PRALJAK JE DAVNO PROZREO IZDAJICE I KRETENE

S prijezirom. Odbacujem!

S prijezirom odbacujem vašu presudu.
General Slobodan Praljak, Den Haag, 29. studenoga 2017.

Htjedoh preskočiti ovotjedni tekst. Nekako mi je mučno, tijesno, mračno. Vidim da će domaće i međunarodne protuhrvatske snage obezvrijediti i osobu i čin, da će disciplinirati nedisciplinirane populiste, da će cenzurirati sve i svakoga, da će presudu na kraju inkluzivirati „na ove prostore“. Zato treba „smiriti tenzije“. Ako ih smire u hrvatskim redovima zadržat će dosadašnju „političku stabilnost“ Hrvata „na ovim prostorima“, narušenu Praljkovom bočicom otrova. Prevesti će nas i ovdje i u Bosni i Hercegovini žedne preko vode.

Prema njihovim kriterijima zajednički zločinački pothvat sastoji se u tome što smo si devedesetih uzeli previše slobode. Nama je namijenjena jugoslavenska sloboda pod beogradskom čizmom, a čini se i mudžahedinskom logikom. Politička poruka Praljkove bočice i dragovoljnoga odlaska u smrt visoko nadilazi, naime, posttuđmanovsku politiku „stabilne haaške kolonije“ započete po 3. siječnju godine 2000. Zato treba hitno gasiti vatru, kako u Zagrebu, tako i u Mostaru.

Jedino suđenjem izdajicama mogu se dugoročno „smiriti tenzije“

Evo razmišljanja zbog kojih sam mislio apstinirati, a onda odustao, kad sam se uvjerio u novo peglanje „po glavi stanovnika“. Prvo, kad bi sad netko postavio spomen ploču generalu Slobodan Praljku s natpisom „S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ vlast bi je zajedno s oporbom proglasila protudržavnom. Plenković kaže da Hrvatska poštuje presudu, premda mu je prije četiri dana bila neprihvatljiva. Navodno nije zadovoljan samo nekim dijelovima presude. S kojim je dijelovima zadovoljan?

Drugo, je li optuženik u objedinjenom procesu koji premine tijekom izricanja presude preminuo kao presuđeni „ratni zločinac“ ili je preminuo kao nevin čovjek. Čini se da je u ovome trenutku baš ovo pitanje najbolnije za haaški kupleraj i njegovu klijentelu „na ovim prostorima“. Da nije bilo Praljkove bočice, sve bi bilo svršeno u tišini. Zato je izuzetno važno utvrditi točno vrijeme preminuća. Po svemu sudeći General je preminuo u sudnici prije izricanja cjelovite presude, a svakako prije negoli je primio pisani otpravak presude. U tom slučaju preminuo je kao nevin čovjek. Što je bio i jest sve i da je umro poslije izricanja presude u bolnici.

Treba, međutim, i glede prijezira i glede odbacivanja napraviti korak više. I napraviti katalog o tome što sve i koga sve treba vjerodostojno prezreti i vjerodostojno odbaciti. Na temelju toga strateški važnoga kataloga za sadašnjost i budućnost države i nacije, istine i pravde, stvoriti nacionalni konsenzus. A potom razraditi taktiku provedbe s pripadajućim akcijskim planovima. Ako su se mogli smišljati i provoditi akcijski planovi koji su mic po mic, godinicu po godinicu, doveli do presude, onda se valjda pila može okrenuti.

No, prije svega – uhititi izdajice. Tenzije se mogu vjerodostojno smiriti jedino pravednim i brzim suđenjem pred domaćim sudom izdajicama za zajednički zločinački pothvat. Uz ovaj pravni pristup smirivanju tenzija postoji i onaj drugi – demokratski. Prijevremeni izbori. Ako pravni pristup zakaže. Na Hrvatsku je 29. studenoga izvršena međunarodnopravna agresija uz pomoć pete kolone. Ako se na to ne odgovori, onda to znači da je hrvatska država kapitulirala, tj. da je okupirana.

Specifično i originalno izbjegavanje izražavanja žalosti

Stanje je ovakvo: Hrvati u žalosti. Ne daju im dan žalosti. Ni minutice šutnje za generala Praljka. Koja kretenska odlučnost i petokolonaška ustrajnost! Samo u proteklih 14 godina napravio je za istinu, koja oslobađa okova svih vrsta – pa i okova kretena i izdajica, više od državnih ustanova i demokratskih nam legitimiteta. Njegov četrnaestogodišnji rad sabran u knjigama kao plod obrane od konstrukta tužbe, iako je sa stajališta istine vrhunsko opće dobro u Hrvatskoj je službeno oporezovani šund.

Je li posrijedi kretenluk ili izdajluk, sa stajališta protuhrvatskih posljedica potpuno je svejedno. To je glede zaštite nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti – luk i voda. Od rješenja o šundu do osude Hrvata kao jedinih krivaca za „rat na ovim prostorima“ mali je korak za čovječanstvo, ali veliki za hrvatski put u pakao.

S prijezirom, hoću reći, odbacujem rješenje o šundu i minutu šutnje „za sve žrtve“ djelomično popunjene sabornice, koju lažno prikazuju kao minutu šutnje za hrvatskoga branitelja Slobodana Praljka. Kakav bi to državni sabor bio, koji minutom šutnje ispraća autora šunda? Ovako je pak ostao mesić-pusić-josipovićevski dosljedan.

