85. godišnjica rođenja Virgilija Nevjestića

Na svijet je Virgilije Nevjestić došao 22. studenoga 1935. godine u hercegovačkom selu Kolo pokraj Tomislavgrada. Veći dio svoga života proveo je u Parizu, a prema njegovoj želji cjelokupna ostavština vraćena je u domovinu. Virgilije Nevjestić – tihi skitnica koji je postao najbolji francuski grafičar – rođen je na današnji dan prije 85 godina. Na svijet je došao 22. studenoga 1935. godine u hercegovačkom selu Kolo pokraj Tomislavgrada. Realnu gimnaziju završio je znameniti umjetnik u Tomislavgradu, a od 1953. godine školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je pohađao Školu za primijenjenu umjetnost (odjel slikarstva) i večernju gimnaziju. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (pedagoški odjel) diplomirao je 1963., a nakon toga nastavio je dvogodišnje usavršavanje na Odjelu grafike kod prof. Marijana Detonija. Godine 1966. dobio je prvu nagradu na IV. zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike, a iste godine ostvario je prvi značajniji međunarodni uspjeh osvojivši drugu i otkupnu nagradu na I. međunarodnoj izložbi grafike u Krakowu. Nevjestić je 1967. sudjelovao na V. Biennaleu mladih u Parizu i odabrao taj grad za mjesto u kojemu će djelovati sljedećih 40 godina. Tijekom 1968. počeo je usavršavati grafičko umijeće i otiskivati svoje ploče u atelijeru Johnnyja Friedlaendera, slušao je predavanja iz povijesti umjetnosti akademika Renéa Huyghea, a uz brojne nastupe na kolektivnim izložbama i prve samostalne izložbe, najznačajniji događaj za Virgilija Nevjestića 1968. godine bilo je upoznavanje Danielle Brikar, njegove buduće supruge, stoji u Nevjestićevom životopisu. Nevjestić je redovni gost godišnje izložbe u pariškoj Nacionalnoj biblioteci, a 1970. izabran je u društvo “Livre Français” nakon čega sudjeluje na skupnim izložbama recentnih francuskih grafičara. Prvi put sudjeluje na kultnom Salon de Maï, na kojem će izlagati sljedećih šest godina. Od Ministarstva kulture Francuske dobiva atelijer na Montparnasseu i kupuje tiskarsku prešu na kojoj je otisnuo većinu svojih grafika.

Na izložbi originalnih grafika Pariške škole po prvi put izlaže u prestižnoj galeriji La Hune zajedno s umjetnicima kao što su Hans Hartung, Johnny Friedlaender, Max Ernst i drugi. Nakon prve samostalne izložbe u pariškoj galeriji La Hune 1972. godine proglašen je najboljim grafičarom u Parizu. Iste godine nastaje velika grafička mapa Journal du Vagabond, svojevrstan dnevnik koji sadrži po jednu grafiku za svaki dan protekle godine. U Zagrebu je ušao u krug umjetnika okupljenih oko Galerije Forum, izlagao je s njima na I. izložbi i surađivao sve do razlaza 1976. godine. Nevjestićevo šire intelektualno okruženje u Zagrebu činili su violinist Tonko Ninić, slikar i grafičar Pero Maruna, pjesnici Dragutin Tadijanović, Boris Maruna, Željko Sabol i Zlatko Tomičić, a u Parizu se družio sa Samuelom Beckettom, Andréom de Richaudom i Pablom Nerudom. Godine 1978. zapošljava se u Francuskom institutu za restauraciju umjetničkih djela (IFROA) kao profesor anatomije i perspektive, a ubrzo postaje voditelj instituta. Kasnije počinje voditi i posebnu ljetnu školu restauracije fresaka u Saint-Savin sur Gartempe. Vrhunac karijere ostvaruje 1982. godine, kada je postao prvim hrvatskim slikarom koji samostalno izlaže u Beaubourgu (Itinéraire d’un graveur). Na poziv Muzeja La Fontaine povodom 366. obljetnice rođenja La Fontainea 1987. godine samostalno izlaže bibliografsko izdanje Fables de Jean de La Fontaine u galeriji La Chancellerie. Iste godine utemeljuje L’académie Virgile na kojoj obrazuje generacije mladih grafičara, slikara i restauratora. Za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj 1992. godine, Nevjestić donira 60 radova za prodajnu izložbu Sloboda u