31 kolovoza, 2015

Župan Tolušić o novom udaru na županije

Tomislav Tolušić: Županije su najbitnije jedinice za funkcioniranje hrvatskog društva

Predsjednik Hrvatske zajednice županija virovitičko-podravski župan Tomislav Tolušić u petak, 29. kolovoza, u Karlovcu je rekao da su županije najbitnije jedinice za funkcioniranje hrvatskog društva i građanina, no da Vlada ili to ne shvaća ili da iz političkih razloga oslabljuje županije.
U Karlovcu je u petak, 28. kolovoza, održana sjednica Izvršnog odbora Hrvatske zajednice županija.
Kako je po završetku sjednice rekao Tomislav Tolušić, održavanje županijskih cesta, škola, bolnica i domova zdravlja i prostorno uređenje građanima je najvažnije, a da to im omogućuju županije, no, ocijenio je Tolušić, Vlada RH ili to ne shvaća ili iz političkih razloga oslabljuje županije.
Na vlasti u velikoj većini županija je HDZ, a u samo dvije županije SDP i to je jedini razlog za tako nešto – ustvrdio je Tolušić.
Raspravljajući o nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, jer je u tijeku javna rasprava o tom zakonu, župani su, rekao je Tolušić, zaključili da će se “opet oduzimati županijama, u ovom slučaju ne svima već najsiromašnijima”. Netko će reći da to nisu velika sredstva, po šest posto, ali to je šest posto manje za kvalitetniju obnovu škola ili cesta, rekao je.
Župan Karlovačke županije Ivan Vučić smatra da je slabljenje regionalnih jedinica počelo puno prije, za Račanove koalicijske vlasti te da se od tada svim novim zakonskim prijedlozima županije samo oslabljuju i ingerencije smanjuju.
Trebamo županije, ali i njihov preustroj. Onaj ustroj do 1997. godine, kada smo bili dio državne uprave i regionalne samouprave, bio je najbolji, jer nema logike da u Karlovcu imamo npr. tri ureda za gospodarstvo, gradski, županijski i državni – rekao je Vučić i ustvrdio da ministarstva uglavnom uopće ne poznaju ustroj regionalne i lokalne samouprave. Vučić je rekao da su nam županije potrebne, a da se o njihovom broju može pričati. Preustroj je potreban u smislu funkcioniranja, da se ne dupliraju funkcije, rekao je .
Govoreći o optimalnom broju županija, Tolušić je rekao da Irska s istim brojem stanovnika kao Hrvatska i 31 županijom ima najbrže rastuće gospodarstvo, kao i da je i Danska sa sedam regija vrhunski uspješna zemlja.
Da bi došli do pravog broja županija treba se posložiti priča o efikasnosti i kvaliteti servisiranja potreba građana. Najlakše je ukinuti županije. Hajdemo ukinuti sve općine i gradove i imat ćemo državu i Grad Zagreb – rekao je Tolušić.
Po njemu, nije problem treba li Hrvatskoj tri ili 23 županije ili njih 78, nego to što je postojeći sustav neodrživ, onemogućen u funkcioniranju.
- Prostora za racionalizaciju ima jer, npr. u Institutu za etnoloiju i folkloristiku ima više zaposlenih od broja zaposlenih u Virovitičko podravskoj županiji, a što u životu građana realno znači taj Institut koji se plaća iz državnog proračuna, rekao je Tolušić. Istaknuo je da u državi imamo 20 ministarstava, da u državnoj upravi i javnim službama radi 240.000, a da je u svim županijama zaposleno 1850 ljudi. (Hina)

14 kolovoza, 2015

Predsjednica u šetnji Splitom

Foto: Tom Dubravec / CROPIX

Predsjednica u šetnji Splitom: Posjetila Grgura Ninskog, Dioklecijanovu stražu, obrtnike, pa pojela sladoled

"Želim se upoznati sa stanjem kako žive ovi ljudi s kojima Split živi cijelu godinu, kako ide posao ljeti, a i moram reći da sam doista otkrila par dragulja" kazala je Kolinda Grabar-Kitarović
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović obišla je u četvrtak navečer središte Splita gdje je posjetila nekoliko obrtničkih radnji te se ponovno, kako je rekla, uvjerila u ljepote grada.
- Želim se upoznati sa stanjem kako žive ovi ljudi s kojima Split živi cijelu godinu, kako ide posao ljeti, a i moram reći da sam doista otkrila par dragulja, od najmanje čokoladarnice na svijetu do male vojničke crkvice u prolazu nad Zlatnim vratima. Svaki put kada dođem u Split, koliko god puta došla, uvijek otkrijem nešto novo prekrasno - izjavila je Grabar Kitarović novinarima.
Upitana kani li svojim autoritetom utjecati da se nekim obrtnicima prestane 'gledati kroz prste', odnosno da zakoni počnu jednako vrijediti za sve, odgovorila je kako takve pojave, za koje treba utvrditi jesu li stvar percepcije ili korupcije, treba spriječiti, kako bi odnos bio jednak prema svima.
- To je poanta učinkovite državne uprave i lokalne samouprave, da se prema svim građanima postupa jednako u skladu sa zakonima i propisima, ali i s etičkim standardima ponašanja državne uprave - poručila je predsjednica.
Izrazila je zadovoljstvo turističkom atrakcijom smjene Dioklecijanove straže. 
- Jako dobro, jako lijepo, čujem da su kostimi rađeni u Genovi u sklopu kostimografije koja je rađena za jednu popularnu stranu seriju. Prilično su vjerni, blizu originalima i mislim da su mi rekli da ta oprema otprilike teži 20 kilograma. Svaka im čast, po ovoj ljetnoj žegi i vrućini da ovako dostojanstveno, kao pravi rimski vojnici, odrađuju smjenu straže - istaknula je Grabar Kitarović.
Posjetila je i Vidikovac na brdu Marjan gdje se družila s posjetiteljima i turistima, poručivši kako je to mjesto, s kojeg se prostire pogled na Split te otoke Brač i Šoltu, jedno od najljepštih u Splitu. Splićane je pozvala da urede čemprese koji zaklanjaju pogled s Vidikovca, a na novinarsku opasku kako joj je glas malo promukao, odgovorila je da već nekoliko dana ima virozu.
Grabar Kitarović je rukom dotaknula prst na spomeniku Grgura Ninskom, kojega posjetitelji tradicionalno dodiruju u nadi da će im se ispuniti želje.

