Hrvati imaju problema s pamćenjem već odavno. a vođa nema
Paralela ima puno. Zaključci su jasni. Opet ista arena pravde-nepravde. Smrt generala Praljka doziva u pamet smrt Zvonka Bušića.
Smrt obojice doziva u pamet starog dobrog Sokrata koji se nalazio u zatvoru zbog osude donesene na temelju nepravednog zakona. Sva trojica zbog nepravde oduzeše si život.
Za Sokrata je istina bila bitna ili najbitniji dio života. Zbog toga je popio otrov. Otrov je popio jer onaj koji je osuđen na smrt prema zakonu treba ostati u zatvoru i umrijeti, no Sokrat nije htio da ga pogube jer bi ga ubili zbog nepravedna zakona. Stoga za njega smrt bijaše da, a ubijanje ne.
Velikom Sokratu bijaše suđeno zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih on nije htio odustati. “Pa je tako postao žrtva onoga protiv čega se borio cijeloga života: povodljivosti mase za netočnim činjenicama (koje su za njegova suđenja bile spretno priložene poroti od 501 Atenjana). Sokrat je svoj kraj dočekao potpuno mirno i staloženo, svjestan nepravde koja mu je učinjena od vlastitih sugrađana koji su ga optužili i osudili.
Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su uvidjeli učinjenu nepravdu te su mnoge stvari za koje se Sokrat zauzimao promijenjene te je od onda bio slavljen u Ateni, dok su njegovi tužitelji po više povijesnih izvora bili ili ubijeni ili su si pak sami presudili”. Sokratu, kada je umro 399. godine prije Krista, bijaše 71 godina života.
I Bušić i Praljak i tisuće hrvatskih branitelja učiniše to jer rat mogu podnijeti, ali nepravdu ne. To se samo pravednicima događa. Oni koji su krivi, oni se nikada ne ubijaju! Razumijem ih. Jer ljubav prema istini jest vrhovni zakon!
Nerazumna šutnja
Zvuči prilično slično. Svijet nepravde postoji stalno. Svijet pravde mora se boriti. Međutim, dok optužbe lete na sve strane, treba se pitati zašto su se Hrvati borili pa onda ušutjeli? I stalno šute! Kada im je predsjednik početkom ovog stoljeća izdao vlastitu državu, Hrvati su šutjeli. Kada im je sljedeći predsjednik činio isto, Hrvati su šutjeli.
Kada su im arhive kopali, kopirali i dovozili, i tajno i javno, Hrvati su šutjeli. Kada najjača stranka bira čovjeka koji je onom prvom bio šegrt, Hrvati ga uzdižu do neba. Kada im mijenjaju ploče, a to znači brišu povijest u ime anti-nečega, Hrvati šute. Kada im novinari pišu i govore samo po narudžbama, Hrvati šute. Kada im je glavni čovjek na tzv. Hrvatskoj televiziji provokator svega hrvatskoga oni šute.
Kada novinar koji voli Hrvatsku kaže istinu, moćni uime neke tzv. hrvatske vlasti maknu ga s te iste televizije, Hrvati šute. Kada ruše u vlasti one koji govore istinu, a dovode one koji su okupirali tu istu istinu, Hrvati šute. Kada im uče djecu samo o Neretvama i Savama, a ne o domovini nastaloj na muci djece i žrtvi ratnika, Hrvati šute. Šute, šute…
Nerazumno! I šutnja mistika ima svoje vrijeme javnosti. Vrijeme je odavno bilo za istinu, sada je vrijeme za njenu revoluciju. Ako nije tako, onda besmisla ima i za privatizaciju.
Susjedi
Povijest Hrvata južno do Save i zapadno od Drine bila je mučna kroz sva stoljeća. Gaženi, progonjeni, ubijani, nabijani na kolac, živi oderani, iskorištavani, korišteni u pogodbe raznih interesa onih moćnih, živjeli su teško i patili pod svim režimima. Nikada ih ni jedan režim, vlast ili moć nisu štedjeli ili pravedno prema njima postupali. Turci su im pak zauvijek pečatili sudbinu i jezikom i sabljom. U novije doba oni se nazvaše Bošnjacima. Da, i točno je to, jer po njihovome drugima tamo nema mjesta, zemlja je samo njihova.
Hrvati naivni: u dijaspori te susjede nazivaše cvijećem, a u domovini saveznicima. Dok su im spašavali obitelji tijekom rata u stotinama tisuća, probijali obruče i oslobađali ih od terora, oni im – po već njihovoj staroj tradiciji – nepravdu i laž natovariše. Iza leđa jer tako uvijek bijaše! Hrvati imaju problem s pamćenjem, a vođa već odavno nema. Pali svijeću i traži. Vrijeme je!
Fra Jozo Grbeš / Večernji list
Primjedbe