17 prosinca, 2014

Počivaj u miru ministre

Objavljeno 17.12.2014. u 20:23

U 78. GODINI

Preminuo Ivan Vekić, ratni ministar unutarnjih poslova

U Osijeku je danas u bolnici preminuo ratni ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić u 78. godini. Bio je predsjednik stranke Hrvatska straža, javlja Večernji list.

Vekić je rođen 18. listopada 1938. u mjestu Poljica. Bivši je član i jedan od osnivača HDZ-a 1989. godine. Po struci pravnik, dužnost zastupnika u Saboru obnašao je od 1990. do 1992. godine. Od  31. srpnja 1991. do 15. travnja 1992. bio je drugi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Na toj poziciji zamijenio je Josipa Boljkovca.

Uz politiku, bavio se i pisanjem, odnosno književnošću. Objavio je četiri knjige, a posljednja ''Polje puno krizantema'' objavljena 2012. bio je četvrti najčitaniji roman te godine.

PSD
Foto: Arhiv CROPIX

Tko to tamo pjeva o nedodirljivom drIvi??


Josipović je prije pet godina dobio čak 1,3 milijuna glasova na predsjedničkim izborima. Baš je pregazio Bandića. A za desetak dana doznat ćemo je li dr. Ivo, pučki kršten kao Pravednik, i dalje najveći narodni miljenik. Osobno, smatram kako njegov reizbor nije dobar izbor za Hrvatsku. I barem je deset razloga zašto tako mislim.
1. Rezultat 1813 dana njegove vladavine jedna je velika ništica. Zemlja propada u bezdanu dugova i kolektivne depresije, omraženi premijer živi u oblacima, njegovi ministri hodajuća su sramota... A državni poglavar veli kako on ne bi ocjenjivao Vladu. Nezgodno mu je, eto, pljuvati u ruku koja ga hrani u kampanji...

2. Njegov program, taj bombastičan projekt “druge Republike”, ostvariv je koliko i ufanje da će BDP iduće godine porasti pet posto. Čak i da jest poluistina kako su ustavne promjene uvjet ekonomskog oporavka, šef države nema nikakav instrument moći da provede svoje zamisli. Ni Milanović ni Karamarko, to je bistro kao suza, neće dići ruke za smanjenje broja zastupnika, za regionalni preustroj, za uvođenje predsjedničkog veta na zakone. A kao dječji inat zvuči mi prijetnja kako će, odbije li parlament biti igračka u njegovim rukama, zatražiti da se taj, “Ivin ustav”, prihvati na referendumu. Uvrijeđeni šef države glumit će, dakle, Željku Markić. Možda u inačici show programa “Tvoje lice zvuči poznato”. U stvarnosti, taj film nećemo gledati.

3. Na Dan neovisnosti Hrvatske u srbijanskim medijima izlazi članak u kojem se tvrdi kako je Njemačka prerano priznala Hrvatsku. Savo Štrbac? Ma kakvi. Autor je dr. Dejan Jović, glavni savjetnik dr. Ive. Je li vi sad možete zamisliti Ružu Tomašić kao Nikolićevu glavnu analitičarku koja onda u “Jutarnjem” napada Srbiju zbog toga što još nije priznala Kosovo? I na posljetku, ne biva Jović smijenjen zbog toga što je nešto zgriješio, nego zato što je postao “remetilački faktor” u novom pohodu na Pantovčak.

4. Predsjednik je poželio da njegov drugi savjetnik, Saša Perković, bude čelnik SOA-e, i to u trenutku kad je njemačka tjeralica za njegovim ocem, šefom Udbe, već odavno na stolu. Nevjerojatno je da u tom plitkom manevru ne vidi nikakav sukob interesa. I još nam maže oči kamiličnom kremom: neće valjda sinovi odgovarati za zlodjela svojih očeva...

5. U načelu je miroljubiv, ali je pukao u Izraelu. Bacio molotovljev koktel na domovinu. Došao u židovski parlament i tamo zagrmio kako ustaška zmija još živi! Hrvatski predsjednik optužuje, dakle, u gostima vlastite građane da žele reinkarnirati Pavelića. Pa zar to isto ne govori i Šešelj? Samo, za njega kažemo da je lud i neuračunljiv...

6. Predsjednik govori o boljoj budućnosti, a nepopravljivo je opsjednut prošlošću i Maršalom. Da, Tito je bio veliki antifašist, ali i komunistički diktator koji bi na nekom današnjem Haagu bio optužen za zločine protiv vlastitog naroda. Ali, prije bi Josipović progutao žabu nego prihvatio i taj, drugi dio povijesne istine.

7. Već se razvidno počinje okoštavati kult ličnosti voljenog predsjednika. Samo se time može protumačiti otužan milicionarski refleks splitskih policajaca koji cijelu noć drže mladiće u pritvoru zbog bezazlenih plakata kontra Ive.

8. Josipović je za bolne rezove u društvu, ali ne kad je u pitanju i njegov “američki ured” sa 150 plaćenika. Na “Pravom putu” ni slovca o smanjenju troškova činovničke hobotnice koja godišnje proguta naših 44 milijuna kuna.

9. Prije ćete pronaći grumen zlata na Karepovcu nego se prisjetiti jednog državničkog poteza u minulih pet godina.

10. Neizbor dr. Ive, i to je najvažniji argument, značio bi stvaranje psiholoških uvjeta za prijevremeni pad uvjerljivo najnesposobnije Vlade od Tuđmana do danas...
DINO MIKULANDRA

Kakve grijehe na duši nose neki hercegovački fratri kada su u predizborno vrijeme morali ugostiti Josipovića?