12 kolovoza, 2015

Predsjednica posjetila Omiš

Foto: Danica Buškain

Predsjednica Grabar-Kitarović posjetila Omiš i uvjerila se u najgore prometne gužve u Hrvatskoj

Tijekom svog višednevneog boravka u Dalmaciji, predsjednica je u srijedu navečer stigla i do Omiša
 Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u srijedu navečer posjetila je Omiš u sklopu svog višednevnog boravka u Dalmaciji. Domaćin joj je bio omiški gradonačelnik Ivan Kovačić. Oko sat vremena trajao je sastanak u službenim gradskim prostorijama, a onda je uslijedilo neformalno druženje u bašti restorana Plaža. Među sudionicima sastanka bio je i župan Splitsko-dalmatinski, Zlatko Ževrnja.
Tako je samo 2 dana nakon posljednjeg priopćenja Građanske inicijative za brzu cestu Trogir-Omiš, u kojem su predsjednicu pozvali do Omiša stigne magistralom kako bi se upoznala s nemogućom situacijom u prometu koja najviše pogađa stanovnike ovoga grada, predsjednica i stigla u Omiš. Ne znamo je li do Omiša stigla osobnim automobilom, bez posebnih oznaka i pratnje, kako su joj sugerirali u Građanskoj inicijativi, no nema sumnje da je posjetom Omišu svjedočila gužvama u prometu za koje mnogi tvrde da su najgore u državi.
Podsjetimo, predsjednica je u srijedu ujutro imala niz aktivnosti u Splitu, a u 13 sati je trebala stići u kamp u Stobreču. Ipak, nakon što dočekala tragična vijest o vjerojatnom ubojstvu hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka, Ured predsjednice Republike Hrvatske objavio je da Kolinda Grabar-Kitarović otkazuje sve najavljene aktivnosti do kraja dana zbog obavljanja drugih državničkih poslova.

08 kolovoza, 2015

Predsjednica RH otvorila ured u zgradi SD županije

Foto: Vojko Bašić / CROPIX

Kolinda otvorila Ured u Splitu: Ne može se samo iz Zagreba upravljati Hrvatskom

Grad Split i Dalmacija su kolijevka Hrvatske državnosti i posebna nam je čast što će Republika Hrvatska, pa makar ovih desetak dana biti središte naše domovine- istaknuo je Zlatko Ževrnja
Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović stigla je na svečano podizanje zastave predsjednice Republike Hrvatske ispred Županije u Splitu. Prilikom dolaska, stotinjak okupljenih prolaznika su pljeskom pozdravili predsjednicu, nakon čega se zahvalila na lijepom prijemu i nije krila oduševljenje što je došla u Split gdje svoj Ured stavlja na raspolaganje susretima s građanima.
Kako je već najavljeno, slijedećih desetak dana svoj privremeni ured, predsjednica Kitarović imat će u Splitu na adresi ulica Domovinskog rata 2 u zgradi Splitsko-dalmatinske županije, gdje će joj domaćin biti Zlatko Ževrnja, župan Splitsko-dalmatinski. Ževrnja je izrazio dobrodošlicu predsjednici ističući kako su Split i Dalmacija kolijevka Hrvatske državnosti i da mu je čast što će Ured predsjednice biti u Splitu.
- Ovo je povijesni dan za grad Split i Splitsko-dalmatinsku županiju i vi ovim posjetom Županiji svjedočite onome što ste najavljivali, da ćete biti narodna predsjednica i zbog toga vas ovaj narod vidi kao osobu nade, optimizma i bolje Hrvatske. Grad Split i Dalmacija su kolijevka Hrvatske državnosti i posebna nam je čast što će Republika Hrvatska, pa makar ovih desetak dana biti središte naše domovine. Voljeli bi smo kad bi i drugi državnici slijedili vaš primjer i došli među svoj narod - istaknuo je Ževrnja u obraćanju predsjednici Kitarović.

Predsjednica je uzvratila kako joj je čast biti u Splitu i otvoriti Ured predsjednice, te kako je ovo samo simbolična gesta u poticanju Vlade, Sabora i ostalih državnih institucija da razmisle o decentralizaciji i ravnomjernom razvoju svih Hrvatskih krajeva.

- Posebna mi je čast biti u Splitu jutros pri svečanom podizanju zastave i svečano otvaranje Ureda predsjednice Republike Hrvatske u Splitu. Rekla sam u kampanji, a držim do tog i ističem da Zagreb ne može biti samo središte Hrvatske. Hrvatska mora voditi računa o razvoju svih svojih krajeva i gradova, a ovo je prvi primjer da izmještamo Ured predsjednice iz Zagreba u Split. Narednih deset dana se uistinu veselim susretima sa građanima Splita ali isto tako i okolnih otoka pa i susjednih županija. Nastojat ćemo provesti što je moguće više vremena među građanima jer sam to i obećala, a ovo je jedan od načina da to i učinimo. Isto tako, ovim načinom bih voljela pridonijeti decentralizaciji Hrvatske i jednakomjernom razvoju svih Hrvatskih krajeva, pa se nadam da ćemo ovom jednom simboličnom gestom potaknuti Vladu, Sabor, ministarstva i ostale urede da razmisle o tome da se što više decentraliziramo i odemo u sve hrvatske krajeve - rekla je predsjednica Kitarović.

