Razgovor ugodni s prof.dr.sc. Antom Čuvalom, povjesničarom i bivšim političkim emigrantom, predsjednikom udruge Hercegovačka kulturna baština – Bilig

13. ožujka 2021 by troplet U nekoliko nastavaka objavit ćemo razgovor s prof.dr.sc. Antom Čuvalom, predsjednikom udruge Hercegovačka kulturna baština – Bilig, suradnikom i prijateljem HKZ Troplet. Ante je čovjek ogromnog znanja i iskustva, a posebnu dimenziju tome daje to što je dugo godina živio i radio u Americi a sada živi ovdje, stoga izuzetno dobro poznaje i američku i našu stvarnost pa može stvari promatrati i predstaviti iz obje perspektive, a rekli bismo i iz „poluameričke“ perspektive.

Dr.sc. Ante Čuvalo, povjesničar i politički emigrant, rođen je 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. Pobjegao 1965. godine u Italiju a zatim otišao u SAD gdje je studirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao povijest na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972. Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Bio je jedan od aktivnijih osoba u hrvatskom iseljeništvu u Americi. U Detroitu utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske, u Londonu (Ontario) podignuo crkvu i društveni dom sv. Leopolda Mandića. Triput je biran za sabornika u Hrvatskom narodnom vijeću; bio je tajnik pa predsjednik Udruge za hrvatske znanosti u Americi i dopredsjednik Hrvatske akademije u Americi. Devedesetih, zajedno s Petrom Radielovićem, vodi udrugu Alliance of Croats of Bosnia and Herzegovina, a i izdaju American Croatian Review. Svi hrvatski iseljenici pričaju kako će se jednog dana vratiti u Domovinu, sanjaju taj san, ali se rijetki vrate. Ante je dosanjao svoj san, vratio se. Nakon povratka iz Amerike, iako u mirovini, ne miruje, vrijedno radi te je sa suprugom Ikicom utemeljio izdavačku kuću CroLibertas Publishers. Izdaju svoje knjige i drugih autora na hrvatskom, engleskom i španjolskom. Objavio je više knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Spomenut ćemo neke od njegovih knjiga: Hrvatski nacionalni pokret 1966–1972 (The Croatian National Movement 1966–1972), Povijesni rječnik Bosne i Hercegovine (Historical Dictionary of Bosnia and Hercegovina), Od Bleiburga do Ljubuškog – Svjedočenja preživjelih, Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.), 100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918.-2018. – Grozote u Odesi 1916.-1917. i Croatian Martyrs for the Faith (Hrvatski mučenici za vjeru) Nedavno je predstavljen drugi broj godišnjaka “Bilig” kojeg izdaje udruga Hercegovačka kulturan baština “Bilig”. Recite čitateljima malo pobliže o udruzi i novom broju godišnjaka. Udruga HKB “Bilig” utemeljena je u studenom 2019. godine. Okupila se mala i mlada (uključujući i mene!) družinica koja želi dati svoj obol u čuvanju i gajenju hrvatskog hercegovačkog kulturnog nasljeđa. To je temeljna svrha Udruge. Osim toga, želja nam je povezati što veći broj onih kojima je stalo do kulturnog uzdizanja današnje mladeži na starim i čvrstim temeljima naše hrvatske prošlosti. Morali bi se svi potruditi da mlađa pokoljenja upoznaju i zavole ono što smo naslijedili od svojih pradjedova; da znaju tko su i što su, da budu ukorijenjeni, i ponosni, da svoje čuvaju i cijene, a sve drugo poštuju. Važni su nam ne samo muzeji, etnografske zbirke i čuvari prošlosti, nego isto tako današnji kulturni život Hrvata u hercegovačkom dijelu BiH. Udruga je nikla u Ljubuškom, ali želja joj je povezivati se s udrugama i pojedincima koji žele raditi za iste i slične ciljeve. Do sad smo objavili dva godišnjaka “Bilig” (za 2020. i 2021. godinu) i znanstvenu knjigu pok. Radoslava Dodiga Ljubuški kraj u antičko doba. Prijatelj Dodig je volio rabiti naziv “bilig” umjesto “stećak” pa smo njemu u čast udruzi i godišnjaku dali ime “Bilig”. Što možemo naći u godišnjaku „Bilig“ za 2021. godinu? Ovogodišnji “Biligu” ima 208 stranica, bogat je i zanimljiv sadržajem. Uz uvod, katolički kalendar i spomendane kroz cijelu godinu, ima 50 manjih i većih priloga od 35 autora, k tome, sadrži informacije o knjižnicama, udrugama, muzejima, izvješća o kulturnim događanjima kroz 2020. godinu u nekoliko hercegovačkih općina (Neum, Ravno, Ljubuški, Čapljina…). Evo nekih od tema o kojima se može čitati u novom broju “Biliga”: povijest, etnografija, arheologija, kazalište, književnost, likovna umjetnost, školstvo, životne priče, prirodne ljepote…, a nismo zaobišli ni zločestu koronu, odnosno COVID-19. Godišnjaci su po svoj naravi publikacije u kojima se nađe za svakoga ponešto, od poučnog i zabavnog do informativnog štiva. Htjeli bi da “Bilig” donese godišnji pregled kulturnih događanja iz svih krajeva Hercegovine. Istina, portali donesu najave i izvješća, ali ako to ne ostane pohranjeno u knjižnicama za nekoliko godina ne će se znati što se događalo. Sve