29 rujna, 2014

Zvonko i Julien Bušić o Kolindi Grabar Kitarović

 Bez obzira na to, Zvonko je nastavio raditi i svu je svoju energiju ulagao u probijanje kroz iluzije ove ili one ,,velike zvjerke”, ali sa slabim rezultatima. Boljelo ga je kad bi vidio da su sposobni, pošteni i principijelni ljudi isključeni iz Vlasti zbog stranačke ne pripadnosti, a još ga je više boljelo kad bi saznao da je to često zato sto predstavljaju ,,opasnost” malim diktatorima koji se medu njima osjećaju nedostatni. Za njega je prava politika, kako je to formulirao Platon, bila ,,umijeće u službi duša“, a ne sebično nagomilavanje moći, utjecaja i materijalnih dobara. Nedugo prije no što je bio pusten iz zatvora, možda godinu dana prije, doživio je rijedak primjer tog ,,umijeća u službi duša“, i to iz nevjerojatnog izvora: od jedne hrvatske političarke. Na njega je to ostavilo dubok i trajan dojam. U to doba bio je zatvoren na ,,posebno čuvanom odjelu“ uglavnom za islamske fundamentaliste, takozvane ,,drugorazredne teroriste“ u Terre Hauteu, Indiana. Dopušteni su mu bili posjeti samo dvije osobe: njegova odana prijatelja, fra Joze Grbeša iz Chicaga, otprilike svaka tri mjeseca, i moji jednom godišnje. Zbog toga se silno radovao najavljenom posjetu tadašnje hrvatske veleposlanice u Sjedinjenim Američkim Državama, Kolinde Grabar Kitarović, ne toliko kao zatvorenik koji traži pomoć ili inforrnacije o svojoj situaciji, koliko kao čovjek. Tad je već u zatvoru proveo vise od trideset godina, nije znao hoće li iz njega ikada izaći živ, bilo mu je zabranjeno govoriti materinski jezik sa svakime osim diplomatskim predstavnicima, i bio je željan dodira s ljudima, topline, brige i razgovora. Posjet je odobren i Zvonko ga je nestrpljivo očekivao. U najstrože čuvanim zatvorima zadovoljstva su malobrojna i rijetka, pa svaki posjet zatvoreniku mnogo znači. Koliko Ii sam puta vidjela kako se zatvorenici slamaju, upadaju u depresiju i čak postaju nasilni nakon neostvarenog, željno očekivanog posjeta! Je li veleposlanica toga bila svjesna? Sumnjam. Ali čini se da je s ljudskog stajališta nešto shvatila i naslutila, da je imala onu posebnu vrstu empatije prema tome što bi zatvoreniku mogao značiti otkazan posjet. Po Zvonkovim kasnijim riječima, večer prije planiranoga posjeta, veleposlanica je saznala da ne može dobiti zrakoplovnu kartu jer su sva mjesta bila rasprodana. Nije mogla kontaktirati Zvonka da mu to javi pa je, umjesto da otkaže posjet, odlučila putovati automobilom. To nije bila mala stvar, budući da je zatvor bio udaljen deset sati vožnje od Washingtona. Toga dana bilo je nepodnošljivo vruće, ali stigla je na vrijeme, a Zvonko nije imao pojma što se dogodilo. Uveli su je u prostorijicu za posjete bez uredaja za rashlađivanje, što je uobičajena stvar za zatvorenike, ali ne i za diplomate u posjetu. Četiri duga sata obilno se znojila na temperaturi višoj od 35 stupnjeva razgovarajući sa Zvonkom o njihovim životima, nadama, snovima i strahovima, kao da su bliski prijatelji koji se dugo nisu vidjeli, dopuštajući si da budu ranjivi bez imalo proračunatosti. Prije i nakon puštanja iz zatvora, Zvonko je to iskustvo prepričao mnogim ljudima. Koliko bi se hrvatskih političara vozilo deset sati automobilom da me posjete na nepodnošljivoj vrućini, samo da me ne bi razočarali?, pitao bi. Njezini prethodnici u veleposlanstvu sigurno ne bi. Većina ne bi ni pristala letjeti ekonomskom klasom da me vidi! Koliko bi ih se satima znojilo u onoj skučenoj prostoriji za posjete? Podijelilo povjerljive stvari s jednim bijednim zatvorenikom kao da su jednaki'? Što su, naravno, bili, ali rijetki bi to tako shvatili. Ta skromnost, ta empatija - drugim riječima osobine pravoga čovjeka - to je ono što današnjim političarima nedostaje, rekao bi Zvonko. Biti čovjek! Kako će inače politika ,,služiti ljudskim dušama“, ako duše političara nisu povezane s dušama svoga naroda, ukoliko tvoja bol nije i moja bol, tvoja tuga moja tuga, tvoja radost moja radost? I sama sam doživjela tu stranu veleposlaničina karaktera pa sam svoje iskustvo mogla podijeliti sa Zvonkom nakon njegova povratka kući. Tijekom godina imala sam mnogo negativnih susreta s hrvatskim političarima kojima sam se obratila za pomoć. S veleposlanicom Kitarović bilo je drukčije, znatno drukčije. Kako se približavao datum Zvonkova oslobođenja, obavještavala me o svakom koraku, savjetova1a se sa mnom o raznim pitanjima, dijelila sa mnom informacije. A kad je Zvonko doista bio na putu prema zračnoj luci kako bi se vratio kući, slala mi je SMS poruke o tome gdje je on, što se zbiva, što kaže američki tisak, riječi utjehe i ohrabrenja, potvrdu da se sve odvija po planu, da se ne obazirem na špekulacije.