Predsjednički kandidat SDP-a Ivo Josipović danas je u Mostaru Bleiburšku komemoraciju nazvao "manifestacijom kojom se želi reafirmirati ustaštvo", da bi nedugo nakon toga krenuo u posjet franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu.
Mjesto gdje je 11. dalmatinska brigada, matična postrojba njegovog oca Ante, ušla 7. veljače 1945., u predizborne je svrhe nazvao "kolijevkom kulture i vjere u Hercegovini".
- Ovdje je kolijevka kulture i vjere u Hercegovini a rekao bih s određenim utjecajem ne samo na Hrvate. Rekao bih da ovdašnja tradicija ima i europski utjecaj - kazao je Josipović, tijekom posjete tamošnjem franjevačkom samostanu.
S vjere se odmah prebacio na "neprocjenjiva blaga", očito misleći na ostatke bogate kulturne baštine preostale nakon pohoda "osloboditelja".
-Ovdje u ovom muzeju su neprocjenjiva blaga. Potrebna je naravno i briga o tom blagu i hvala fratrima koji vode primjerenu brigu o svoj ovoj ostavštini generacija koje su im predhodile - kazao je Josipović. pokušavajući se dodvoriti nacionalno svjesnom djelu biračkog tijela.
Osobito se pohvalno izrazio o širokobriješkoj Franjevačkoh gimnaziji, koju su partizanske postrojbe spalile i zauvijek ugasile 7. veljače 1945. godine.
-Ovdje na Širokom Brijegu su uvijek bile jake kulturne i obrazovne institucije. Posebno je poznata gimnazija ovdje - kazao je Josipović u izjavi "probranim" novinarima koji su pratili njego posjet franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu.
Osvrnuo se i na akademsku razinu nekadašnjeg profesorskog zbora Franjevačke klasične gimnazije, koga su partizanske postrojbe pobile ili pritvorile u veljači 1945. godiine.
-Čuo sam impozantan podatak da je u jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo u Gimnaziji. To je sjajan standard. Znamo da su mnogi ljudi koji su ovdje stekli temeljno obrazovanje poslije stekli zaista velike karijere - kazao je Josipović, izbjegavajući osuditi politiku totalitarističkog komunističkog sustava odgovornog za te zločine.
Umjesto otvorene osude partijskog totalitarnog sustava, čiji ga je pravni sljednik kandidirao za mjesto predsjednika Republike Hrvatske, SDP-ov predsjednički kandidat je govorio o "prekrasnom kulturnom blagu".
-Čast mi je što sam ponovo u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu - zaključio je Josipović.
Sudeći prema dostupnim informacijama posjetu Ive Josipovića prethodile su pojačane sigurnosne mjere a sam posjet  dogodio se nakon više od dva sata kašnjenja. Razlozi odstupanja od protokola, kako se neslužbeno doznaje, bili su sigurnosne prirode. Prema informacijama kojima raspolažemo Josipovićevo osiguranje je prije dolaska SDP-ovog predsjedničkog kandidata temeljito pregledalo većinu samostanskih prostorija.

Damir Šimić

Boško Ramljak o predizbornim "igrama" sestre Danice Ramljak

Dragovoljac domovinskog rata Boško Ramljak, brat bivše ravnateljice IRB-a dr. Danice Ramljak, oglasio na svom Facebook profilu u vezi pitanja koja je njegova sestra postavila HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji Kolindi Grabar Kitarović.
U objavljenom statusu namijenjenom prijateljima i svim ljudima koji ga poznaju navodi kako su on i njegova sestra davno "odabrali svoje strane".
-Dr. Danica Ramljak i ja odavno smo krenuli svatko svojim putem, odabrali smo svoje strane na moralnim i ljudskim poljima - iz čega je i proizišlo da ni naša politička stajališta nisu ista. Bez obzira što dr. Ramljak ima potrebu stalno isticati da nije članica nijedne stranke i da je politički "neopredijeljena", svima koji nas poznaju potpuno je jasno tko je na kojoj strani - napisao je Boško Ramljak.
Za sebe kaže da je davno stao na stranu istine i pravde.
-Ja sam i ovaj put na strani Hrvatske, na strani istine i pravde. Vjerujem u istu Hrvatsku koju sam u Domovinskom ratu branio jedinim što sam imao, svojim životom i svojim tijelom - na kojem su mi ostale neizbrisive uspomene na srpsku agresiju. - objavio je na svome facebook statusu.
U nastavku navodi da pouzdano zna da su pitanja koje je uputila njegova sestra zapravo "proizvod Josipovićeve prljave predizborne kuhinje".
-Upravo stoga danas svim svojim bićem podržavam gospođu Kolindu Grabar Kitarović te se ujedno distanciram od svake izjave svoje sestre Danice i pitanja koja je potpisala, a zapravo su proizvod - pouzdano znam - Josipovićeve prljave predizborne kuhinje. Kuhinje u kojoj je pri sastavljanju pitanja, kako bi cijela priča bila još apsurdnija, sudjelovao jedan bivši veleposlanik, kasnije ministar u vladi RH - navodi u objavi.
Smatra da je dr. Ramljak svoja pitanja trebala uputiti na adrese predsjednika i Vlade.
-Da dr. Ramljak uistinu traži odgovore na "svoja" pitanja, uputila bi ih na adrese predsjednika RH i Vlade. Jer kako potvrđuju sve stručne osobe s kojima sam razgovarao, ta pitanja nisu u kompetenciji i mjerodavnosti bilo kojeg veleposlanika ili veleposlanice - ističe Boško Ramljak.
Očito aludirajući kako iza pisma njegove sestre stoje "trgovački" motivi, za sebe kaže kako on svog favorita podržava čista srca jer vjeruje u bolju Hrvatsku.
-Za razliku od dr. Ramljak, ja gospođu Kolindu podržavam čistog srca, ne očekujući ništa - kao što ništa nisam niti očekivao niti tražio kada sam kao dragovoljac otišao u Domovinski rat. Činim to jer sam i ovaj put na strani Hrvatske, jer vjerujem u bolju Hrvatsku - stoji u facebook statusu Boška Ramljaka.

