruku a nikoga ne kazniti, pretući bračni par Mrkoci jer su povjesničari, provaljivati u stanove s namjerom fizičkoga ozljeđivanja akademika i drugih članova HNES-a, pozivati časne ljude na čelu HNES-a na policijska saslušanja, izjaviti da naši branitelji glume PTSP jer ga nemaju srbijanski četnički ubojice, hvaliti u umjetnosti pohotnike, kradljivce i psovače među javnim djelatnicima, zadaća je tzv. ljevice; izrugivati se našim iseljenicima, pljuvati na njihove korijene i zasluge u Domovinskome ratu, govoriti o „smradu branitelja“, nagraditi i financirati tzv. „umetnika“ koji pred publikom satima sjedi gol na dječjem konjiću, a ujedno je član raznih vijeća koja sama sebi dodjeljuju novac iz državnoga proračuna… Sve to nije govor mržnje.
Sve i puno više od toga trpimo već čitavo stoljeće, a posljednje četiri godine neizdrživo agresivno. Sve to predvode oni kojima čim zagrebeš pod kožu, naletiš na taticu komitetliju(ili je dotični sada pedesetogodišnjak sam u toj ulozi stekao privilegije i onomad i danas), zvjezdastu oficirčinu, komandanta kakva logora kao npr. Golog otoka, Stare Gradiške, Lepoglave, Zenice ili ispitivača u Petrinjskoj, udbovaca, jamara i krvnika, naručenih ubojica kojima se danas sudi u europskim sudištima, kojima smeta svaki spomen na njihova zlodjela. Golema krava muzara uginula je kao Jugoslavija, ali oni su našu Domovinu, Hrvatsku državu, pretvorili u novu strpljivu i samozatajnu, zaboravljivu novu kravu muzaru koja milijardama plaća razne udruge koje su proforma „nevladine“. Čim se spomenu polja smrti koja su zasijali članovi iste te partije, njihov internacionalizam i demokracija, diljem , uzduž i poprijeko ove prezrene zemlje Hrvatske, pa i one susjedne, i na koncu po cijelom pojasu oko globusa, skaču na stražnje noge i trpaju te u ladicu-fašist. Oni su sada u svojim potomcima nastavili biti samouvjereni drski i prostački, uznositi globalisti, nadnacionalni , internacionalni mundijalizatori, Europejci!!! Sada kad već odavno žive u otetim stanovima tih tako trenutno živih ustaša i inih fašista, kad su uzurpirali sve javne službe i medije, zavladali teritorijem , manijakalno jurišaju na sve one koji se usuđuju spomenuti svoje hrvatsko podrijetlo i povijesnu istinu. Izobličeni u licima, s pjenom bijesnih pasa na ustima, nasrću na sve i svakoga koji bi trebali formirati vladu jer u „Srpskom Memorandumu II.“ imaju izričitu zadaću, ti zagovornici REGIONA, uništiti pokušaje uspostave nove vlade, razoriti sigurnost u zemlji, otvoriti utjecaj kadrova koji su bili i ostali dijelovi raznih „hobotnica“. Čitav sadržaj „Memoranduma II.“s naputcima objavljen je javno i svima je dostupan. Čudesno se poklapaju djelatnosti tzv. demokrata i antifašista sa sadržajem ovoga kobnoga i prijetećega dokumenta. Posebni je akcent u toj sablasnoj brošuri podsjećanje da treba neprekidno držati u vlasti, pa makar i imaginarnoj, kao srbijanskog prostora Slavoniju i Vukovar, kao i uloge raznih pupavaca. Osigurali su da u Vukovaru 70% policije sačinjavaju bivši četnici, a te podatke imaju sada opet progonjeni članovi Stožera za obranu Vukovara. Ta strahotna činjenica da krvnici nose oružje u Gradu Mučeniku, a oduzimaju ga braniteljima, da se žrtve mučenja i silovanja moraju susretati na ulicama sa svojim mučiteljima, to je najčišći govor mržnje i izdaje proteklih vlada. Ali onaj uzvik pomahnitaloga gubitnika u izbornoj noći: MI ILI ONI! ostvaruje se na razne načine pa i drugim uzvikom IMAT ĆETE PAKAO! i zaista ga imamo.
Regimenta sinova zla nastupa protiv nove vlade, pojedinih ministara( Crnoja, Hasanbegović, Šuster…)a obvezno je prizorište Sabor kao i Trg sv. Marka na kojem nekoliko desetaka izbezumljenih džabalebaroša juriša i s uperenim kamerama unosi se u lice hrabrom i dostojanstvenom ministru kulture. On je dirnuo u njihov besposlenički način života, ne psuje, ne viče, ne opija se i ne ruši stolove u pijanstvu,ne uzima tuđe, brani hrvatsko opće dobro. Oni donose pod njegove prozore mrtvački sanduk ne bili ga uplašili, ili bar njegovu malu djecu. U isto vrijeme premlaćuju naši komšije hrvatske mladiće u Vukovaru, optužuju branitelje, vode protiv njih sudske procese, nagrađuju siledžije iz tzv. policije, siju strah. To je cilj: sijati strah! Svaki dan mi moramo očekivati novi pogrom! Njihov je zadatak ostvariti totalitarni režim koji uvijek počiva na strahu! Pri tome treba lagati da žrtve siju strah! Oni misle da je došao čas KONAČNOGA RJEŠENJA. To su mislili i vođe Trećega Reicha na sastanku u Salzburgu onomad.
Eh, gdje su ona Titova vremena kad je samo u Staroj Gradiški odležalo 31 204 politička zatvorenika! Da im je ikako vratiti ta divna vremena veseloga diktatora! Nekadašnji tamničari imaju „ dečicu“ koja nas vode, prijete nam, pljuju i ponižavaju, lažu. LAŽ je u korijenu svih njihovih postupaka, laž je opačina na kojoj počiva njihova doktrina antifašističke demokracije i potpune slobode koja ide na štetu drugome. Tu je i neutaživa taština i praznina u dušama o kojima je govorio nadahnuto i proročki Vlado Gotovac onoga kobnoga dana pred Vojnom upravom. Prognozirao je NJIHOVU smrt u praznini i pustoši vlastita bića. Sobom nose smrt kulture i civilizacije i kulturu smrti i mržnje.
Izvor: Narod.hr