16 rujna, 2014

Karamarkov državnički govor prigodom obljetnice oslobađanja Jajca


U organizacije Udruge 13. rujan u subotu je svečano proslavljena 19. obljetnica oslobođenja Jajca.
Svečanost je započela svečanim mimohodom do Crkve Uznesenja BDM u Jajcu, gdje je služena misa zadušnica za sve poginule civile i branitelje u akciji oslobođenja Jajca.
Misno slavlje predvodio je fra Pero Karaica, on je pozdravio nazočne branitelje, okupljene članove političkog, vojnog i kulturnog života, te uputio zahvalu onima koji svoje živote položili za svoje ljude u Jajcu.
Dom kulture bio je pretijesan da primi sve nazočne na svečanu akademiju, koje je najprije je pozdravio Ivo Šimunović, predsjednik Udruge 13. rujan koja je organizator obilježavanja godišnjice oslobođenja Jajca.
Govoreći na akademiji Šimunović je naglasio i da su Hrvati iz Jajca prognani krajem listopada 1992. godine, a u svoj grad, kako je kazao najljepši na svijetu, vratili su se 13. rujna 1995. godine.
Predsjednik HDZ RH Tomislav Karamarko kazao je okupljenima da su upravo Hrvati iz BiH među prvima stali u obranu Hrvatske od srpskog agresora.
Karamarko je citirao i pokojnog Franju Tuđmana, prvog predsjednika RH, koji je hrvatsko pitanje doživljavao kao jedinstveno putanje koje se tiče Hrvata od Istre preko Vukovara sve do BiH.
”Mi smo jedan narod koji živi u dvije domovine, a naše jedinstvo preduvjet je napretka ali i opstanka Hrvata i ovdje u BiH. Hrvatski branitelji koji su branili i obranili RH i BiH od srpskog agresora željeli su da Hrvati u BiH danas budu ravnopravni.
Oslobađanje Jajca 2014
Oslobađanje Jajca 2014
Oslobađanje Jajca 2014
Naša je obveza izboriti se za jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH. Ako nas pitate hoćemo li se miješati u unutarnje stvari BiH ja kažem da nećemo u pitanjima kao što su infrastruktura i slično, ali hoćemo i naša je ustavna obveza umiješati se kada je jednakopravnost Hrvata u BiH ugrožena, kada Hrvati u BiH žele ostvariti pravo na svoj jezik, medije, kulturu”, istaknuo je predsjednik HDZ RH Karamarko.
Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, predsjednik HDZ-a i HNS-a BiH dr. Dragan Čović govorio je o žrtvi hrvatskih branitelja danoj za oslobođenje Jajca i obranu BiH.
”Siguran sam da hrvatski branitelji nisu mogli ni slutiti da ćemo 19. godina poslije još govoriti o jednakopravnosti Hrvata u BiH, o odlasku Hrvata iz BiH, o reviziji hrvatskih branitelja, pravu na svoj TV kanal kojeg u EU imaju sve nacionalne manjine, pravu na jezik i kulturu.
Naša je obveza i dužnost, vratiti čast i dostojanstvo politici koja će znati odgovoriti izazovima današnjeg vremena isto kao što su i naši branitelji znali 90-ih godina časno braniti svoju domovinu.
Obećavam vam da ćemo dogodine, na 20. godišnjicu oslobođenja Jajca imati dan hrvatskih branitelja u BiH, a pokrovitelj manifestacije uz HNS BiH bit će i hrvatski član Predsjedništva BiH”, zaključio je Čović.
”Danas, okupljeni ovdje na ovaj povijesni dan, s tugom se prisjećamo svih žrtava koji su svoje živote položili u minulom ratu. Upravo zbog njih, vrijeme je da podvučemo crtu pod sve ratove i da se te nemile scene i događaji nikada više ne ponove. Vrijeme je da svi zajedno gradimo bolju i sretniju budućnost”, poručio je iz Jajca predsjednik HDZ1990 Martin Raguž.
poskok.info
-------------------------------------------------------
Znam da je, nakon svih razočarenja, Hrvatima Jajca i BiH općenito, teško povjerovati lijepim riječima kazanim na Akademiji i na druženju prije i poslije toga događaja, ali mi lijepo reče jedan mještanin na pitanje kako se osjeća poslije današnjeg dana: "Malo bih zapjevao JEDAN DAN ŽIVOTA (jer Jajčani sve ostale dane čekaju ovaj dan) a malo HRVATSKA SE (OPET) BUDI".
Poruke su jasne i nedvosmislene. Zajedništvo je, u odnosu na prijašnje godine i prijašnje izbore, nešto izraženije. Iako još uvijek podijeljeni BH hadezeovci očito doživljavaju Karamarka, Brkića, Kovača, Ževrnju, Kordića i sve druge, kao zajedničke prijatelje. Karamarkov državnički govor je bio, bez pretjerivanja, na tragu snažnih poruka pokojnog prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Dariov blagoslov je također riječ koju narod lijepo prima i pozitivno reagira. Svi gosti iz RH, navlastito oni kojima je ovo bila prva posjeta Jajcu, su obećali doći ponovno i nešto, svatko sa svoje razine i u svojim mogućnostima, nešto učiniti za Hrvate Pougarja i BiH.




12 rujna, 2014

Povodom početka školske godine razgovarali župan Ževrnja i ministar Mornar

Ministar znanosti,obrazovanja i športa Vedran Mornar danas je posjetio Splitsko-dalmatinskog župana Zlatka Ževrnju povodom početka nove školske godine.




Na sastanku na kojem su nazočili i zamjenik ministra Roko Andričević i zamjenik župana Luka Brčić razgovaralo se o aktualnim resornim pitanjima u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Uobzirujući konstantno smanjenje decentraliziranih financijskih sredstava, teme koje su dominirale sastankom bile su mogućnosti izgradnje školske infrastrukture kroz model javno privatnog partnerstva i potreba kvalitetnijeg korištenja EU fondova.

Župan je izrazio potrebu očuvanja škola po manjim mjestima dalmatinske zagore i otoka s čime se i ministar u načelu složio.
Ministar je izvijestio župana da su sredstva za asistente u nastavi osigurana.
Znakovito je da je ovo prvi posjet ministra znanosti,obrazovanja Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Na koncu je  dogovoreno da se ovakvi sastanci nastave i da se u neposrednom kontaktu rješavaju svi otvoreni problemi.




Izjava predsjednika Tomislava Karamarka u Kupresu - potpora HDZ-u BiH | ...

04 rujna, 2014

Prikazan dokumentarni film "Sunčica" u Splitu


U utorak, 2. rujna 2014., u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu prikazan je dokumentarni film „Sunčica" koji je nastao u koprodukciji Udruge „Žene u Domovinskom ratu" i filmske kuće „iFilms" iz Texasa.
Organizatori predstavljanja bili su Hrvatska udruga Benedikt i Ogranak Matice hrvatske Split, a nazočilo mu je 300-tinjak ljudi. Dokumentarni film "Sunčica" donosi potresna svjedočanstva 14 žena i dvojice muškarca silovanih tijekom agresije i okupacije dijelova Hrvatske u Domovinskom ratu.
Sviđa vam se ovo? – klikni
 
Prije nego je prikazan film sve prisutne, u ime organizatora, pozdravio je dr. Vide Popović, predsjednik Hrvatske udruge Benedikt. Popović jenaglasio kako je ovakav film, između ostaloga, jako potreban kako bi vladajući izglasali što bolje i pravednije zakone te kako bi se u skladu s istima što adekvatnije kaznili počinitelji tih strašnih zločina i kako bi se donekle postigla satisfakcija za sve žrtve silovanja u Domovinskom ratu. Posebno je naglasio važnost stalnog promicanja istine o događanjima u Domovinskom ratu i cjelokupnoj žrtvi koju je hrvatski narod proživio u istome.
Prikazivanju filma nazočila je predsjednica Udruge „Žene u Domovinskom ratu" Marija Slišković, redatelj filmaNikola Knez i odvjetnica hrvatskih korijena, koja živi i radi u Argentini, Iva Vidić. U ime Splitsko-dalmatinske županije, koja je dala potporu organizaciji ovog događaja u Splitu, nazočio je župan Zlatko Ževrnja. Događaju je nazočilo i više predstavnika braniteljskih udruga i udruga udovica iz Domovinskog rata. Večer je recitacijom pjesama tematski vezanih uz temu filma uzveličao poznati splitski glumac i predsjednik Ogranka Matice hrvatske Split Trpimir Jurkić.
Nakon što je prikazan film publici se obratila i Marija Slišković koja je podsjetila na kontinuirani rad udruge kojoj je na čelu kada je u pitanju rasvjetljavanje istine o događanjima u Vukovaru 1991. godine, a pogotovo kad je u pitanju silovanje žena. Naglasila je kako su u Hrvatskoj na snazi jako loši zakoni kojima silovanje nije tretirano kao ratni zločin te žrtve istoga nemaju nikakva prava i nisu doživjele nikakvu satisfakciju za zlodjela koja su proživjele. Napomenula je kako u Vukovaru nekoliko silovatelja slobodno šeće i radi u javnim službama te čak imaju i indirektnu zaštitu od službenih predstavnika vlasti, bilo političke bilo policijske.
Na kraju je pozvala sve prisutne da se aktivno uključe u pisanje prijedloga amandmana i komentara na prijedlog zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu te da iste putem pošte i e-maila šalju na adrese saborskih zastupnika, članova Vlade i Ureda predsjednika.
croative.net

01 kolovoza, 2014

Razgovor s biskupom Košićom

Biskup Vlado Košić:
Antifašizam je maska zločinačkom komunizmu
(intervju)
 Autor: Josip Frković / Tjedno.hr
 Datum: srijeda, 30. srpnja 2014. u 17:11
 
