Portal Bild prenio analizu Valentina Grbavca
Treći entitet bi uništio političku elitu bh. Hrvata
Čelnici glavne političke stranke Hrvata u Bosni i Hercegovini možda vole pričati o trećem entitetu, ali u realnosti bi takav ishod – kao što oni dobro znaju – bio kraj njihove moći i njihove stranke.
Ivan Jozić, predsjednik Vlade većinskog hrvatskog kantona 10 u Federaciji Bosne i Hercegovine, je 22. ožujka izdao loše sročenu zabranu ulaza (u kanton) svih bh. državljana osim vojske, policije i zdravstvenih radnika tijekom pandemije koronavirusa.
Činjenica da nije bilo slučajeva koronavirusa u ovom rijetko naseljenom kantonu i da lokalna bolnica ima samo jedan respirator su iskorištene kao opravdanje za taj potez.
Međutim, zabrana je povučena za manje od 24 sata nakon što su istu mnogi bošnjački političari nazvali napadom na ustavni poredak zemlje, a uz to su prijetili tužbama i rekli da je to pokušaj Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), najveće hrvatske stranke u zemlji, da iskoristi pandemiju kako bi pokušali formirati zaseban hrvatski entitet u zemlji ili čak provedbu secesije.
Ipak, takve optužbe zanemaruju ključnu istinu o hrvatskoj političkoj eliti u Bosni i Hercegovini. Za njih, secesija nije cilj nego zadnje utočište izlazne strategije u najgorem scenariju u kojemu su svi prihodi iscrpljeni i njihova politička pozicija ugrožena.
Njihov stvarni cilj je zadržavanje političkog “statusa quo” koji im dozvoljava da ostaju na vlasti, upravljaju pokroviteljskim mrežama i izbjegavaju progon.
Većina Hrvata u Bosni i Hercegovini bi podržala stvaranje zasebnog hrvatskog entiteta, ili čak secesiju, a elita bi izgubila previše da uistinu podrži takvu politiku.
Dok se u ratu 1992.- 1995. u Bosni i Hercegovini većinom radilo o nacionalizmu, osvajanju i etničkom čišćenju, u miru iza toga se radi samo o pokroviteljskim mrežama i osobnim profitima za nedodirljivu političku elitu na sve tri etničke strane.
Korupcija, nepotizam, neefikasnost i stanje perpetuirane političke krize nisu manjkavosti već ključne odlike sustava izgrađenog u Daytonskom sporazumu 1995. godine.
Kao što je thinktank Međunarodna krizna grupa (ICG) objasnila u njihovom zadnjem izvještaju o Bosni i Hercegovini, ekonomija se u velikoj mjeri bazira na kompleksnom i neformalnom sustavu pokroviteljstava i korupcije. Državna služba je glomazna i većina poslova u javnom i privatnom sektoru ovisi o volji stranačkih dužnosnika.
Postavljanje lokalnih aparatčika na unosne direktorske pozicije u javnim poduzećima i prateći tok novca prema političkim sponzorima se mnogo ne razlikuje od organiziranog kriminalnog podzemlja koje uzima postotak po zapovjednom lancu.
Nije teško uvidjeti zašto politička elita želi zadržati takav kompleksan sustav koji im daje političku moć, ekonomsku korist i zaštitu od pravnog progona.
Tko stvarno želi treći entitet?
U posljednja dva desetljeća, nakon pada nesretnog i kratkotrajnog eksperimenta Hrvatske samouprave 2001. godine, nijedan značajan hravtski političar, bilo u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini, nije zagovarao secesiju i pridruživanje većinskih hrvatskih dijelova u BiH Hrvatskoj.
Takav stav djelomice može biti objašnjen posljednjim popisom Katoličke crkve (preko 98 % Hrvata u BiH su katolici). Samo dvije trećine bh. Hrvata živi granicu s Hrvatskom, dok jedna trećina živi u enklavama u središnjoj Bosni i kao manjina u gradovima s bošnjačkom većinom poput Sarajeva i Tuzle. Ovakva zemljopisna situacija čini secesiju neizmjerno težom.
Zbog toga je vrijednije fokusirati se na moguće oformljivanje trećeg entiteta.
HDZ je rijetko i obično uoči izbora zagovarao zaseban hrvatski entitet, ali bez bilo kakvog konkretnog plana oko toga kako bi izgledao i kako bi funkcionirao.
Kao što je ICG napisao u njihovom izvještaju o BiH: “Hrvatski entitet sam po sebi nije nužno loš. On bi riješio mnoge probleme: više ne bi bilo potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, odnosno entiteta i općina, bi mogao biti konzistentan kroz Bosnu. Umjesto zamršene federacije entiteta i naroda, zemlja bi bila normalna federacija teritorijalnih jedinica, dizajn sa mnogim uspješnim europskim primjerima. Etničke kvote bi mogle biti zamijenjene regionalnim predstavljanjem i zaštitom temeljnih ljudskih prava”.
