Potreba suočavanja društva s komunističkom prošlošću
Bruna Esih: ‘Moramo se suočiti s prošlošću, ne možemo je resetirati ni popraviti”
I u našim privatnim životima neriješeni problemi stvaraju teret, frustracije i iskrivljuju sliku. Onaj tko ima hrabrosti suočiti se s lošim stranama sebe i snage da ih mijenja iz svake će problematične situacije izaći zreliji i bolji. Samo ako stvari ispravno detektiramo i rasvijetlimo ih moguće je započeti proces promjene. Prošlost ne možemo resetirati, popravljati niti nam to može biti cilj, jer jasno je da se cilj postiže samo kretanjem naprijed. Ali moramo se suočiti s prošlošću, omogućiti cjelovit i ispravan uvid u nju i tako oblikovati uvjete za zdravu budućnost. To je logičan evolucijski i društveni proces, a u njemu ne žele participirati samo oni jako nečiste savjesti i oni kojima pozicije stečene u prošlosti i danas predstavljaju jedini način stjecanja osobne koristi.
Je li utvrđivanje istine o povijesti posao za znanstvenike ili i političare?
Iako ćemo danas često od političara čuti kako je to posao koji treba prepustitiznanstvenicima i istraživačima, s čime se u osnovi slažem, ipak njemu mora prethoditi politička odluka da se znanstvenicima i istraživačima omogući cjelovit uvid u povijesnu građu i izvore – otvaranjem svih arhiva, materijalnom i institucionalnom podrškom. No na kraju, opet je bitna politička volja koja će pokrenuti stručnu javnu raspravu i odlučiti o modelima zakonskih rješenja. U Hrvatskoj trenutačno svjedočimo tome da je kod onih koji se protive otvaranju pitanja suočavanja s prošlošću prisutan strah od gubitka pozicija moći i stoga im odgovara širenje poluistina i neistina o mogućim efektima tog procesa kao i ljudima koji se za njega zalažu. Protivnicima suočavanja s prošlošću odgovara neznanje, jer u njemu se krije čitava njihova moć.
Je li vaš motiv otvaranja ovih tema rezultat obiteljske povijesti, kako to obično biva?
Valjda se u našem društvu pretpostavlja da je sve što radimo motivirano vlastitim frustracijama i subjektivnim doživljajima. Ne, u mojoj široj i užoj obitelji nitko nije izravni stradalnik bilo kojeg rata ili državne represije, a takve su obitelji, uvidjela sam, u Hrvatskoj iznimno rijetke. Moramo kao društvo biti sposobni razumjeti nesreću drugih ljudi i prepoznati učinjenu nepravdu, ma kad se dogodila i bez obzira na to tko ju je prouzročio.
Franji Tuđmanu je uspjelo, barem na koju godinu, pomiriti te povijesne sukobe unutar hrvatskog nacionalnog bića. Zašto smo opet na početku?
Da je prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu to zaista uspjelo, mi danas ne bismo imali ovakve duboke podjele u društvu. 90-ih nas je ujedinioDomovinski rat. Zbog izravne ugroze hrvatskog teritorija i ljudskih života od velikosrpskog agresora bila je logična mobilizacija svih snaga, ali ne nužno i državotvornih. Ovo nije moja kritika predsjednika Tuđmana, jer njegova uloga u prijelomnim događajima i u stvaranju i obrani hrvatske države iznimna je i neupitna. Međutim, određeni procesi, kao što je suočavanje s prošlošću, koji su tada trebali biti započeti, propušteni su. Ideja predsjednika Tuđmana o svehrvatskoj pomirbi bila je plemenita, ali nažalost u tada zadanim okolnostima – neprovediva. Mirenje je, naime, dvosmjeran proces, ne možete pružati ruku onome tko je ne želi prihvatiti. Ako jedna strana zadržava sve svoje stare pozicije i svu moć i kapital koji iz njih proizlazi, onda druga strana i nema neke šanse nametnuti se kao ravnopravni partner. Kod nas se dogodilo upravo to – pomirba koja to nikada nije bila, niti može biti ako se napokon ne uspostave jasna pravila igre i, što je još važnije, ako se ne detektiraju njeni remetilački čimbenici. Takvi se danas prvi pozivaju na Tuđmanovu ideju pomirbe, a zapravo su zadnji koji su u njoj željeli sudjelovati. Od ideje pomirbe ne treba odustati, no, ipak, puno je koraka koji joj prethode.