Clipboard01
 
''A mi u Hrvatskoj imamo suprotan primjer: u Vukovaru i u mirno integriranim područjima jedna djeca mogu u školi učiti kako je Domovinski bio građanski rat, a druga da je to bila agresija Srbije na Hrvatsku. To je nedopustivo!'', kazao je biskup Košić.
Nakon svete mise s vojnim ordinarijem mons. Jurjem Jezerincom u austrijskom Grazu za nepravedno utamničena ratnoga dopredsjednika Herceg-Bosne i dočeka konačno slobodnoga Darija Kordića u Zračnoj luci ''Zagreb", početkom mjeseca lipnja, mons. dr. Vlado Košić pun dojmova vratio se svojim mnogostrukim obvezama sisačkoga biskupa i predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog i Komisije ''Iustitia et Pax", te člana Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om. Uvijek u traženju istine i pravde, ponajbolji predstavnik svih koji vole hrvatski narod i hrvatsku državu, kako ga je nazvao akademik Josip Pečarić, mons. Košić je najveći dio svoga svećeničkoga pastirskoga poslanja od 1985. posvetio vjerničkom puku ratom stradale Banovine i Petrinje, njihovim župama sv. Lovre i sv. Bartola, kao župnik na prvoj crti, odazvao se molbi uredništva portala „Tjedno" za razgovor. Vođen je u Biskupijskom ordinarijatu obnovljene povijesne palače Velikoga kaptola iz 19. stoljeća, na Trgu bana Jelačića i nadomak sisačke katedrale Uzvišenja sv. Križa.
 
NEPRAVEDNO OSUĐENI KORDIĆ SPOZNAO MILOST BOŽJU
Najprije smo biskupa Košića upitali za očitovano petogodišnje prijateljstvo s hrvatskim domoljubom iz Lašvanske doline, Darijem Kordićem.
 
- Dario Kordić je i prije, u svom zavičaju bio vjernik, ali je tu svoju vjeru osobno i duboko doživio upravo pred izricanje drakonske presude u Haagu. Znam se s njim i posjećivao sam ga više puta u Grazu od 2009. godine. On govori o tom svom iskustvu razgovora s Bogom koji mu na neki način otkriva potrebu nošenja toga križa. Prihvaćajući to, Kordić se više puta meni obraćao izjavama koje je čovjeku, ako nije vjernik, teško shvatiti. A to je: da sâm boravak u zatvoru i tih gotovo sedamnaest godina robije za njega predstavljaju milost; da je to za njega dragocjeno vrijeme, kada je upoznao Boga; da toga nije bilo, kaže, ne bi upoznao Boga. Znao mi je reći da je slobodniji nego mnogi na slobodi, koji su robovi u svojoj duši, robovi laži, grijeha i nepravdi. A on je, reče, slobodan, jer je u srcu slobodan, jer je u miru s Bogom i osjeća se slobodan. Bilo je to fascinantno, pa su svećenici i drugi ljudi koji su ga sa mnom pohodili u zatvoru izlazili potreseni. Sa suzama u očima, ohrabreni u vjeri, iako bi čovjek koji ide u posjet jednom takvu patniku, opterećenu nepravdom i križem što ga satire, očekivao da treba njega tješiti. A on, zapravo, ohrabruje druge i svima govori o Bogu, neprestance se moli za sve i ima prijatelje među pravoslavcima, muslimanima, pripadnicima svih naroda. Svi ga vuku za rukav i traže da se i za njih moli, za njihove nakane. Kordić je, dakle, čovjek koji se posvetio svom duhovnom životu i koji je tu otkrio veliko blago. Koji želi svjedočiti o svojoj vjeri. Ja sam prije svega njega doživio kao vjernika. Kao vjernik i biskup doživio sam u njemu kao vjerniku jedno otkriće i potporu vlastita puta vjere. Zato mi je drag i zato sam Bogu zahvalan što sam ga upoznao. U svom prijateljstvu nismo često doticali političke i povijesne teme, ali je sigurno da je u slučaju teških ratnih zbivanja u BiH ostao čvrst i nije dopustio da podlegne nekim pritiscima. Da prizna vlastitu i krivnju vrha hrvatske države, odnosno Herceg-Bosne koja se branila i koja je zapravo obranila BiH. To je činjenica: nije Hrvatska bila agresor na BiH, nego je prva organizirana obrana te države bila od strane Hrvata.
 
ULOGA BRITANSKIH PLAVIH KACIGA OBAVIJENA VELOM TAJNI
Nije li predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, umjesto organizacije obrane, u početku razmišljao o pripajanju krnjoj Jugoslaviji? Simptomatično je pak da su u još mirnu Lašvansku dolinu raspoređene plave kacige Britanaca, koje Srbi nazivaju svojim vjekovnim saveznicima...
 
- Muslimani su govorili da to nije njihov rat, da se njime neće baviti, čak je Alija Izetbegović kazao kako će JNA njih zaštititi. Prema tome, jedini su opasnost vidjeli Hrvati i zajedno se s muslimanima organizirali za obranu. Sve do nesretne podjele i sukoba. Zašto se taj sukob isprovocirao? Očito je nekome trebao i išao je na ruku agresoru. To je nešto što je suspektno i što do dana današnjega nije razriješeno. A činjenica je da su se baš u tu Lašvansku dolinu mirovne snage UN-a trebale rasporediti prije početka rata. To, međutim, nije vjerovao vrh muslimanskoga vodstva, a nisu željeli ni gospodari rata izvana, nego su plave kacige stigle da obilježe osvajanja. Baš kao što se to događalo za Domovinskoga rata u Hrvatskoj: agresori bi osvojili dijelove teritorija, da bi potom mirovne snage UN-a markirale njihove buduće željene granice. Tako su u Sarajevo došli Francuzi, u Banjaluku Kanađani, a u Lašvansku dolinu Britanci. To je bilo vrlo znakovito, jer u Lašvanskoj dolini tada uopće nije bilo sukoba. To je jedna gotovo čista enklava Hrvata, pa nije jasno zašto su baš ondje Britanci stacionirani. I kakvu su ulogu oni tamo imali, to nije raščišćeno i zato podržavam Višnju Starešinu i one glasove koji traže službenu reviziju Kordićeva procesa. Držim da bi se tu puno toga moglo saznati, jer je evidentno postojanje puno nerazjašnjenih pitanja.
Tragični događaji u Ahmićima, kada je usmrćeno 116 muslimanskih civila i kada su očevidne radnje obavili britanski vojnici obavijeni su velom tajni. Nisu li, primjerice, djeca Ahmićana u svjedočenju o masakru govorila o nerazumljivu govoru surovih napadača. Uostalom, zar krunski svjedok na suđenju Kordiću nije bio zaštićen i nije li potom povukao svoj iskaz?
- O tome mi je nedavno i sam Dario pričao. Na svjedočenje u samoj sudnici njegovi su američki odvjetnici tada skočili sa sjedalica. Rekli su da bi se na takvo svjedočenje u Americi proces toga trena prekinuo i optuženoga bi kao slobodna čovjeka pustili iz sudnice. Sud, međutim, to uopće nije želio slušati, jer je već imao pripremljene obrasce. Naime, vrlo je znakovito da je predsjednik suda bio Britanac, isto tako i tužitelj, ali i glavni svjedok protiv Kordića, Collins iz Unprofora. Drugi svjedoci su pak govorili da Dario Kordić na inkriminiranu vojnom sastanku pripreme napada na muslimane, kao politički vođa, uopće nije nazočio. Uostalom, trojica svjedoka govorila su u prilog Kordićeve nevinosti, a krunski zaštićeni svjedok ostao je anoniman i nedostupan za protuargumente. I kad je taj zaštićeni svjedok na dosad nezapamćenu procesu povukao svoj iskaz, sudsko vijeće je ostalo pri svome, izrekavši Dariju drakonsku kaznu od četvrt stoljeća robije. Bilo je to vrlo nevjerodostojno suđenje s nekakvoga motrišta ljudskoga razuma i pameti. Svakako je puno toga, ukazuje i sama Carla Del Ponte, koja govori o jednoj krivotvorini koju je Nobilo napravio u slučaju Blaškić. To je poslužilo da se kazna Blaškića pretovari i drastično kazni Darija Kordića. Toliko je neriješenih pitanja, u koja ja sada ne mogu ulaziti i nisam taj koji ih treba prosuditi, no na koja nismo dobili odgovore. Kad bi država to zatražila, bilo bi najbolje Dariju Kordiću ponoviti proces. Takva je mišljenja iza oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču bio i odvjetnik Luka Mišetić. On tvrdi da je to moguće, naravno uz uvjet da hrvatska država angažira odvjetnički tim. Ne još zasad, ali bi to svakako bilo moguće kada se nešto u odnosu vlasti promijeni. To je vrlo važno i za proces protiv šestorice hrvatskih generala iz BiH, među kojima je i branitelj Sunje Slobodan Praljak. Ako je, primjerice, u jednom procesu već osuđen politički vrh u BiH i RH, ako je želio aneksiju jednoga dijela BiH i pripajanje Hrvatskoj, uz protjerivanje muslimana s toga područja, i zato je Kordić dobio tako drastičnu zatvorsku kaznu, onda bi to bila nekakva osnova i za izricanje slične presude ovoj šestorici haaških uznika. Ako bi se oborila takva osuda, to bi i za njih moglo imati važne pozitivne posljedice.
 
