ŽIVI SE BOJE MRTVIH

Mile Prpa

ŽIVI SE BOJE MRTVIH

Bura, bura! Sad će grunut bura...! Pjevao je Maksim Gorki najavljujući
u svojoj, inače prekrasnoj pjesmi u prozi - Pjesmi o Burevjesniku -
nastup revolucije! Tada su se živi bojali živih!

Danas u Hrvatskoj, još uvijek na ruševinama komunističkog sustava,
sustiže nas vrijeme kad se živi počinju bojati mrtvih! Ne svi živi i
ne od svih mrtvih. Kao robovi grijeha mnogi se u Hrvatskoj počeše
pribojavati svojih žrtava, i to onih iz doba njihove iluzionističke
mladosti od prije već više od šezdeset godina. Kada, u ime revolucije,
koja ih je uvjeravala i u nepostojanje Boga, pa je bilo sve dopušteno
- ljudski život nije vrijedio nit' jedne čahure, a poglavito ako se
radilo, kako su oni mislili o životu nekoga tko je uz to "klasni" ili
"narodni neprijatelj".

Već tisućama godina sve humanističke filozofije i sve religije svijeta
nas uče da je ljudski život nešto najdragocijenije, nešto najsvetije,
nešto u što se ne smije dirati. Živi i pusti i druge da žive! To je
geslo već stoljećima poznato. U svojoj knjizi Filozofija čovjeka išao
sam za čitavi stupanj još i dalje kazavši - "Živi i življenjem svojim
i druge snaži...!"

Vidite, ali raspon ljudske dobrote i ljudskoga zla kreće se,
simbolično kazano - od osobe izrazito pune čovječnosti s jedne strane
(od na primjer sv. Antuna) pa sve do - osobe izrazito pune
nečovječnosti do ( na primjer jednog Hitlera ili nekoga njemu
sličnog), s druge strane. Kao što se u prirodi raspon mirisa kreće od
čudesnog ugodnog mirisa jednog zumbula ili jorgovana pa na drugom polu
do - nekog nepodnošljivog smradeža, neke strvine ili nešto slično.

Po našim djelima, simbolično kazano, svi se mi, beziznimno svi,
nalazimo na nekoj poziciji izmeđa ta dva spomenuta čovjeka, ili još
slikovitije između ta dva mirisa, vrlo ugodnog i vrlo neugodnog. Svaki
na svome mjestu kako svojim životom zaslužuje. A kako živimo u
vlastitoj slobodnoj volji, taj izbor svakome je u potpunosti osoban.

Ali strah od vlastitih žrtava, je nešto što se nosi u samome sebi i
što se više ide prema kraju života taj strah je sve veći i sve
nepodnošljiviji. I za žaliti je sve one koji su to, bez obzira na bilo
kakvo pravdanje, sami sebi priuštili, sami su postali rob grijeha jer
su razarali tuđe živote. U svome životu nisu poštivali tisućljetne
tekovine humanističkih filozofija i religija svijeta o najvećoj
vrijednosti života.

"Ne bojte se onog koji uzima tijelo! / Gle, otac i majka odgoje
mladića,/ trudom i mukom kroz življenje cijelo. /U trenu ga
netko ustrijeli kao ptića./

/A mi i dalje živi i u svijetu jačem, /i ubojice naše za nama će
stići./Ali za tijelom našim grcat' će plačem,/ ko roblje grijeha, ne
mogu ni prići." (Citati iz knjige M. P. ECCE HOMO iz psalama 200. i
201.)

Ali strah od mrtvih na osobnom, a ne na kolektivnom planu, je potakla
i činjenica, da se u Sloveniji, u Hrvatskoj i drugdje na mnogo mjesta
same kosti masovno počele izranjati iz zemlje, kao da je došlo njihovo
vrijeme, dižu se mrtvi i optužuju žive. Kao da se ponovno čuje krik
života pred smrću sa tisuća stratišta, kao da sve vapi za .....
pravdom.

Ali pravde nema nit' će je biti, barem ne ove ljudske. Makar se radilo
o biblijskom pogromu naroda, i tragičnom uništenju gotovo cijele
mladosti našeg naroda, i to uglavnom u doba mira. Pravde nema pa makar
se radilo, a radi se u potpunosti o neusporedivo najvećoj tragediji
hrvatskog naroda u cjelokupnoj njegovoj povijesti. Nema je zato jer u
toj kategoriji ubojica postoji internacionalna solidarnost, da dosad
nitko iz komunističkog svijetonazora nije odgovarao pred zakonom, pa
ma što da je napravio. Kao najveća nepravda u povijesti svijeta - njih
je pravda u potpunosti mimoišla. Zato nemojte gajiti iluzije, jer su
oni svi zaštićeni antifašizmom kao svjetonazorom, kao neprobojnim
plaštem i interesima Velike Britanije, koja nagrađuje i brani sve one
koji su se borili u ratu na njenoj strani, beziznimno sve i uopće je
ne interesira što su prema nekome drugom napravili.