Istaknula je kako joj je posebna čast da je prvi put Ured izmješten u Split, a kako kaže, slijedit će i drugi gradovi i krajevi u RH, kako uz hrvatsku obalu tako i u Gorskom Kotaru, zlatnoj Slavoniji, Zagorju, Međimurju itd... Zahvalila se na gostoprimstvu i ustupljivanju Ureda za susret za prijem građana. 

Boravit će u Lori, a raditi iz Županije

Na pitanje zašto je Ured smješten u Županiji ako je najavljivana Lora, Kitarović je izjavila kako će u Lori boraviti, a u Županiji raditi s građanima jer je Lora vojarna i nije tek tako dostupna za sve građane, te kako će u Ured primiti građane koji traže pomoć, ali i one koji imaju prijedloge i inicijative.

- U Lori boravimo i u Lori ćemo imati kolegije i radne sastanke ujutro, a htjeli smo da Ured bude baš u samom gradu u zgradi Županije da svatko može imati pristup Uredu. Znate da je Lora zatvorena za građane i da je ovdje Ured pristupačniji i otvoren za sve građane. Mnogi su se najavili, ima onih koji traže pomoć ali ima i onih koji imaju inicijative od gospodarskih pa do toga kako bi Hrvatska trebala ići dalje, kako bismo krenuli u put blagostanja- zaključila je predsjednica Kitarović.

Osvrnula se na sam događaj otmice Hrvata Tomislava Salopeka od strane ISIL-ove vojske 


- Doista je teška i ružna situacija i prije svega, iznimno mi je teško zbog obitelji. Razumjet ćete da vam ne mogu reći puno detalja zbog sigurnosti otetog gospodina, ali i zbog sigurnosti drugih hrvatskih radnika koji rade na mjestima u kojim postoji opasnost od otmica. Jedino što vam mogu reći je da ću se uskoro čuti s Egipatskim predsjednikom Al Sissijem posebno oko toga, a ostale detalje ne mogu iznijeti. Budite uvjereni da oko ovoga radimo sve što je u našoj moći kako bismo riješili ovu situaciju - komentirala je predsjednica Kitarović slučaj otmice Salopeka.