23 veljače, 2016

Branitelj o ministru branitelja


Ne poznajem čovjeka osobno, nisam član HDZ-a (niti bilo koje stranke), kampanju pratim koliko mi slobodno vrijeme dopušta, i kao vanjski promatrač o Brkiću mogu reći slijedeće:
Milijan Brkić je pokazao dosljednost, moralni integritet (inače se ne bi usudio ulaziti u brojne duele), ali i znanje, te vještine upravljanja procesom. Čovjek definitivno zna što radi. To što radi, radi dobro (rezultati), posjeduje dobre komunikacijske vještine (uspijeva uspostaviti kontakt sa skupinom kojoj se obraća, a još više unutar svoje stranke), slušatelji u njegovom pristupu prepoznaju dobre namjere, nastupa sa platforme koju je teško napasti (traži jedinstvo, traži odanost cilju a ne osobi, traži predani, iskreni rad, traži od onih koji ne mogu da sami ustupe mjesto onima koji mogu, traži primat općega nad pojedinačnim, traži “otvaranje” učmalih krugova na nižim organizacijskim razinama, traži od “sljedbenika” da postanu “pobornici,” traži da svatko da svoj doprinos, traži da se prestane sa vođenjem “lokalne politike” na razini intriga, podmetanja i nepoštenog rivaliteta. Traži (i svjedoči) skromnost i marljivost. Ne izaziva i ne multiplicira sukobe. Idealan? Nije. Za one koji ga ne vole (unutar njegove stranke): Branitelj je, neupitnog ratnog puta.  Nije kriminalac (neucjenjiv je). Hercegovac. Kamera ga baš i ne ljubi, (što se u zadnje vrijeme znatno mijenja na bolje). Iskreni je domoljub. Nije ucjenjiv. Uporan. Otvoren. Vjerodostojan. Ima postojan moralni integritet. Postavlja opće iznad partikularnog i pojedinačnog…..! Za one u crvenom taboru: Postiže rezultate, ubitačno učinkovit, neucjenjiv, nesklon kompromisima, “pravocrtan” u pitanjima nacionalnih interesa, integralni Hrvat, neosjetljiv na hedonističke zamke, oprezan, odmjeren, posjeduje “refleks” za ugroze interesa države i naroda. „Opasan tip“. Za te crvene snage, koje provode rashrvaćenje države, jedan od opasnijih. Stoga ne čude pokušaji udara sa svih strana, posebno onih podmuklih, bočnih, ispod pojasa. Na njihovu žalost, čovjek je dobro pripremljen za obranu. Uravnotežen je. Ne dopušta “razvlačenje” snaga, nego ih uspijeva koncentrirati na „glavnim pravcima udara“, (bilo da se radi o obrani ili napadu). Uspijeva zadržati kontrolu nad procesom. Ima nadzor nad “širinom” i zna gdje treba koncetrirati snage “po dubini”. Jednostavno zna! Nesmiljene udare crvenih talibana, za sada, uspješno amortizira. No, oni sigurno neće prestati. Mene, međutim, iskreno, zabrinjava “skromnost” do sada uporabljenog arsenala crvene falange. Očigledno je da ne raspolažu sa dovoljno “materijala” i realno je očekivati uporabu “teških haubica” po točkastim ciljevima. To jest neracionalno, ali gubitnici to rade. Imajući u vidu sve okolnosti, dostupne „promatraču sa strane“, mora se više čuvati „prijatelja“, nego neprijatelja.
HDZ-u predstoje skori unutarstranački izbori, Karamarko, a time i Brkić koji je najvažniji „igrač“ u timu, ima ozbiljnu oporbu unutar stranke, i to oporbu koja neće voditi računa o skrupulama. Iz tog kuta gledano, „igrač“ topa i kalibra Milijana Brkića će itekako nedostajati u tom predizbornom vremenu. Nadam se da su u stranci o tome vodili računa. Resor braniteljske problematike, s druge strane, bi mogao biti ključni resor u novoj asimetričnoj Vladi. Asimetričnoj po strukturi moći i načinu odlučivanja. Isturajući svog najjačeg pojedinca mjesto ministra branitelja, Karamarko odašilje signal da je svjestan potencijala koji leži u tom resoru, i vjerojatno je ta činjenica odnijela prevagu nad značajem unutarstranačke borbe za primat u HDZ-u.
   Osobno sam na sličnoj poziciji i već dulje vrijeme tvrdim da je ministarstvo branitelja „ključno ministarstvo“, preko kojega HDZ može ovladati svim „dominantnim točkama“ na političkoj pozornici, a nakon toga zauzeti ključne pozicije i „preokrenuti paradigmu“ beznađa, malodušja, defetizma i svih drugih pratećih pojava sveopće krize koja zahvatila hrvatsko društvo.
   Naime, braniteljska populacija je jedina koja se može jednostavno, brzo i bez većih financijskih, organizacijskih i drugih preduvjeta pokrenuti, staviti u funkciju, aktivirati (kako god hoćete) i bar u početnoj fazi, biti lokomotivom procesa koji će voditi ka izlasku iz ovog beznađa. Nisam osoba koju je lako „očarati“, niti funkcioniram na frekvenciji idolopoklonstva, sljedbe i sličnih pojavnosti, no, usudio bih se ustvrditi da je Milijan Brkić, ako sam u pravu glede cilja i uloge koju miniostarstvo branitelja može i treba imati, možda i jedina osoba koja može realizirati taj cilj. Ministar branitelja, ako smo suglasni u pogledu cilja, mora pored svih osobina i značajki navedenih u uvodu, imati i „stvarnu političku moć“, biti „kišobrana“ pod zaštitom kojega bi se proveo cjelovit Program trajnog rješavanja braniteljske problematike.
    Taj program mora biti, ne samo impuls, nego i lokomotiva, koja će Hrvatsku snažno povući iz sveopće krize. U tom smislu, Milijan Brkić, ako bude imenovan ministrom hrvatskih branitelja mora izbjeći zamku shvaćanja uloge ministarstva hrvatskih branitelja kao servisa stradalnika (što se ne smije isključiti), nego puno više od toga.
Ovo je povijesna prigoda, koju ne smijemo propustiti.
Ilija Vincetić http://hrvatskonebo.com/