Ali radi povijesne istine, istine kao istine, može se ne znam koliko
netko ljutiti - istina će uvijek izbiti na vidjelo. Ne može se sakriti
grad koji se nalazi na brdu. (Krist)

Ali zanimljivo je reagiranje, već dobrano i nervoznog, našeg
Predsjednika na izmaku mandata, koji u svojoj životnoj filozofiji ne
prizna ravnopravnost žrtava. Za jedne, za one koje je napravila druga
strana, ne njegovog svjetonazora, ne vrijede nikakva pravila - žrtve
na toj (crvenoj) strani sve su, po njemu - beziznimno sve nevine, a
vojska koja je to napravila je sva, beziznimno sva, kriva do zadnjeg
vojnika. A kako se radi o stotinama tisuća pripadnika vojske, koji su
bez ikakve osude ili suda okrutno pogubljeni u doba mira, a isto
tolikoko, ako ne i više i civila svih uzrasta, od male djece do
staraca od ruke crvenih, što nije samo slučaj s Hrvatskom. Po njemu,
dakle svi su krivi i pravedno je što su pogubljeni. I u njihove
grobove se ne smije dirati, već to treba prepustiti povijesničarima i
njihovom kabinetskom radu.

Pitam vas, u koju bismo ideologiju, u filozofiju koje ideologije
smjestili takvo razmišljanje prvog čovjeka vlasti u Hrvatskoj.
Filozofija fašizma je plitka da tako nešto u nju stane, filozofija
komunizma, je isto tako plitka da bi i u nju stale takve monstruozne
postavke. Ne želi ni čuti da je to zločin. Dakle činjenica da je u
miru na najokrutniji način pogubljeno nekoliko stotina tisuća
nenaoružanih vojnika i civila svih uzrasta - po njemu nije zločin, pa
niti najmanji. Danas bi se teško našao bilo koji pripadnik njemačke
vojske iz Drugog svjetskog rata, koji se ne bi složio da ono što je
radio Hitler da se radilo o teškom zločinu genocida i sl. Mislim da je
njemačka nacija danas u tome potpuno jedinstvena.

Odavanje pieteta žrtvama u Bleiburgu, gdje je pristiglo desetak tisuća
ljudi iz svih krajeva Hrvatske i Europe, i koje je proteklo u miru i
dostojanstvu i u molitvi uz služenje sv. Mise naziva - Dernekom (nekom
proslavom gdje se ljudi zabavljaju, nekakvim sajmištem)! Pravdanje i
podržavanje tog zločina je jednako njegovom izvršenju. Postoji još
biblijska misao - da je zločinac jednako onaj koji je zločin učinio,
kao i onaj koji zločin pravda, ili ga skriva . O ljudi moji, zar je to
moguće....?

Kao istinoljubivim ljudima dužnost nam je javno kazati, upravo u
obrani antifašizma, da takav monstruozni zločin, koji predstavlja
pravi biblijski pogrom naroda i to svoga vlastitoga, nema niti može
imati niti najmanje veze sa antifašizmom. Antifašizam je kao svjetski
pokret - pokret života, a ne pokret smrti. U Europi, gdje su bili
istinski antifašisti, došlo je do momentalne istinske slobode, a
takvih masovnih stratišta kod njih nigdje i nema, pa nemaju što ni
iskapati. A eventualni krivci na drugoj strani ako ih je bilo - bili
su su suđeni i kažnjeni dovođenjem pred lice pravde.

Doista, što je previše, previše je i od jednog Mesića....!

Kako su na našim prostorima same od sebe posvuda počele masovno
izranjati kosti iz zemlje, i sve izlazi na bjelilo dana, i
progovaraju...i optužuju...!

Počeo je izmed oblaka i mora gordo lebdjeti, više ne vjesnik Bure, već
vjesnik Istine, sad nalik na bijelu munju. Klikće on i njegov kliktaj
više ne žudi buru, ni snagu gnjeva, ni plamen strasti već silnu vjeru
u pobjedu Ljubavi, konačnu POBJEDU ISTINE, pa i na ovim našim
prostorima!

Mile Prpa

mile.p...@zg.t-com.hr

Primjedbe

Popularni postovi