R.Horvat

Rudi Tomić: Deset pitanja na koje ne treba odgovorati

Pročitavči Otvoreno pisno dr. sc. Danica Ramljak, bivše ravnateljice Instituta Ruđer Bošković, upućeno Kolindi Grabar-Kitanović, zadržao sam se na svakom pitanju dok nisam osmislio odgovor za sebe, ali najduže sam ostao buljeći u fotografiju osorne Danice i uočio sam da iz njezinog lijevog oka bukti cinizam, ljubomora i mržnja.                                   
  Nije sporno postaivit jedno ili deset pitanja, ali, ako se u tim pitanjima nalazi i odgovor na pitanja, onda to nije iskrena namjera, niti želja za odgovor, nego provokacija, siguran publicite u režimskim medijima, jer je izabrala osobu koja je stala režimu na kurije oko. No,svaku kritiku na Daničine mudrolije ona će uzeti kao ‘osvetu’, a također tako će se postaviti Josipović-Kujundžić stožeri, jer su tobože njezine nakane bile dobronamjerne (!?) Naime, riječ je o riječima ponižene i frustrirane žene koja je izgubila položaj u jednoj uglednoj hrvaskoj instituciji.
Primjera radi, neka čitateljstrvo ovog teksta pročita osvrte na portalima jutarnjeg, dnevno i dugim režimskim ispostavama, pa će shvatiti da je magija bila svrha dr. Ramljak pitanja.’Staroreligijska bijela magija je skup postupaka, većinom tajni koji.. nema nuikakav efekt... I doista, ljudi su poput marioneta kojima se Đavao služi da bi ostvario zle nakane.’ (z.d.)
Da je, recimo, dr. sc. Danica Ranljak, s obzirom na njezinu (ne)uglednost, u istom kontekstu postavila barem jedno pitanje dr. Ivi Josipoviću, aktualnom predsjednikju RH, koji je ilegalno došao na Pantovčak, ili dr. Milanu Kujundžiću, koji je ušao u kampanju samo zbog osvete HDZ-u - bilo bi manje uopadno. Dakle, svi oni koji podržavaju Kujundžića kandidaturu ustvari podržavjuj Josiopovića - ilegalnog predsjednika i izdajicu hrvatskog naroda. Oni koji ne vide ovu moralnu i nacionalnju prostituciju u predsjedničkoj kampanju, gori su od Josipovića i Kujundžića, jer to čina iz mržnje naspram države hrvagtskog naroda u kojoj i oni žive. Takvima ni Bog neće oprostiti, jer znaju da podržavajuj zlo.
S ovim mojim kratkim odgovorom, odgovorio sam dr. Ramljak na svih deset pitanja, ne u ime gospođe Kolinde Grabar-Kitarović, nego u ime razumnih i poštenih hrvatskih domoljuba u dijaspori, u kojoj nitko od nas u hrvatskojh političkoj emigracijii nije čuo za gospođu ‘američko-hrvatsku’ građankuj Ramljak, niti za njezine državotvorne djelatnosti u dijspori. Mogli bismo i mi, koji smo u emigraciji nosili luč hrvatske državotvornosti, za koju su mnogi dali svoje živote (zbog ubijenih hrvatskih političkih emigranata danas se sudi rukovodstvu zloglasne Udbe u Njemačkoj) postaviti dr. Ramljak pitanje: gdje si bila kad je grmilo? Isto pitanje se može postaviti dr. Kujundžiću, a za dr. Josipovića nije bitno gdje je bio nego za koga je radio i za koga radi i danas- komunističku Jugoslaviju i četničku Srbiju.
Odgovor na provokativna pitanja, također i na one koje nijne uputila a imala ih je na umu, dr. Ramljak, može naći u uvodniku Ivana Miklenića u Glasu koncila, u osvrtu ZdravkaTomca u Hrvatskolm fokusu, u osvrtima Dragana Hazlera u Dragovoljacu, članku Miljenka Manjkaša u Direktno, otkrića Andrije Hebranga u Hrsvijetu, ili poslušati i vidjeti program (tv)Bujuca, zbog čega je dr. Kujundžić tražio zabranu Bujice!
Ovo je moj najkraći osvrt, kojeg šaljem u hrvatski medij, ali po iznesenim činjenicama ima izuzetno veliku težinu, jer ukazuje na zlobu i zlobnike, koji su uhvatili velimkom maha u Hrvatskoj. Odogovor hrvatskog naroda na mnoga pitanja i uzroke zbivanja u Republici Hrvatskoj jednostavan je: Masovno izađite na izbore i u prvom krugu izbacite ološ s izborne liste - Josipovića i Kujundžića!  

Rudi Tomić

21 studenoga, 2014

INTERVJU KOJI TREBA PROČITATI

Vukovar se nije branio samo u Vukovaru.