21 srpnja, 2015

Mons. Batelja odgovara Manoliću

POSTULATOR KAUZE OPŠIRNO O MANOLIĆEVIM TVRDNJAMA

Dr. Juraj Batelja: Kada Manolić priča o Stepincu, onda ili ne zna, ili laže

U Jutarnjem listu od srijede 8. i četvrtka 9. srpnja 2015. u nastavcima su prikazani »Manolićevi memoari« koji su pod velikim naslovom »Politika i domovina. Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku« objavljeni u Zagrebu 2015. godine. Nije mi nakana govoriti o povodu pisanja ove knjige i njezinu sadržaju, ali jest o brojnim manipuliranim povijesnim činjenicana i udbaškom friziranju istih.
Lepoglavski zatvor nije bio hotel
Kao postulator u kanonskom postupku proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca izravno sam spomenut u navedenoj knjizi i novinskim člancima. Zbog toga i radi istine, želim se očitovati o netočnostima koje su iznesene o bl. Alojziju Stepincu i postupcima UDBA-e, odnosno zloglasne tajne službe Titova režima.
U feljtonu »Manolićevi memoari (4): Mnogi su posjećivali kardinala Stepinca u zatvoru«, Jutarnji list, od 8. srpnja 2015., na str. 18. i 19. Manolić opravdava sebe i UDBU. Naime, Udbini suradnici u Lepoglavskom zatvoru pisali su što se sviđalo njihovim naredbodavcima. Zato sam se u svim svojim dosadašnjim osvrtima pozivao na svjedočanstvo samoga nadbiskupa Stepinca jer mi je istinitije iskustvo žrtve od mržnje progonitelja.
Manolić ne otkriva tko je pisao izvješća
Zna se, a ne samo pretpostavlja, tko je pisao izvješća o zatvorenicima u Lepoglavi. Manolić, na žalost, javnosti nije otkrio tko je pisao izvješća i nakon pada Titova režima. Po njegovom naređenju je za potrebe Kauze 1993. godine izvršena ekspertiza o obdukciji i sastavljena službena »Zabilješka« o mrtvom tijelu kardinala Stepinca, zaplijeni njegova srca. Napisali su je pojedinci od kojih neki i danas očekuju pravorijek međunarodnoga suda.
Manolić tvrdi da »nijedan zahtjev za posjet [u Lepoglavi zatvorenom nadbiskupu Stepincu] nije odbijen«. Nije za vjerovati ovoj tvrdnji jer je za svaku posjetu trebalo pisati posebnu molbu, a mnoge od tih molbi nisu odobrene. Što se tiče razgovora posjetitelja s nadbiskupom Stepincem, treba reći da je prisutni član »odjeljenja UDBA-e u zatvoru« nasilno prekidao razgovor Nadbiskupa i njegovih posjetitelja. Nadbiskup je 5. prosinca 1951., na dan premještaja iz Lepoglave u Krašić, izjavio: »Psihičke boli i muke redovito su jače od fizičkih! – (Odsječen od svijeta.
Jedno vrijeme ništa nisam znao, što se vani događa. A ipak, tu je narod, tu su svećenici, pa onda briga, kako su, neće li klonuti?!) Zatim one doduše sitnice, ali koje ipak uznemire u prvi mah čovjeka. Kad sam dobio paket, kolačiće bi sve smrvili, jabuke razrezali, limun iscijedili, kobasice izrezali, ne bi li tu našli što skrivena. Etikete na knjigama odlijepili, ne bi li mi i tu netko štogod napisao. Mjesec dana stražar je stajao blizu mene za vrijeme sv. Mise. O. Grimm mi je spomenuo, da je karmelićankama u Brezovici procurio krov, i činovnik ministarstva, koji je pri¬sustvovao razgovoru, odmah prekine i razgovor i posjet rekavši: ‘O tome se ne može razgovarati, prekidam razgovor!’ – Zato, kad me jednom zamjenik upravnika zapitao, da li znadem o čemu smijem razgovarati sa sestrom, to me uvrijedilo, pa mu kažem aludirajući na Grimmov posjet: ‘Ta o čemu smijem govo¬riti, kad ne smijem znati ni to, da vani pada kiša?!’« (Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik, str. 41.–42.).
Manolić ne donosi činjenice iz svojih bilješk
Manolić pompozno izvješćuje da je »UDBA zavrbovala jednog od svećenika (…) koji je bio izvor njihovih informacija o tome kako Stepinac ‘diše’«. Ime tog svećenika je poznato. Bio je to B. G. Jedno njegovo snishodljivo pismo našao sam i u arhivu javnog tužitelja Jakova Blaževića. Nije istinita tvrdnja Josipa Manolića da »nije bilo pritužbi« nadbiskupa Stepinca na tretman prema njemu. Ubrzo nakon zatočenja u Lepoglavi zatražio je da se baš »zavrbovani B. G.« smijeni i da »pretpostavlja, [da] u zatvoru ima i boljih svećenika«. Nakon toga je 8. studenoga 1946. iz Stare Gradiške doveden mons. Nikola Borić.
Šteta što gospodin Manolić nije donio činjenice iz svojih bilježaka koje je »vodio dugo vremena o Stepinčevim danima u Lepoglavi«. Sigurno bi u njima našao koji trag naredbi Udbe ili vrha KP o okivanju zatvorenika u lance ili o ubojstvu svećenika Stjepana Gabrića. On nije umro od sifilisa, nego je nađen obješen za radijator jer nije htio »plesati po muzici UDBE«. U tim bilješkama sigurno bi pronašao svoje vlastoručno potpisane naredbe o prikupljanju detaljnih podataka o svim zatvorenim svećenicima i redovnicima te posebnim mjerama nad njima. Opisivanje zatočeništva nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi kao boravku u hotelskom smještaju smiješno je i ponovno je izrugivanje žrtve.
‘Sotonski plan’ premještanja kardinala Stepinca na Visovac
U tim bilješkama sigurno bi naišao i na plan UDBA-e da nadbiskupa Stepinca premjesti u franjevački samostan na Visovcu. Kakav sotonski plan! Htjelo ga se unutar samostana okružiti franjevcima doušnicima, na obali otočića stražarima pouzdanicima, a na obalama Krke policijom. Baš je odvažan bio provincijal fra Karlo Nola koji se takvom planu othrvao i ne sluteći da je Kardinal već prije taj plan prozreo i odbio. Kako je i ovdje snažna poruka Nadbiskupova neslomivog duha: »Bolje časno poginuti, nego sramotno ostati!«
Laži o kardinalovim zatvorskim pogodnostima