će se “rasplinuti” u virtualnim “oblacima”. Zato i na ovaj način pozivam sve općine na suradnju kako bi mogli objaviti sažetke njihovih ovogodišnjih kulturni djelatnosti u sljedećem broju “Biliga”. Tako ćemo učinit veliku uslugu budućim istraživačima našeg vremena. Nadalje, maloprije nego je stigla korona (COVID-19) mladi članovi Udruge su priredile u ljubuškoj knjižnici etnografsku izložbu za školarce i tom prigodom tiskali etnografsku brošuru. Bila je odlična suradnja sa školama i nastavnicima, mladi su bili vrlo zainteresirani. Posebice su ih zanimali stari kućni pribori i alati. Ali sve je korona poremetila. Izložbu ćemo oživjeti kad se oslobodimo ovog zločestog virusa. Ove godine je 25. obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma. Kako gledate na (ne)prilike u BiH? Moram priznati da već podulje ne pratim detaljno zbivanja u BiH. To sam radio tijekom rata i više godina u poraću. Osim što sam tih godina bio danomice djelatan oko svega što se zbivalo u Hrvatskoj i BiH, pripremio sam i dva izdanja knjige “Povijesni rječnik Bosne i Hercegovine”, odnosno Historical Dictionary of Bosnia and Herzegovina (godine 1997. i 2007.) za jednu veliku američku, bolje reći svjetsku, izdavačku kuća. Tijekom priprema tih izdanja pratio sam i istraživao sve što se zbivalo u BiH. Pitali su da pripremim i treće izdanje ali me “vršidba iste slame na istom gumnu” podosta zamorila pa sam sa zahvalnošću ponudu odbio. Mislim da je ovo naše “gumno” zanimljivo samo onima koji imaju od toga koristi, žita bilo ili ne, da o pogači i ne govorimo. A oni po kojima se vrše i gazi, nemaju puno izbora osim “opanke na noge i put pod noge” pa u bijeli svijet. O Daytonskom sporazumu mislim isto što sam govorio i u vrijeme njegova potpisivanja: da nije bilo “Oluje” ne bi bilo ni Daytona. Sporazum je zaustavio riku topova ali ostavio otvoren prostor za nastavak sukoba, kojima se ne vidi kraja. Bošnjačka strana se bori prisvojiti (barem) Federaciju, RS se sve više udaljava od Sarajeva, a Hrvati žele barem (pre)živjeti kao narod u svojoj zemlji i domovini. Bošnjačka strana još od početka raspada bivše države svijetu vrti istu ploču o “građanskoj državi”, o naslijeđenoj osmansko-bosanskoj “toleranciji” i “multikulturalizmu”, o ravnovjesju srpskog i hrvatskog krvožderstva prema njima, da su oni jedine žrtve itd. Sve su to priče za one kojima je BiH nepoznanica, hobi ili dobro plaćena profesija, a ne domovina. Alija Izetbegović je ostavio Bosnu (da li i Hercegovinu?!) Erdoganu u amanet a kako je i poznato Turska im je uzor “građanske države”, tolerancije i ravnopravnosti! Prodavanje “bošnjačke” magle samo produbljuje a ne rješava beskonačnu krizu koja ima duboke povijesne korijene. Ima ona rješenja ako se problemima pristupi razumno, otvoreno, po principima pravednosti i osnovne ljudskosti. Nije BiH jedina multinacionalna država na svijetu. Postoje dobri modeli za ustavna promjene, samo ih treba prihvatiti i primijeniti. U prvom redu treba poštivati zakon da su Hrvati u BiH konstitutivan narod i da sami biraju svoje zastupnike, a ne da im to nameću većinski susjedi. Koliko praksa pokazuje, nekima su prihvatljivi samo oni Hrvati koji “neutraliziraju” ili čak pljunu na svoj nacionalni identitet, ako su iz miješanog braka ili su u miješanom braku. A tu je i “pretvorba” Bošnjaka u Hrvate po hitnom postupku ako zahtijevaju nečije političke potrebe. Na ovakav način problemi se ne rješavaju, ako ih se uopće želi riješiti, nego se gomilaju. Čudi me da se ne čuje glas intelektualne elite koja bi trebala biti vođena istinom, pravdom, prihvaćanja drugih i drugačiji, željom za dijalogom, za mirom, ljepšom budućnošću. Koliko vidim, jedni uzalud uzdišu za dobrim starim jugo-socijalističkim vremenima, a drugi sanjaju o bosanskoj verziji “bratstva i jedinstva”. Ili možda je po srijedi ona najvažnija: treba (pre)živjeti….. Što kažete o izbjeglicama, čiji broj danomice raste? To je problem širih razmjera i on dodatno opterećuje razna pitanja u BiH. Bio sam i sam izbjeglica, ali ovo je invazija koja će imati (i već ima) ogromne posljedice za Europu. BiH bi mogla postati svojevrstan “privremeni” logor na putu prema željenim destinacijama na Zapadu. Ovo bi moglo pretvoriti BiH u “ničiju i svačiju” zemlju. Nadam se da oni koji “drmaju” ovom zemljom i vanjski čimbenici ipak sagledavaju širinu i dubinu ovog problema, i da ne će ostati ravnodušni. Nastavak slijedi 16. ožujka 2021 by troplet U nekoliko nastavaka objavit ćemo razgovor s prof.dr.sc. Antom Čuvalom, predsjednikom udruge Hercegovačka kulturna baština – Bilig, suradnikom i prijateljem HKZ Troplet. Ante je čovjek ogromnog znanja i iskustva, a posebnu dimenziju tome daje to što je dugo godina živio i radio u Americi a sada živi ovdje, stoga izuzetno dobro poznaje i američku i našu stvarnost pa može