MEDITACIJA U ŠUTNJI O ŠUTNJI
ŠUTNJA je prostor razmišljanja o bitnom.
Od zaglušujuće buke oglašavanja branimo se refleksom oglušivanja.
Čujemo, ne slušamo. Slušamo, ne činimo.
U neka zaglušujuća, teška vremena znali smo čitati izmedju redaka.
Dekodirati nasilne jednoumne poruke tako što bismo činili upravo suprotno ciljanom ispiranju mozga.
Iskustvo nas je naučilo da je puno učimkovitije "zapaliti svijeću, nego proklinjati tamu".
Zato smo kao mladi, umjesto odlaska na ekskurziju do Dedinja, radije birali pješačenje do Medjugorja.
Zato smo znali naizust sve pjesme i pjesmice koje su naši stari potiho jednom, dvaput godišnje znali zapjevati.
Kada je prošlo vrijeme pjevanja, rekli su nam: DOSTA JE BILO PISME 'USTANI BANE' - AKO NE USTANEŠ SAM!!!
I onda smo ustali! Najbolji od nas su "zemlju zagrlili" i ostali na njoj, pod njom zauvijek. Kako bismo mi mogli SlobodU živjeti.
Dođe poslije toga vrijeme u kojemu kao da nismo znali što bi sa slobodom, što bi sa samima sobom.
Posvađaše nas, podijeliše. Vrijednosti izokrenuše, obezvrijediše. Svetinje popljuvaše. "A najbolji među nama, noću vodu piju...". Rijetki ostadoše uspravni. Netko reče da je narod kao voda: ako nema korita razlije se, lako se u močvaru pretvori.
Trebalo je samo jednu luč zapaliti da se opet ugledamo, prepoznamo, ujedinimo oko vrijednosti koje su nas i pokrenule na put Slobode.
Zato sam siguran da će 11. siječnja biti Dan buđenja.
Dan u kojemu zasigurno ne će zatajiti oni koji nisu nikada zatajili.
Dan kada će se i oni koji su lutali bespućima neizvjesnosti vratiti izvorima.
Dan kada ćemo s buđenjem shvatiti da se sveto tlo hrvatsko danas brani olovkom.
Danas, a ne jučer, ne sutra. Danas dijete treba povesti oca, otac i majka opomenuti djecu da imamo našu Hrvatsku i da će biti onakva kakvu izaberemo.
Učinimo to s ponosom. Sa zastavom izvješenom na našim domovima. Svečano, u najljepšim odijelima. Neka ovo bude Dan kojega ćemo pamtiti. Dan o kojemu će naša djeca pričati svojoj djeci i unucima.
Ako budemo i prevareni - znat ćemo da nismo samo pjevali nego da smo USTALI.
Od zaglušujuće buke oglašavanja branimo se refleksom oglušivanja.
Čujemo, ne slušamo. Slušamo, ne činimo.
U neka zaglušujuća, teška vremena znali smo čitati izmedju redaka.
Dekodirati nasilne jednoumne poruke tako što bismo činili upravo suprotno ciljanom ispiranju mozga.
Iskustvo nas je naučilo da je puno učimkovitije "zapaliti svijeću, nego proklinjati tamu".
Zato smo kao mladi, umjesto odlaska na ekskurziju do Dedinja, radije birali pješačenje do Medjugorja.
Zato smo znali naizust sve pjesme i pjesmice koje su naši stari potiho jednom, dvaput godišnje znali zapjevati.
Kada je prošlo vrijeme pjevanja, rekli su nam: DOSTA JE BILO PISME 'USTANI BANE' - AKO NE USTANEŠ SAM!!!
I onda smo ustali! Najbolji od nas su "zemlju zagrlili" i ostali na njoj, pod njom zauvijek. Kako bismo mi mogli SlobodU živjeti.
Dođe poslije toga vrijeme u kojemu kao da nismo znali što bi sa slobodom, što bi sa samima sobom.
Posvađaše nas, podijeliše. Vrijednosti izokrenuše, obezvrijediše. Svetinje popljuvaše. "A najbolji među nama, noću vodu piju...". Rijetki ostadoše uspravni. Netko reče da je narod kao voda: ako nema korita razlije se, lako se u močvaru pretvori.
Trebalo je samo jednu luč zapaliti da se opet ugledamo, prepoznamo, ujedinimo oko vrijednosti koje su nas i pokrenule na put Slobode.
Zato sam siguran da će 11. siječnja biti Dan buđenja.
Dan u kojemu zasigurno ne će zatajiti oni koji nisu nikada zatajili.
Dan kada će se i oni koji su lutali bespućima neizvjesnosti vratiti izvorima.
Dan kada ćemo s buđenjem shvatiti da se sveto tlo hrvatsko danas brani olovkom.
Danas, a ne jučer, ne sutra. Danas dijete treba povesti oca, otac i majka opomenuti djecu da imamo našu Hrvatsku i da će biti onakva kakvu izaberemo.
Učinimo to s ponosom. Sa zastavom izvješenom na našim domovima. Svečano, u najljepšim odijelima. Neka ovo bude Dan kojega ćemo pamtiti. Dan o kojemu će naša djeca pričati svojoj djeci i unucima.
Ako budemo i prevareni - znat ćemo da nismo samo pjevali nego da smo USTALI.
Primjedbe