ZLOČIN PROTIV MIRA I IZJEDNAČAVANJE KRIVNJE
Njima se imputira, ne samo osobna odgovornost, negoli i sudjelovanje u nekakvu zločinačkom pothvatu. A bilo bi optuženo i samo vodstvo hrvatske države.
 
Znači izjednačenom krivnjom Hrvatske sa Srbijom zbog rata u BiH, što smatram da je neprimjereno i dapače netočno. To su neke moje opservacije iz kuta čovjeka koji je i sam proživljavao ratna stradanja i neposredno vidio što se događalo na Banovini, u Petrinji i sisačkom kraju. Znajući i okolnosti da smo tolike muslimane Bošnjake prihvatili u Hrvatskoj, zbrinjavali njihove obitelji, da bi njihovi članovi ratovali protiv hrvatskoga naroda u BiH. Bila je to jedna nemoguća, očito isprovocirana situacija da se dovede do izjednačavanja krivnje Hrvata i Srba u BIH. Trebala je međutim ostati krivnja agresije, jer je vrlo važno tko je pokrenuo rat i tko je zapravo izvršio zločin protiv mira. Meni se to ne sviđa – govorili smo tako i u Komisiji „Iustita et Pax" – što se u Haagu, uz ratni i zločin protiv čovječnosti, nije stavio sudu u zadatak istraživati i taj zločin protiv mira. A to je početak i temelj svega zla. Kad jedna država napadne drugu, napravi agresiju, radi se o zločinu protiv mira. U Nuernbergu su tako suđeni Nijemci, jer su osvajali tuđe teritorije i razarali gradove, ubijali civile, itd. To se dogodilo i u ratu od 1991., kada je srbijanska vojska i paravojska krenula na zapad, od Slovenije, preko velike žrtve Hrvatske, sve do one najveće u BiH. A cilj rata bilo je odvajanje teritorija i stvaranje velike Srbije, što je na žalost na neki način agresorima i uspjelo stvaranjem tzv. Republike Srpske u BIH. U svakom slučaju, to još nije riješeno i nešto treba poduzeti. Na kraju blagdanske propovijedi u Garevcu za Ilinje, jer je sv. Ilija zaštitnik BiH, skrenuo sam pozornost na tu činjenicu. Svetoj su misi tom prigodom nazočile tisuće prognanih Hrvata, pa sam kazao kako ne smijemo odustati od BiH, jer je ona i hrvatska zemlja. I zemlja hrvatskoga naroda! Priznajem: i srpskog i bošnjačkoga naroda, ali i hrvatskoga. Hrvatski je narod ondje autohton, tamo je od davnina i ima pravo živjeti u gradovima i selima BiH. To je pitanje pravednosti. Ne smije se zauvijek zabetonirati osvajanje i nagraditi one koji su započeli rat, da bi tako nasiljem i tolikim žrtvama uspostavili neke nove granice. To dugoročno nije pravedno, jer svako je nasilje neisplativo i dugoročno ne daje rezultata. Potrebno je da i zemlja BiH bude jaka država, da dobije svoj identitet triju naroda, da se oni dogovore kako će riješiti unutarnji raspored i strukturu, da se nitko ne osjeća zakinut ili nadvladan, nego da svi budu ravnopravni i zadovoljni.
 
U interesu istine i pravde, počesto nastupate oštro, čak i žestoko, a sve u želji da se neke stvari u našem društvu na vrijeme ispravljaju. Aktualnu ste vlast nazivali odnarođenom, nenarodnom ili protunarodnom. Zašto ta vlast ne prihvaća dijalog s narodom, kojem štoviše pokušava oduzeti hrvatski i katolički identitet?
 
- Treba se uvijek vratiti na same momente i mjesta kada sam ja to izjavljivao. Kada smo 2012. pripremali susret Hrvatske katoličke mladeži, u travnju smo imali Biskupsku konferenciju i tada sam ja određen da nešto kažem o Susretu u Sisku početkom svibnja. Na kraju te konferencije jedan je novinar priupitao što biskupi kažu o Bleiburgu i o činjenici da je Hrvatski sabor ukinuo pokroviteljstvo nad tom komemoracijom. Nadbiskup Devčić je mislio da ja kao predsjednik „Iustitiae" trebam nešto o tome reći. I rekao sam, možda teške riječi. Prvu, da je to sramota i, drugu, da ova vlast ne osjeća bilo svoga naroda, da je jednostavno odnarođena. Jer jedan dio svoga naroda poštuje, znači žrtve koje su počinili fašisti, a one koje su počinili komunisti treba jednostavno sakriti pod tepih. Ne smije se za njih znati niti ih poštivati, iako je do tada Sabor bio pokrovitelj bleiburških sjećanja. Sabor se povukao i kao da se to naših političara ne tiče. Ja sam to tako okarakterizirao. Poslije toga – kad su lanjskoga 2. rujna – poslali specijalce s dugim cijevima na vukovarske branitelje zbog tih nesretnih ploča, ja sam odmah sutradan dao izjavu. Kazao sam kako sam zgrožen brutalnošću te vlasti, pa je više ne mogu nazvati samo odnarođenom, negoli i protunarodnom, protuhrvatskom. Kakva je to vlast koja svoj hrvatski narod i branitelje, najzaslužnije za stvaranje ove države, ušutkuje takvom represijom? I sve to u tako osjetljivu mjestu Vukovaru, simbolu otpora velikosrpskoj agresiji, Vukovaru koji je podnio tolike žrtve i gdje su ljudi još uvijek teško ranjeni. Za mene je to protuhrvatska, protunarodna djelatnost i ako to potpisuju vlada i njezino vodstvo – onda je to takva vlada. U travnju mjesecu ove godine, kad smo imali misu za domovinu i Kolokvij „Za budućnost Hrvatske", onako usput sam rekao kako je teško stanje u našoj državi i kako, na žalost, našu državu vode sinovi udbaša i najgorih zločinaca. Evo, danas čitamo poziv Željke Markić Ivi Josipoviću da povuče kandidaturu za drugi predsjednički mandat, jer je blokirao izručivanje Josipa Perkovića Njemačkoj. Znači, zalagao se za zaštitu udbaša. Naime, kako to da se netko u našoj modernoj Hrvatskoj zalaže protiv Deklaracije i Rezolucije Vijeća Europe koji osuđuju komunistički sustav jednako kao i druge totalitarne sustave? Jednako su totalitarizmi i fašizam i komunizam. Kako to da još uvijek toliko brane baš te najgore među komunistima, a bili su to izvršitelji tih likvidacija ljudi samo zato što su bili domoljubi? To je naprosto nepojmljivo da se tako čitava vlast urotila protiv tog uhidbenoga naloga koji su zapravo potpisali prije, kad su u 23. poglavlju prihvatili suštinu pravosuđa i odnos prema EU. Najprije su prihvatili, a onda u zadnji tren, onoga petka prije slavljeničke nedjelje za ulazak RH u EU, okrenuli leđa, reterirali. Slavlju tada nije nazočila gospođa Angela Merkel. Bila je to velika bruka. Osramotila se hrvatska država, ali ne i hrvatski narod. Vlast je opet postupila protiv svoga naroda koji većinski nije za takvo postupanje. Ako smo već u Europi, ovo je najbolji plod toga što smo u Europi, da se taj uhidbeni nalog ipak proveo. Kakvo je to pravosuđe, u kojem, primjerice, velikogorički sud udbaše štiti, a varaždinski kaže da udbaše ipak treba izručiti? To da dva sudska foruma iste države zaključuju sasvim suprotno, ukazuje da je nešto u tome vrlo čudno. Pitao sam to i velikogoričkoga gradonačelnika i on je ostao bez odgovora. Očito su u pitanju neke političke igre, a ne neovisno pravosuđe. Vole se naši vladajući kititi parolama demokracije, ali mi još uvijek nismo u pravom smislu demokratizirali naše hrvatsko društvo. Još uvijek imamo zagovaratelje zločinaca, udbaša i tih struktura koje na žalost još uvijek vuku konce. To nije nikakvo moje otkriće, to se pokazuje u mnogim slučajevima, jer se još uvijek ne želi razriješiti tu stranicu povijesti. Ali, ne samo zato što je važno da znamo istinu povijesti, nego da ne opterećujemo današnje vrijeme i odnose. Jer, ti su ljudi još i danas moćni i još uvijek upravljaju, vuku neke konce. Evo, ja sam to čuo nedavno u jednoj TV-emisiji, mislim „Bujici", da je gđa Kosor išla gospodinu Josipoviću dogovoriti kako da ljude u Stožeru obrane hrvatskoga Vukovara izigraju. Nije dakle riječ o nekim legalnim potezima. Bila je točesta praksa u komunizmu: jedno su bile strukture i zakoni, sve je bilo lijepo i krasno, a upravljalo se ispod žita, vukli su se potezi iza pozornice kako je partiji odgovaralo. U takvim su se okolnostima mnogi ljudi našli u patnjama i nošenju križa, trpljenju i zatvorima.
 