13 veljače, 2016

Dva pisma, dvije različite Hrvatske

Pismo Milorada Pupovca predsjednici Republike Hrvatske


"Poštovana gospođo Predsjednice,
U proteklih nekoliko nedjelja sa zabrinutošću pratim narastanje atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i  drugim manjinama u našoj zemlji. Posebno zabrinjava to što se narastanje netolerancije i jačanje poruka mržnje događa nakon formiranja i izbora nove Vlade.
Neki na političke rasprave o Vladi i njezinu programu odgovaraju kampanjom netolerancije i mržnje, a neki poruke pojedinih članova Vlade i Sabora doživljavaju kao poticaj i podršku za tu kampanju. Godinama, decenijama građena tolerancija i priznavanje političkih i identitetskih razlika time se razara pred našim očima i prijeti da ugrozi elementarna demokratska dostignuća, političku stabilnost i društvenu sigurnost u našoj zemlji. Ne vjerujem da je u takvim okolnostima moguće osigurati ekonomski prosperitet, a ako i jeste - što on može vrijediti ukoliko će se najviše ustavne društvene vrijednosti unazaditi i razoriti?
U protekla dva-tri tjedna više je javnih osoba, novinara, glumaca, režisera, vjerskih vođa, političara, aktivista za ljudska prava i nevladinih organizacija doživjelo prijetnje i izljeve govora mržnje. Spomenut ću neke od njih. Mirjana Rakić, jedna od najboljih vanjsko-političkih novinarki i predsjednica Vijeća za elektroničke medije, unatoč svojoj profesionalnosti i etičnosti doživljava da ju se zbog etničkog porijekla i predanosti zakonitosti vrijeđa, ponižava i verbalno protjeruje iz Hrvatske.

Nina Violić, istaknuta glumica mlađe generacije, zbog posta na svojem facebook profilu i u njemu iznesenog kritičkog mišljenja doživljava zaprepašćujuće izljeve mržnje, prijetnji i pozive na nasilje njoj i njezinoj obitelji.

Oliver Frljić, režiser evropske karijere i karijerne reputacije, prima javne prijetnje smrću. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, jedan od najistaknutijih episkopa Srpske pravoslavne crkve i zagovornika ekumenizma i dijaloga između Hrvata i Srba, i njegova crkva u Zagrebu proglašavaju se zločinačkom i spremnom na zločine u svakom trenutku.

Vojislav Stanimirović, predsjednik jedne parlamentarne stranke (Samostalne demokratske stranke srpske stranke, koja ima svoje zastupnike u Saboru od 1995. godine i koja je surađivala sa svim Vladama i Predsjednicima i doprinijela unutrašnjoj stabilnosti i međunarodnoj afirmaciji Hrvatske), saborski zastupnik u četiri mandata i predvodnik mirne reintegracije istočne Slavonije, ponovo je zajedno sa svojom suprugom, uglednom vukovarskom pedijatricom, predmet gnusnog i lažnog dovođenja u vezu sa ratnim zločinima unatoč opetovanom stavu Državnog odvjetništva o neosnovanosti takvih optužbi.

Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava i Antifašističke lige, jedan od najprominentnijih boraca za ljudska prava i građanske slobode u našoj zemlji, doživljava da mu se javno u sredinama u kojima živi (Zagreb i Rogoznica), u susjedstvu ističu poruke-presude kao „izdajniku“, a uz to mu se pred kućom nožem sijeku gume automobila koje vozi.