stvari promatrati i predstaviti iz obje perspektive, a rekli bismo i iz „poluameričke“ perspektive. Donosimo drugi dio razgovora. Živjeli ste dugo u Americi i svako toliko odete u posjet – što se tamo događa(lo) u novija vremena? Kako procjenjujete tamošnje prilike? Za početak, jedna usputna napomena. Kod nas se puno govori i piše (više negativno, nego pozitivno) o Americi , posebice tijekom i nakon zadnjih predsjedničkih izbora. Bilo bi pametnije i korisnije da se manje “brinemo” za Ameriku a više za sebe. (Pre)često na HTV-u vidimo iste mlade “mudrace” koji znaju sve o svemu pa me čudi da ih Amerikanci ne pozovu za savjetnike! Mnogim Hrvatima (a i drugima) američki izborni sustav je zagonetan, pa i nepravedan. Ali ako nešto uspješno djeluje blizu 250 godina onda nije baš za odbaciti. Naime, utemeljiteljima američkog sustava bio je cilj osigurati dugotrajnost i stabilnost novonastale države. Budići da je “konzervatizam” poprimio negativnu konotaciju, mnogi (mlađi) Amerikanci ne znaju, ili ne žele znati, da je njihov ustav u srži konzervativan: promjene su moguće ali spore; reforme da, revolucija ne! Zato od 1789. do danas imamo samo 27 ratificiranih ustavnih amandmana. Procedura za ratifikaciju je komplicirana jer se želilo suzbiti nagle promjene. Tako je i s izbornim zakonom. Namjera zakonodavca je bila staviti više prepreka na put onima koji bi se mogli legalno dočepati moći obećavajući masama da će im ispuniti (sve) zahtjeve i želje. A tu je i pitanje balanciranja moći između većih i manjih saveznih država. Važna je politička stabilnost, trajnost i sloboda. Na kakvim temeljima leži američka stabilnost? Američki sustav je utemeljen na vrednotama Prosvjetiteljstva i interesima tadašnje (ne današnje) srednje klase, a ne u interesu “masa”. U prvom redu, tadašnja rastuća srednja klasa bili je protiv aristokracije po rođenju, protiv legitimiziranja političke moći po nasljedstvu i “milosti Božjoj”. Washington, Hamilton, Jefferson… su uspostavili “vladavinu naroda, od naroda, za narod”, ali ono “narod” nije značilo isto tada i danas. Pojedincu je zajamčena sloboda, sigurnost i vlasništvo, a do njega je da gradi svoju (bolju) budućnost i sudjeluje u kreiranju zajedničkog boljeg života i napretka. Uloga države je (bila) minimalna. Istina, otvorili su vrata stvaranju aristokraciji po bogatstvu, ali su joj Amerikanci na razne načine “podrezivali krila” da se ne bi pretvorila u vladajuću oligarhiju. Takav sustav pokazao se stabilan i uspješan, a Lincoln u famoznom govoru u Gettysburgu naglašava da ta vlast neće “nikada nestati s lica zemlje”. To je američka tradicija, temelj jakog domoljublja. Bilo je tu i kriza, ali stabilonost države i sustava je sačuvana. Poznato je da u SAD-u “vladaju” dvije stranke, kak one “žongliraju” političku moć? Tradicionalno su dominirale dvije stranke, Republikanci konzervativniji i Demokrati liberalniji, ali su obje struje vjerovale u iste principe i poštivale uhodani sustav. Američke stranke nisu (bile) političke “sekte”. Konzervativniji demokrati u Kongresu često su glasovali za republikanske prijedloge i liberalniji republikanci s demokratima. Zastupnici se ravnaju po raspoloženju naroda kojeg predstavljaju. Oni su glas naroda, a ne stranke, kao što je praksa kod nas. Amerikanci su tradicionalno ponosni na sebe i Ameriku. To je za njih, i za nas koji smo tamo živjeli, radili, ostvarili svoje “američke snove”, normalno domoljublje. Postojala je tu i tradicija idealiziranja Amerike kao “obećane zemlje” s biblijskim konotacijama, ali to je polako ishlapilo. Navest ću jedan primjer kako Amerikanci gaje i čuvaju čistoću lika svoje domovine. U udžbenicima američke povijesti (i na predavanjima) uobičajeno je govoriti što je učinila “administracija” ovog ili onog predsjednika. Zatiranje Indijanaca, okupaciju Filipina, rat u Vijetnamu, Koreji, Iraku…, na primjer, vodio je taj i taj predsjednik i “njegova administracija”, a ne Amerika. Dakle, lik Amerike uvijek ostaje neokaljan. Ona uvijek ponosno i visoko stoji kao Kip slobode u New Yorku. Ako je zla bilo, a bilo je, to je krivnja i odgovornost dotične “administracije” i/ili pojedinca. Druga je stvar kad se govori o drugima, onda su to Japan, Njemačka, Rusija itd., konkretne države i narodi. Pogledajte kako to stoji kod nas: za sve je kriva država Hrvatska i oni koji su se za nju borili! Dolazi li do promjena u stranačkim odnosima? Zadnjih godina dolazi do zaoštravanja razlika i radikalnijih sukoba u političkim utrkama. Premda su ustav i izborni zakon ostali “stabilni”, promjene su došle na druge načine, zaobilaznim putevima. Društvene i druge prilike su se toliko promijenile i mijenjaju da se prelazi iz tradicionalnog političkog suparništva u političku netrpeljivost i, još gore, u ideološko neprijateljstvo. Dodamo li k tome da Amerika nije