Govoreći o pogodnostima koje je Nadbiskup uživao u Lepoglavi valjalo bi već jednom prestati s tumačenjima da je nadbiskup imao na raspolaganju »sanitarni čvor s umivaonikom, WC-om i kupaonicom«, »umivaonik s lavorom«, kad sačuvane fotografije pokazuju da je »imao kiblu za vršenje nužde u prostoriji i sâm ju je čistio«. U svojstvu nadstojnika za sve zatvore RH gospodin Manolić trebao je omogućiti Nadbiskupu spokojno izvršavanje kazne. Naime, sam Nadbiskup je 22. prosinca 1951. izjavio: »Smetalo me neprestano tuljenje tih zvučnika i obavijesti. Jednog dana začepim uši. U jedno stavim nalivpero, a drugo začepim zatvaračem od nalivpera, da mogu nesmetano raditi.«
O tretmanu u Lepoglavi bl. Stepinac je posvjedočio 4. siječnja 1952.: »Rekao sam da je bilo gorkih i neugodnih momenata u Lepoglavi. Ispočetka išao sam na kupanje. Kad sam se jednom zgodom vraćao, sretnem u hodniku robijaše, ali da me ne vide, morali se s jedne i druge strane hodnika okrenuti prema zidu, a ruke skrstiti na leđa. I sada ja prolazim kroz taj ‘špalir’. Kad sam to vidio, rekao sam stražaru: ‘Hvala vam na kupanju, ja se više ovdje ne kupam.’ Svaki dan sam se namjesto toga dobro mokrim ručnikom isfrotirao i dobro je bilo« (Josip VRANEKOVIĆ, Dnevnik, Zagreb 2011., str. 57.).
Manolić ne govori o preodgoju zatvorenika
Šteta što gospodin Manolić nije progovorio o eliminaciji i preodgoju zatočenika. Možda ima negdje u bilješkama zabilježen posjet predstavnika Ministarstva unutarnjih poslova iz Beograda koji se čak drznuo Nadbiskupa upitati: »Vjeruješ li još u Boga?«
Gosp. Manolić govori o svojim bilješkama koje bi doista trebalo proučiti ako su prilog istini jednako kao i one koje su popunjavali: Antun Biber-Tehelj, drug Gržetić, Gustav Frangeš, Nikola Naglić, dr. Rade Sunarić, Janko Miljan, Josip Zmazek, Božo Počuća, Ivan Krajačić, Pero Stanešić, Blaž Janošić »Hrvat, dobar čovjek, ali tu nije ostao«, te Manula Glišo, »Srbin iz Like, prvoborac, koji je mrzio nas Zagorce i Hrvate«, kako ga je napismeno 5. studenoga 1993. prozvao Julius Bujanić, stražar u Lepoglavi.
Manolić tvrdi da nitko nije trovan, a Benček ga pobija
Istina nadbiskup Stepinac se nije pred stranim novinarima tužio na postupak stražara, pa ni na zdravlje koje se iz dana u dan narušavalo do te mjere da je imao želučane tegobe i natečene noge zbog čega mu je njegova rođena sestra Štefanija donosila tablete i mast.
Manolićev iskaz da u Lepoglavi nitko nije trovan pobija upravnik zatvora Stjepan Benček, o trovanju nadbiskupa Stepinca i dr. Franjo Tuđman, predsjednik RH te činjenica da su mnogi zatočenici, poput franjevca Teofila Hana, umirali ubrzo nakon izlaska iz Lepoglave. Štoviše, pušteni su pod nerazjašnjenim okolnostima možda baš zbog predstojeće smrti.
Manolić mijenja iskaze i prikaze svojih viđenja
Ja osobno zahvaljujem gosp. Josipu Manoliću što je došao na crkveno sudište koje je ispitivalo i svjedoke u postupku Stepinčeva proglašenja blaženim. Zahvaljujem mu i za pismeni prikaz svoga viđenja Stepinca koji se, nažalost, u mnogočemu razlikuje od tvrdnji koje danas objavljuje.
Iz teksta objavljenoga 8. srpnja 2015., na str. 19., nije razumljivo o kojim »istaknutim medicinskim stručnjacima iz SAD-a, Njemačke ili Hrvatske« Manolić govori. Meni je poznato da su baš sudske medicinske komisije potvrdile da je nadbiskup Stepinac bio zračen i da su u njegovom organizmu [zdjeličnoj kosti] pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena.
Laži u prikazivanju obdukcije i otuđivanje srca nadbiskupa Stepinca
Puno više netočnih detalja Manolić je donio u nizanki (5) »Priča o obdukciji nadbiskupa Alojzija Stepinca«. Već dugi niz godina pripremam knjigu na temu uzroka i smrti bl. Alojzija Stepinca, a nakon Manolićevih tvrdnji u svojim memoarima uočavam da ju je potrebno objaviti čim prije.
Manolić tvrdi da o sudbini Stepinčeva srca i tijeku njegove obdukcije ništa nije znao sve do sredine 1993. »kada je došao do novih spoznaja« njemu do tada »nepoznatih« činjenica u odnosu na obdukciju mrtvoga tijela nadbiskupa Stepinca. Dakle, dobro mu je došao dolazak na crkveno sudište. Za njega je to bilo toliko iznenađenje da je naredio opširni izvid i informativne razgovore o obdukciji nadbiskupa Stepinca te o uhićenju i uništenju njegova srca. Stoga sam zahvalan i drugu Ileju, koji je vodio operaciju »uapšenja« Stepinčeva srca, za dragocjene informacije o tom događaju.
U ovom kratkom osvrtu nije moguće dotaknuti sve Manolićeve iskaze, ali ima onih na koje treba odmah upozoriti jer su pokušaj iskrivljivanja činjenica, direktno blaćenje Crkve i pokušaj prikazivanja humanim jedan destruktivni i nehumani rad jugoslavenske tajne službe koja djelovala radi promidžbe i očuvanja Titova bezbožnog režima. Kao postulator Kauze ovdje s ponosom ističem da je kanonski postupak za proglašenje blaženim i svetim nadbiskupa Stepinca javnosti obznanio ono što je Centralni komitet KP želio zataškati, a to je prijevremena i požurena smrt nadbiskupa Stepinca.
Stepinac ni mrtav nije bio slobodan građanin
Zbog prikrivanja činjenica vezanih uz obdukciju nadbiskupa Stepinca nije moguće ustvrditi tko je zatražio balzamiranje: vlč. Mijo Pišonić, tajnik nadbiskupije ili kako Manolić tvrdi Centralni komitet KP. Važna je Manolićeva tvrdnja da je prisustvo predstavnika operativnog centra SDS-a u Zagrebu bilo nužno jer Stepinac ni mrtav nije bio slobodan građanin. Šteta što nije obrazložio što je na obdukciji radilo na desetke Udbaša u hodnicima Zavoda za sudsku medicinu i naoružani pripadnici policije na Šalati. Manolić samo marginalno govori da je bilo »postavljeno osiguranje policije«. Šteta što nije naveo i njihov broj jer je Šalata tada bila opasnija od Krašića koje je toga dana opkolilo preko 600 policajaca u odorama ili u civilu.
Čega se to Manolić bojao?
Čega se Manolić boji i čega se bojala KP? Kao prvi razlog Manolić navodi da je obdukcija izvršena »da ne bi došlo do falsificiranja nalaza u cilju stvaranja dojma o ubojstvu Stepinca«, i drugi da »netko ne bi uzeo otisak lika kardinala za nekakvu posmrtnu masku koju bi Crkva mogla ‘zloupotrijebiti’« (str. 14).