Hrvatsko novinarsko društvo, a zajedno s njim i Srpsko narodno vijeće (ili obrnutim redoslijedom), proglašavaju se onim koji ne vole Hrvatsku i zloupotrebljavaju medijske slobode i slobode okupljanja povodom vjerskih blagdana za svoje navodno manifestiranje
neprijateljstva prema vlastitoj zemlji u anonimnom pismu koje se proteklih dana u najgoroj totalitarnoj (fašističkoj) maniri dostavljalo u poštanske pretince na području Zagreba.

Ovo su samo neki od primjera kako jezik najmračnijih područja internetskih portala, najmračnijih pivnica pa i najmračnije strane ne tako davne hrvatske i evropske povijesti dobiva pravo javnosti i zauzima javni prostor i stvara atmosferu mržnje, straha i sasvim potencijalnog nasilja. Na meti tog jezika nisu oni koji su lagali ili još uvijek lažu, niti oni koji su krali ili još uvijek kradu, a
niti oni koji su doista ubijali ili poticali na ubijanje, već oni koji su na ovaj ili onaj način svoje djelovanje i dobar dio svog života posvetili borbi protiv svega toga.

Navest ću još jedan primjer. Primjer vlastitog iskustva u istom vremenu, jer sam u njemu i sam iskusio posljedice atmosfere netolerancije i poruka mržnje u intenzitetu i u sadržaju na koji ih nisam iskušavao ni u najgorim ratnim godinama kao što su bile 1991-1992. Naime, u svega sedam dana u središtu Zagreba doživio sam, a zajedno sa mnom i moji prijatelji,
susjedi, studenti i suradnici koji su se zatekli u mojem društvu ili mojoj blizini, da meni nepoznati ljudi prolazeći ili pljunu na mene ili me pozdravljaju sa „Za dom, spremni!“ ili izvikuju „Pupovac, četniče, idi u Srbiju!“

Kao što rekoh, svašta sam doživljavao u proteklih 25 godina zalažući se za demokratizaciju, boreći se protiv rata i za mir, zalažući se za ljudska i manjinska prava, radeći na obnovi tolerancije i povjerenja u Hrvatskoj i suradnji s našim susjedima. Svašta sam  spreman i dalje doživljavati zbog svojih društvenih i političkih ideala, pa stoga želim reći da ovo ne pišem zbog sebe, jer koliko god strašno bilo, to je daleko od onog što su ratnih godina doživljavali brojni Hrvati i Srbi (uključujući i meni najbliže srodnike), gubeći živote, zdravlje, najbliže, domove i zavičaje.

Pišem zbog toga da bih pitao – koji je to razlog, državni ili stranački, koji bi  mogao opravdavati ponovno proizvođenje neprijateljstva, netolerancije, mržnje i sasvim mogućeg nasilja u našim životnim sredinama i našoj zemlji uopće?

Koji je to razlog da se nakon tolikih strahota i historijskog nazadovanja koje su neprijateljstva, netolerancija, mržnja i nasilje donosili Hrvatskoj isti ponovo oslobađaju i počinju gospodariti javnim mnijenjem i umovima pojedinaca i grupa?

Pišem zbog toga da bih pitao – koje dobro ovo može donijeti bilo kome pojedinačno i zemlji u cjelini?

Poštovana gospođo Predsjednice,

Ni jedno od ovih pitanja neće pronaći svoje odgovore, ukoliko ih mi ne potražimo. Naša ih javnost neće osvijestiti ukoliko se o njima ne progovori. Ničiji se govor neće tako čuti kao govor onih koji su politički čuvari ustavnosti i zakonitosti. Posebno zbog toga što oni koji iz svjetonazorskih, stranačkih ili trećih razloga ne pokazuju naznake za zaustavljanje već za daljnje jačanje kampanje netolerancije i mržnje.

Ničije odsustvo potrebe da se potraži odgovore na ova pitanja i o njima progovori javno neće biti vrednovano iz današnje i sutrašnje perspektive kao naše koji smo prisegli na Ustav i koji imamo obavezu da čuvamo najbolje od onog što smo naslijedili te naše društvo čuvamo od najgoreg koje mu iz istog tog naslijeđa prijeti.



Odgovor predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović predsjedniku Srpskog narodnog vijeća.