HRVATI PODNIJELI STRAŠAN ZLOČIN KOMUNIZMA
Podnijeli smo kao narod strašan zločin komunizma i tko ga god zagovara trebao bi malo stati i zamisliti se nad tim žrtvama koje su desetkovale naš nacionalni korpus.
 
Kad govorimo danas o demografskoj problematici, nezaobilazna je istina da su pobijeni ljudi. A tu se radi barem o stotinu tisuća mladih reproduktivno sposobnih ljudi, a realne su procjene mnogo veće i idu do 200.000 usmrćenih bez dokazane krivnje na Bleiburgu i na križnim putovima poslije 1945. Nije bez razloga prosvjedovao na žalost već pokojni čelnik udruge „Macelj 45" gosp. Stjepan Brajdić koji je rekao kako ga uvijek povrijedi spominjanje Srebrenice kao najvećega zločina počinjenog poslije Drugoga svjetskoga rata. Najveći zločin poslije Drugoga svjetskoga rata bio je Bleiburg i križni put jer se dogodio poslije 9. svibnja 1945. Za boravka u Garevcu doznao sam da je od 25. do 28. svibnja 1945. nekoliko stotina Hrvata bilo zatvoreno u Burića štali, odakle su ih partizani izvodili, strijeljali i bacali po okolnim jamama ili u korito Bosne. Strašno je to kakva su to bila gubilišta i masovne grobnice po čitavoj Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Srbiji i Makedoniji. Stradali su naši najbolji ljudi. To ne žele reći ti naši političari, što mene strašno smeta. Slava mu i dika tom antifašizmu! Svi smo mi protiv fašizma i protiv svakog totalitarizma. Kao normalni ljudi ne možemo to odobravati niti dopustiti. Isto tako smo protiv bilo kakve okupacije hrvatske države, jer nitko – Nijemci, Talijani ili Srbi – nema pravo ući i zauzeti našu domovinu. Ali, istovremeno s istjerivanjem tih okupacijskih snaga zbivala se paralelno jedna strašna, i to komunistička revolucija, koja nam je zasjela za vrat i deset puta duže trajala. U pola stoljeća, naime, svjedočili smo teroru gdje su slobodnomisleći i hrabri, najbolji ljudi koji su mislili drukčije od vladajućih, bili u Jasenovcu, Staroj Gradiški ili inozemstvu bili likvidirani. Onda je ta revolucija jela i svoje ljude.
 
KOMUNISTIČKI ZLOČINI U JASENOVCU
Vidite, od 1948. i mnogi su se komunisti našli na drugoj strani – i dalje su staru priču ponavljali i bili za Staljina, iako je trebalo biti protiv – jer je tako odlučila partija. Morali su se naći na Golom otoku i ondje stradali ili pak u Jasenovcu. Danas se otkriva i taj Jasenovac, i kao komunistički logor. Ne možemo govoriti o Bleiburgu kao nekakvom nejasnom zbivanju. Tamo su bili zarobljenici, razoružani vojnici i goloruki civili, predani onoj strani koja ih je progonila, tj. neprijateljskoj vojsci. Po Ženevskim konvencijama to je bilo zabranjeno, a ipak su Britanci predali te ljude Titovim partizanima da ih oni u većini likvidiraju bez suda. U svakom je slučaju to bio jedan zločin. A poslije 1945. kada je Jasenovac završio kao ustaški logor NDH, u jame Jasenovca bacane su žrtve križnoga puta. Od 1948. do 1952. u Jasenovac su dovođeni i komunisti informbirovci koji su bili na strani Staljina. Upravo tu imamo neistraženu situaciju i zato se pitam, komu bismo se tamo trebali klanjati i pričati kako je samo jedan režim kriv za zločine i žrtve u Jasenovcu. Ali, to se ne želi vidjeti, to da je taj antifašizam koji se slavi zapravo često maska iza koje se krije zločinački komunizam. I baš je sada naš predsjednik otvoreno kazao da on skida kapu komunizmu, on se klanja i kaže da je to najbolje što je bilo na ovome svijetu. A, tolike je počinio žrtve! Zamislite, od preko 100 milijuna žrtava palih u 20. stoljeću, najviše ih je prouzročio komunizam. Daniel Goldhagen tvrdi da je tijekom 20. stoljeća od strane komunističkih režima "ubijeno više ljudi nego od bilo koje druge vrste sustava." Onda ne možemo reći da onaj koji brani te zločine nije duhovni sin komunističkih zločinaca. Često kažemo da smo mi kršćani sinovi Abrahama. Moj otac ipak nije Abraham nego Ivan, ali ja sam nekako duhovni sin Abrahamov, jer vjerujem u jednoga Boga, dijelim i živim njegovu vjeru koju je on prvi na tom svijetu ispovijedio. Želim biti kao on, znači pripadam krugu ljudi koji tako kao on osjećaju. Tako i ovi koji slijede komuniste. Oni ne moraju baš biti fiziološki sinovi tih udbaša i zločinaca, ali su u tom mentalnom sklopu. Mentalni komunisti su po svojoj strukturi još uvijek zarobljenici laži. Danas govorimo o tome da se treba posvetiti gospodarstvu , više razmišljamo o socijalnim problemima, teškim prilikama u kojima ljudi danas žive. Ali, čak je i raščišćavanje s totalitarizmom preduvjet da se socijalno stanje može popraviti i pokrenuti gospodarstvo.
 