Takve su teze vrijeđanje države

Jesu li istinite tvrdnje da je državni vrh izdao Vukovar, zaustavio proboj...?
Bolno sjećanje na Vukovar, njegovu herojsku obranu i žrtvu zauvijek će živjeti u hrvatskom narodu, no tragična priča o napaćenom gradu kao da ne može bez kontroverzi. Već 23 godine govori se i piše da je grad izdan, da je oružje namijenjeno Vukovaru završilo u Hercegovini, da su vukovarska djeca planirano vraćena s mora u grad neposredno prije početka napada, da je zaustavljen proboj... Koliko je istine u tome, zna dr. sc. Davor Marijan s Hrvatskog instituta za povijest, koji godinama proučava Domovinski rat i koji je svoj doktorat napisao proučivši dva šlepera nesređene građe JNA. Ne postoji nijedan relevantan dokument Hrvatske vojske koji nije vidio. Napisao je i dvije knjige o Vukovaru: "Bitka za Vukovar" i "Obrana i pad Vukovara".
Zašto se JNA zadržala na Vukovaru, umjesto da ga zaobiđe i krene dalje i jesu li se srpska strana i JNA istrošile na Vukovaru?
– Postoji nekoliko dokumenata u kojima se vide planovi Prve vojne oblasti JNA, a Vukovar je bio dio te zone. Plan JNA bio je što prije doći do Zagreba. Nisu ih zanimali ni Vukovar ni Osijek, to su planirali blokirati, zaokružiti, a s glavnim snagama trebali su prodirati prema Zagrebu. No, u rujnu 1991. srpskoj strani propada mobilizacija, a na terenu su se organizacijski raspali, jedinice su se izmiješale. To im se dogodilo na potezu od Tovarnika do Vinkovaca, izmiješale su im se brigade i to generalima s ratnim školama. Ni do danas nije jasno zbog čega su njihovi avioni razbili valjevsku mehaniziranu brigadu između Ilače i Tovarnika. Nije bilo tako mnogo poginulih vojnika, međutim ostavili su tehniku i razbježali se. Uz to, hrvatske snage pružile su mnogo veći otpor nego što su očekivali u Beogradu. Nakon tih događanja JNA je bila prisiljena mijenjati ratne planove i odustati od nakane da porazi Hrvatsku vojsku.
Što su promijenili u planovima?
– Prema sjećanjima i knjigama Borisava Jovića i generala Veljka Kadijevića, srpski i vojni vrh odlučuju dovršiti osvajanje teritorija na kojem su bili operativno razvijeni. Najzapadnija točka do koje je JNA stigla na istoku bilo je selo Mirkovci kod Vinkovaca. Kako je planiran dolazak međunarodnih snaga UN-a, isplanirali su: tamo gdje stanu plavci, tu će biti i buduća granica velike Srbije. Stoga im je trebao kompaktan teritorij, a iza leđa im je bio Vukovar. Znači, nisu bili navučeni na Vukovar, oni su ga morali zauzeti. I kad su krenuli na Vukovar, računali su da će ta operacija trajati dva-tri dana. Iz njihove perspektive dobro su isplanirali napad te im se taj posao činio lagan. A onda im se dogodilo da su ih hrvatske snage zaustavile na svim pravcima napada.
Koji su razlozi neuspjeha JNA?
– Na Zapadu su bili spremni tolerirati agresiju JNA pod uvjetom da njezin napad na Hrvatsku traje kratko, a ona je zapela na Vukovaru, napadala je cijelu državu, suludo uništavala Dubrovnik. Na sliku ratne Hrvatske u svijetu nijedno mjesto nije djelovalo kao Dubrovnik. Ono gađanje zidina izazvalo je više pažnje, bijesa i suosjećanja nego ubijanje ljudi. Tragično, ali istinito. Znači, Armija je izgubila vrijeme, pa pokušavala spasiti što može, a spas su joj bile mirovne snage. Beograd je potencirao dolazak mirovnih snaga jer je računao – gdje one dođu, to će biti njihovo. A potom se Armija izvlači i kreće na BiH.
Može li se onda reći da je bitka za Vukovar presudno utjecala na ishod rata u Hrvatskoj?
– Ta se teza ustalila, ali ona nije dokaziva. Hrvatska se branila od Županje do Dubrovnika. Nešto ste uspjeli sačuvati, nešto ste izgubili, ali nemate točke na kojoj možete reći da ste sve riješili. Postoji teza da je Vukovar dao vrijeme Hrvatskoj, ali rat je u isto vrijeme trajao u cijeloj državi, a vrijeme je radilo za Hrvate i dobiveno duž cijele crte ratišta. Svedimo stvari na razumnu mjeru: kad je Vukovar pao, JNA je izbila na Dunav. General Života Panić kaže: "Zauzimanjem Vukovara spriječili smo da Hrvatska bude podunavska zemlja." Njima je Vukovar trebao da im ne ostane džep u zaleđu, trebao im je kompaktan teritorij u zapadnom Srijemu.
Što je onda presudilo, koja bitka?
– Ako se traži najvažniji događaj u Domovinskom ratu, to je, po mom mišljenju, rat za vojarne. Kad je Hrvatska došla do oružja, mogla se braniti. Kad ste stvorili kontinuiranu crtu, mogli ste koncentrirati snage i braniti se.
Što bi bilo da je Vukovar pao za tri dana, kao što je JNA računala?
– Takvo se pitanje može postaviti za bilo koji dio Hrvatske. Hipotetski, što bi bilo da je JNA zauzela šibenski most, da se probila u Karlovcu do Slovenije, da je Gospić pao u kolovozu 1991.? Povjesničar se ne zamara hipotetskim pitanjima. Činjenica je da Vukovar nije strategijska točka, on je dio obrane Hrvatske i tako ga treba gledati. Od ostalih dijelova razlikuje se po tome što je bio potpuno okružen, što su gubici civilnog stanovništva i vojske bili vrlo veliki, što su materijalna razaranja bila najveća u državi i što je to mjesto gdje je domaće i međunarodno pravosuđe najviše zakazalo. Iz Vukovara je najviše nestalih, cijeli niz generala i visokih oficira JNA koji su djelovali na području Vukovara nije procesuiran, šetaju se po Srbiji, a ova je država malo učinila da budu kažnjeni. Zbog svega toga nije ni čudno ni problematično što je Vukovar postao simbol rata, ali pretjerano je davati mu važnost mjesta koje je presudno utjecalo na ishod rata.
Gubici JNA 1200 ljudi
Na čemu temeljite takav zaključak?
– Na dokumentima. Godinama sam radio i proučavao vojnu arhivu. Samo za svoj doktorat pregledao sam dva šlepera nesređene građe JNA.
Što kažu podaci, jesu li priče o gubicima JNA prenapuhane?
– Prema službenim podacima, JNA je u Hrvatskoj izgubila oko 1200 vojnika, s time da u taj broj ne ubrajaju teritorijalnu obranu i paravojne formacije. To su vrlo mali gubici. Pa Vukovar su tukli topovima, tenkovima i potpuno ga razorili. Šešelj je poslije govorio: "Šta ste radili? Pa niste trebali srušiti grad. Onaj Panić, umesto da im ostavi koridor da izađu, on im odsekao put." Piše i da je 50 tenkova i oklopnih transportera nepovratno izgubljeno, 50 ih je odvezeno na remont jer su bili teško oštećeni, što znači da je cijena vrlo visoka.