Kako su mudri i nadahnuti bili gosp. Stjepan Kranjčec (vozač) i kiparica Mila Wood! Oni su, dok je mrtvo kardinalovo tijelo nošeno kroz sakristiju u župnu crkvu u Krašiću, mimo brojne policije koja je čuvala ulazna vrata u crkvu (!), u sakristiji – u tren – napravili otisak posmrtnoga nadbiskupova lica! Baš zbog spomenute mržnje i takvog bezočnog naloga UDBA-e svaka bi hrvatska kuća trebala imati taj Stepinčev lik, to više, što je njegovo tijelo tijekom obdukcije, umjesto da bude sačuvano, razoreno. Drug Opačić koji je u ime SUP-a nazočio obdukciji imao je itekako jasne instrukcije. Manolić ih ili ne zna ili namjerno prešućuje.
Manolić ili ne zna, ili se boji?
Čudi me i Manolićevo neznanje o događajima s obdukcije, kada je baš on vlastoručno potpisao nalog da se, nakon saznanja o »nestanku« Stepinčeva srca, iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koje su bile u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima. Čemu taj strah?
Gospodin Manolić tvrdi: »U remetinečkom zatvoru pronašli smo cjelokupan dosje ‘Stepinac’ koji je ostao pohranjen nekim čudnim razlogom u spomenutom zatvoru«. Uz tu rečenicu može se postaviti više pitanja: zašto je dosje »Stepinac« iz Arhive Ministarstva pravosuđa prenesen u Arhiv Remetinečkog zatvora? Zašto gospodin K., koji je u Petrinjskoj ulici bdio nad četiri kutije dokumentacije o zatočenom nadbiskupu Stepincu, nije Katoličkoj Crkvi omogućio uvid u spomenutu dokumentaciju? Tko je onemogućio da se izvrši naredba predsjednika Franje Tuđmana o predaji Zagrebačkoj nadbiskupiji Stepinčevih pisma koja su mu vjernici slali dok je bio zatočenik u Lepoglavi? Nijedno od tih pisama nije nadbiskupu Stepincu uručeno ni prije Špirančeve cenzure, ni poslije cenzure II. Odsjeka UDBA-e u Zagrebu.
Gosp. Manolić, govoreći o liječnicima koji su bili u secir-sali, spominje da je tu bio i »izvjesni dr. Gruenhold ili Grünwald«. To nije točno. Dr. Grünwald je bio naknadno pozvan, nakon što je obdukcija već započela zato što se tražila njegova stručna pomoć.
Iznenađuje da Manolić spominje nekog liječnika iz Šarengradske, »liječnice Vukobratović ili slično«. To nije bio Vukobratović nego dr. Miroslav Medur rodom iz Jaske kojega je savezno izvršno vijeće Jugoslavije slalo u Krašić na čelu komisije koja je trebala pregledati bolesnog nadbiskupa Stepinca. On se čak i predstavio Nadbiskupu kao sin dr. Medura koji je od djetinjstva bio Nadbiskupov znanac.
Mržnja prema Stepincu i prema hrvatskom narodu
No, poznavajući perfidiju vlasti, Nadbiskup je odbio da ga ta komisija pregleda. Želim ipak istaknuti da je taj dr. Miroslav Medur u razgovoru sa mnom, u »Kaptolskoj kleti«, u najzadnjoj sobi, prema osobnom izboru okrenut leđima prema ulaznim vratima, na moj upit: »Kako prosuđujete današnju agresiju na Republiku Hrvatsku i onu mržnju kojom se komunistički režim oborio na nadbiskupa Stepinca«, vjerojatno bez znanja Josipa Manolića i drugih njegovih suradnika izjavio: »Ona mržnja koja se po završetku Drugoga svjetskog rata usmjerila na hrvatski narod i nadbiskupa Stepinca i ovaj nemili rat danas (1991-1994.) proizlazi iz istog srpskog gena.« Dr. Medur je kao liječnik i suradnik UDBA-e sigurno znao što govori.
Višestruko spominjanje balzamiranja mrtvog tijela nadbiskupa Stepinca u Manolićevim tvrdnjama zvuči kao izraz poštovanja prema Nadbiskupu i Katoličkoj Crkvi zato što tijelo nadbiskupa Stepinca uopće nije balzamirano niti dobro konzervirano. Štoviše, posmrtni procesi, uslijed uštrcane tekućine u vene njegova mrtvog tijela pospješili su razaranje njegovog mrtvog tijela, a ne očuvanje. O tome, ali i o izuzimanju tjelesnih organa nadbiskupa Stepinca i njihovom bacanju u kanalizaciju, opširnije ću govoriti u najavljenoj knjizi.
Značenje saborske osude sudske presude nadbiskupu Stepincu
Pri kraju svoga osvrta želio bih se s osjećajima kršćanskoga opraštanja, ali i čuđenja, upitati je li pokop nadbiskupa Stepinca »bez srca« samo čin vrijedan osude ili i sudski postupak zbog načina kako je srce otuđeno i uništeno?
Naime, gosp. Manolić opširno govori »o svojim saznanjima s obdukcije«. Ona su posve drugačija od izjava liječnika koji su istoj nazočili i vršili je, liječnika nadbiskupa Stepinca i dr. Petra Grünwalda koji je, iz poštovanja prema hrvatskom narodu želio sačuvati Stepinčevo srce kao najdražu relikviju. On je »radi toga morao pobjeći iz Zagreba i preko 40 godina živio u Njemačkoj sakrivajući se da ga UDBA ne pronađe i likvidira«.
Manolić želi UDBU prikazati kao izvršitelja jednoga naloga i kao da njeni suradnici, a među njima je i on, nemaju nikakvih odgovornosti za izvršeno zlodjelo. Drug Joža Guštin koji se hvalio da je »osobno spalio Stepinčevo srce u nekoj peći Doma zdravlja RSUP-a i Šarengradskoj ulici u Zagrebu« sigurno nije izvršio čin pijeteta prema zemnim ostatcima jednoga čovjeka ni junačko djelo prema hrvatskom narodu za koje bi zavrijedio pohvalu ili možda čak i državno odlikovanje.
Manolić manipulira činjenicama
Naime, Manolić manipulira činjenicama. Cijelu priču o »otuđenju srca« izmišlja i konstruira prema pripovijedanju svojih sudrugova iz UDBA-e. U krivotvorenju povijesnih činjenica čak je izmislio i dva puta, u kratkom tekstu, ponovio da je vlč. Mijo Pišonić »platio Palmoviću, Volariću i Grünwaldu ili Gruenholdu da srce sakriju« te da služba RSUP-a »nije postavljala pitanja vraćanja novca koji su Palmović, Volarić i Gruenwald navodno primili od Pišonića što su navodno ‘sklonili’ srce« (str. 15.). Što je »navodno«, ne mora biti istinito. To Manolić gubi iz vida. Činjenica je, a to je Palmović potvrdio i kod ekshumacije tijela bl. Alojzija Stepinca godine 1994., kao i dr. Grünwald, da nitko nije primio nikakav novac niti je bilo što plaćeno za Stepinčevo srce.