TITO NIJE ANĐEO, PARTIZANI NISU BILI SVECI
Ako se ne raščisti s tim i jasno ne osude svi totalitarizmi, sva ubijanja ljudi, sva zatiranja i počinjene nepravde, ne može se ići naprijed. Da je, recimo, u podijeljenoj Njemačkoj poslije Drugog svjetskog rata bilo podijeljeno stanje, s jedne strane osuđivanje Hitlera i nacizma, a na drugoj strani odobravanje – nikad ne bi bilo takva jedinstva njemačke nacije ni takva gospodarskoga prosperiteta. A mi u Hrvatskoj imamo suprotan primjer: u Vukovaru i u mirno integriranim područjima jedna djeca mogu u školi učiti kako je Domovinski bio građanski rat, a druga da je to bila agresija Srbije na Hrvatsku. To je nedopustivo! Ako nemamo sloge i ako dopuštamo da nam još uvijek vladaju pojedinci po mentalnoj strukturi komunisti – koji kažu da nema komunističkih zločina, da je taj Tito sam anđeo, da su partizani odreda bili sveci i nisu ni mrava zgazili – a posvuda tolike jame i stratišta tisuća žrtava koje oplakuju njihovi najmiliji, onda je tu doista netko lud ili namjerno zaluđuje narod. Onda se radi o potpuno zamijenjenim tezama, preduvjetu koji našem narodu ne može dati slobodu da diše punim plućima, da se razvija i ide naprijed.
 
Naš je predsjednik Josipović, naslijedivši manire i vokabular svog prethodnika Mesića, međutim, počeo s „lijepim kapama partizanskim" u Srbu, olako pretvarajući četništvo u antifašizam, da bi u izraelskom Knesetu kazao kako „ustaška zmija još ne miruje". Nije li to upravo tragično?
 
- Na jednoj sam press-konferenciji upravo to rekao - da smo općenito zarobljenici tih struktura i mentaliteta. Imao sam pri tome argumente. Moj je argument lex Perković. Zar čitava Hrvatska nije bar godinu dana bila talac takve politike Vlade i vrha države koji su branili udbaše i zločince? Sad se pokazuje da ti ljudi u njemačkim zatvorima nisu samo dirigirali, negoli i neposredno sudjelovali u zločinima likvidacija hrvatskih emigranata. Možemo se na takve ljude ljutiti kao počinitelje zločina, ali je pravi počinitelj zapravo bila partija. Čak to nije ni Udba, jer je ona bila samo izvršitelj, pesnica partije. Ona je slušala, nije mogla likvidirati nekog domoljuba ili protivnika tog socijalističkoga poretka, ako im to nije bilo odobreno na sjednici Centralnog komiteta. I partija je ta koja je odobravala ta ubojstva. Taj komunistički otrov mora se otkloniti i očistiti iz našega naroda. Ako se ta lustracija ne provede – ne mora se suditi te ljude, starce ili pokojnike – ali da se, zakonom ili nepisanim pravilom, odredi da ne mogu imati nikakve javne funkcije, određivati sudbinu drugih ljudi. Oni koji su te iste ljude progonili, koji su bili dijelovi represivnih ili totalitarnih sustava, gdje se ljude ubijalo, slalo u zatvore ili nad njima izvodilo nasilje. To su bitne stvari i smatram da ako, primjerice, kao u slučaju Josipovića, čovjek visoke državne dužnosti smije – bez argumenata - govoriti o ustaškoj zmiji u hrvatskim njedrima, onda i ja imam isto tako pravo reći da još postoje sinovi udbaša i da je to opasnost, da su ti komunistički potomci u velikoj mjeri prisutni i vuku konce u ovom društvu. I argument mi je lex Perković.
 
PRAVOSLAVCI NAJLJEPŠE PJEVAJU
Jeste li na svečanost ustoličenja novoga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Porfirija (Perića), uz kardinala Josipa Bozanića, pozvani kao član Biskupske komisije HBK za dijalog s SPC-om?
 
- Gospodina Porfirija, kojeg je Sveti arhijerejski sabor SPC-a 26. svibnja izabrao nasljednikom preminuloga mitropolita zagrebačko-ljubljanskoga Jovana (Pavlovića), poznajem od 2005. godine. Prije svečanoga ustoličenja u Hramu Preobraženja Gospodnjega, dvaput smo razgovarali telefonom. Kad me je nazvao, rekao je da mu je drago doći tamo gdje čovjek ima prijatelje. Čestitao sam mu i prepoznao sam se u toj riječi. Godinama smo si dobri i u nekoliko navrata – za boravka u Vojvodini i Novom Sadu – bio sam gost tadašnjega igumana manastira Kovilja u Bačkoj koji ima 20-ak monaha. Glavno im je zanimanje slikanje ikona, a bave se i poljoprivredom. Tamo sam nekoliko puta prisustvovao njihovoj liturgiji koja je prekrasna. Na ekumenskim sam susretima znao reći da pravoslavci najljepše pjevaju, jer su to doista lijepe, produhovljene melodije i ta mi je liturgija vrlo bliska. Na svečanom ručku u hotelu Westinu iza ustoličenja, spomenuo me je izrijekom i nazvao svojim prijateljem. Osim toga, najavio mi je u privatnom razgovoru kako će prvo mjesto koje će posjetiti izvan Zagreba biti Sisak. Naravno, tome se radujem i u njemu gledam dobrog duhovnoga episkopa, kršćanskoga biskupa i pastira. Vjerujem da nam je takav čovjek stvarno potreban za razgovor i za gradnju mostova suradnje. U tom sam se kontekstu prisjetio jednoga prijeratnoga razgovora s pravoslavcem Jovicom u Hrastovici.
 
PRVI USTAŠE SU SE BORILI PROTIV TURAKA
Pitao sam ga čemu su toliko okrenuti Beogradu i politici Miloševića, zašto ne gledaju naše Srbe koji su kroz povijest zajedno s Hrvatima stvarali ovu državu i gledali je kao svoju. Kadpjevamo ili sviramo hrvatsku himnu „Lijepa Naša", to su note koje je skladao pravoslavac iz Vinkovaca Josif Runjanin, a naš ban Jelačić rođen je u Petrovaradinu, naš Ante Starčević je iz mješovitoga braka, maršal Svetozar Borojević rodom s Banovine bio je slavni vojskovođa... Evo, otac Porfirije spomenuo je u svom nastupnom govoru Petra Preradovića i Arsena Dedića, to su neke osobe koje su gradile ovu zemlju. Čitao sam Lopašića o popu Marku Mesiću i fra Luki Ibrišimoviću, gdje on spominje ustanak krajem 17. stoljeća, kad je turska vojska doživjela poraz 1683. kod Beča. Onda se kao kula od karata rušilo Osmanlijsko carstvo i dizali su se ustanci u Lici i Slavoniji. Radoslav Lopašić koji 1888. piše taj svoj povijesni prikaz, ustanike naziva ustašama, spominjući i srpskoga vojvodu Stojana Jankovića kao ustašu, jer je s popom Markom Mesićem bio na čelu ustanika u Lici. Oni su, dakle, zajedno s Hrvatima tjerali Turke iz naših krajeva. Imamo lijepih primjera suradnje i kasnije, recimo u 20. stoljeću kad je Svetozar Pribičević bio u koaliciji sa Stjepanom Radićem. Nisu, dakle, Srbi pravoslavci uvijek okretali leđa Hrvatima, nego su zajedno s njima izgrađivali svoju zemlju. Ne možeš ovdje živjeti, a željeti biti u nekom drugom svijetu i zagovarati nešto što donosi nesreću tvojoj zemlji. Vjerujem da je u Domovinskom ratu, i osobito prije njega, bila na djelu velika propaganda sijanja laži i psihološkoga rata kroz medije, gdje se ljude zaluđivalo neistinama. Znam slučaj katoličkoga svećenika Boška Radielovća u Rumi, koji je jednoj starici donio svetu pričest, a ona ga je upitala: što to naši Hrvati čine Srbima u Hrvatskoj. Nakon što je svećenik to opovrgnuo kao neistinu, starica se utješena umirila. I naši su ljudi vjerovali lažima, bili su zavedeni i ja to ne osuđujem, ali već jednom treba reći istinu. Staviti je na pravo mjesto i onda, otvoreno, s dobrom voljom ići naprijed. Spomenut ću još nešto. Poslije liturgije i ustoličenja, kratko smo otišli u episkopski dvor u Ilici, gdje mi je pristupio crnogorski mitropolit Amfilohije. Pitao me je li točno da mi ne volimo svetu braću Ćirila i Metoda. Otkud to? – ostao sam iznenađen. Bio sam prošle godine u Slovačkoj u Nitri na slavlju Ćirila i Metoda, ja sam za to da se njih štuje – kazao sam. Mitropolit je potom rekao kako Hrvati ne vole ćirilicu koju su Ćiril i Metod stvorili. Odbacio sam tu tvrdnju, rekavši neka svaki narod piše kako mu nalaže tradicija, neka njeguje svoju kulturu, uvijek sam za to. Predložio bih, međutim, da tamo gdje postoji spor zbog ćirilice i latinice uvedemo glagoljicu. Jer zapravo su Ćiril i Metod stvorili glagoljicu, a njihovi su učenici stvorili ćirilicu i prozvali je po svom učitelju Ćirilu. Hrvati jedini kao svoje pismo imaju glagoljicu. Najstarije su hrvatske knjige i spomenici pisani glagoljicom, poput Hrvojeva misala i Baščanske ploče. Rekao sam kako bi bilo dobro sve to riješiti glagoljicom. Gospodin Amfilohije se na te moje ideje i argumente srdačno nasmijao.
 
