Zdenko Ćosić: Ni danas se ne oprašta Hrvatima što 1991. nisu bili naivni

Nakon prvih višestranačkih izbora u republikama bivše SFRJ bilo je jasna da će zajednička državna tvorena “svih naroda i narodnosti” nestati sa zemljopisne karte. Jednako tako, bilo je jasno da s tim neće olako pomiriti srpska politika koja je apsolutno dominirala u svim segmentima države “ravnopravnih” naroda.  Vojna snaga zemlje (JNA) ništa nije poduzela kad je nasilno ukidan status autonomija Vojvodine i Kosova (1988), ali je svim silama krenula u zaštitu poretka kad su ga “ugrozili” građani na slobodnim izborima!?

Već početkom 1991. godine, JNA protuzakonito i  nasilno oduzima oružje Teritorijalne obrane u vlasništvu općina. U rujnu 1991. godine JNA  zauzima Dubravsku visoravan i prodire u pravcu Slanog na jugu, čineći zvjerske zločine u selima nastanjenim Hrvatima. Istodobno zauzimaju aerodrom u Mostaru. Vojska pod snažnom komandom indoktriniranih uglavnom srpskih oficira, još je u ljeto 1991. godine zauzela Kuprešku visoravan i tako izolirala područje Hercegovine nastanjeno dominantno Hrvatima.

Predsjedništvo R BiH, kao “vrhovni  zapovjednik Oružanih snaga BiH”, snaga kojih nema, muku muči s popunjavanjem novih članova.

Srpski članovi su napustili Predsjedništvo nakon referenduma, odnosno nakon međunarodnog priznanja BiH. Proces ostavki, razrješenja i ponovnih imenovanja trajat će do konca 1993. godine. Srbi su, pod vodstvom SDS-a i Radovana Karadžića, osnivali svoje “oblasti”, provodili referendum, da bi 24. listopada 1991. godine osnovali Skupštinu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bilo je iluzorno očekivati od novoizabranih vlasti u Sarajevu bilo kakvu zaštitu od pokrenute agresije.

Na sjednici Predsjedništva od 4. svibnja 1992. godine, Alija Izetbegović slikovito opisuje mogućnosti “središnjih vlasti” u Sarajevu: “… mi ne smijemo otjerati UMPROFOR iz Sarajeva, čovječe. Nemoj da se igramo sa njima. Oi su nam još jedino oko ovdje kroz koje gledamo svijet. Nema telefona, nema ničega više… Mi smo otkinuti, pošta nam ne radi, mi nemamo više veze sa svijetom.”

Izetbegović i njegova SDA, znajući da formalne institucije nemaju nikakvu moć i da su “otkinuti”, prvi su krenuli u osnivanje paralelnih jednonacionalnih političkih i (para)vojnih institucija.

Početkom svibnja 1991. godine osnovana je Patriotska liga, kao stranačka vojna formacija, odnosno oružano krilo Vijeća nacionalne obrane muslimanskog naroda. Sve se to događalo prije osnivanja Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, 18. studenog 1991. godine.

Dok su Muslimani (Bošnjaci) osnivali svoje jednonacionalne političke i vojne strukture, javno su iz službenih institucija pozivali  agresora (JNA) da čuva mir u zemlji!?  Ni danas se ne oprašta Hrvatima što nisu bili naivni.

Ni danas se  kao ni tada ne prestaje upirati prstom i optuživati Hrvate što su organizirano branili svoje postojanje. Nisu bili lojalni središnjim vlastima!? Istim onim vlastima koje su bile “otkinute” od ostatka svijeta. Istim onim središnjim vlastima kojima je predsjedao Alija Izetbegović,  izdavao priopćenja, pregovarao i razmjenjivao pisma o miru i suradnji, a istodobno osnivao jednonacionalne političke i vojne institucije.

Po priznanju Sefera Halilovića, Patriotska liga je još u veljači 1992. godine, dakle prije priznanja BiH, imala 120 000 ljudi. Jesu li ove paravojne formacije zaštiti narod (Muslimane) od agresora JNA, najbolje govore zaključci Predsjedništva BiH sa sjednice nakon održanog referenduma, 2. ožujka 1992. godine.

Zaključak pod brojem 6 najbolje gori: “da se odmah raspusti Krizni štab Predsjedništva SRBiH , sa Ejupom Ganićem na čelu kao neustavni organ da se hitno razoružaju paravojne formacije “zelene beretke” koje javno djeluju u Sarajevu, štiteći, između ostalog, i kriminalce – počinioce zločina.”

Tako su zaštitnici kriminala i počinilaca zločina promijenili dresove i ušli i formalno u “središnje” institucije. U fabriciranom javnim narativu, HZ Herceg-Bosna je podrivala te institucije, a zelene beretke su ih ojačale!?

Upornim pokušajima dekonstituiranja hrvatskog naroda u BiH i danas su najveće prepreke upravo HZ HB i HVO koji nisu podrivali središnje institucije, (nije ih niti bilo potrebno podrivati) nego su branili svoj narod od agresora.

Svijest o tome i danas je najbolja obrana, ne samo hrvatskog prava u Bosni i Hercegovine, nego same Bosne i Hercegovine kao zajednice jednakopravnih naroda. Ako je takva BiH cilj “središnjim” patriotima!?

Zdenko Ćosić / Dnevnik.ba