Ivan Baković o knjizi fra Šimuna Šite Ćorića: Sveti Jeronim – Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac, životopis i drama

… QUIA DALMATA SUM. Šimun Šito Ćorić: Sveti Jeronim – Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac, životopis i drama, Fram-Ziral – Glas Koncila, Mostar – Zagreb, 2020.

Ova nevelika knjiga, u kojoj je fra Šito ukoričio dramu o svetom Jeronimu i svečev životopis, pojavila se u godini kad se navršilo tisuću i šest stotina godina od smrti ovoga velikana koji je slavu imena Dalmacije pronio diljem svijeta. Nekoliko tehničkih detalja: knjiga opseže stotinu i dvije stranice, složena je od predgovora Dragana Komadine, životopisa naslovljena „Sveti Jeronim – Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac“, drame naziva „Čudesni čovjek iz Stridona“, sažetka svečeva životopisa na njemačkom jeziku i popisa literature. Spomenimo i to da je knjiga ilustrirana djelima najvećih slikara koji su slikali Jeronimov portret (o čem će poslije biti koja riječ više). Austrijski književnik Stefan Zweig objavio je knjigu Zvjezdani sati čovječanstva i u njoj sabrao desetak trenutaka u kojima se određivao daljnji tijek povijesti svijeta: pad Carigrada, bitka kod Waterlooa, otkriće Tihoga oceana, izvođenje na strijeljanje Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga itd. Dakle, izabrao je trenutke koji su određivali budućnost Zapadne civilizacije. Zanimljivo, sv. Jeronima nije uključio, ili zato što posao sv. Jeronima nije bio trenutak ili je nešto drugo u pitanju, nije ni bitno. U taj red zvjezdanih sati čovječanstva spada i rad svetoga Jeronima jer je rezultat toga rada nešto što je odredilo, ako ne sudbinu, a ono pravac razvoja Zapadne, ne samo kršćanske, civilizacije. Sveti Jeronim je u zapadno kršćanstvo uveo latinski jezik, koji je, kako piše fra Šito u ovoj knjizi, „zavazda potisnuo grčki i postao ekskluzivni jezik kršćanskoga zapada.“ Njegova Vulgata je postala, i do danas ostala, temelj svim prijevodima Biblije na sve svjetske jezike. Zbog svoga rada „proglašen je crkvenim ocem i naučiteljem, a što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti neka osoba. Tako se zavazda našao uz trojicu najvećih, svetog Augustina, svetog Ambrozija i svetoga Grgura pape, jedini među njima koji nije bio ni biskup, ni papa, nego siromašni redovnik“ (str. 16.). Otkako mu je u sedmom stoljeću naslikan prvi portret, postao je Jeronim Dalmatinac najportretiranijim svecem čitava zapadnoga kršćanstva, slikali su ga najveći među najvećim slikarima svih epoha, primjerice: Dűrer, Leonardo da Vinci, Giovani Bellini, Rubens, El Greco, Caravaggio… i poneki Hrvat – Celestin Medović ili kipar Ivan Meštrović, a pisali su o njem Matija Vlačić Ilirik, Marko Marulić, Petar Zoranić, Tin Ujević…