više ono što je do nedavno bila na globalnoj razini, ovo bi moglo krenuti u pravcu opasni(jih) unutarnjih društvenih i političkih kriza. Što se tiče zadnjih izbora, niti plačem za Trumpom i njegovim načinom vođenja politike, niti se radujem Bidenu, kojeg sam upoznao tijekom zadnjeg rata. Strah me je što bi moglo s njim ili iza njega doći, što se “iza brda valja”. Ono što se nedavno događalo po većim gradovima i ono što se dogodilo u Kongresu su simptomi ozbiljnijih problema na pomolu. Nadam se da sam u krivu. Da li su sukobi dublji od stranačkih prepucavanja i borbe za vlast? Svjedoci smo da u Americi dolazi do većih ideoloških promjena. Radikalnije lijeve skupine, “samozvane” antife i oni koji smatraju da su (bili) potlačeni, obespravljeni, uvrijeđeni… (sad je i Meghan Markle potlačena!) počeli su kriviti Ameriku, odnosnu bjelačku Ameriku, za sve nedaće ne samo u Americi, nego i u svijetu. Sve se preispituje, sve se mjeri današnjim standardima, miču se spomenici, mijenjaju se imena ulica i ustanova. I kipovi Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu su pod upitnikom. Zavladala je histerija, lov na “vještice” je otvoren, lomače su spremne, treba sve “krivovjerne” spaliti po brzom postupku. I mase su spremne izići na ulicu gledati srednjovjekovnu gradsku “zabavu”. Da li je ovo prolazna histerija ili trajniji proces društvenog, političkog i ideološkog razjedinjavanja Amerike, vrijeme će pokazati. Jedno je sigurno, akcija izaziva reakciju i kad se to zbroji nije lako reći kako će ovo sve završiti. U ovom bujajućem konfliktu, konzervativci su u nezavidnom položaju. Treba imati na umu da konzervativci u Americi (i drugdje) nisu nekakva monolitna politička ili ideološka skupina. Među njima je puno frakcija i boja. Niti su oni umrežena ili koordinirana skupina. Znanstvenici ukazuju da su danas u Americi najzapostavljeniji mlađi muškarci bijele rase, bez više naobrazbe. Radna mjesta su “emigrirala” u Kinu, Meksiko i drugdje, a oni ostali na cjedilu. Oni ne mogu tražiti zaštitu ili posebna prava na temelju rasne ili koje druge diskriminacije. Zadnjih godina, među njima ima najviše samoubojstava. To je potencijalno jak izvor politički i društvenih neprilika, koji lako može biti zlorabljen. Ovo što je sad na površini vidljivo samo su reakcija pojedinaca i skupina. Ali između njih i, na primjer, konzervativnih intelektualca ogromna je razlika. Ali ne mislim da će itko pitati intelektualce za mišljenje ako dođe do dubljih kriza. Koliko mi je poznato, zadnji put su konzervativci bili na okup za vrijeme Reagana. Osim njegove osobne karizme, bila su to i druga vremena. Mnogi konzervativci su danas nezadovoljni s Republikanskom elitom i Washingtonom općenito. Ali na vidiku nema nikoga tko bi mogao okupiti sve, ili barem većinu, konzervativnih snaga da bi pozitivno usmjerio njihov rad. Trampizam je neka vrsta hibridnog konzervatizma, koji istovremeno okuplja i razdvaja tu stranu političkog spektra. Na drugoj strani, ljevica također nije ujedinjena. I tu je cijeli spektar boja, od reformista do revolucionara, marksista, anarhista…. Trenutačno su zaogrnuti plaštem “antife” i BLM-a, ujedinjeni su samo u rušenju postojećeg sustava. Biden je “zakrpa” koja je za sad smirila duhove. Ekstremna ljevica zna što hoće, ima duboke ideološke korijene i zacrtane ciljeve, umrežena je mladim dragovoljcima i modernom tehnologijom. Premda je protiv “Velikog novca” dobro je financirana, metode borbe su razrađene i isprobane: politička korektnost, cenzura i samo-cenzura, “cancel culture” (vrsta ostracizma ili moderni Sibir), svatko se mora odlučiti za “pravu stranu povijesti” ili će se naći na suhoj obali “revolucije koja teče” i tamo će usahnuti. Pitanje je hoće li radikalna ljevica moći iskoristiti liberalne reformiste za svoje ciljeve u borbi za globalnu “demokraciju”. Kao što su komunisti ne tako davno iskoristili “Narodnu frontu” tako bi današnji revolucionari mogli nasamariti liberale i progresivce. Znaju oni Lenjinovu taktiku, važno je dočepati se moći, a onda “lako ćemo”! Bojim se da ovo što se nedavno dogodilo (i događa) po većim američkim gradovima su samo varnice nečeg što tinja na dubljoj razini. Ovo su samo neke natuknice o procesima koji se odvijaju u Americi i Zapadnoj civilizaciji općenito. Što je s “šutećom većinom”? Takozvana šuteća većina još računa da ih štiti ustav i sustav. Sjećam se kad mi je u razgovoru unazad 40-tak godina jedan školovan Amerikanac rekao da komunisti ili fašisti ne mogu zavladati u Americi. Zašto ne? “Jer mi imamo ustav koji to onemogućava”! On se osjećao sigurno jer ga (u to vrijeme) od komunizma “štitio ustav”! Tradicionalni Amerikanci nisu politizirani kao Europljani. Oni su naučili da svatko odgovorno radi svoj posao i izvršava svoju dužnost. Svako toliko savjesno glasuju i plaćaju