Poštovani gospodine Pupovac,
S uvažavanjem sam pročitala Vaše pismo, u kojemu ste izrazili zabrinutost zbog narastanja „atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim etničkim i drugim manjinama u našoj zemlji“.
U vrijeme svoje službe u državnoj upravi, a posebno u vrijeme dok sam bila ministrica u Vladi Republike Hrvatske, sudjelovala sam u nastojanjima izgradnje hrvatskog društva na temeljima snošljivosti, odnosno tolerancije, čemu ste i Vi davali svoj doprinos. Bila sam tada uključena u zajedničke napore da manjinama u hrvatskom društvu osiguramo i promičemo najviša ustavna jamstva njihovih prava. Izražavam zadovoljstvo što smo time Republiku Hrvatsku učinili primjernom državom u zaštiti manjinskih nacionalnih, vjerskih i drugih prava na europskoj i svjetskoj razini. Uvjerena sam i danas da je to dobar put kako bismo hrvatsko društvo učinili prostorom snošljivosti i suživota kao aktivnog dioništva svih u nastojanju za promicanjem ljudskih prava, općega dobra i, kako navodite, priznavanja „političkih i identitetskih razlika“.
Uvelike sam suglasna s Vama u tvrdnji da je u hrvatskom društvu porasla nesnošljivost. Posebno snažno osjetila sam to odmah nakon povratka u Hrvatsku u rujnu 2014. godine, nakon šestogodišnjeg izbivanja radi diplomatskih dužnosti, koliko god sam tijekom godina rada izvan Hrvatske bila povezana s Domovinom. Ipak, vrativši se u Zagreb, osjetila sam tada ogromno razočaranje i brigu jer je Hrvatska očito otišla unatrag kad je riječ o međusobnom uvažavanju i poštovanju. Bila sam vrlo neugodno iznenađena sveopćim pesimizmom i vrlo niskom razinom političke komunikacije, kao i neprimjerenim i nadasve neodgovornim etiketiranjem.
Imala sam potrebu i tada to javno isticati. Nažalost, takvo ozračje nesnošljivosti drastično sam doživjela upravo u izbornoj noći nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora, kada je bivši predsjednik Vlade Republike Hrvatske izrekao rečenicu „ili mi ili oni“.
Moj program bio je, i danas je, zajedništvo, pa je moje zaprepaštenje bilo tim veće što sam od onih koji formalno prisežu na toleranciju doživjela isključivost i poziv na radikalizaciju političkih razlika, sve do poziva na neku vrstu društvene eliminacije. Želimo li, dakle, govoriti o uzrocima koji su potaknuli „narastanje netolerancije i jačanje poruka mržnje“, ne možemo mimoići takve radikalizirajuće poruke i ne upitati se koliko su one ohrabrivale istomišljenike, kao i neistomišljenike, na slične postupke. Samim time, poštovani gospodine Pupovac, u suglasju s Vama da je u Hrvatskoj porasla nesnošljivost, ipak moram jasno kazati da taj proces nije započeo „nakon formiranja i izbora nove Vlade“, nego mnogo prije. Nažalost, u toj retorici se ustrajava, pa predsjednik sada vodeće oporbene stranke u Hrvatskoj ističe drskost i bezobrazluk kao navodno jedini jezik koji “neki” razumiju, i obećava “pokazat ćemo im što je pakao” (“We'll give them hell!”). Stoga je neizbježno upitati se nisu li naposljetku i Vaša osobna negativna iskustava bar djelomice posljedica takvog višegodišnjeg, namjernog ili nenamjernog, stvaranja ideoloških i svjetonazorskih napetosti? Dakako, isto tako želim istaknuti neprihvatljivost bilo kojeg zaoštravanja javnoga diskursa od drugih aktera na političkoj sceni. U tome smislu posebice smatram potpuno neprihvatljivim izvikavanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni”, koji šteti nacionalnoj koheziji, državljanskom zajedništvu i interesima Republike Hrvatske.

U svome pismu spomenuli ste kao žrtve „prijetnje i izljeva govora mržnje“ više javnih osoba i organizacija. Osuđujem zajedno s Vama takve postupke. Dužna sam, međutim, ustvrditi da među osobama koje ste naveli ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije. To nikako ne navodim kao opravdanje vrijeđanja ili prijetnji tim osobama, što držim nedopustivim. Smatram međutim kako u prosudbi neželjenih pojava, uzimajući posebice u obzir i činjenicu da proteklih godina tijela državne vlasti nijednom nisu reagirale na takva izrugivanja i provokacije, treba biti objektivan.
Kao hrvatska predsjednica dužna sam štititi dostojanstvo svih građana, svih manjina, no vjerujem da ćete se složiti, i dostojanstvo hrvatskog naroda i vrjednote na kojima je stvorena hrvatska država. Utoliko, kada već, premda izvan potrebnog kritičkog konteksta, navodite spomenute osobe kao one koje su - zaključiti je prema Vašem mišljenju - zadužile hrvatsko društvo, a ipak su izvrgnute prijetnjama i uvredama, što, ponavljam, ne opravdavam, bilo bi jednako potrebno navesti bar neke osobe koje su doživjele uvrede,  poniženja, pa i represiju samo zato što su kao hrvatski branitelji, pripadnici drukčije političke opcije ili jednostavno kao hrvatski državljani izražavali svoje mišljenje ili uvjerenje. Kako, primjerice, okvalificirati ono što je nedavno doživio član moje uže obitelji usred Rijeke, da prolaznik pljune na nj’ i dobaci mu „ustašo!“? Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom kako takav gest nije izraz snošljivosti. Netko je počinitelja tog akta negativno radikalizirao. Skriva li se taj netko možda iza riječi „tolerancija“ i „suživot“? Ali nije to jedini vidik nesnošljivosti. Osobno imam nažalost gotovo svakodnevno iskustvo da me se izjavama i komentarima diskriminira i diskreditira samo stoga što sam žena.