kip sv. Jeronima. postavljen u crkvi Marijina Uznesenja u Jeruzalemu, rad kipara Vene Jerkovića Ako možda i nije bio Hrvat (a ni to nije isključeno), a ono je barem rođen na području na kojem danas Hrvati žive. Znano je da se sv. Jeronim rodio u Stridonu na granici Dalmacije i Panonije. Do danas traju nesuglasice gdje se Stridon nalazio, kao moguće lokalitete neki istraživači navode okolicu Akvileje, Emone (Ljubljane), Trsat, Međimurje, Grahovo Polje, ali i tvrđavu Stržanj ponad Šuice. Bez tvarnih pokazatelja i dokaza svaka od ovih priča je ili mit ili predaja. A mitovi i predaje su često ugrađene u sami temelj narodnoga identiteta. Slične misli pronalazimo i kod dvojice Hrvata autora dviju knjiga o svetom Jeronimu, u fra Šite, u ovoj knjizi kojoj je moto na početku: „Priče, legende i govor simbola često bolje prenose životne istine i poruke nego gole činjenice!“, i u prof. Slobodana Prosperova Novaka, autora knjige Sveti Jeronim Dalmatinac, objavljene godinu prije ove fra Šitine, pa veli prof. Prosperov Novak: „Knjigu o svetom Jeronimu Dalmatincu posvećujem učitelju brojnih naraštaja hrvatskih filologa, akademiku Radoslavu Katičiću, koji me 1986., dok smo zajedno radili na velikoj izložbi Pisana riječ u Hrvatskoj, kad sam rekao kako je dobar dio Jeronimova postojanja u nas legendaran pa time i izmišljen, ispravio: ‘Mladi prijatelju, gotovo uvijek u legendi ima više istine nego i u istini samoj.’“ U mitove i predaje se može vjerovati ili ne vjerovati, ne može ih se provjeriti. A dokle je tomu tako mi se ne trebamo odreći legende da se sv. Jeronim rodio u Stridonu koji je zapravo Stržanj ponad Šujice, ili barem ovdje negdje blizu. Ako se drugi narodi ne odriču svojih mitova (o kralju Arthuru, Robinu Hoodu...) zašto bismo se mi odricali svojih (o kralju Tomislavu, sv. Jeronimu...)? A rasprave traju i trajat će. Primjera radi, još prije pet stotina godina „otac hrvatske književnosti“ Marko Marulić vodio je žustre rasprave s Talijanima o podrijetlu sv. Jeronima te napisao i objavio traktat „Animadversio in eos qui beatum Hieronymum Italum esse contendunt“ (Kritika onih koji ustvrđuju da je blaženi Jeronim Talijan). Prošle godine je bilo tisuću i šest stotina godina od smrti svetoga Jeronima, onoga kojega su slikali najveći među najvećima, onoga koji je, da ponovimo „proglašen crkvenim ocem i naučiteljem, a što je najveća titula koju od službene Crkve može dobiti neka osoba. Tako se zavazda našao uz trojicu najvećih, svetog Augustina, svetog Ambrozija i svetoga Grgura pape, jedini među njima koji nije bio ni biskup, ni papa, nego siromašni redovnik“. Umjesno je pitanje na ovom mjestu: čime smo tu obljetnicu, mi među kojima se rodio taj o kojem pričamo, obilježili; koliko smo radova objavili; koliko manifestacija priredili; koliko nastavnih sati učenicima govorili o ovom velikanu? Uspomenu na njega čuva Crkva, vjerni narod i pokoji pregalac kao fra Šimun Šito Ćorić koji nas darova ovom knjigom. Nije utješno, no bilo je to tako i u prošlosti, prije stotinjak godina ovako pisaše Tin Ujević: „Jerolim u našoj narodnoj masi bijaše odvajkada najpopularniji svetac, te mu je povjerena ambasada Dalmacije u carstvu nebeskom, ali je žalosno da su njegova djela i rad, proučena od šačice erudita, slabo poznati širem krugu čitalaca.“ Zađoh izdaleka, oprostit ćete mi, no držim se misli kolege Domagoja Vidovića, s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji veli: „… katkad su čak i važnije teme koje knjiga otvara od onih koje obrađuje“ (D. Vidović, Od smokovače do Pavlovače, Hrvatsko slovo, broj 1010, Zagreb, 29. 8. 2014., str. 9.). No, vratimo se knjizi. U njoj fra Šito u prvom dijelu, ne suhoparnim činjenicama, nego lirski pripovjedno prati život sv. Jeronima prikazujući njegov razvojni put od dječaštva, preko školovanja, pustinjskih godina do njegove smrti. Otkriva nam se čovjek koji je u mladalaštvu bio i raskalašen, koji sam za sebe veli: „Padao sam na klizavoj stazi mladosti i ležao u odvratnim jarcima zla, uprljan svim vrstama nečistoće“, do samotnoga pustinjaka koji zapisuje „Pustinja je domovina jakih, šutnja njihova molitva“, koji se potrudio naučiti i hebrejski da bi mogao u potpunosti razumjeti Sveto pismo, onoga koji je u ljutini svoje protivnike zavidnike nazivao skupinom zlih čovječuljaka, sitnih duša, pasa što reže, vinskom mješinom punom neznanja, svinjskim koritom punim mulja, pa i reći, na vijest o smrti jednoga od njih: „Ooo, dobro je da se Svevišnji sjetio toga škorpiona!“, ali i čovjeka koji je svaku večer pao na koljena pred raspelom i, udarajući se u prsa, zavapio: „Oprostio mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac“, misleći na svoju žestoku južnjačku narav. Čitajući ovu knjigu saznat ćete ponešto o tom kako su se naši glagoljaši branili pozivajući se na to da je glagoljicu sastavio sveti Jeronim Dalmatinac i još puno toga što je fra Šito uvrstio u ovaj poučno-informativni tekst. Iza životopisa u knjizi se nalazi izbor iz izreka i pouka sv. Jeronima, a pri kraju knjige i drama „Čudesni čovjek iz Stridona“. Kroz osam scena autor prikazuje Jeronimov život kroz monologe lika nazvana Životopisac, kroz njegov razgovor s voditeljicom u televizijskom studiju, ali i kroz odabrane dramatizirane dijelove Jeronimova života. Drama je edukativna i didaktična, primjerena svim uzrastima i bit će prava šteta ako ne bude izvedena na pozornici jer se kroz dijaloge ove drame mogu sagledati važniji dijelovi Jeronimova života te zainteresirati gledatelje da potraže i dodatnu literaturu o ovom velikanu. Radnja nije zasnovana na dramskoj napetosti, na sukobu, ali to autoru, razvidno je, i nije bio cilj, nego mu je bio cilj napisati dramu preko koje ćemo upoznati važnost djela svetoga Jeronima, ugledati se u njega, ojačati vjeru i moralni kodeks. Ovo je uočio recenzent i pisac predgovora Dragan Komadina, ali to apostrofirao kao nedostatak ovoga dramskoga teksta: „…to je dijalog u funkciji moralističko-povijesnog narativa, a ne razvoja bilo kakvog sukoba (…) Nažalost, autor taj antagonistički potencijal nije iskoristio u svojoj dramskoj kreaciji“ (str. 8. i 9.). Ali pitanje je zašto bi svaka drama morala biti temeljena na sukobu, zašto „moralističko-povijesni narativ“ ne bi bio zanimljiv kao dramski tekst. Bježanje od moralističkoga narativa i uporno nastojanje sužavanja svega samo na dramski sukob je rezultiralo tim da su se vodeći pravci suvremene drame sveli na puku provokaciju i šokiranje gledateljstva pod motom „propitivanja“, a na razini ekscesa. No, ovim pitanjem izlazimo iz okvira govora o knjizi fra Šimuna Šite Ćorića pa ćemo to ostaviti za neku drugu zgodu. Ivan Baković https://dhkhb.org/wp-content/uploads/2022/06/OSVIT_109-110_za-web.pdf