Ivan Pepić: Izborna reforma s podjelom vlasti spasit će BiH

Izborna reforma s podjelom vlasti spasit će Bosnu i Hercegovinu Međunarodna pažnja ponovo je usmjerena na Bosnu i Hercegovinu, jer je ruska agresija na Ukrajinu izazvala strah za stabilnost Zapadnog Balkana. Ogromna prisutnost nezapadnih dionika u regiji upozorava na mogući sukob (iako ograničeniji nego 1990-ih). Barunica Helić neumorno radi, i to opravdano, na podizanju svijesti o utjecaju vanjskih aktera u Bosni i Hercegovini i njenim unutarnjim političkim sukobima. U svom nedavnom provokativnom i pravovremenom članku, barunica naglašava – opet opravdano – da je potrebno izmijeniti izborni sustav Bosne i Hercegovine. Međutim, ona dovodi u pitanje prijedlog izborne reforme koji je izradio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu – koji ima međunarodni mandat da nadzire mir u zemlji i donosi obvezujuće odluke kako bi olakšao rješavanje poteškoća ‘kada to smatra potrebnim’. Barunica tvrdi da je prijedlog koji podupiru SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo (UK) ‘travestija’, ali takve pretpostavke zaslužuju više pozornosti, budući da u njezinom mozaiku nedostaju mnogi komadići. Barunica Helić tvrdi da SAD i UK ne uspijevaju promicati ‘građansku demokraciju’, ‘normalno demokratsko uređenje’ i ‘moderno demokratsko rješenje’. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina mora postati većinska demokracija vestminsterskog modela, jedan čovjek – jedan glas, majoritarna demokracija. Drsko je s njezine strane kritizirati UK, zemlju koja je 1998. potpisala sporazum iz Belfasta – koji je podržao SAD – kojim je okončan sukob u Sjevernoj Irskoj. Barunica sada svaljuje krivnju na predstavnike UK i SAD-a koji su jednostavno prepoznali da je Visoki predstavnik posljednje utočište kada je u pitanju očuvanje mira i poboljšanje odnosa između glavnih segmenata. Ti su dužnosnici shvatili da bi, ako se očuvaju, posljednji ostaci podjele vlasti – koji su uvelike zamijenjeni majoritarnim pravilima koje je nametnula međunarodna zajednica od 1995. – mogli ublažiti napetosti među zajednicama i smanjiti političke sukobe između glavnih nacionalnih skupina. Uz one Belgije, Južnog Tirola, Švicarske i zapravo same EU, britansko-irski sporazum smatra se jednim od najuspješnijih sporazuma o podjeli vlasti u povijesti. Nizozemska ne bi uspjela prijeći dalje od podjele vlasti da nije implementirala sustav koji je omogućio katolicima, protestantima, liberalima i socijalistima da dijele vlast 50 godina (1917. – 1967.). Trebamo li sada biti uvjereni da te demokracije nisu ‘normalna demokratska uređenja’? Brendan O’Leary bi pitao: ‘što je to normalna demokracija?’ Najveća palica kojom barunica Helić napada prijedlog je argument prezastupljenosti vodeće stranke bosanskohercegovačkih Hrvata, HDZ-a. Ona to pokušava utisnuti čitateljima iznoseći brojke koje žele pokazati da su Hrvati u Bosni i Hercegovini, koji čine 15 posto stanovništva, pravilno zastupljeni. Barunica, međutim, zanemaruje spomenuti najbitniji aspekt. Ustavni sud je 2016. godine presudio da je važeći izborni zakon koji propisuje izbor izaslanika iz kluba Bošnjaka, Hrvata, Srba i ‘ostalih’ u gornji dom entiteta Federacije neustavan. Taj neustavni zakon omogućio je bošnjačkoj većini da izabere šest od 17 izaslanika u klubu Hrvata, što je dovoljno za imenovanje vlade entiteta Federacije bez potpore hrvatske većine i kontrolu nad politikama u Federaciji bez hrvatskih predstavnika, što se dogodilo najmanje dva puta (2000. –2003. i 2011.–2014.). Gornji dom Federacije ima veći politički utjecaj u Bosni i Hercegovini od onih koje spominje barunica. Nastala je Washingtonskim sporazumom iz 1994. godine, koji su potpisali i bošnjački i hrvatski predstavnici. Iz federalnog doma se biraju zastupnici u bošnjačke i hrvatske klubove u gornjem domu države, što je ključno za usvajanje zakona na državnoj razini. Isto vrijedi i za izbor kluba ‘ostalih’ (manjinci i oni koji se odbijaju izjasniti kao pripadnici bilo kojeg od tri konstitutivna naroda – Bošnjaci, Hrvati ili Srbi). Predstavnik bosanskih Roma Dervo Sejdić, koji je pobijedio u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava (ECHR), tvrdi da za ulazak u klub ‘ostalih’ „neki političari zlorabe položaje pripadnika nacionalnih manjina (…) najčešće te zloporabe dolaze od političara bošnjačkog opredjeljenja [jer su većina] koji se izjašnjavaju kao Muslimani, Bosanci, Hercegovci, itd.