Štoviše, Palmović nije ni znao da je srce otuđeno, dr. Volarić je to odbio učiniti, dr. Bogičević je bio osobni liječnik i takva mu se ideja nije nikako svidjela, tim prije što je bio pod nadzorom UDBA-e. Srce je na poticaj vlč. Pišonića kao »najdražu uspomenu hrvatskom narodu« sačuvao dr. Petar Grünwald, »Hochdeutscher«, koji sâm kaže da s tim »balkanezima«, komunjarama, nije imao ništa. Dapače, potvrdio je da je cijeneći žrtvu hrvatskog naroda i progon nadbiskupa Stepinca, tom narodu želio sačuvati njegovo srce kao svetu relikviju da ne bude bačeno u kanalizaciju kao drugi unutrašnji organi.
Manolić krivotvori tijek zbivanja
Manolić krivotvori tijek zbivanja oko sudbine srca kardinala Stepinca. Naime, dr. Grünwald je srce kardinala Stepinca predao vlč. Miji Pišoniću, tajniku Zagrebačke nadbiskupije i to srce bilo je nekoliko dana u Nadbiskupskom dvoru, a nekoliko dana čuvalno je u jednom samostanu. Kad je UDBA saznala za čuvanje Nadbiskupovog srca, prisluškujući razgovor vlč. Pišonića s osobom koju je u jednom zagrebačkoj bolnici zamolio za potrebnu tekućinu (konzervans), došla je i pod prijetnjom nadb. Šeperu naredila da preda srce. Dakle, ono nije bilo pohranjeno u sudskoj medicini na Šalati, kako insinuira Manolić, nego je nasilno otuđeno kao već sačuvana relikvija.
Zanimljiva je interpretacija gosp. Manolića o smrti Mije Pišonića. Naime, Manolić tvrdi da je Pišonić »poginuo u prometnoj nesreći kod Brodskog Stupnika«. Činjenica je posve drugačija. Kad je nadb. Šeper shvatio ulogu vlč. Pišonića u odnosu na zahtjeve UDBA-e, odlučio ga je poslati u Rim na dodatni studij. Kad je UDBA to saznala, organizirala je prometnu nesreću u Stupniku kod Zagreba u kojoj su poginuli vlč. Pišonić [UDBA mu zatvorila usta!] i još dva bogoslova koji su doskora trebali biti zaređeni za svećenike, a išli su na proslavu Svetkovine Srca Isusova u Hrvatskom Leskovcu.
Crkva nije zadovoljna odlukom Hrvatskog sabora
Pri kraju druge nizanke o Stepincu, u Jutarnjem listu objavljeno je i Manolićevo viđenje poništenja sudske presude koju je vrhovni sud NRH 11. listopada 1946. izrekao nadbiskupu Alojziju Stepincu. Ono što izaziva dodatno čuđenje jest Manolićeva manipulacija o poništenju, odnosno osudi sudske presude nadbiskupu Stepincu .
Naime, Stepinac je osuđen u ime naroda, a zastupnici naroda u Saboru osudili su tu sudsku presudu. Manolić i u ovom segmentu svoje knjige manipulira činjenicama jer je nadbiskup Stepinac doista tražio poništenje »sramotne presude i obnovu sudskoga postupka«, koja mu nije bila omogućena za života. To Manolić priznaje, ali u svom iskazu navodi da je »Tuđman zatražio Vladimira Šeksa da pripremi prijedlog deklaracije o nepravednoj osudi kardinala Stepinca koju će sabor usvojiti« (str. 15.). U čemu je manipulacija činjenica? Dr. Nedjeljko Mihanović, predsjednik Hrvatskog sabora svjedoči: »Ja sam bio član saborskog odbora u kojem je sjedilo 14 članova. Kad je došao jedinstveni prijedlog da se osudi komunistički postupak prema Hebrangu i Stepincu ja sam se suprotstavio tome jer ovo ne ide zajedno, to su dva svijeta. Hebrang je boljševik, a Stepinac je svetac.
Hebrang je kao član Centralnog komiteta 1946. govorio o Stepincu (vidi Politika) kao i Blažević, dakle on je bio za osudu nevinoga, kako sada ta dvojica mogu ići zajedno. Stoga sam tražio dati obrazloženje da Hebranga i Stepinca treba pisati odvojeno. Šeks me napao: ‘Nedjeljko, što to radiš?’ A ja sam odgovorio: ‘Radim ono što je pametno i pravedno i u tom vidu ću napisati obrazloženje. Ta dva čovjeka dva su svijeta i ne idu zajedno.’ Šeks me tužio Tuđmanu. Kad sam se pojavio Tuđman me preduhitrio riječima: ‘U čemu je stvar?’ ‘Predsjedniče ljevica će nas ismijati, ako ovu dvojicu izmiješamo.’ I nakon što je saslušao moje obrazloženje reče: ‘Neka se pišu dvije deklaracije.’ To svoje mišljenje on je javio Šeksu«.
Dakle, deklaracije je pisao Vladimir Šeks, a obrazloženje akad. Nedjeljko Mihanović. Šeksova je nakana bila, u skladu sa svojim starim političkim osjećajima i nastojanjem da stekne simpatije Račana i SDP-a, donijeti jednoglasnu osudu. Nakon što je akad. Mihanović pročitao obrazloženje pristupila mu je Milanka Opačić i rekla: »Dobro je to, ali je pisano suviše ostrašćeno.«
Kako pomiriti Manolićevo pripovijedanje o obnovi sudskoga postupka kad je predsjednik Tuđman kardinalu Kuhariću obećao i potvrdio da će nakon uvida u sudske spise biti doneseno poništenje sudske presude iz godine 1946. Radi povijesne istine trebalo bi otkriti razloge, a Manolić to u svojoj knjizi nije htio učiniti, koji su utjecali na predsjednika Tuđmana da se ne poništi spomenuta presuda, a donese samo osuđujuća odluka.
U zaključku se pitam kakva bi to bila obnova suđenja nadbiskupu Alojziju Stepincu uz suce »komunjare«, sinove i kćeri od brojnih sudaca koji su »u ime naroda«, (čitaj KPJ), nakon Drugoga svjetskog rata sudili svima koji nisu mogli ili nisu htjeli prihvatiti zločinačku ideologiju i režim KP. To bi bila samo lakrdija kakvima nazočimo i danas, a stvorila bi i bezbroj novih proturječnosti. Stvaraju ih i ova Manolićeva knjiga i nizanke u Jutarnjem listu. Dok otkrivaju frizirana iskustva samoga pisca, istodobno su novi da se izvrtanjem činjenica jedan nehuman režim i zločinačka UDBA humaniziraju. Manipulacija pak dokumentacijom o nadbiskupu Stepincu u Lepoglavi i s obdukcije njegova mrtvog tijela, te Sudskim stupom, iz kojega su »drugovi« izuzeli 75 dokumenata i preslagivan je 1983. i 1984. godine, ipak ne može pobiti istinu.
U ovom kratkom osvrtu činilo mi se potrebnim upozoriti na te manipulacije jer svojim lažnim tvrdnjama nastavljaju blatiti »najsvjetliji lik Crkve u Hrvata«, bl. Alojzija Stepinca, prekrajati povijest i zbunjivati hrvatski narod.
Izvor: Narod.hr/zg-nadbiskupija.hr

