Kako je Peđa smijenio samog sebe: tragedija i farsa u jednom činu

 

Najopasniju i najopskurniju protuustavnu operaciju u povijesti samostalne Hrvatske Zoran 

Milanović medijima je opisao dva-tri dana prije izvedbe kao „vojnu tajnu“. Naivniji promatrači 

mislili su da je to bilo kodno ime za raspisivanje izbora u srijedu, 17. travnja, a ne u neki od pet 

nedjeljnih termina što ih je predložila Vlada. No u tome nije bilo ničega „vojnoga“ i „tajnoga“. Bio 

je to samo još jedan kapriciozan čin predsjednika države kojim je poručio Vladi i premijeru da 

neće oni njemu određivati kada će raspisati izbore nego će oni plesati onda kada on to odredi –

ne na kraju nego usred tjedna.

 Nije pritom bilo važno što će pomicanje termina izbora s neradne nedjelje na radnu 

srijedu, koja će prigodno biti proglašena neradnim danom, uzrokovati gospodarske štete 

poduzećima, trgovinama, obrtima, izazvati poremećaje u radu vrtića, škola, fakulteta i drugih 

ustanova, usložniti rad izborne administracije, lokalne samouprave, državne uprave i sudova,

poremetiti svakodnevni život građana. Neki su objasnili taj čin željom predsjednika da spriječi 

masovno glasovanje dijaspore za HDZ. No dijaspora bira u Hrvatski sabor tri zastupnika 

neovisno o tome koliko je birača glasovalo te izabrani zastupnici mogu sjesti u saborske klupe 

sa 100 ili s 10.000 glasova, kao i predstavnici nacionalnih manjina.

 „Vojna tajna“ bio je plan da predsjednik države nastupi na parlamentarnim izborima kao 

premijerski kandidat, a da pritom ostane u predsjedničkim dvorima, te da tu protuustavnu 

operaciju izvede uz pomoć SDP-a. Taj pokušaj političkog puča, koji je zasad osujetio Ustavni 

sud, ima više dimenzija i imat će mnogo dugoročnih posljedica. 

 Ključno je to što puč nije bio planiran izvan političkoga sustava nego unutar njega – u 

središnjima državno-političkim institucijama. Njegovi glavni tvorci i izvođači bili su predsjednik 

države i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović; 

podpredsjednik Hrvatskoga sabora i najveće oporbene stranke Siniša Hajdaš Dončić; saborski 

zastupnik i predsjednik najveće oporbene stranke Peđa Grbin – sva trojica potječu iz SDP-a pa 

je na djelu bio pokušaj političkog puča institucionalne ljevice. Taj je triumivirat bio okosnica puča. 

Od nekoliko „opslužitelja“ tajne pučističke trojke najutjecajniji je predstojnik Predsjednikova ureda 

Orsat Miljenić, bivši ministar pravosuđa i uprave u Milanovićevoj vladi, također iz SDP-a.

 Nakon što je „vojna tajna“ obznanjena, svesrdno ju je podržala najveća oporbena stranka

– saborski zastupnici i zastupnice, bivši ministri i ministrice, članovi najviših stranačkih tijela i 

zastupnici u Europskom parlamentu iz SDP-a. Sadašnji SDP zapravo je veća od dviju frakcija 

raskoljene stranke, koja se kolokvijalno naziva milanovićevskom i koja se formirala na 

razvalinama što ih je za sobom ostavila destruktivna Milanovićeva vladavina njome. Nakon što 

ju je tijekom svoga predsednikovanja opustošio, potom napustio i dugo ignorirao, Milanović se 

vratio da je uvuče u svoj pučistički plan i tako posve dotuče. I dotuči će je, o tome nema dvojbe, 

samo treba malo pričekati da to postane očitim.

 A onda na zgarištu stranke Peđa Grbin može do besvijesti izvoditi svoje neduhovite 

stand up nastupe s njemu svojstvenim pljuckanjem po Zakonu o hrvatskom jeziku, kakve je 

prakticirao posljednjih dana, ali gledatelja neće biti. Može mu se pridružiti i performer Hajdaš 

Dončić, koji podulje pokazuje ozbiljne poremećaje u ponašanju, koji su jedan od vrhunaca 

dosegnuli u njegovu nastupu u središnjem Dnevniku HTV-a u ponedjeljak, 18. ožujka, izazivajući 

jezu kod uravnoteženih ljudi pri pomisli da gledaju i slušaju podpredsjednika Sabora koji bi u 

nekome imaginarnom spletu okolnosti mogao postati i privremeni predsjednik države. Kada se 

ova politička drama završi, bit će nužno izraditi ideološko-političke i psihološke profile svih 

sudionika i potpornika puča iz sadašnje vrhuške SDP-a da bi se potpuno shvatilo što se zapravo 

dogodilo. 