BAHATO INAĆENJE S VUKOVARCIMA
Što kažete na pokušaje bahatoga politiziranja ćirilice i nametanja dvojezičnih/dvopisanih ploča u teško ranjenom Vukovaru? U cijeloj se Europi pravo na jezik i pismo manjinske zajednice stječe s 50 i više postotaka u udjelu stanovništva, kod nas je to 30 posto. SDP-ov
predsjednik saborskoga Odbora za pravosuđe Peđa Grbin, štoviše, cinično i provokativno pita u hrvatskom parlamentu koliko dugo će trajati rane Vukovara...
 
- Gospođa Markić je doista izrekla istinu ustvrdivši kako Vukovarce boli to nametanje ploča. Ako je to nekima toliko teško, kada Hrvati na ulicama vide agresorske nasilnike protiv kojih se čak ne vode kazneni postupci, a koji imaju veća prava nego naši ljudi koji su toliko patili i pretrpjeli, bilo bi, dakle, ljudski i humano to ne raditi. U svojoj izjavi lanjskoga 3.rujna kazao sam: ako postoji i mala sumnja da podatak o 33 posto udjela Srba u stanovništvu Vukovara nije točan, onda to treba provjeriti. Ne znam zašto se to ne želi učiniti, nego se to radi u Vrgorcu, rodnom mjestu Tina Ujevića i vrlo brzo se dolazi do vjerodostojnih podataka. U Vukovaru, gdje se sumnja da i do pet tisuća Srba koji se tamo vode ondje ne stanuje, to se ne želi provesti. Što se tiče netaktičnog pitanja gospodina Grbina, moj odgovor bi bio: rane Vukovara će potrajati dok ne zacijele. Tako bi trebalo reći. Znate li kad su se iza Drugog svjetskoga rata prvi puta susreli biskupi Njemačke i Poljske? Bilo je to 1968., dakle četvrt stoljeća iza ratnoga užasa. Nisu to baš tako jednostavni događaji kada se jedan narod tako nasilno i brutalno zgazi i ponizi, kada mu se prouzroče tolike žrtve, kad se na svakom koraku vide posljedice bestijalnih iživljavanja. Jasno je da je tu državna politika Njemačke bila zločinačka i usmjerena na zatiranje poljskog naroda. Da se te rane zaliječe, trebalo je vremena, a tako je i u našem slučaju.
 
Članak preuzet s Tjedno.hr

10 srpnja, 2014

Prijateljstvo kraljevskih gradova

POTPISANA POVELJA O PRIJATELJSTVU S OPĆINOM TOMISLAVGRAD

POTPISANA POVELJA O PRIJATELJSTVU S OPĆINOM TOMISLAVGRAD
Tomislavgrad, 08. srpnja 2014. godine - Dan Općine Tomislavgrad
Grad Solin, zastupan po gradonačelniku Blaženku Bobanu i Općina Tomislavgrad, zastupana po načelniku Ivanu Vukadinu, sklopili su Povelju o prijateljstvu i suradnji. Prepoznavši  zajedničke mogućnosti u razvijanju i širenju međusobnih odnosa u svrhu ostvarivanja zajedničkih ciljeva na dobrobiti svojih građana, uspostavljaju međusobne prijateljske odnose između građana  i institucija Općine Tomislavgrad i Grada Solina i razvijaju njihovu međusobnu  suradnju na području gospodarstva, turizma, poljoprivrede, zaštite prirode i okoliša, školstva, kulture športa, mladih i demokracije.
Općina Tomislavgrad i Grad Solin će aktivno podupirati realizacije ove suradnje, zbližavanja i međusobnog upoznavanja građana i institucija Tomislavgrada i Solina te će održavati srdačne veze prijateljstva i zajedništva za razvitak, boljitak i dobrobit obiju zajednica.
Općina Tomislavgrad je istovremeno potpisala i još jednu Povelju o prijateljstvu i suradnji s Gradom Kninom.
GradnačelnikRenato
/slika 1. predsjednik  Gradskog vijeća Grada Solina Renato Prkić, gradonačelnik Grada Solina Blaženko Boban i načelnik Općine Tomislavgrad Ivan Vukadin/

Gradonacelnik




/slika 2. gradonačelnica Grada Knina Josipa Rimac, načelnik Općine Tomislavgrad Ivan Vukadin i gradonačelnik Grada Solina Blaženko Boban/

04 srpnja, 2014

Slučaj "Lora 2" - Zašto ih progone i sude?

KOORDINACIJA RATNIH POSTROJBI I
STRADALNIČKIH UDRUGA
SPLITSKO-DALMATINSKE ŽUPANIJE
kontakt: Zlatko Čipčić, mob: 091 53 10 888



                                                                           poziv
                                                                  medijima svima


Dana 08. srpnja 2014. godine u palači Pravde u Splitu počinje suđenje „LORA 2„ povodom istog Koordinacija udruga organizira konferenciju za javnost i medije  u 

Hotelu Park, Hatzeov perivoj 3, Split
dana 07.srpnja 2014. godine (ponedjeljak)
s početkom u 10,00 sati
diskriminacija u neljudskom postupku; slučaj LORA  vrhunska je prijevara vlastitih građana u organizaciji pravosuđa Države Hrvatske  kakve se ne bi zasramio niti jedan "diktatorski" režim" u svijetu,    
hrvatski vojnici osuđeni su na temelju nepostojećeg zakona,  koji nije bio na snazi 1992. godine,  na njih se ipak primijenio i dalje primjenjuje u procesu Lora 2  onaj "fantomski" iz 1993. godine koji je nastao na saborskom Odboru za pravosuđe, istoga dana kada je osnovan Haški sud. 
O TEMI GOVORE;
predstavnici ratnih postrojbi i
stradalničkih udruga
 dr. sc. Josip Jurčević
 Vinko Burazer  odvjetnik
Jagoda Bungur
mr. sc. Stjepan Lozo

 


Važno je da prenesete istinu  hrvatskoj i svjetskoj javnosti; jer slučaj LORA je korupcijska vertikala u hrvatskom pravosuđu, a prema izjavi zamjenice ministra pravosuđa i paradigma hrvatskog pravosuđa,  ZAŠTO IH ONDA PROGONE I SUDE ???!