porez. Političari, generali, profesionalci, policajci, zanatlije…svatko radi svoj posao, sve ih štiti isti zakon, imaju ista prava… Za to se brinu oni koji su od naroda izabrani. Život teče mirno i “normalno”. Ali stigla su drugačija i kompliciranija vremena. Spokojnost takvog života pomalo curi i Amerikanci se u tome slabo snalaze, nisu tome vični. Pitanje je kako će i kada ta “šuteća većina” reagirati na sve ovo, ili će ih možda “revolucija” prevesti žedne preko vode. Kako se američka događanja uklapaju u previranja na cijelom Zapadu? Mnogi iz mlađe generacije nisu možda ni čuli za poznatog američkog profesora (sad pokojnoga) Samuela P. Huntingtona i njegovu tezu (1993.) da će budući međunarodni sukobi biti ne između država nego između kulturnih, odnosno vjerskih, identiteta. Hoće li biti tako i kada, veliko je pitanje. Ali zasigurno Zapad prolazi kroz interni sukob – u sukobu je sam sa sobom, sam sebe ždere. Kao što smo bili svjedoci tektonskih promjena unazad 30 i koju godinu, sad gledamo ne samo široku svjetsku geopolitičku “igru”, nego i kako se ova naša, Zapadna, civilizacija, odriče same sebe, svojih temelja. O kojim temeljima je riječ? U prvom redu, to je kršćanstvo. Nažalost, Europa, kolijevka Zapadne civilizacije, čak se i “službeno” odrekla duhovne baštine iz koje je izrasla. Ona želi i službeno biti agnostična, a to je samo malo suzdržaniji pojam od bezboštva. Činjenica je da su rijetki smrtnici izdržali do smrti ostati radikalni ateisti pa to ne će moći ni moderni Europejci. Kao što je Nietzsche Boga proglasio mrtvim i potom se cijeli život s njim “hrvao”, tako je i s Europejcima. Stalno se bore protiv katolicizma iz kojeg su nikli. Ne da im mira. Pitanje je čim će ispuniti vakuum kojeg su stvorili satiranjem kršćanstvo, odnosno katolicizma. Nadalje, govoriti o Zapadnoj civilizaciji i preskakati, judaizam, Isusa, sv. Pavla, sv. Augustina, sv. Jeronima, sv. Benedikta i sve intelektualne gigante kroz stoljeća europske povijesti je maloumno nijekanje sama sebe, svojih korijena. Da bi se izbrisalo katoličko nasljeđe, moda je istaknuti samo intelektualnu baštinu grčke filozofije, rimske tradicije i Renesanse, kao da su grčki filozofi i rimski pisci bili nekakvi moderni ateisti. Namjerno se prešućuje religijska strana grčkog odgoja mladeži ili da su i sami filozofi bili udruženi u cehove kultova. I danas idemo u muzeje, hramove Muza, a odakle nam riječ kultura nego od kulta. Dakle, kultura je itekako obuhvaćala i religiju. Kršćanstvo nije odbacilo kulturna bogatstva Grka, Rimljana, Židova i drugih, nego ih je prihvaćalo, u mnogo slučajeva “pokrstilo”, obogatilo i sačuvalo. Još je apsurdnije kititi se Renesansom a prešućivati njezinu katoličku, vjersku, dimenziju. Istina, Renesansa je stavila čovjeka u žarište, ali kao vrhunac Božjeg stvaranja, kojemu je svrha ljubiti Boga i sve što je on stvorio. Zato naši “tolerantni” Europejci odbijaju iz prošlosti ono što se ne uklapa u njihovu ideologiju. Oni su tolerantni prema svemu što nije katoličko! Katolička crkva uči da joj je svaki ljudski život svet, vrednuje dostojanstvo svakog pojedinca. Ona je kroz vjekove poticala znanje, znanost i društvenu pravdu. Ali u Europi već odavno se Crkvu prikazuje kao ustanovu koja stalno osporava slobode, skeptična je prema znanstvenim istraživanjima i postignućima, koči društvenu pravednost i slično. Kod Hrvata osim što imamo ostatke komunističkog nasljeđa, posebice antikatoličkog, pristigle su i najsvježije antikatoličke ideološke struje koji žele zatomiti sve što proizlazi iz okrilja katoličanstva. Naši mladi, umjesto da kroz učenje neideologiziranih humanističkih i društvenih znanosti steknu zdrav ponos na ono što jesu, na svoju nacionalnu, civilizacijsku i vjersku pripadnost, danomice su izloženi ideološkom bombardiranju. K tome, pogledajte “popularne” domaće filmove i TV serije u kojima se pokazuje kakva uloga svećenika, časne sestre ili pak praktična vjernika. Svi su prikazani kao karikature, likovi za ismijavanja. Nije se onda čuditi da mladi, i ne tako mladi, dobiju negativa osjećaj prema Bogu, vjeri i Crkvi. Umjesto da budu ponosni na svoje bogato kulturno i vjersko nasljeđe, u njima netko gaji osjećaj srama na svoju pripadnost i prošlost. Na drugoj strani, Crkva i oni koji se bave crkvenom poviješću ne trebaju prešućivati i/ili “bijeliti” povijest. Što je bilo, bilo je. Niti treba reagirati na dobronamjerne kritike bilo crkvenih ustanova ili pojedinaca. Svatko, a naročito mladi, vole čuti istinu i od nje ne treba bježati. Neka nam želja za istinom bude najvažnija ideologija. Nijekanje kršćanskih, katoličkih, korijena ove civilizacije u kojoj smo rođeni i u kojoj živimo je nijekanje povijesne istine i nijekanje sami sebe. Obiteljski život je u rasulu, koliko to utječe na europsku/našu budućnost? Sustavno razaranje