2

 SDP se volio prikazivati kao demokratska alternativa nedemokratskom HDZ-u kojim uvijek 

vlada neki autoritarni vođa bez kojega „hadezenjare“ ne mogu kao „Rusi bez cara“. No ne zna 

se da je ikad neki vođa HDZ-a poduzeo operaciju ovakve prirode a da o tome ništa nije znao 

nitko, osim njegova prvoga doglavnika, nekakva „pajdaša Hajdaša“. Peđa Grbin instalirao je 

premijerskoga kandidata a da o tome nije prethodno obavijestio, a kamoli pitao Predsjedništvo i 

Glavni odbor SDP-a. Članove stranke upoznao je sa svojom odlukom i medijski im predstavio

„njihova“ premijerskoga kandidata kada je sve već bilo uglavljeno.

 U tome politički užasnom trenutku, koji su zabilježile televizijske kamere, nijedan 

visokopostavljeni član SDP-a nije imao ni riječ prigovora tome planu. Razdragani poput djece u 

vrtićima kada dobiju šarene blagdanske darove, oni su ponovno ukazanje Milanovića u 

stranačkoj središnjici na Iblerovu trgu doživjeli kao mesijanski čin koji će spasiti stranku te, iznad 

svega, njihove osobne političke karijere. Europska zastupnica Biljana Borzan nije krila 

oduševljenje – ta, smiješi joj se treći mandat u Europskom parlamentu tijekom kojega može

naručiti nova ispitivanja razlika u sastavu „Ariela“ i drugih roba na istočnim i zapadnim tržištima 

Unije, premda bi bolje bilo da je ondje učila o ustavnoj demokratskoj državi. Ne zna se gdje je 

bio europski zastupnik Tonino Picula, proračunati čuvar vlastite političke karijere i materijalnih 

dobrobiti što ih ona nosi. Osobito su sretni bili ministri iz Milanovićeve Vlade 2011.-2015. – Bauk, 

Grčić, Lalovac, Matić, Ostojić i dr. - postavljeni za nositelje SDP-ovih lista u izbornim jedinicama,

kojima je pao težak teret s pleća: stari šef pomoći će im da postignu bolje izborne rezultate i 

prikažu se uspješnijima nego što doista jesu. 

 Ni medijski sveprisutni član SDP-a Arsen Bauk nije kroz polustisnuta usta procijedio 

kakvu pseudociničnu primjedbu o tome događaju, kako inače čini kada kritizira nedemokratsku 

praksu HDZ-a. Sada prvaci SDP-a, od Peđe Grbina do Ranka Ostojića, širom otvorenih usta 

nazivaju svoje političke protivnike „bandom“. Samo su dva dana trebala da se od šmitovskoga 

nacističkoga diskursa o političkim neprijateljima, kakav smo čuli u subotu, dođe do lenjinističkoga

revolucionarnog govora o bandi koju treba uništiti, kakav se orio u ponedjeljak. Kako je kratak 

put od nacističke do komunističke totalitarne diskurzivne prakse i kako primordijalni politički 

nagoni potiču pojedince da obje te prakse lako usvoje!

 Najsretniji je bio predsjednik stranke Peđa Grbin koji se iz političkoga gubitnika 

prometnuo u prividnoga dobitnika. Politički posve podkapacitiran, nije pokazao nimalo neugode 

čak ni zbog toga što je koji dan prije – visoko uzdignute stisnute pesti kao da najavljuje juriš na

kakvu buržoasku utvrdu u Petrogradu u listopadu 1917. - sam sebe proglasio premijerskim 

kandidatom SDP-a. Na pitanje novinara o tome tko će biti premijerski kandidat stranke, Grbin je 

odlučno odgovorio: gledate ga, stoji pred vama, ja ću biti kandidat premijerski kandidat i novi 

premijer. No tada još nije bio znao za plan s Pantovčaka. Sudjelujući u organizaciji protuustavne 

operacije, usput je izveo i unutarstranački puč – smijenio je, naime, samoga sebe s mjesta 

premijerskog kandidata štu mu ga je namijenila stranka.

 Neki politički demagozi, poput Radimira Čačića i Ivice Puljka, taj su čin pohvalili kao 

rijetko viđeno potiskivanje vlastitog ega na koje oni, očito, ne bi bili spremni – njihov ego doseže 

nebeske visine i u duboku je neskladu sa stvarnima političkim postignućima. Kako je pučistička 

drama naišla na opće odobravanje i oduševljenje SDP-a, neće biti čudno što će ta stranka u 

dogledno vrijeme nestati s političkoga zemljovida demokratske Hrvatske. S njome će potonuti i 

njezini tradicionalni i novi politički klijenti. Kakva tragedija i kakva farsa u jednom činu!

Mirjana Kasapović