Možda su politički lideri u pravu kada se vraćaju “ovozemaljskim” problemima, jer valja RH izvući iz gliba dna EU ljestvice. Zato bavljenje lustracijom više i nije u fokusu, zar ne?
Ovo su itekako ovozemaljski problemi! Nalazimo se u tom glibu i na tom mjestu – zato što su određene vladajuće strukture (većinom proizašle iz bivšeg sustava) pretpostavile vlastite parcijalne interese onim općim i državnim. Dokaz je tomu to što su se tijekom proteklih 26 godina izmijenile mnoge vlade s različitim programima „oporavka“ gospodarstva, zdravstvene i socijalne skrbi, hrvatskog sela i dr., no nisam sigurna da je ijedan proizveo bitan pozitivan pomak, a još manje da ga ljudi osjećaju. Nije samo stvar u mjerama, programima i njihovoj provedbi već i u tome tko iza njih stoji i u čijem interesu radi. Jedini interes koji bi bio u korist svih naših građana jest hrvatski državni interes u koji se svi kunu, a rijetki ga provode. Stoga je suočavanje s prošlošću daleko od apstraktnog bavljenja poviješću, ono je vrlo egzaktno i imalo bi vrlo konkretne učinke.
Znanstvenica ste, zašto je vaš izbor Plenković i HDZ?
Problematiku kojom se bavim smatram nadstranačkom i od šireg, nacionalnog interesa. S HDZ-om dijelim isti svjetonazor. Stavove SDP-a i g. Milanovića pak vidim dijelom cjelokupnog problema s kojim se kao država susrećemo. Kao pravni sljednici Komunističke partije Hrvatske oni je se nikad nisu javno odrekli ili osudili kršenje ljudskih prava i sloboda počinjenih u njezino ime. Nisu se odrekli ni partijske imovine, a pod svojim ključem još uvijek drže njezine arhive. Osim toga, neoprostiva je „mi ili oni“ retorika Milanovića kojom je izravno utjecao na produbljivanje ideoloških razlika u društvu, širenju netolerancije i nekulture dijaloga.
Milanović nosi “krimen” lex Perkovića i pokušava pobjeći od te epizode. U sučeljavanju je kazao da bi on “hapsio” te ljude, koji su, kaže, bili i osnivači HDZ-a?
Uza sve totalitarno nasljeđe koje svojevoljno nose, Milanović i SDP bave se neprekidnim spinovima jer u tome vide svoju jedinu šansu za povratak na vlast. Mislim da će na izborima loše proći svatko tko podcjenjuje hrvatsku javnost i njome manipulira, čega je Milanovićevo hinjenje nevinosti u slučaju „lex Perković“ eklatantan primjer.
Taj nekad zlatni dečko komunističke omladine pokazao se samo vjernim poslušnikom Ive Josipovića i njegova savjetnika Saše Perkovića, izravno na štetu svoga naroda, nacionalnih interesa i sigurnosti. Postavljam pitanje: razlikuje li se onaj tko svjesno štiti naredbodavce likvidacija i dokazane kršitelje temeljnih ljudskih prava i sloboda od njih samih? Zaslužuje li takav ikad više baviti se javnim poslom, politikom, pa samo i pomisliti da bude premijer države koju je tako duboko osramotio pred cijelom Europom? Najmanje što je nakon presude suda u Münchenu trebao učiniti jest ispričati se hrvatskom narodu i odstupiti, rješavajući tako čak i vlastitu stranku tereta sramote. Njegova škola u kojoj se „hapsi“ suprotnost je današnjim europskim vrijednostima i narod bi mu na izborima trebao pokazati koje vrijednosti proklamiramo i želimo živjeti u Hrvatskoj.
Koliko je komplicirano doći do podataka iz arhiva SK Hrvatske, koji jest predan u Državni arhiv. Zašto zavirivanje u taj arhiv i dalje zahtijeva dozvolu iz SDP-a?