obitelji je drugi primjer civilizacijskog samo-uništavanja. Obitelj je prirodni temelj svakog društva, ona je “Bogom dana”. Ali za sljedbenike marksizama ona je izrabljivačka povijesna tvorevina koju će vrijeme pregaziti. Navodno, ona stoji na putu napretka prema besklasnom društvu i s kapitalizmom nestat će i obitelj, kao i država. Zanimljivo je zamijetiti da je ideju o neprirodnosti obitelji među prvima iznio poznati J. J. Rousseau, čovjek koji je imao petero djece s raznim priležnicama, nijednu nije oženio, a djeca su pomrla u sirotištima. Očito se radi o “brižnom” mužu i ocu koji je “iz iskustva” mogao donijeti prave prosudbe o obitelji! Sovjeti su htjeli ubrzati proces odumiranja obitelji pa su uskoro nakon Revolucije uveli “ljubav” bez ikakve odgovornosti i mogućnost neograničenih pobačaja. Brzo su uvidjeli da to vodi društvenom kaosu pa su ipak vratili obiteljske okvire, ali tim stazama idu danas svi koji potkopavaju obiteljsku strukturu. Izgleda da je famozna boljševička feministkinja Aleksandra Kollontaj utjecajnija danas nego u vrijeme Lenjina. Imamo tu i zagovornike procesa dekonstrukcije seksualnosti, spolova, obitelji, školstva… svega i svačega, i potom izgradnje novih životnih i društvenih modela. Važno je biti domišljat aktivist u rušenju tradicionalnih ustanova i vrijednosti u ime “nečega” novoga i “boljega”. Vjerujem da i oni sami ne znaju što bi to novo trebalo ili moglo biti. Obitelj je posebice na udaru radikalnih feministkinja i raznih rodnih ideologija jer je navodno obitelj glavnih uzrok svih problema za moderne žene. Zanimljivo je da pobornici te i sličnih ideologije na jednoj strani su protiv obitelji, temeljne stanice društva, a na drugoj bore se za prava istospolnih brakova i njihovo posvajanje djece. Ako je obitelj neprirodna ljudska tvorevina zašto onda žele stvarati takvu društvenu tvorevinu. Vjerojatno je i to jedan od načina razaranja obitelji. Rastakanje obitelji u Zapadnoj civilizaciji je posljedica opće sekularizacije, materijalizma, urušavanja tradicionalnih vrijednosti i gubljenje moralnog kompasa. Netko je lijepo rekao da su u Europi protestanti otišli u bezboštvo, a katolici postali protestanti. To je imalo i ima direktan odraz na obitelj i njezinu stabilnost, na rađanje i odgoj djece; to je put koji vodi sutonu Zapadne civilizacije. Ima li nade? Naravno da ima! Po naravi sam optimist koji nastoji realno gledati na život i svijet. Ali, za mene optimizam se temelji na pozitivnom razmišljanju, vjeri u Boga i nesebično djelovanju za opće dobro. U svim kriznim nađu se rješenja. I kad nam se čini da iz nekih situacija nema izlaza, pojave se odgovori. Dobar primjer je neočekivani raspad komunističkog totalitarizma u Europi kojeg nitko od stručnjaka nije predvidio. Zato, pogled gore i gradimo bolju budućnost! 19. ožujka 2021 by troplet U nekoliko nastavaka objavit ćemo razgovor s prof.dr.sc. Antom Čuvalom, predsjednikom udruge Hercegovačka kulturna baština – Bilig, suradnikom i prijateljem HKZ Troplet. Ante je čovjek ogromnog znanja i iskustva, a posebnu dimenziju tome daje to što je dugo godina živio i radio u Americi a sada živi ovdje, stoga izuzetno dobro poznaje i američku i našu stvarnost pa može stvari promatrati i predstaviti iz obje perspektive, a rekli bismo i iz „poluameričke“ perspektive. Donosimo treći dio razgovora. Kao dugogodišnji emigrant, kako procjenjujete današnje ozračje među Hrvatima u svijetu? Višeput se govori o iseljeništvu kao nekakvoj jedinstvenoj skupini hrvatskog naroda. Hrvatsko, ili bilo koje drugo iseljeništvo, je višeslojno i njemu treba tako pristupiti. Razlike su generacijske, razlozi odlaska iz domovine, materijalni uspjesi, razina obrazovanja, kulturne sredine u kojima se živi i slično. Osim toga, Hrvati u Americi i drugdje bili su desetljećima podijeljeni u dva tabora, jedni su bili za hrvatsku državu a drugi, uglavnom iz nekadašnje starije generacije, pro-jugoslaveni, a njihovim potomcima bilo je svejedno u kojoj i kakvoj državi žive “oni tamo u starom kraju”. Ali velikosrpska agresija je i ovaj drugi tabor osvijestila i sve nas ujedinila u obrani Hrvatske i hrvatskog naroda. To jedinstvo je još živo, svi bi željeli vidjeti Hrvatsku kao naprednu i stabilnu modernu državu, pa i pomoći joj da to ostvaruje. Istina, u poratnim godinama očekivao se povratak većeg broja iseljenika, jače sudjelovanje u gospodarskom, društvenom, čak i političkom životu. Međutim malo se od toga ostvarilo. U početku je postojao val zanosa, a onda se to polako stišavalo. U prvom redu, država Hrvatska, odnosno njezino vodstvo, nije ni pokušalo postaviti temelje jednom solidnom sustavu na kojem bi počivali trajni dvosmjerni odnosi između iseljeništva/dijaspore i RH. Ali ovo me ne začuđuje kad znamo da u Hrvatskoj postoje snage koje na dijasporu još gledaju kao