Kakav je bio odnos vojnih snaga na području Vukovara?
– Procijenjeno je da u gradu nikad nije bilo više od 2000 branitelja, Vukovar je napadala gardijska brigada koja je konstantno imala oko 3500 ljudi, sudjelovali su i dijelovi drugih brigada, ali grad je rijetko kad napadalo više od 10-12 tisuća ljudi. Ipak, golem je to broj. Kad tome dodate dva-tri oklopna bataljuna, nekoliko divizijuna topništva, jasno je da su imali strahovitu zasićenost i nadmoć u svakom pogledu. Jedino mjesto koje je imalo veći pritisak u Hrvatskoj jesu Vinkovci. Ta se činjenica potpuno ignorira. Gardijska divizija nije napadala Vukovar, nego Vinkovce i Županju. Imamo dovoljno dokumenata koji to potvrđuju.
Što je bila svrha toga napada?
– Kad je Armija odlučila osvojiti Vukovar, gardijska divizija imala je zadatak spriječiti dolazak pojačanja. Svojim prednjim krajem držala je crtu u dijelu vinkovačke i županjske općine, te sprečavala deblokadu Vukovara. U ono vrijeme procjene hrvatske obavještajne službe bile su vrlo loše. Koje su sve protivničke postrojbe operirale u Hrvatskoj i kolika im je bila snaga, doznalo se tek poslije rata, nakon zarobljavanja vojne građe ili iz dokumenata Haaškog suda. Zato su danas besmislene teze u stilu "mogli smo". Odnosi se to i na Špegelja, Tusa, Agotića, Stipetića, koji su najviše tvrdili da se rat mogao okončati na prijelazu iz 1991. u 1992. godinu.
General Tus prigovorio je poslije rata Gorinšeku zato što je prekinuo proboj prema Vukovaru i ustvrdio kako bi on odbio zapovijed?
– Koliko znam, Gorinšek se nikad o tome nije očitovao. Kod Tusa je izraženo naknadno sjećanje i kako vrijeme ide, on je sve hrabriji u svojim sjećanjima. Čitao sam transkripte iz Ureda predsjednika, Tuđmanova je bila zadnja, a mnogi koji su poslije svašta tvrdili, pred njim su bili manji od makova zrna. Da je Tus pokazao neposluh, istog trenutka bio bi smijenjen. I to on vrlo dobro zna.
Koliko je bilo proboja prema Vukovaru i zašto nisu uspjeli?
– Općenito se govori o dva proboja, jedan je bio 13. listopada, a drugi 13. studenoga 1991. Međutim, od 1. listopada, kad su pali Marinci i grad odsječen od Vinkovaca, pa sve do 13. listopada neprekidno se pokušavalo deblokirati Vukovar. Prvi proboj bio je ozbiljniji, skupljena je jedna ojačana pješačka bojna, satnija tenkova, divizijun topništva različitog kalibra, pokušalo se, nije se uspjelo. I danas postoje kontroverze o tome: da se moglo, ali se stalo. Mislim da su takve tvrdnje neodržive. U tim borbama u jednom je tenku poginuo viši oficir JNA te je nađena zapovijed Gardijske divizije stara deset dana iz koje se tek tada shvatilo što hrvatske snage imaju ispred sebe. Bilo je to prvi put u istočnoj Slavoniji da HV stekne dojam o snazi protivnika. Uz to, šanse za proboj bile su nikakve. Što znači probiti blokadu i zauzeti Marince? Treba doći do Vukovara, održavati put prohodnim, treba daleko više ljudi da drže crtu. S druge strane imate dvije oklopne i jednu mehaniziranu brigadu, a na njih idete s ekvivalentom bojne pješaka i divizijuna za potporu.
Koliko je to ljudi?
– Sve skupa oko 800 ljudi skupljenih iz različitih postrojbi. Većinom su to postrojbe koje naprave proboj (specijalna policija i dijelovi A brigade ZNG-a), a onda se vraćaju i angažiraju za napadna djelovanja na drugim bojištima. Hrvatska u tom trenutku nije imala taj luksuz da joj takve postrojbe brane crtu.
Što bi se dogodilo da su naše postrojbe uspjele zauzeti Marince i deblokirati prometnicu prema Vukovaru?
– Obrana bi trajala samo nekoliko dana dulje, jer nisu bile predviđene snage koje bi držale prometnicu otvorenom.
Bi li se barem civili mogli evakuirati u tom razdoblju?
– Europska zajednica nudila je izvlačenje civila, no u Zapovjedništvu obrane grada bili su protiv toga. Poslije su to malo zaboravili. No, treba ih razumjeti: kad odu civili, više nemate motiva za obranu. Kad se danas sve stavi na stol, jasno je da je i Hrvatskoj bilo u interesu da obrana Vukovara traje što dulje. Niste si mogli dopustiti luksuz da vam nešto brzo padne. Ne smijete si dopustiti da vam se dogodi Drniš. Ne želim nikoga vrijeđati, ali Drniš je pao gotovo bez borbe, a obrana je dobila nešto protuoklopnog oružja tek kada je grad pao.
Da razjasnimo još jednu kontroverzu. Tuđmana su napadali jer navodno nije dopustio izvlačenje djece iz Vukovara. Što je istina?
– Napadi na Tuđmana nikad nisu bili sistematizirani, napadaju ga kako kome padne na pamet. Činjenica jest da su djeca u ljeto 1991. poslana na more, činjenica jest da su vraćena nekoliko dana uoči napada na grad. Našao sam jedan posredni dokument u kojemu stoji da su djeca vraćena na zahtjev iz Vukovara. Mogu uz ovo ponoviti, civili su jak motiv za obranu. No, znate i sami, čovjeka najteže pogađa stradanje djece, ali treba znati da sustav na lokalnoj razini nije dobro funkcionirao, a ne samo na državnoj razini.
Problem naknadnog sjećanja
U to je vrijeme postojao animozitet između hrvatskih časnika koji su došli iz JNA i onih koji su stasali u Domovinskom ratu. Je li taj animozitet utjecao na obranu Vukovara?
– Dokumenti koji su slani iz Vukovara vrlo su šturi, govore samo o broju poginulih i o onome što je uništeno. Problem je u tome što sve naše spoznaje o gradu proizlaze iz naknadnih sjećanja. To nije dobro. Znam po sebi, ja kao sudionik rata ne držim mnogo do svojih sjećanja. Stjecajem okolnosti prošao sam dokumente iz brigada u kojima sam bio i shvatio koliko sam toga zaboravio, previdio, sjećam se uglavnom najboljih i najgorih trenutaka. Tijekom rata svuda je postojao animozitet između oficira JNA i časnika koji su stasali u ratu i koji su, budimo iskreni, iznijeli Domovinski rat, koji su stvorili ovu državu.
Prema podacima iz vaše knjige, moral u nekim hrvatskim postrojbama nije bio na razini?