Želim biti vrlo jasna: onako kako treba osuditi postupke koji su upereni protiv ravnopravnosti, sigurnosti i dostojanstva političkih, etničkih i drugih manjina u Hrvatskoj, tako treba osuditi i sve postupke koji vrijeđaju hrvatski narod i bilo koju većinsku zajednicu. Snošljivost pretpostavlja uzajamnost uvažavanja i poštovanja. Stoga se očite provokacije i vrijeđanje nacionalnih osjećaja hrvatskoga naroda i goleme većine hrvatskih državljana koji vole svoju zemlju ne mogu nazivati „performansima“, „novinarskim“ ili „umjetničkim slobodama“ ili „satirom“. U potpunosti podržavam slobodu govora i umjetničke slobode, uključujući i satiru. Isto tako međutim držim da sloboda izražavanja pretpostavlja odgovornost i da nikada ne smijemo prijeći granicu nakon koje javna riječ postaje sredstvom uvrede drugoga. Kada je jedan hrvatski tjednik u vrijeme dok sam još bila ministrica prenio karikature proroka Muhameda objavljene u stranom tisku, rekla sam tada da se ne slažem s njihovim objavljivanjem jer sloboda izražavanja mora znati razlučiti granicu kada prelazi u vrijeđanje drugih. Isto tako gledam i na uvredljiv tekst u „Novostima“, tjedniku koji izdaje Srpsko narodno vijeće, a financiraju ga hrvatski porezni obveznici, u kojemu se izruguje hrvatska himna. Zar je to, kako njegovo izlaženje opravdava glavni urednik lista, doista „satira“? Podsjetit ću još samo na istovrsnu „satiričku“ zluradost u spomenutom tjedniku zbog pada dvaju Migova HRZ-a, a sve bez reakcije izdavača i nadležnih državnih tijela unatoč evidentnom vrijeđanju osjećaja hrvatskoga naroda. Nisu li i to događaji koji itekako stvaraju kontekst “atmosfere netolerancije”, na koju opravdano upozoravate? Koliko mi je poznato, takvi postupci nisu osuđeni ni od jednog pojedinca ili organizacije koje ste u svom pismu naveli kao žrtve „prijetnje i govora mržnje“, kao ni od jedne druge organizacije ili pojedinca koji se samozvano smatraju čuvarima demokracije i tolerancije. 

U svojem pismu napisali ste da se nedavno u Zagrebu u „najgoroj totalitarnoj (fašističkoj) maniri“ ubacivalo letke neprimjerena sadržaja u poštanske sandučiće.  Smatram to sasvim neprihvatljivim, ali dužna sam upitati zar je „totalitarna manira“ samo fašistička? Zašto stalno izbjegavamo osuditi komunizam, iako je on ne manje od fašizma nastao i održavao se raznim oblicima zločina i kršenja ljudskih prava, i to desetljećima? Slijedom toga, jednako se postupa kada je riječ o kvalificiranju zločina tijekom i nakon drugoga svjetskoga rata. Ako se, naime, nedjela jedne ratne strane opravdano nazivaju fašističkim zločinima, jer oni to jesu, i ne mogu se ničim opravdati, dok se međutim ratni i poratni zločini druge strane opravdavaju osvetom ili floskulom da „svatko tko je ubijen bez suđenja nije nevin, samo mu nije sudskim procesom dokazana krivnja“, kako smo nedavno mogli čuti od jedne saborske zastupnice, onda je to vrlo zabrinjavajuće i štetno za društveni mir i narodno zajedništvo. Kada se dakle govori o stvaranju atmosfere „mržnje, straha i potencijalnog nasilja“, onda valja imati na umu da izjave poput spomenute ne samo obezvrjeđuju načelo presumpcije nevinosti nego vrijeđaju desetke tisuća hrvatskih, i ne samo hrvatskih obitelji, čiji su članovi mučeni i ubijeni nakon završetka drugog svjetskoga rata. To je okolnost koja tim zločinima daje dodatnu  težinu. Moji nona i nono, koji su bili pripadnici partizanskog pokreta, znali su me, srećom, poučiti da razlikujem domoljubni antifašizam, koji jest naša povijesna vrjednota, od mržnje, nasilja i osvete. Treba li podsjetiti na to da za te zločine nitko nije osuđen unatoč brojnim spoznajama o njihovim naredbodavcima i počiniteljima? Nažalost, upravo se to razdoblje hrvatske prošlosti, kako sam pokazala, često zlorabi za jednostrana etiketiranja. Podsjetit ću samo koliko je u proizvodnji ozračja ideološke isključivosti iskorištavana „svastika“ na Poljudu, a da počinitelji, i samim time ni motivi, nisu utvrđeni. Najlakše je lijepiti etikete i diskreditirati i diskvalificirati ljude, ali to nije prihvatljivo i tome ću se usprotiviti.
Kako sam spomenula, moja politička platforma, na kojoj sam dobila izbore, jest zajedništvo, a ne razdor. Želim da svi Republiku Hrvatsku osjećaju kao svoju domovinu i svoju državu, da u njoj mogu ostvariti svoje životne težnje u ozračju građanske ravnopravnosti, snošljivosti i mira. Međutim, isto tako očekujem da tom ozračju svi hrvatski državljani daju dužan prinos, pri čemu posebice smatram odgovornim ljude koji po naravi svoje javne službe imaju veće mogućnosti utjecati na stvaranje javnoga ozračja. Suglasna sam stoga s Vama da posebnu odgovornost u tome imaju i „politički čuvari ustavnosti i zakonitosti“. Očekujem od svih, a posebice od apostrofiranih, da primjenjuju jednaka mjerila u svojim javnim istupima. Očekujem od svih, a posebice od apostrofiranih, da se usprotive provokacijama i iritacijama svih vrsta, jednako onima koje vrijeđaju bilo koju manjinu, kao i bilo koju većinu. Snošljivost i izgradnja suživota stvar je uzajamnog uvažavanja, a ne beskrajnog jednostranog „popuštanja radi mira u kući“ i voluntarističkog ideološkog arbitriranja.
Želim da hrvatsko društvo na temelju istinske snošljivosti, uvažavanja i otvorenosti istini prevlada razdiobe koje ga opterećuju. Vjerujem stoga da bi otvoren dijalog u političkim i znanstvenim forumima o tim pitanjima i prijeporima pridonio, ako ne jedinstvenim odgovorima, a ono svakako umanjivanju napetosti i širenju demokratske kulture i uvažavanju različitosti. Osobno, rado ću sudjelovati na tematskom okruglom stolu koji bi organizirao Klub zastupnika nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora, a koji bi uključio sve koji su zainteresirani za unaprjeđenje ozračja dijaloga, uvažavanja i suživota u duhu državljanskog zajedništva u našoj Domovini. Nadam se da u takvu nastojanju imam Vašu potporu. 