Koliko je SDP-u stalo do istine, saznali smo već pri prvom njihovom dolasku na vlast 2000. kada su ukinuli Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava II. sv. rata koja je djelovala od 1992. Od tada do danas nijedna državna institucija nije taj rad kontinuirano nastavila. To je smišljena strategija i način na koji SDPdoživljava demokraciju. Frustrirajuće je kako smo uvijek iznova, kao društvo i pojedinci, zbog takvih odluka prisiljeni vraćati se na početnu točku s koje promatramo prošlost, sadašnjost i budućnost. Nadzor SDP-a nad uvidom u građu SKH jest totalitarni obrazac ponašanja, a govori puno i o današnjim slobodama u RH. Nužno je s takvom praksom ograničenog uvida u dokumentaciju jugoslavenske provenijencije prestati, kako bismo i na taj način izrazili jasandiskontinuitet koji je nastupio 1990. stvaranjem moderne hrvatske države.
Novo vodstvo HDZ-a naglašeno želi promovirati jačanje tzv. građanske desnice u RH koju se u lijevim političkim krugovima izjednačava s “ognjištarstvom” i za njih tu razlike nema? Je li, za usporedbu, ljevica u RH “suvremenija”?
Suvremen je onaj tko je u stanju živjeti i ponašati se u skladu s vremenom kako i sama riječ kaže. To bi značilo prihvatiti suvremene i opće civilizacijske vrijednosti i postignuća, od znanosti, zaštite ljudskih prava i sloboda do, primjerice, europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima. Stoga ne mogu prihvatiti da je suvremeniji onaj kojemu su usta puna sloboda i ljudskih prava kada se radi o osudi zviždanja za vrijeme parade ponosa, a istodobno isti nije u stanju osuditi one koji su sudjelovali u likvidaciji političkih oponenata i neistomišljenika za vrijeme totalitarnog jugoslavenskog režima.
Kako to da vas je predsjednica RH, Kolinda Grabar-Kitarović izabrala za svoju izaslanicu na Bleiburgu. Jer je to njoj politički “škakljivo”, a vama nije?
Predsjednica Republike imala je snage i hrabrosti učiniti ono što se dosad nije usudio nijedan predsjednik. Izbacila je iz svog ureda bistu jednog od najvećih zločinaca 20. stoljeća, Josipa Broza Tita. Time se zamjerila upravo onima o kojima sam govorila. Meni osobno, nakon tog poteza predsjednice, bila je čast biti njezina izaslanica na brojnim događajima uključujući i Bleiburg.
Na dnu ste liste kandidata za Sabor, preostaje vam bitka za preferencijske glasove, imate li šanse?
Već ulazak na listu kandidata smatram uspjehom i mogućim načinom daljnjeg profiliranja. Dovoljno sam borbena ako borba ima viši smisao, a sada ga vidim. Da, mislim da imam šansu jednako kao što je mora dobiti hrvatski narod koji očekuje da se nakon 26 godina rasprava o suočavanju s prošlošću napokon pojavi na dnevnom redu.
Kako vas je Plenković pridobio, znate li se otprije? Kakva mu je izborna taktika, što traži od vas kandidata?
Ne poznajem ga dugo, ali ga doživljavam kao iznimno angažiranu i predanu osobu. Vrlo je ugodan sugovornik. U debati s Milanovićem vrlo se jasno odredio o ideološkim i povijesnim pitanjima te konkretnim osobama na način koji je u potpunosti sukladan stvarnim činjenicama. Nije nevažno i da je Plenković uEuropskom parlamentu potpredsjednik Skupine za pomirbu europskih povijesti i da, za razliku od Milanovića, razumije da je ostvarivanje budućnosti Hrvatske moguće u zajedništvu i nacionalnoj konsolidaciji, unatoč političkim i ideološkim razlikama. Od mene, pretpostavljam, ne očekuje ništa drugo osim da ostanem angažirana u temama zbog kojih sam se i kandidirala na listi HDZ-a. Meni su vrlo važni dijelovi programa i ciljevi koji su podudarni s vizijom hrvatske države kakvu su imali oni koji su desetljećima u domovini i iseljeništvu proganjani za vrijeme jugokomunizma i kakvu su imali hrvatski dragovoljci i branitelji uDomovinskom ratu. Ništa i nitko i ni za jedan drugi cilj ne bi me mogao pridobiti.
Kakvim procjenjujete šanse vašeg kolege Zlatka Hasanbegovića?
Odličnima! Apsolutno sam sigurna da će ministar Hasanbegović, koji je već pridobio srca hrvatskog naroda, dobiti i golem broj preferencijalnih glasova. I u novoj Vladi voljela bih ga vidjeti na mjestu ministra kulture jer je mnogim interesnim skupinama jasno dao do znanja da je u državu potrebno uvesti red.
Primjedbe