nekakvu neprijateljsku falangu koja im je rušila voljenu državu i socijalizam. Postoji Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Hrvatske matica iseljenika, je li to dostatno i dovoljno učinkovito? Sve je to dobro i pozitivno, ali moralo se ići temeljitije, dublje. Treba imati dugoročnu državnu strategiju razvoja kulturnih, obrazovnih, pa i gospodarskih ustanova u zemljama gdje živi oveći broj Hrvata. Iseljeništvo/dijaspora želi i može biti važan partner, ali je do Zagreba da definira ciljeve, razvije strategiju rada i osigurava stabilnost partnerskih ustanova u dijaspori. Na primjer, centar za hrvatske studije u Americi, koji bi bio vezan s nekim tamošnjim sveučilištem bio bi od višestrukog značenja za domovinu i tamošnje Hrvate. To je itekako moguće, ali umjesto da strateški programi budu državni i dugoročni, sve ovisi o trenutačnim ministrima, njihovim interesima i pogledima na dijasporu. Jedino Katolička crkva ima stabilnu prisutnost među Hrvatima u svijetu. A gdje su vodeće hrvatske kulturne i druge ustanove?! Nadalje, hrvatska dijaspora može i trebala bi igrati vrlo važnu ulogu u bilateralnim odnosima Hrvatske s mnogo država na Zapadu. Tu se radi o suradničkom “trokutu”: domovina-dijaspora-zemlja domaćin. Dijaspora može biti vrlo važan most između zemlje podrijetla i zemlje domaćina. Hrvatska dijaspora diljem zapadnih zemalja je brojna i jaka, ali treba htjeti i znati s njom surađivati u ostvarivanju zajedničkih ciljeva na dobrobit Hrvatske, dijaspore i država u kojima ona živi. Ali, ovako stanje nas ne začuđuje kad znamo da na važnijim diplomatskim stolicama po svijetu sjede (uglavnom) “duhovna djeca” Bude Lončara i njegovih šegrta. Počesto čujemo i čitamo da se iseljeništvo umorilo tijekom zadnjeg rata i “ohladilo”. Je li to tako? Iseljeništvo je više zbunjeno nego “ohlađeno”. Ono nije sigurno kako se postaviti prema državi Hrvatskoj, odnosno prema onim koji su njom zavladali. Vladajuća “elita” ne želi da im se Hrvati u svijetu “petljaju” u njima unosan posao. Nepoželjan je svatko, bilo iz dijaspore ili domovine, tko nije u njihovoj “igri” ili onaj tko nema izbora nego biti poslušan. Vladajuća sekta ne želi čuti istinu, da država koju su hrvatski branitelji krvlju obranili postaje hrvatska samo po formi, samo po granicama, a sve manje je hrvatska po sadržaju. Dijaspora dobro uviđa i osjeća proces othrvaćivanja kulture, jezika, školstva…, a o medijima da i ne govorimo. Ne “ohlađuje” se ona prema domovini, nego prema strukturama moći koje to dopuštaju i u tome sudjeluju. Oni koji su se našli izvan Hrvatske ne bi se smjeli “hladiti”. Ako ništa, nek glasuju, pomažu svoje i one koji pozitivno u domovini rade; nek kupuju zemlju, kuće, stanove radi sebe i svojih potomaka; nek dolaze, dovode svoju djecu i unučad; nek mladi dolaze ovamo studirati, volontirati… Spomenuli ste medije, što dijaspora od medija najviše prati, čita? Ponajviše prati portale. To je najlakše i najbrže. Ali dijaspori ne može u glavu da su u Hrvatskoj mediji toliko ne-hrvatski i anti-hrvatski, otvoreno ili onako “ispod žita”. Portali, podcasti, YouTube i sva moderna komunikacijska sredstva su dobro došla. Hvala Bogu da ih imamo. Povezala su nas kao nikada dosad. U hrvatskom slučaju, da nije portala ne bi se gotovo mogao čuti nikakav glas osim onih koji kontroliraju redovna sredstva javnog priopćavanja. Ali, treba imati na umu da su portali (osim što na njima ima provokatora) i moderni društveni “ispušni ventili”. Mnogi “ispušu” svoja nezadovoljstva, frustracije i gnjev pišući komentare na portalima, ili kad nazovu nekakav TV kanal ili radio koji traži mišljenja o nekoj vrućoj temi. Ljudi se osjete bolje jer su “im sve rekli”. A od toga nikakva korist. Kruže dopisi, pisma, poruke, reakcije… Radi se emocionalno i stihijski, i sve se “razbija” kao morski valovi o hridine. Nek se piše i čita, ali je važnije konkretno raditi. Ako se želi prilike mijenjati onda se treba solidno organizirati, doći do političke moći i provoditi pozitivne reforme. Dijaspora će pomoći kad vidi da se ne radi o praznim domoljubnim frazama ili mogućim diverzijama, nego o ozbiljnu, pozitivnu radu za budućnost. Na političkoj sceni je bilo i ima takvih pokušaja ali nakon prvih koraka nekako se pojedinci (čast iznimkama) i skupinice brzo uhljebe, umreže i postanu “obični” političari. Vi premošćujete dva svijeta, američki i domovinski. Gledajući s takvog mosta, kako vidite prilike u Domovini? Možda je bolje mnoge stvari ne vidjeti, ili praviti se da ih ne vidimo! Hrvati općenito su plemeniti, osjećajni, spremni su pomoći, ne gube vjeru i nadu … To vidimo kadgod je neka potreba, nevolja, potres… Osobno se divim njihovoj tolikoj strpljivosti s birokratima, birokratskim zavrzlamama, teroru banaka, potvrdama, dozvolama, uvjerenjima, potpisima, bilježnicima, sudovima, žigovima, vezama… One