21 svibnja, 2014

Eko udruge protiv projekta CGO-a u Marišćini

Rijeka, 20. svibnja 2014. - Udruga Krizni eko stožer Marišćina, koja se protivi projektu županijskog centra za gospodarenje otpadom "Marišćina", jučer je na konferenciji za novinare objavila da im je Europska komisija potvrdila da bio-reaktor centra "Marišćina" nije sukladan europskim direktivama o smanjenju količine biorazgradivog otpada na odlagalištima.
Naveli su da im je Europska komisija u svom odgovoru potvrdila da se bio-reaktorsko odlagalište, kakvo je planirano centru „Marišćina“ ne smatra načinom smanjenja biorazgradivog otpada na odlagalištima.

Stoga Krizni eko stožer od primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine i riječkog gradonačenika Vojka Obersnela traži objašnjenje kako će se riješiti problem odvajanja i zbrinjavanja biorazgradivog otpada.

Kako su pojasnili, to traže s obzirom na to da u tek donesenom Prostornom planu Primorsko-goranske županije nisu definirane lokacije za kompostane, a zbrinjavanje biorazgradivog otpada u centru "Marišćina" nije sukladno EU direktivama.

U Kriznom eko stožeru smatraju da je „Marišćina“ promašen, tehnološki zastario, ekonomski neisplativ i ekološki neprihvatljiv projekt. [H]

Autor: © Portal croenergo.eu (T.M.) / ENERGO MEDIA SERVIS

Gospodarenje otpadom - nove regulative

Gospodarenje otpadom: Kako se nositi s novim regulativama

pr foto
S 1. srpnja 2014. svi građani Republike Hrvatske morat će odvajati svoj otpad. Do sada je više od 200 hrvatskih gradova i općina uvelo ili započelo uvoditi ovaj sustav.
Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju sektor gospodarenja otpadom zahtijeva najviše promjena. Cjeloviti sustav gospodarenja otpadom trebao bi biti cirkularan tako da se jednom upotrijebljeni resursi vraćaju u ponovnu upotrebu te da se iz njih crpi maksimalnu korist. Otpad jedne industrije time će postati sirovina druge. Država bi ove godine u tu svrhu trebala uložiti više od 220 milijuna kuna.
Od 1. srpnja svi građani će morati imati mogućnost odvajanja otpada. Njihov dosadašnji otpad bit će razdvojen na korisne sekundarne sirovine poput papira, stakla, metala, biootpada i sl. Spremnici za odvojeno prikupljanje otpada u kućanstvima, inače rijetka slika u Hrvatskoj, postat će standard u svim gradovima i općinama. Budući da primarna selekcija otpada službeno počinje u srpnju, mnogi strahuju kako će turistička sezona biti najveći razlog mogućeg kašnjenja pune implementacije tog novog modela u nekim dijelovima Hrvatske.
Osnovni cilj primarne selekcije otpada u Hrvatskoj je povećanje reciklaže s trenutnih 8% na 50% do 2020. godine. Problemi s kojima se država sada suočava su velika ulaganja u infrastrukturu, nova precizna regulativa i ono najteže – promjena navika građana.
Današnji potrošači žive daleko drugačije nego prijašnji i unatoč boljoj kvaliteti života kod nas se proizvodi više otpada nego ikada. Na službena odlagališta otpada u Hrvatskoj godišnje se odloži 1.200.000 tona komunalnog otpada što bi značilo da svatko od nas na dnevnoj bazi stvori od 0,40 do 0,95 kg otpada.
Ako se primarna selekcija otpada ne provede valjano, očekuju nas milijunske kazne i ostale sankcije od strane Europske unije. Imajući na umu kako je gospodarenje otpadom složena djelatnost koja zahvaća sve grane gospodarstva, proizvodnje i potrošnje te sadrži čitav niz postupaka i tehnologija, znamo da nas čeka velik i mukotrpan posao. Također moramo biti svjesni kako neprimjereno gospodarenje otpadom smanjuje kakvoću okoliša i kakvoću življenja te uvelike utječe i na zdravlje nas samih.
Do kraja 2018.godine Hrvatska mora uvesti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom što znači da do tada sva odlagališta moraju biti sanirana i usklađena, a ona koja ne rade po pravilima, zatvorena. Uspostavom cjelovitog sustava gospodarenja otpadom prestajemo zakopavati vrijedne sirovine na odlagališta, a postoji i mogućnost udvostručenja broja radnih mjesta direktno zaposlenih u gospodarenju otpadom.
Kako bismo što bolje upoznali buduću regulativu i politiku gospodarenja otpadom, Poslovni dnevnik organizira stručnu konferenciju pod nazivom ”Gospodarenje otpadom II – Primarna selekcija otpada” koja će se održati 24. rujna 2014. godine.
Konferencija Gospodarenje otpadom II okupit će i potaknuti javnu diskusiju svih bitnih dionika u ovom sektoru – predstavnika komunalnih poduzeća, čelnika lokalne samuprave, proizvođača opreme, te državnih institucija. Više informacija o konferenciji saznajte ovdje.
Izvor: vecernji.hr

14 svibnja, 2014

Norveška sve više zainteresirana za ulaganja u Hrvatsku

Norveška nudi suradnju u obnovljivim izvorima energije

Norveška nudi suradnju u obnovljivim izvorima energije
Zagreb, 14. svibnja 2014. - Norveške tvrtke žele surađivati s hrvatskima u području obnovljivih izvora energije, a prilike za to ojačale su nakon pristupa Hrvatske Europskoj uniji i sporazuma o hrvatskom sudjelovanju u Europskom gospodarskom prostoru (EEA), istaknuto je na jučerašnjem seminaru o obnovljivim izvorima energije u organizaciji Norveškog veleposlanstva, Ministarstva gospodarstva i Hrvatske gospodarske komore.
Premda u svijetu poznata po izrazito snažnom naftnom i plinskom sektoru, Norveška je i zemlja koja se oslanja i na obnovljive izvore energije. Tako gotovo sto posto električne energije koja se potroši u toj zemlji, dolazi iz hidrocentrala u čemu Norveška ima tradiciju dužu od sto godina, kaže norveški veleposlanik u Hrvatskoj Henrik Ofstad.

Po iznijetim podacima, Norveška proizvodi 56 posto energije za svoje potrebe, uključujući energiju za transport, iz obnovljivih izvora energije.

Norveški stručnjak za obnovljive izvore Karl Christian Stromsen smatra da Hrvatska može biti atraktivna norveškim stručnjacima i ulagačima koji se bave obnovljivim izvorima, a posebnu priliku za to vidi unutar EEA-ovih programa koji su, kako je rekao, već polučili uspjeh u baltičkim zemljama.

Za Hrvatsku je, po njegovu mišljenju, ključno stvoriti prijateljski okoliš za ulaganja jer obrazovanu radnu snagu i konkurentni trošak rada u odnosu na druge zemlje već ima.

Line Amlund Hagen iz agencije INTPOW, koja se bavi partnerstvima u razvoju projekata obnovljivih izvora, kaže kako norveški eksperti i ulagači u zadnje vrijeme sve više nastoje izići s unutrašnjeg norveškog tržišta i tu vidi priliku za Hrvatsku. Kao dokaze dobre prakse ističe norveška iskustva u off shore vjetroelektranama i korištenju energije Sunca.

U razdoblju od 1993. do kraja 2013. godine norveški investitori u Republiku Hrvatsku su uložili 173,9 milijuna eura te Norveška u tom razdoblju zauzima 19. mjesto u ukupnim inozemnim ulaganjima u Hrvatsku. [H]

Autor: © Portal croenergo.eu (T.T.) / ENERGO MEDIA SERVIS