S poštovanjem,
Kolinda Grabar-Kitarović

28 siječnja, 2016

Mudre riječi generala Glasnovića

ŽELJKO GLASNOVIĆ: ‘Izdajica ne izgleda kao izdajica!’

Autor: S. Vučković Srijeda, 27. Siječanj 2016. u 15:47
"izdajica ne izgleda kao izdajica. On govori naglascima bliskim njegovim žrtvama, on oblači njihovo lice i njihovu odjeću, on priziva podlost koja leži duboko u srcu svakog čovjeka. On truje dušu nacije. On radi tajno i neznano da potkopa temelje grada. On truje državno tkivo tako da se ono ne može dalje odupirati. Ubojice se treba manje bojati", kaže Glasnović
Preko društvene mreže, hrvatskoj se naciji obratio Željko Glasnović, general bojnik HV-a u mirovini i saborski zastupnik:
“Dragi prijatelji u domovini, izvan domovinskoj Hrvatskoj i pradomovini BiH,
formirana je hrvatska Vlada, boj za jedinstveno hrvatsko biće se nastavlja.
Stari kadrovi i partijski moćnici vezani uz financijsku kralježnicu Udbe pretvorili su Hrvatsku u disfunkcionalnu republiku.
I najpovršnija analiza (raščlamba) bi pokazala da je Hrvatska danas u skoro svim elementima oličenje bivše propale države.
Politika je umijeće određivanje prioriteta, narod koji se ne bavi politikom će nestati s pozornice povijesti. Društvo koje nije spremno suočiti se sa svojim zabludama i zlom nema budućnosti. Svi se moramo uključiti u izgradnju moralnoga i funkcionalnog društva.
Sljedeći ciljevi su moralni i civilizacijski imperativi:
1. modernizacija pravosuđa
2. provedba lustracijskih zakona
a) obrazovanje
b) otvaranje arhiva
c) kadrovske
d) povratak državne arhive iz Beograda
3. revizija pretvorbe i privatizacije
4. denacionalizacija i dekomunizacija u svim slojevima društva
5. rješavanje pitanja Hrvata u BiH
6. povratak i uključivanje (naroda) u ekonomski život Hrvatske
7. uspostava antikorupcijskog centra na najvišoj društvenoj razini
8. brisanje antifašizma iz Ustava RH (otklanjanje dvojbe o smislu Ustava)
9. osnivanje jedne jedinstvene braniteljske udruge
Najveći probleme sadašnje Hrvatske nije vezan eksplicitno za ekonomska pitanja. U nedavnom intervju-u autorica i publicistica Višnja Starešina je izjavila: Hrvatska je danas zarobljenik mentalnoga nasljeđa komunizma.
Temelji modernog, produktivnog društva ne počivaju na socijalnoj državi (protiv koje nemam ništa dok je smislena), već na jamstvu aktivnom stanovništvu da će imati koristi od svog rada. Stoga je potrebno ustavno izjednačiti pravo vlasništva (po kojem je privatno vlasništvo ravnopravno) i uspostaviti kontrolu države u određivanju poreznih i ostalih nameta (kao regulatornog mehanizma kontrole rashoda).
Ciceronove riječi prije 2000 godina jednako vrijede i danas: Jer izdajica ne izgleda kao izdajica. On govori naglascima bliskim njegovim žrtvama,
on oblači njihovo lice i njihovu odjeću,
on priziva podlost koja leži duboko u srcu svakog čovjeka.
On truje dušu nacije.
On radi tajno i neznano da potkopa temelje grada.
On truje državno tkivo tako da se ono ne može dalje odupirati.
Ubojice se treba manje bojati.”
Bog i Hrvati 
Vaš Željko Glasnović, general bojnik HV u mirovini, saborski zastupnik
Autor: S. Vučković Srijeda, 27. Siječanj 2016. u 15:47

18 siječnja, 2016

Ako tražiš Boga, Bog će naći tebe!

Čovjek je danas dobio gotovo sve: ima moć nad prirodom, znanje o prirodnim  zakonima, bogatstvo blaga zemlje, zadovoljstvo velikih gradova, slobodu u oblikovanju  života, svemirska prostranstva, raskoš ljepote svijeta.