koji su došli, recimo iz vrlo uređene Švicarske ili drugih uređenijih država, ovakve stvari izlude. Naučili su na brzo, učinkovito i profesionalno rješavanje svih pitanja i problema. Državni, županijski, gradski, općinski uredi i u njima zaposlenici su u službi narodu. Kod nas ide nabolje, ali ne znam zašto tako sporo. Od svega u Hrvatskoj je najlakše zapaziti da se mijenjaju stranke na vlasti – desni, lijevi, hibridni; izmjenjuju se predsjednici vlada, predsjednici države, zastupnici u Saboru…, ali jedno je konstantno: položaj i moć gospodina Milorada Pupovca! On je doživotni “potkralj”, nametnuti ban u Hrvatskoj. Njegova “dinastija” je postojana i nedodirljiva. Naravno, nije to njegovom zaslugom, nego onih koji mu to omogućavaju. Što kažete o “srpskoj Dari”? Ništa novoga! Srbi, odnosno velikosrbi, su jasni kao sunce. Ako nekima nisu, onda su slijepi ili im se “usmrdio mozak u tikvini”. “Oluja” označava poraza velikosrpske vojske, ali ne velikosrbizma. Oni su izgubili na bojnom polju, a sad ratuju na druge, njima dobro poznate, načine. “Dara” je pucanj iz starog arsenala pa me nije nimalo začudila. Ali je ipak pucanj u prazno! Nakon negativnoga prikaza filma u Los Angeles Timesu, uputio sam pismo Uredništvu, dao podršku piscu osvrta i upozorio na način brojenja ratnih žrtava u Titovoj državi. Iznio sam im primjer mog oca, civila s petero djece, kojeg su komunisti nakon Križnog puta ubili, potom ga uračunali među žrtve okupatora i za njega Nijemcima podnijeli račun od 600.000 dinara. To sam pronašao za njega i 17 drugih žrtava iz mog i susjednog sela među dokumentima poratnog Mjesnog odbora. Za njihove živote od Nijemaca su ukupno tražili 16,920.000 dinara, oko 5 milijuna današnjih američkih dolara. Naslovnice o Srbima su naša svakodnevica, bilo o “Darama”, političarima, patrijarhu, glumcima, športašima, pevaljkama, kriminalcima…., a o Pupovcu da i ne govorim. “Hrvatski” medij se pobrinu da je to tako. Na primjer, Vučić “izvali” da je istarska malvazija “đubre”. Namjerno, dakako. Sve tiskovine, TV, radio, portali u Hrvatskoj i “regionu” o tome “bubaju”. On se drugi dan Istri ispričava i mediji opet imaju o čemu “mliti”. Ili, vrtjela se priča da će srpski patrijarh govoriti na Bandića pogrebu, a drugi dan da ne će. “Srbi svi i svuda”! Zamislite da prođe tjedan ili deset dana da “hrvatski” mediji šute o Srbima i Srbiji, velikosrbi bi “zviznuli”, a i svi jugo-nostalgičari. Nažalost, na hrvatskoj strani ne vidim nikakve strategije protiv današnje velikosrpske agresije. Čuju se kojekakve šture vladine izjave i na tome sve ostaje. Vi ste prije pada komunističkog sustava i bivše države objavili članak u tada emigrantskoj “Hrvatskoj reviji” u kojem govorite o potrebi “druge revolucije” u hrvatskom narodu. Kako ta ideja izgleda nakon 30 godina? Tu se radi o revoluciji duha. Naime, nije bilo realno očekivati da će se moći graditi bolju budućnost na duhovnim i mentalnim temeljima propalog komunističkom režima i države. Nažalost, kod nas nije bilo ni simbolične lustracije da bi barem tako rekli: Odričemo se starog totalitarističkog sustava. Dok su jedni ratovali, drugi su učvršćivali svoje pozicije moći, materijalne i političke. U partiji su se barem bojali šefa partije i jedni drugih, a sad se ne boje nikoga, ni Boga, ni zakona. Kod nas su prilike podosta “smotane”. Naime, trebalo bi mijenjati opću kulturnu i političku atmosferu. Ali kako mijenjati kulturu duha kad oni koji uhvate vlast, nameću svoje kulturne i moralne vrijednosti a “onim drugima” ne daju blizu ni politici ni kulturi. Ovima iz politike nije do gajenja i čuvanja hrvatske kulture i jezika, a zdravije kulturne snage nemaju snage ni utjecaja na politiku. One su na marginama. Zato je važno da ljudi mladi, zdravi, sposobni, od karaktera, domoljubi…(p)ostanu djelatni na kulturnom i političkom polju, da se ne boje, da se ne predaju, kao što se nisu predavali ni naši branitelji na bojnom polju. Neki stalno prodaju maglu o “ustašama” jer to je instrument zašutkivanja i izgona iz javnog prostora. Kad bi zaista u Hrvatskoj ili vani bilo ustaša, to bi itekako odjeknulo. Sad je potrebno okupljati snage za pozitivne reforme, a ne za pobune i revolucije. Takve snage bi trebale pristizati od pojedinaca, udruga, kulturnih ustanova i svih koji žele sebi, narodu i hrvatskoj državi bolju budućnost. Ponekad se reforme dogode i pod vodstvom koje karizmatične osobe, ali ovakvih nema na vidiku. Zato, budimo što jesmo, mijenjajmo na bolje sebe, budimo pozitivno kreativni pa ćemo doprinijeti boljoj budućnost svojoj, hrvatskog naroda i svijeta u kojem živimo. Ante, velika Vam hvala na ovom doista ugodnu razgovoru i dosadašnjoj suradnji. Nadamo se i radujemo daljoj suradnji s Vama osobno i s „Biligom“, na dobro našeg naroda i Domovine, i na slavu Božju!