20 srpnja, 2015

ŽUPANIJA DONIRALA ULTRAZVUČNI UREĐAJ KBC-u SPLIT




Odjelu Neurologije KBC- a Split, Župan Zlatko Ževrnja, u ime Splitsko dalmatinske županije, donirao je ultrazvučni uređaj za snimanje krvnih žila mozga, dok je drugi uređaj donirala farmaceutska tvrtka Bayer i RNK Split.



Primopredaji su nazočili ravnatelj KBC- a Split, prim. dr. sc. Kolja Poljak, predstojnica klinike za neurologiju, prof. dr. sc. Marina Titlić, predstavnik RNK Split Željko Sučić, te predstavnica farmaceutske tvrtke Bayer Renata Borić.



Vrijednost doniranih uređaja iznosi 260 tisuća kuna.

Tom prigodom, Župan je izjavio : „ Cijenimo važnost KBC- a Split, za južnu Hrvatsku i dijelom Bosnu i Hercegovinu. Prije dva mjeseca, Županija je opremila i izvrsnu operacijsku dvoranu. Znamo koliko je ovaj uređaj važan za neurologiju, pa nas tim više raduje što smo mogli i u ovako složenoj gospodarskoj situaciji donirati tako vrijedan uređaj, na opće zadovoljstvo svih žitelja naše Županije.“ 

18 srpnja, 2015

U Imotskom predstavljena knjiga pjesama 'Gdje je moja mladost cvala' Krune Bošnjaka

gdje je mladost moja cvala.jpg 1Poznati hrvatski umjetnik, kipar i slikar Kruno Bošnjak, rođeni Lovrećanin, sinoć je predstavio svoju knjigu pjesama  pod nazivom “Gdje je mladost moja cvala“ u dvorani imotske glazbene škole. O knjizi su govorili novinar Mladen Vuković, veliki prijatelj Krune Bošnjaka Miomir Žužul te bivši predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović, dok su Bošnjakove pjesme čitali glumci Vedran Mlikota i Joško Ševo. Uz mnogobrojnu publiku, svečanosti je nazočio i župan splitsko-dalmatinski, Zlatko Ževrnja. 
Cijela promocija imala je umjetnički izričaj nastupom ponajboljeg svjetskog bas-baritona Giorgia Suriana,  sina  mu tenora Giorgia mlađeg te poznate sopranistice Ilijane Korać, uz klavirsku pratnju mladog Imoćanina  pijanista Vjekoslava Babića.
gdje je mladost moja cvala
Imotski je dobio  nezaboravan umjetnički dar Kruninih bliskih prijatelja, a brojnim posjetiteljima bio je to  nezaboravan događaj.
Vrhunska izvedba Mozartove Alleluje (Ilijana Korać), djela Verdija, Puccinia, oca i sina Suriana. I sam slavljenik Kruno Bošnjak izjavio je kako je silno iznenađen programom.
„Sada vidim da sam i nešto dobro napisao kada ovako čitaju Mlikota i Ševo, a vi  pratite s oduševljenjem.“, reče Bošnjak.
Večer za pamćenje u Imotskom. U sklopu promocije predstavljena je i Bošnjakova izložba grafika.
radio imotski