No sve je to bilo kao pakt s  đavolom: “Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.” (Mt 4, 9) U svakom  slučaju, čovjek je, doduše, zadobio svijet, ali je pri tome izgubio Boga: “Novi svijet” više  ne govori o Bogu, više ne sluša Boga, ne poznaje više Boga, u školama je Bog kao  stranac, u obiteljima više nema pravo glasa i udjela u odlukama, ekonomija može bez  njega, zakoni se ne pozivaju na njega, u slobodnome vremenu on je smetnja, u životu  ljudi on više nije vidljiv… Pa gdje je Bog ostao? Kako to da ga danas nitko ne treba? Je li  Bog netragom iščeznuo iz svijeta?
Tragovi su jasno vidljivi. Otkako je čovjek izgubio Boga, izgubio je i sebe! On ide  kroz svijet “kao izgubljen” i ne zna više: “Čemu sam ja ovdje? Što ja zapravo želim? Gdje  je moj cilj? Čemu se još veselim?” Ovo je “izgubljen naraštaj”: Ljudi su postali sami sebi  stranci, žive “izvan sebe”, u stalnom bunilu, i samo kada se zavaravaju, mogu izdržati  ovaj život: žive u velikoj praznini usamljenosti, u tami bez smisla i sadržaja, bez prave  domovine i bez odgovora na pitanje o patnji i smrti. “Što koristi čovjeku ako cijeli svijet  dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?” (Lk 9, 25)
Prijatelju, jesi li i ti izgubio Boga? Jesi li izgubio snagu svoje duše? Snagu strpljenja i  opraštanja, snagu samosvladavanja, snagu u patnji i duševnom miru, snagu za istinu i  uzvišeno? Možeš li se još izdići nad svakodnevicu ili tvoja duša već leži na zemlji,  iscrpljena i opljačkana, ranjena i do smrti iznemogla? Prijatelju, ne mora biti tvoja vlastita  krivica ako si izgubio Boga. I Marija je izgubila Isusa u vrevi mnoštva hodočasnika, bez  vlastite krivice, naprosto za to jer je ljudski vrtlog bio odveć velik, a zbrka je sve  pomutila. No ne smiješ se pomiriti time da si Boga izgubio! Moraš ga tražiti, pitati za  njega, dozivati ga kao i Marija, kada je izgubila Isusa. Tri ga je dana tražila. Prijatelju,  tragaš li i ti za izgubljenim Bogom iz sve snage svojega srca?
Samo ako u tebi postoji čežnja, naći ćeš Boga. Čežnja je traganje. Snaga ljubavi  pokazuje se u snazi čežnje. Trpiš li zbog gubitka Boga? Patiš li zbog toga što te u svijetu  okružuju ruševine? Imaš li oči da zapaziš uništavanje religije, opustošenje istine,  razaranje obitelji, okamenjena srca i prazne ljudske ljuske našega vremena? Možeš li još  plakati i biti neutješan, jer nedostaje ti ono bitno: Bog, istina, smisao i prisutnost Božja?  Samo onaj koji može patiti zbog gubitka ljubljene osobe, taj ljubi iz svega srca; samo  onaj tko je neutješan zbog izgubljenog Boga, doista čezne za njim. Tješiš li se lažnim  utjehama? Ili tvoja duša danju i noću luta gradom tražeći izgubljeni predmet svoje  ljubavi? Boga, kojemu pripada cijelo tvoje srce?
Samo ljudi čežnje mogu spasiti naše doba. Budući da ljube iz svega srca, mogu naći Boga svom svojom dušom. Samo ako tražiš, jer si sve izgubio, sve ćeš i naći: Boga,  blago, ljubav, vječno. Traži Boga! I ne prekidaj traganje! Izazivaj Boga!
Ili više nemaš suza? Niti čežnju? Ni bol zbog izgubljene domovine kod Boga? Zar te  više ne boli što si izgubio Boga? Zar više ne možeš vikati iz dubine duše: “Bože, pomozi  mi?” Prijatelju, je li tvoja čežnja pokopana? Zar si postao ravnodušan? To bi bilo najgore,  gore od ubojstva i izdaje, gore od nevjere i lažljivosti. Je li strast uništila tvoju čežnju?  Pohlepa za novcem, posjedom, sebeljublje i strast za vladanjem, strast za ljudskim  odobravanjem, za blagostanjem i sigurnošću?
Prijatelju, znam samo za jedan jedini prohodan, uporabljiv put: Svakodnevno moli!  Uzmi krunicu u ruke i moli usnama toliko dugo dok i srce ne započne moliti, dok se duša  ne oslobodi ruševina i čežnja ne pronađe prostor: “Bože, spasi me! Izbavi me iz ponora!  Oslobodi me zemlje! Pokaži mi sebe! Izvedi me sa stranputice! Vrati me! Daj mi snagu!  Oprosti mi i daj mi novi početak…”
Ako tražiš Boga, Bog će naći tebe. Jer on te je uvijek tražio; on te bez prekida zove, ali ti nikada nisi čuo taj unutrašnji glas u prevelikoj buci svojeg života; on ti je uvijek  pokazivao unutrašnje svjetlo, ali ti si išao za lažnim svjetlima i previđao si ga. Bog je veći  od tvojega srca; njegova čežnja za tobom veća je od tvoje čežnje za njim. Ako moliš  krunicu, postupno ćeš čuti njegov glas, njegovo će te svjetlo prosvijetliti, njegov zov  doprijeti do tebe: Napokon ga čuješ! Napokon se susrećete: Ti i Bog, pastir i izgubljena  ovca, tvoja čežnja i izgubljeni Bog. Kakva radost! Gospodine, koliko Ti zahvaljujem.
Gospodine, znam, potrebna mi je ova dugotrajna molitva i tišina, da te pronađem. Jer moja je duša duboko potresena i pruža još samo slabe znakove života.  Bože, daj mi snagu za svakodnevnu molitvu!  Dopusti mi kao Marija poći tražiti Te dok Te ne pronađem;   “Isuse, koga si Djevice, u hramu našla.

dr. Herbert Madinger, www.ofm.hr