Dok su logističke prednosti hrvatskog entiteta jasne, pitanje je: što bi to značilo za trenutnu HDZ elitu? U jednoj od rijetkih anketa na ovu temu, 69 % bh. Hrvata je podržalo treći entitet u BiH, slično broju Hrvata koji misle da Opći izbori 2018. godine nisu bili slobodni i fer, kao i da nisu osigurali adekvatno predstavljanje svih grupa.
Podrška trećem entitetu u BiH je bila najveća u tri hercegovačka kantona, varirajući od 87 do 76 %, koji bi nedvojbeno bili glavni dio takvog entiteta, dok je podrška bila niža u kantonima gdje su Hrvati u manjini.
Prema popisu stanovništva iz 1991., 255.000 Hrvata koji žive u području današnja tri hercegovačka kantona predstavljaju samo 34 % ukupne hrvatske populacije. Ali u 2020., postotak Hrvata koji živi u tom području je porastao na otprilike 62 %, odnosno na 220.000 od 355.000 Hrvata. Stoga ne bi iznenadilo da se HDZ prikloni toj bazi koja trenutno predstavlja većinu Hrvata i deklarativno se zalaže za treći entitet. Međutim, što bi HDZ elite dobile ili izgubile ako bi se treći entitet stvarno formirao?
Okupljanje Hrvata oko zastave
Prvo, HDZ elite bi izgubile mogućnost da okupljaju umjerene Hrvate oko zastave budući da bi problem bošnjačkog odabira hrvatskih predstavnika bio eliminiran. Da se podsjetimo, HDZ je od 1996. apsolutni vladar hrvatskih područja u Federaciji kada su osvojili 96 % glasova među hrvatskim strankama na visoko iregularnim izborima, da bi 2006. godine došli do osvajanja tek 46 % glasova, kada se stranka počela cijepati.
Godina 2006. je bila niska točka za HDZ, a ujedno i jedini put od 1990. kada nisu osvojili više od polovice glasova među hrvatskim strankama u Federaciji.
Te 2006. godine, Željko Komšić je po prvi put izabran u bh. tročlano Predsjedništvo. Izabran je 2006. i ponovno izabran 2010. i 2018. godine gotovo isključivo glasovima iz općina bez znatne hrvatske populacije.
HDZ je koristio tu činjenicu u kampanji za glasove, ne koristeći rezultate vlastite vladavine koji su bili očajni već igranje na strah od preglasavanja od bošnjačkih birača koji čine većinu birača u Federaciji BiH. Postotak HDZ glasova među hrvatskim strankama u FBiH se ponovno popeo od 46 % u 2006. do 66 % u 2010., pa do 73 % u 2014. i do zapanjujućih 81 % u 2018. godini.
Broj HDZ glasova se također više nego udvostručio, od 65.000 u 2006. do 144.000 u 2018. Ironično, čini se da je sam HDZ najviše profitirao od tri Komšićeva izbora u Predsjedništvo.
Trenutno, 14 političkih stranaka koje predstavljaju preko 90 % hrvatskih birača u Bosni i Hercegovini čine Hrvatski narodni sabor (HNS). Predsjedništvo HNS-a se sastoji od 15 HDZ dužnosnika, dok ostalih 13 stranaka ukupno imaju 13 mjesta. HDZ, dakle, ima većinu i može kontrolirati Skupštinu. U suštini, HNS je pomogao pacificirati oporbu koja se velikim dijelom odlučuje ne natjecati s HDZ-om zbog straha od bošnjačkog preglasavanja Hrvata ako se njihovi glasovi fragmentiraju.
Ali ako bi se formirao treći entitet, HDZ bi postupno gubio podršku budući da bi se opozicijske stranke mogle etablirati na kampanji o ekonomskim politikama, borbi protiv korupcije i nepotizma, smanjenju glomazne birokracije, nudeći bolje obrazovanje i efikasniju javnu službu.
Uostalom, prema posljednjoj anketi Nacionalnog demokratskog instituta, postotak Hrvata koji krive korupciju i nepotizam kao vodeći faktor za emigraciju iz Bosne i Hercegovine iznosi duplo od postotka Bošnjaka i Srba koji navode taj razlog.
Dok svi u Bosni i Hercegovini vide političke stranke kao najkorumpiranije institucije, postotak je za 55 % veći kod Hrvata u odnosu na Srbe. HDZ bi se morao reformirati ili konačno biti u opoziciji nakon više od tri desetljeća vladavine. Bez straha od fragmentiranja, stvorio bi se prostor za nove hrvatske stranke koje bi se fokusirale na progresivne politike, uključujući implementaciju punog glasačkog prava za sve građane bez obzira na njihov identitet.
Ovo bi moglo biti ostvareno implementirajući odluke Eurpskog suda za ljudska prava, poput Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku, a to bi se učinilo stavljajući fokus na grupno predstavljanje umjesto grupnog pripadanja, kao što su učinile i druge konsocijacijske zemlje Europe.