Rijeci i Puli, prihod koje je bio namijenjen obiteljima poginulih branitelja i obnovi sakralnih objekata u Hercegovini. Tragična ratna zbivanja u domovini nadahnuća su za djela koja nastaju u tom razdoblju – četiri mape pod naslovom Praskozorje: U počast hrvatskom narodu, predstavljene 1993. godine na izložbi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. U listopadu četvrti i posljednji put samostalno izlaže u La Hune, nakon čega ga francuska kritika svrstava u sam vrh pariške i europske grafičke umjetnosti. Potkraj 1998. godine priređena mu je retrospektivna izložba u Galeriji Klovićevi dvori. Tom prigodom tiskana je i velika monografija autorice Biserke Rauter Plančić. Neutješan nakon smrti supruge Danielle u ožujku 2003., Nevjestić sve manje izlaže, a likovni izraz zamjenjuje poetskim pišući pjesme posvećene svojoj jedinoj ljubavi. Virgilije Nevjestić – slikar, grafičar i pjesnik, umro je 25. kolovoza 2009. u Parizu. Iako je taj grad odabrao kao mjesto življenja, prema njegovoj želji cjelokupna ostavština (koju čini 10 tisuća grafičkih ploča) vraćena je u domovinu, za kojom je uvijek čeznuo i čije nedovoljno uvažavanje nikada nije prebolio. Godine 2011. Franjevačka galerija u Tomislavgradu otvara “Galeriju Virgilija Nevjestića” koja čini dio stalnog postava te predstavlja hommage ovom velikom umjetniku. U prozoru nebo U prozoru nebo U duši prostranstvo polja miriše Brazde grle pejzaže Zelene vode teku u pregršti Ja znam jednu dolinu gdje proljeće dođe iznenada cvrkut ptica Ispuni nebo do sunca. Pet jablanova Jednog je zasadio djed kad je majka rodila oca Dva je zasadio stric kad je djed oženio sina Dva je zasadio otac kad je majka rodila petog sina Otac je imao pet sinova Sad ima sina i pet jablanova. Htjednete li potražiti Htjednete li potražiti Moju riječ, Okrenite se suncu Htjednete li znati Gdje se nalazim Pogledajte zemlju Htjednete li čuti moj glas Široko otvorite oči I promatrajte krošnje lipa Sve dok drhtanje srca vašega Ne bude pjesma Poželite li biti sa mnom Sjednite na kamen i šutite. Iz kamena će rasti Iz kamena će rasti Nebo Kao što sad Raste tišina Biti ćemo U zagrljaju mjesečine Kad prolaznici Sjednu na kamen I kažu Tko smo Zapravo mi… Sagorjevati Sagorijevati kad se zlato njiše u krošnjama Jesen prska zrelim danom ljubav lastavica, tuga nestaje drhti… Sagorijevati na ponjavama lišća i nestajati u žaru vrelih boja… Sutra, Kad me više tu ne bude, Tko će otvoriti ovaj notes I pročitati riječi Koje je moja ljubav pisala… Ljubav nam je dala Sve. I bez nje smo ništa. Sutra kada uđeš U moje linije, Nepoznati putniče, Sjeti se, Da sunce, Koje te grije, I prije je grijalo sve one Koji su prije tebe bili U svim prostorima. Poklonit ću ti cvijet Poklonit ću ti cvijet školjku modru Ptica u nebu oglasit će ljubav. Na kraju igre zavitlat ću te u krvotoku kraj potoka. Kad se rastanemo školjka će biti bljesak ljubavi naše… Da se rastanemo pod ovim suncem Da se rastanemo pod ovim suncem dok smo nevini i svatko krene svojim putem, čuješ li me sunce prebirem svjetlost tvoju… Lišće umire Lišće umire Vjetar piše imena prolaznika U krošnje kestenja Beskonačnost Radosti, tuge Zatvara krug ljubavi. Rukama smo oduzeli nježnost Rukama smo oduzeli nježnost očima ljepotu lica glasu ime Prostranstva smo osvojili bjegovima što nam preostaje Dragana u ovom usamljivanju Svjetlost izbrazdana na pozadini neba malo tumbaranja u ponoćjima što smo ih zapisali u sljepilu mladosti Razapeti u dvije samoće Razapeti u dvije samoće Stršimo U maštama vlastitosti Udvaramo jedni drugima I krećemo U ništa Vjetar crta kišu Vjetar crta kišu prebire sjene između tebe i mene U grlu slutnje pale riječi ciče… U srcu nedorečene igre sahranjuju nježnost u prstima Između tebe mene tone svijet žudnji razapetih u sapete vjetrove mladosti… (IZVOR: hms.ba)