“ U prilog Sejdićevoj tvrdnji ide i činjenica da je u posljednjih 20 godina samo jedan Rom izabran u klub ‘ostalih’ u Domu naroda Federacije, dok su ostale nacionalne manjine – Židovi, Albanci, Česi i Talijani – nikada nisu izabrane, iako su ta mjesta rezervirana za njihove predstavnike. Barunica Helić je, ovaj put nepravedno, izbjegla da se pozabavi ovom diskriminirajućom praksom. S druge strane, ona naglašava da zakon Visokog predstavnika koji je procurio ne rješava diskriminaciju protiv Židova, Roma i drugih ‘nekonstutivnih naroda’ – ali opet, izostavlja dvije ključne točke. Prvo, presude ECHR-a očito zahtijevaju ograničenu ustavnu reformu, koju Visoki predstavnik ne može nametnuti. Drugo, i još važnije, razgovori o izbornoj reformi i ustavnim amandmanima su propali. Jedan od glavnih razloga je što je glavna bošnjačka stranka SDA bojkotirala kompromisno rješenje, a njen čelnik je priznao da je s hrvatskim strankama pregovarao u lošoj vjeri: „vrtio sam u krug, našao sam način da vrijeme prođe“. Još jedan neuvjerljiv argument tiče se izbora Željka Komšića za člana tročlanog Predsjedništva države. Barunica ga opisuje kao ‘umjerenjaka’ koji ‘dobiva potporu različitih etničkih skupina’ i tvrdi da on ‘pokušava apelirati preko etničkih granica’. Komšić nije vodio kampanju preko etničkih granica niti je dobio višenacionalnu podršku – odnosno podršku i bošnjačkih i hrvatskih birača. Podršku mu je pružio samo jedan segment, Bošnjaci. Komšić je 2018. godine, kada je izabran treći put, dobio 91,2% glasova iz općina s bošnjačkom većinom u kojima gotovo da nema hrvatskog stanovništva. Jednostavno, što je veći postotak Bošnjaka u nekoj općini, to veći broj glasova osvaja Komšić. Primjerice, u rodnom gradu barunice Helić, u Gračanici, gdje Bošnjaci čine 97% stanovništva (44.000), a Hrvati 0,2% (72), Komšić je 2010. osvojio 11.600 glasova i bio prvi. Za razliku od Komšića, drugi umjereni kandidati su kampanju vodili u hrvatskim većinskim područjima, poput Boriše Falatara iz Naše Stranke. Suprotno od ‘umjerenog’, Komšić je zapravo bošnjački ‘lažni’ kandidat koji niti ne pretendira tražiti potporu hrvatskih ili srpskih birača. Umjesto toga, Komšić je izabrao suradnju s tvrdolinijašima iz samo jedne od tri nacionalne skupine i njihove glavne stranke, SDA – čije biračko tijelo dijeli. Primjerice, SDA-ovi Šefik Džaferović i Komšić bili su najglasniji protivnici Pelješkog mosta u Hrvatskoj koji je otvoren u srpnju unatoč političkim i pravnim nastojanjima da blokiraju njegovu izgradnju. Europska komisija je za njegovu izgradnju izdvojila 357 milijuna eura iz sredstava kohezijske politike. Barunica optužuje Hrvatsku za ‘izdaju’, zaboravljajući da je Zagreb potpisao Daytonski sporazum iz 1995. godine i ima pravo tražiti poštivanje i ispunjenje obveza preuzetih njegovim aneksom 4 (ustav BiH). Hrvatska, na samoj granici EU, više je puta istaknula kako je njen interes stabilna i funkcionalna Bosna i Hercegovina, posebno imajući u vidu nove trendove koji su se pojavili nakon njenog ulaska u EU (kao što su izbjeglička kriza i sigurnosna pitanja). Hrvatska bi mogla odlučiti suspendirati Daytonski sporazum prema međunarodnom pravu kao rezultat kršenja sporazuma od strane Bosne i Hercegovine; Daytonski sporazum potvrđuje punu jednakost prava triju konstitutivnih naroda zajedno sa svim ostalim građanima, a Ustavni sud BiH je 2000. presudio da ustav zabranjuje ‘svaku posebnu privilegiju’ i ‘svaku dominaciju u strukturama vlasti’ jednog od tri konstitutivna naroda. Bude li najveća skupina, predvođena svojim političkim čelnicima, nastavila dominirati nad manje brojnom skupinom, Zagreb će biti dužan, kako je već rečeno, odgovoriti u skladu s međunarodnim pravom. Ponavljajući riječi barunice Helić, kako bismo stvorili novi društveni ugovor za 21. stoljeće za Bosnu i Hercegovinu, moramo započeti s rješavanjem svih pritužbi koje i dalje muče nacionalne skupine i manjine u zemlji. Pravi izborni sustav podjele vlasti temeljen na iskustvima europskih federacija – onaj koji jamči punu ravnopravnost svim glavnim nacionalnim skupinama i manjinama, a koji se temelji na poštivanju ljudskih prava – od iznimne je važnosti za funkcioniranje Bosne i Hercegovine i njenu građansku demokraciju.