Takve stranke bi također mogle zagovarati završetak sustava „dvije škole pod jednim krovom“ i upotrebe neustavnih simbola. Stvorila bi se nova prilika za raspravu o naslijeđu devedesetih i suočavanje s njihovim sramnim sjenama, uključujući šansu da se konačno preimenuje nekoliko ulica u nekim hrvatskim mjestima koje trenutno nose imena ustaških činovnika iz Drugog svjetskog rata.
Konačno, bez smetnje moguće podjele glasova i HDZ monopola, nove stranke bi mogle proširiti sporazum o izručenju s Hrvatskom kako bi konačno zatvorili rupu koju u oba smjera koriste tisuće ljudi kako bi pobjegli od pravde, uključujući bivše HDZ stranačke vođe, presuđene ratne kriminalce, korporativne kriminalce, ubojice i čak sportske menadžere.
Prijetnja pokroviteljskim mrežama
Još jedan benefit koji bi HDZ elite izgubile bi bile sve unosne pozicije u kantonalnim skupštinama i vladama, s obzirom na to da bi kantoni prestali postojati. Trenutno, HDZ ima 60 zastupnika i 36 ministara u šest kantona. To predstavlja više od petine svih zastupnika u kantonalnim skupštinama i više od trećine svih kantonalnih ministara.
Ovo su stotine dobro plaćenih poslova koje također stvaraju stotine drugih birokratskih poslova (vozači, tajnice, savjetnici, djelatnici u kantonalnim agencijama) na kantonalnoj razini namijenjenih vjernim HDZ-ovcima. Bez načina da zadovolje svoju pokroviteljsku mrežu i bez osiguravanja pozicija za lokalne činovnike, HDZ bi se jednostavno raspao u više stranaka. Ne bi bio prvi put da se to dogodi, kao što nam ilustrira primjer HDZ-a 1990 iz 2006. godine.
Formiranje trećeg entiteta bi također smanjilo broj visokih položaja (zastupnika, ministara, predsjednika) na federalnoj i kantonalnoj razini za više od 70 % od današnjih zaprepaštujućih 570. Kroz konsolidaciju odsjeka, tisuće javnih službenika više ne bi bilo potrebno, što bi godišnje uštedilo otprilike 200 milijuna KM, odnosno nešto više od 100 milijuna eura.
Ovaj novac bi se mogao koristiti za pobljšanje obrazovanja, zdravstvene skrbi i općenito boljitka bh. građana. Trenutno, novac se koristiti za nagrađivanje stranačkih poslušnika s ugodnim poslovima, a HDZ ima disproporcionalno velik komad tog kolača. Primjerice, obje kćeri i oba zeta trenutnog predsjednika HDZ-a, Dragana Čovića, su zaposleni u vladinim institucijama i javnim poduzećima.
Ukratko, u slučaju formiranja zasebnog hrvatskog entiteta, HDZ elita bi izgubila ekonomsku korist i tužiteljski imunitet koji trenutno uživaju. Čak i da su tvrdokorni nacionalisti, takav čin samosabotaže je teško zamisliv.
Međutim, puno njih je sve osim osoba s iskrenim uvjerenjima. Čović, koji je predsjednik HDZ-a 15 godina, bio je član komunističke partije prije rata te se identificirao kao Jugoslaven. Prije učlanjenja u HDZ 1994. godine, podržavao je socijalističku Udrugu za Jugoslavensku demokratsku inicijativu koja se protivila raspadu Jugoslavije. Njegova biografija pokazuje veliki pragmatizam. HDZ elite u BiH posjeduju gotovo nadljudski osjećaj za preživljavanje.
Da im je secesija stvarno cilj umjesto statusa quo, HDZ elite ne bi, izbore nakon izbora, formirali vladu na državnoj, entitetskoj i kantonalnoj razini nego bi odbijali usvajanje proračuna i započinjali raspadanje države.
Da im je cilj više autonomije, koristili bi sve dostupne ustavne mehanizme poput široke kantonalne autonomije i koordinacijskih vijeća između kantona kako bi ojačali hrvatsku poziciju u Federaciji.
Da im je cilj treći entitet, imali bi jasan javni prijedlog i lobirali bi za njega u međunarodnim centrima moći. Međutim, takav prijedlog ne postoji.
Trebamo odbaciti pretpostavku da hrvatska politička elita želi treći entitet ili secesiju i da rade na tomu kao cilju. To nije cilj nego izlazna strategija u najgorem mogućem scenariju kada presuše svi izvori prihoda, poput nedavno banktrotiranog poduzeća Aluminij – i kada njihova politička pozicija bude ugrožena bošnjačkim odabirom polovice hrvatskih predstavnika u federalnom gornjem domu, što bi izbacilo Hrvate i iz državne i entitetske vlade čime bi Bošnjaci unilateralno vladali Federacijom.
Do tada, bilo kakva priča o trećem entitetu će biti tek argument za ojačavanje izbornog rezultata.
Primjedbe