– Jedan dio sudionika rata drži kako je to nekorektno reći, no ja sam povjesničar, a ne nacionalni djelatnik. Ne trebaju nam mitovi poput onih o partizanima bez mane i straha iz Drugog svjetskog rata. Plaćen sam da budem nepristran i trudim se to biti bez obzira na svoja politička uvjerenja. Pojava neposluha, samovoljnog odlaska s terena, bila je česta 1991. u cijeloj državi, no nije bila dominantna. Normalno je to za vojsku u nastajanju, jer ljudi se susreću s nepoznatim, sa smrću. A samo se budala ne boji smrti. Nisu svi ljudi isti, gledao sam kako „lavovi" u miru u ratu postaju „zečevi", a „zečevi" postaju „lavovi".
Postoji teza kako je Hrvatska stvorila vojsku 1991. Ne, bio je to proces koji je trajao tri godine. Hrvatska je svijetu pokazala da ima vojsku u jesen i zimu 1994. na Dinari. Tu se vidjelo da je Hrvatska uspjela izgraditi vojsku s kojom će dobiti rat. HV iz 1991. ima nisku ocjenu, što je očekivano za vojsku koja je stvorena navrat-nanos. No i takva je ispunila zadaću, obranila je Hrvatsku i spriječila da JNA ostvari svoj plan. Istodobno je ocjena JNA nula, a to je vojska sa 45 godina staža, s ljudima, opremom, oružjem.
Što su mogli, to su uzeli
Je li Generalštab JNA bio svjestan tadašnjeg stanja u Hrvatskoj vojsci?
– Ne znam koliko je toga bio svjestan. No istaknuo bih nešto drugo: neki vukovarski sudionici uspjeli su nametnuti da se obrana Vukovara promatra izolirano. Vukovar se nije branio samo u Vukovaru, nego ga je branila cijela istočna Slavonija, a bili su angažirani i ostali dijelovi Hrvatske. Izjave tipa "mi smo se branili sami" smiješne su. Sve što je Vukovar imao, dobio je od države, koliko god ona bila neorganizirana. Pa nisu varaždinski policajci došli sami u grad, niti one haubice i konvoji, dao ih je sustav. To je vrijeđanje države. Ona doista ne zaslužuje da je se vrijeđa.
Od rujna 1991. do 3. siječnja 1992. u istočnoj Slavoniji traje obrambena operacija HV-a koja se vodi iz Osijeka, doduše s mnogo problema i slabih točaka, a zapovjednik je bio bivši časnik JNA, pukovnik Karlo Gorinšek. On je protiv sebe imao osam-devet generala JNA u izravnoj crti zapovijedanja! Znači, sve je na strani JNA, ali ipak nije ostvarila uspjeh operativne razine, a strategijske da ne govorim. Njihove naknadne alibi-pričice obične su besmislice; što su mogli, to su uzeli.
Koliko je točna teza da je Šušak skretao konvoje oružja za Vukovar na druga područja?
– Zanimljivo je da se u tim tezama, da je Šušak skretao konvoje oružja i slao ih u Hercegovinu, uvijek ističe kako je to oružje bilo namijenjeno Vukovaru. Konvoji su išli i u mnoga druga mjesta, no nismo naišli na tezu da je to oružje preusmjeravano u Hercegovinu. Zašto baš oni za Vukovar, zašto ne oni za npr. Split? No, jedno trebamo znati: sam čin zauzimanja vojarni bio je stihijski. Radio sam godinama u vojnom arhivu i nikad nisam vidio nijedan dokument u kojem postrojba nakon zauzimanja vojarne kaže zaplijenili smo to i to, nego se to oružje razvlačilo kako se stiglo. Komisija koja je poslije istraživala pad Vukovara tvrdila je da se nakon pada bilo koje vojarne odmah pojavljivala skupina koja se nazivala "Vukovarci" i koja je odvlačila oružje navodno za Vukovar.
Glavni je stožer nekoliko dana prije pada Vukovara napravio analizu što je od oružja poslao u grad, s time da se nije pravila razlika između Vukovara i Vinkovaca, jer je to jedinstveno bojište. Iz te analize jasno je da je Vukovar dobio daleko najviše oružja i opreme od svih u Hrvatskoj. Hrvatska je zarobila korpus JNA, a s tim je oružjem dočekala i kraj rata. U odnosu na tu količinu, kupljeno je zapravo malo ostalog oružja. Kupovane su letjelice, streljivo, argentinske haubice, rumunjsko topništvo, može se dakle reći da je Hrvatska rat dobila oružjem Varaždinskog korpusa JNA i iz još nekoliko vojarni i skladišta diljem države. Glavni stožer nije mogao utvrditi prave brojke, no procijenio je da je do tada na tom dijelu bojištu utrošeno između 50 i 60 posto sveg streljiva kojim je raspolagala hrvatska strana.
I danas je u optjecaju kontroverzna teza da je hrvatsko političko vodstvo izdalo Vukovar, odnosno namjerno pustilo da padne. Ima li u dokumentima dokaza za tu tvrdnju?
– Dojma sam da ni nakon više od 20 godina neki ljudi još ne mogu oprostiti predsjedniku Tuđmanu stvaranje hrvatske države. Čini mi se da je to žal za Jugoslavijom. Domovinski je rat pun kontroverzi, to je točno, i te se kontroverze sustavno potenciraju. A isto tako, sustavno se izbjegava koristiti rezultate istraživanja o Domovinskom ratu. U tom izbjegavanju posebna je uloga državnih i javnih medija. To znam i iz osobnog primjera. Napisao sam deset knjiga o Domovinskom ratu, a HTV je bio na predstavljanju samo jedne. Teza o navodnoj izdaji Vukovara provlačit će se još godinama, pogotovo u vrijeme obljetnica. Na temelju dokumenata očigledno je da nema nikakve osnove za tezu prema kojoj je državno vodstvo Hrvatske izdalo Vukovar.
Kako to da su o izdaji govorili i vojni zapovjednici, primjerice Mile Dedaković Jastreb, premda je i on poslije promijenio svoje izjave?
– Mi smo, nažalost, zemlja u kojoj, ako nekomu kažeš da ne govori istinu, to biva izrazito nepristojno. Radio sam raščlambu dokumenata i njegovih knjiga i shvatio da u njegovim knjigama puno toga nedostaje. U tom svojemu "tvrdo ukoričenom mišljenju" on je otišao iz Vukovara, sve je poslije bilo u redu, nije bio maltretiran, tučen. To što je prije i poslije u medijima tvrdio suprotno, to samo govori o njemu. Kako možeš u knjizi tvrditi jedno, a prije sasvim suprotno?! To dovodi u pitanje i njegovu vjerodostojnost. Problem je kad se kod osobe koja je dala bezbroj intervjua počnu razlikovati izjave o istim stvarima. Stoga se mi povjesničari radije vraćamo dokumentima. Ljudi ne moraju biti vjerodostojni, ali dokumenti jesu.
Što kažu dokumenti, zašto se uopće Dedaković prebacio u Vinkovce tijekom napada na Vukovar? Je li to bilo u dogovoru s državnim vrhom?