Sabor je u istome sastavu ne tako davno održao minutu šutnje za preminuloga Predraga Matvejevića, koji je u nepostojeći zajednički zločinački pothvat hrvatske agresije na BiH utrpao i tri „talibana“, znamenita hrvatska književnika i dokazana rodoljuba. S prijezirom nju sam već ranije odbacio. Matvejević je u temelju Jugoslavije i haaške presude. Praljak u temelju hrvatske države. Sudeći prema kriteriju minute šutnje Hrvatska živi u Jugoslaviji. Nju s prijezirom odbacujem, bez obzira na rezultate prvoga referenduma. U bilo kom obliku, što je stajalište utemeljeno na Ustavu Republike Hrvatske.

Stabilnost prije i poslije Praljkove bočice

Odavno s prijezirom odbacujem haašku politiku i haaški kupleraj i haaški kolonijalni mentalitet kojima nam oduzimaju dostojanstvo i budućnost. I petokolonaše. S prijezirom odbacujem izdaju i veleizdaju. Judeke i yudeke. I one koje su trebali a nisu dosad locirali, uhitili, transferirali i sudili im za zajednički zločinački pothvat dugoročno suprotiv Hrvatima. „Na ovim prostorima“, dakako, na kojemu se govori „zajedničkim jezikom“. Jugoslavenskim hibridom, kakav ovih dana demonstrira kontradiktorni „glasnogovornik“ haaškoga kupleraja.

S prijezirom odbacujem „poruke smirivanja i ohrabrivanja“ sve dok u zaptu ne vidim autore „tajnoga svjedočenja“, „slučajne države“, „ustaških zmija“, „konglomerata loših politika“, „agresije na BiH“, „brijunskih transkripta“, „topničkih dnevnika“, „prekomjernih granatiranja“, „zajedničkih zločinačkih pothvata“, „suočavanja s prošlošću“, „ovih prostora“ i drugih dosjetaka koje su sve stale u malu bočicu Velikoga Ratnika. Hajka na „znane i neznane“ već je počela, a službena Hrvatska službeno putuje objaviti poruke smirivanja (hrvatskih tenzija) i ohrabrivanja (u političkoj stabilnosti „regiona“). I „zapaliti svijeću“. Kome? Autoru šunda?

Koga će se unatoč kroničnome nedostatku proaktivne politike smirivati i ohrabrivati? Hrvate. U BiH. Ovi u Hrvatskoj već su politički stabilni do neprepoznatljivosti. I poslije haaške bočice Hrvatska dokazuje da je stabilna haaška kolonija. Zašto Hrvate, a ne Bošnjake ili Srbe u BiH? Da ne naruše uspostavljenu stabilnost (jer Bošnjaci i Srbijanci su stabilni, kaj ne?), da ne skrenu s tračnica političke korektnosti u populističke zablude. Da se inkluziviraju u odluke „visokih predstavnika“. Da sve ostane kao i prije Praljkove bočice. A ne može više ništa biti isto, jer je sve s prijezirom odbačeno.

Odricanje od Praljka i Praljkovo odricanje od judeka i yudeka

Praljkovo – s prijezirom odbacujem! – komotno može odmah zamijeniti HOS-ovo – za dom spremni. Ima istu snagu i zahtijeva istu hrabrost. Kakve nema bijeda hrvatskoga višestranačja, ovdje i tamo u BiH. Nijedna stranka ovih dana nije dala službeno priopćenje i izrazila svoje službeno stajalište o presudi i sudištu, otrovu i Praljku, kamoli o kontinuitetu izdaje.

Kalkulanti kalkuliraju. Sluge služe. Glumci glume. Lašci lažu. Razvodnjavaju dimenzije i presude i tragedije. Istrenirali su poze na 3.000 prethodnih sličnih sudbina hrvatskih branitelja, na ustavnom zakonu o suradnji koji se ovdje čita kao zakon o dopuštenoj izdaji, na primanju neprihvatljivih optužnica i slanju hrvatskih branitelja u međunarodni kupleraj.

I u smrti službena se Hrvatska odrekla generala Praljka i njegova „šunda“. Službeno su svi naši destilirani judeki i yudeki stali u sad već povijesnu, epsku, bočicu. A sad, poslije „29. novembra“ i oni znaju – Praljak ih je službeno izbacio sa svojega sprovoda. Tko bi normalan želio sprovod s toliko šunda u tužnoj povorci?! S prijezirom ih je odbacio još prije dvije godine! Ni grob ne želi. Što će mu na njemu vijenci judeka i yudeka?

Kad je trebalo, da se zna, Praljak je bio za dom spreman, a majstori politšunda nisu ni onda, niti kasnije. Ni u Sunji, ni u Bosni, ni u Hercegovini, a niti u Haagu. Svi oni znaju da je rješenje bh čvora i desubjektivizacije Hrvata revizija Daytona, ili uspostava trećega entiteta. Trećega nema. Niti će ga biti. Što o tome kažu hrvatski demokratski legitimiteti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Ništa.

Poznata je Praljkova izjava iz doba kad su mu tek pakirali: „Ako ćemo mi završiti u Haagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka će pokoljenja reći da je netko bio kreten i izdajica, a netko častan čovjek“.

S prijezirom, dakle, odbacujem kretene i izdajice, jer mi se ne da čekati da to učine nova hrvatska pokoljenja. Ako ih bude „na ovim prostorima“. A i termin „ovih prostora“ – otrovni destilat Jugoslavije – također s prijezirom odbacujem.

Politički i pravno, etički i braniteljski. Fuj.

Zato sam, začepivši nos, odustao od apstinencije.

Nenad Piskač / HKV