– Nema nikakvih naznaka da se to dogodilo zbog naloga iz Zagreba, nego je, po svemu sudeći, Dedaković to učinio samovoljno. Sustav je tada prešao preko toga, ali u uređenim vojskama uobičajeno je da to rezultira presudom i višegodišnjom kaznom. General Antun Tus nikada nije potvrdio Dedakovićeve tvrdnje o njegovu planiranom prelasku iz Vukovara u Vinkovce. Iz svih dokumenata, nadalje, vidi se da su svi bili šokirani kada se Dedaković pojavio u Vinkovcima. Postoji tu još jedan problem s njegovom izjavom. Pokazalo se, naime, da je on izišao iz Vukovara ranije nego što je tvrdio. Dedaković se poziva na Tusovu zapovijed o proboju od 11. listopada 1991. i to navodi kao razlog svojega dolaska u Vinkovce, no problem je u tome što je on u Vinkovce stigao istog dana i da je zapovijed očito pisana nakon toga. Uvijek je sporno kad zapovjednik ode, a borba još traje. Dodamo li tome da je i njegov zamjenik, Branko Borković Mladi Jastreb, isto tako samovoljno napustio Zapovjedništvo obrane Vukovara, to je već vrlo neugodna činjenica. Riječ je o jedinstvenom slučaju u Hrvatskoj vojsci. Velika je rijetkost da to čine visokorangirani zapovjednici.
Tuđman prešao preko slučaja
Njih su dvojica bila pod istragom, doduše nakon famozne Optužnice. Kako to da taj proces nikad službeno nije završen?
– Izgleda da je to u ovoj državi normalno. No, Mile Dedaković pušten je, ili izbačen iz HV-a, ili ga je sam napustio. U Središnjem vojnom arhivu, kamo je došao s dopuštenjem ministra Šuška, dobio je dokumente za svoju knjigu. Dobio je čin stožernog brigadira, isplaćene su mu zaostale plaće, što govori da je rehabilitiran. Tuđman je očito prešao preko vukovarskog slučaja. No, povremeno se svejedno povlači ta priča o istrazi, a često je potencira mlađi Jastreb, Borković. Pa ako oni ne vjeruju povjesničaru koji radi na dokumentima, neka traže osnivanje povjerenstva koje će pregledati sve dokumente i neka se onda zaključi jesu li dva Jastreba bili žrtve sustava ili su, naprotiv, sankcionirani za ono što su učinili.
Zašto je Borković izišao iz Vukovara nekoliko dana prije pada? Ljudi uopće nisu znali da se to dogodilo.
– Gledajte, stav načelnika Glavnog stožera bio je da nema predaje i da on ostaje u Vukovaru, a on je izišao. Znači, to je samovoljno učinio. Razumijem da se čovjek može bojati za svoj život, međutim Borković je bio profesionalni vojnik. Vojniku koji je to postao silom prilika možete tolerirati neke stvari, ali profesionalnom časniku ne možete. Kao povjesničaru moja je zadaća da posložim činjenice i izvučem zaključke, pa mi nije jasno na temelju čega se Borković percipira kao heroj.
Je li točna teza da bi puno manje ljudi stradalo da je netko službeno predao grad neprijateljskoj vojsci? Na Mitnici, koju je predao Pilip Karaula, žrtava je bilo vrlo malo?
– To je, naravno, spekulacija, no slučaj Mitnice koja se predala organizirano sugerira da bi vjerojatno bilo manje žrtava.
Kad se prvi put pojavila teza o izdaji Vukovara i koliko ona ima veze s Glavaševićevom objavom Optužnice, kojom se državni vrh optužuje da je izdao Vukovar?
– Mediji su već tijekom bitke za Vukovar počeli spekulirati da se gradu ne pomaže dovoljno. Lavovski dio tog posla i plasiranja takvih teza obavio je "Slobodni tjednik" Marinka Božića. Optužnica je došla 9. studenoga 1991. i u optjecaju je sve do danas.
Još se ne zna tko je autor Optužnice?
– Optužnica je kolektivno potpisana kao "Vukovar" i bila je u tom trenutku vrlo neugodna i strašno je pogodila Tuđmana. Tada je on zatražio da se utvrdi tko je autor, pa su sigurnosne službe počele raditi na tome. I mislim da su to loše napravile. Uvijek je loše kad službe traže unutrašnje neprijatelje, pa se to pretvori u lov na vještice.
Je li točna teza prema kojoj je Optužnica propagandni proizvod KOS-a? O tome je govorio i haaški svjedok, bivši agent KOS-a Mustava Čandić.
– Djelovanje Uprave sigurnosti JNA, kolokvijalno KOS-a, vjerojatno će biti završni dio priče o Vukovaru, kada Srbija jednog dana otvori arhive. Siguran sam da tada nitko od nas više neće biti živ. Iz onoga što se dosad zna, najkontroverzniji dio upravo je djelovanje i rad KOS-a. Nešto se može naslutiti iz izjava Čandića, Radenka Radojčića i bivšeg oficira KOS-a Ljubana Karana, koji je napisao knjigu "Bio sam oficir KOS-a". JNA imala je bolju prislušnu tehniku te je prilično dobro prisluškivala hrvatsku stranu, premda im je, na primjer, trebalo mjesec dana da shvate da je Dedaković prešao iz Vukovara u Vinkovce. No, kad je objavljena Optužnica, odmah su reagirali i otisnuli svoju verziju na letke, koje su potom bacali iz aviona po Hrvatskoj. Pa je to tako i servirano Tuđmanu, s tezom da u svemu tome KOS ima svoje prste. I ima. Ali svejedno nema dostupnih dokaza koji bi potvrdili autorstvo KOS-a.
Optužnica se ne može pravdati
Nije li neobično da se još nije doznalo tko je autor Optužnice?
– Opisujem to u jednom poglavlju svoje knjige "Obrana i pad Vukovara". Kad su ispitivali Dedakovića i Borkovića, oni su međusobno prebacivali odgovornost. Dedaković je tvrdio da je Optužnica stigla iz Vukovara, a Borković suprotno, da je složena i stigla iz Vinkovaca. Potom je tvrđeno da ju je napisala Ljiljana Toth, supruga Nikole Totha Feniksa. Onda su službe iskonstruirale priču da ju je pisala osoba pod imenom Modalek, koja se nikad više nigdje ne spominje. No, nitko priču o autorstvu nije dovodio u vezu sa Sinišom Glavaševićem, premda ju je on pročitao i dao potrebnu dramatiku pa se govori o "Glavaševićevoj optužnici".
Optužnicu s jedne strane razumijem, no bila je tada vrlo nekorektna, ne može se pravdati, jer Hrvatska je u tom trenutku gorjela, linija sukoba bila je dugačka 1200 kilometara, a onda vam iz jednoga grada, jedne točke obrane, drže lekcije i traže da sve podredite njima. Bojim se da će se oko Optužnice još dugo mnogi sporiti. Možda bi se već i doznalo tko je autor, no očito nitko ne želi "preuzeti zaslugu", jer to ni danas ne bi bilo popularno.
Tko su bili autori tih prijetnji?
Često se zaboravlja da se Franji Tuđmanu konstantno prijetilo zbog Vukovara. Sabrao sam te prijetnje, nisu to nimalo ugodne stvari. Treba i Tuđmana razumjeti jer njemu se iz Vukovara prijetilo da će mu pobiti obitelj!
– Negdje su se potpisivali, a negdje nisu. Imate tu bezimenih boraca, potpisa "Vukovar", a po svemu sudeći, bilo je tu i prijetnji iz Zapovjedništva obrane grada. O svemu tome detaljno sam pisao u knjizi.

Komentar


Odličan intervju. Treba konačno početi gledati na taj rat realnim očima, na temelju dokumenata i dokaza, a ne se ponašati mitomanski kao oni koji su nas napadali. Herojstvo i žrtvu Vukovara i cijele istočne Slavonije nitko ne spori, ali nije fer prema nama koji smo branili druge gradove Pakrac, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Sinj, Dubrovnik itd govoriti da je ono oružja što je došlo nama "otišlo za Hercegovinu a ne za Vukovar". Osim toga, to antagoniziranje Hercegovaca je kod pismenih ljudi već odavno prokušana metoda udbaša, istih onih kakvima se sudi u Munchenu u protiv kojih recimo jučer jedan svjedok od straha nije na suđenju smio izustiti ni riječ. Od ovih gradova koje sasm nabrojao, bar pola ima važniji strateški značaj od Vukovara, i na to se ne treba nitko vrijeđati, to je činjenica koju diktira vojna znanost a ne nečija mitomanija ili puste želje. Nemojmo im stoga dopustiti da nas dijele na one kojima je oružje otišlo i onima kojima oružje nije otišlo, jer su oni preko jedne od svojih vedeta Budimira LOnčara nama i uveli embargo na uvoz naoružanja, a da toga nije bilo imali bi i Vukovar i Gospić i Dubrovnik dovoljno za obraniti se. I onda, klasično udbaški, da bi skrili svoju krivnju, pokušavaju krivnju prebaciti na Tuđmana i Šuška i optužiti ih za izdaju iako svi dokumenti koji postoje govore upravo suprotno. Ne nasjedajte im! Hvala Davoru Marijanu na izvrsnom intervjuu.


20 studenoga, 2014

Učenice Ženske opće gimnazije iz Zagreba posjetile branitelje u Savskoj



Danas su branitelje u Savskoj posjetile učenice, njih sedamdesetak, iz Ženske opće gimnazije sestara milosrdnica iz Zagreba.
Učenice su braniteljima pjevale domoljubne i crkvene pjesme, uz gitaru i violinu.
Poklonile su im i prekrasnu tortu s porukom: Pro Deo et Patria  (Bogu i Domovini)
Učenica Marta Novaković pročitala je pismo braniteljima, koje je sama sastavila i gdina Đuru Glogoškog i mnoge branitelje ganula do suza.


Čujem, vidim, znam! Znam jer vi ste živi svjedoci. Znam jer vaše oči govore, vaša tijela, vaša srca... A što ja to znam? Što to znaju generacije i generacije koje su uz vas u ovim trenucima? Što to mi vidimo, čujemo, osjećamo? Nepravdu, dragi moji. Osjećamo nepravdu koja vas pogađa iz dana u dan sve više i više. Osjećamo vašu tjeskobu, gorčinu i bol pa se i sami pitamo... Zar je moguće? Koliko će još ovaj narod nositi teret nemara visokopozicioniranih? Koliko će dugo ljudi samo gledati i šutjeti? Koliko će dugo u ovoj državi ljudi biti višak, tehnološki višak, predmeti? Koliko će još dugo moj otac i mnogi od vas s gorčinom umjesto s ponosom istaknuti svoj braniteljski identitet? Gdje smo mi to? Kako smo dospjeli ovdje? Kako se uspjelo dogoditi da one koji su život izlagali u obrani, sada uspoređuju s onima koji su nemilosrdno napadali i sijali smrt. Dozvolite mi da se, još uvijek zatečena apsurdom današnjeg sustava, zapitam... Hoće li doći vrijeme kada će zakon narediti da mi svoje roditelje odbacimo kao tehnološki višak? Vi jeste roditelji, roditelji svoje djece, ali i ove domovine jednako tako. I ova država nipošto ne smije ostati bez svojih roditelja, zaštitnika jer vi ste oni koji su bez razmišljanja, zaštitnički krenuli zadržati, obraniti svoje - naše! I uspjeli ste, doista jeste. Uvijek će generacije drage nam Hrvatske zahvaljivati i diviti se vašoj odvažnosti, plemenitosti, ljubavi prema svojoj domovini...
Ovdje ste već 24. dan. Ovdje neki od vas ponovno proživljavaju agoniju onih ratnih noći. Ovdje ste sve samo ne ono što zaslužujete - biti prihvaćeni. Mi smo danas ovdje kako bismo vam u ime mnogih, koji ne mogu osobno doći, pružili taj osjećaj prihvaćenosti i poštovanja koje zaslužujete...


U ime cijele naše škole želim vam zahvaliti što postojite i što se ne predajete. Ovoga puta niste sami, ovaj put ćemo se svi zajedno boriti. Ovo je, nažalost, još jedan rat, ali drugačiji... Ovo je rat u kojem nema prolijevanja krvi, nema onih kosaca smrti. Sada se borimo kako bi potvrdili, ukazali da ste vi ti kojima trebamo zahvaliti jer bez vas i vaše žrtve mi danas ne bismo bili svoji na svome. Jer, što je dijete bez roditelja, što je kuća bez temelja, što je Hrvatska bez branitelja?! Uz vas, s vama, zajedno po već dobivenu bitku, pobjedu! Jer vaša nas je neizmjerna ljubav naučila koliko se jako može voljeti i bezuvjetno davati sebe za braću, sestre, domovinu. Vaša velika žrtva zauvijek nam je podsjetnik da zahvaljujemo što imamo priliku slobodno hodati ovim ulicama, što možemo sklapati ruke u Božjem domu štono ste ga očuvali i očima uprtim u Nebo vapimo: „Bože, čuvaj našu domovinu, štiti i blagoslivljaj naše heroje, naše branitelje.“
Bog vas blagoslovio!
Marta Novaković, 4. c, Ženska opća gimnazija sestara milosrdnica

09 studenoga, 2014

PISMO HRVATSKIH GENERALA IZ 2000. GODINE - JEDNAKO AKTUALNO I DANAS

Budući da se naša imena već mjesecima povlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskog rata, kao i vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi od onih, od kojih bi to bilo očekivati, nisu protiv toga odlučno podignuli glas, mi, hrvatski generali i ratni zapovjednici, smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s našim stavovima i gledištima. 

Na to nas obvezuje i povjerenje, a i zadaća koju nam je hrvatski narod ukazao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo izvršili ne samo uspješno nego i časno. 

1. S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom, premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. 

Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću, ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to tko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. 

Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastitog života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine privilegije bile smrt i neizvjesnost?! 

2. Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi. 

Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupinama negoli odgovoru pravne i demokratske države, sukladnom našim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske. 

3. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi, generali i ratni zapovjednici, borili. Štoviše, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva. 

4. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizma ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikoga razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu državu! Onaj koji je gradio kuću ima najmanje razloga da ju dovodi u pitanje ili da se igra njezinom sudbinom! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom, i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine. 

5. U tom sklopu - a zbog spekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u vezi s preustrojem Hrvatske vojske - želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji su to omogućili, a što je kapital koji nitko kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode ne bi smio olako zenemariti. 

6. Na kraju pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskog rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja, jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjereni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske.