Zvonko i Julien Bušić o Kolindi Grabar Kitarović
Bez
obzira na to, Zvonko je nastavio raditi i svu je svoju energiju ulagao u
probijanje kroz iluzije ove ili one ,,velike zvjerke”, ali sa slabim
rezultatima. Boljelo ga je kad bi vidio da su sposobni, pošteni i principijelni
ljudi isključeni iz Vlasti zbog stranačke ne pripadnosti, a još ga je više
boljelo kad bi saznao da je to često zato sto predstavljaju ,,opasnost” malim
diktatorima koji se medu njima osjećaju nedostatni. Za njega je prava politika,
kako je to formulirao Platon, bila ,,umijeće u službi duša“, a ne sebično
nagomilavanje moći, utjecaja i materijalnih dobara. Nedugo prije no što je bio
pusten iz zatvora, možda godinu dana prije, doživio je rijedak primjer tog
,,umijeća u službi duša“, i to iz nevjerojatnog izvora: od jedne hrvatske
političarke. Na njega je to ostavilo dubok i trajan dojam. U to doba bio je
zatvoren na ,,posebno čuvanom odjelu“ uglavnom za islamske fundamentaliste,
takozvane ,,drugorazredne teroriste“ u Terre Hauteu, Indiana. Dopušteni su mu
bili posjeti samo dvije osobe: njegova odana prijatelja, fra Joze Grbeša iz
Chicaga, otprilike svaka tri mjeseca, i moji jednom godišnje. Zbog toga se silno
radovao najavljenom posjetu tadašnje hrvatske veleposlanice u Sjedinjenim
Američkim Državama, Kolinde Grabar Kitarović, ne toliko kao zatvorenik koji
traži pomoć ili inforrnacije o svojoj situaciji, koliko kao čovjek. Tad je već u
zatvoru proveo vise od trideset godina, nije znao hoće li iz njega ikada izaći
živ, bilo mu je zabranjeno govoriti materinski jezik sa svakime osim
diplomatskim predstavnicima, i bio je željan dodira s ljudima, topline, brige i
razgovora. Posjet je odobren i Zvonko ga je nestrpljivo očekivao. U najstrože
čuvanim zatvorima zadovoljstva su malobrojna i rijetka, pa svaki posjet
zatvoreniku mnogo znači. Koliko Ii sam puta vidjela kako se zatvorenici slamaju,
upadaju u depresiju i čak postaju nasilni nakon neostvarenog, željno očekivanog
posjeta! Je li veleposlanica toga bila svjesna? Sumnjam. Ali čini se da je s
ljudskog stajališta nešto shvatila i naslutila, da je imala onu posebnu vrstu
empatije prema tome što bi zatvoreniku mogao značiti otkazan posjet. Po
Zvonkovim kasnijim riječima, večer prije planiranoga posjeta, veleposlanica je
saznala da ne može dobiti zrakoplovnu kartu jer su sva mjesta bila rasprodana.
Nije mogla kontaktirati Zvonka da mu to javi pa je, umjesto da otkaže posjet,
odlučila putovati automobilom. To nije bila mala stvar, budući da je zatvor bio
udaljen deset sati vožnje od Washingtona. Toga dana bilo je nepodnošljivo vruće,
ali stigla je na vrijeme, a Zvonko nije imao pojma što se dogodilo. Uveli su je
u prostorijicu za posjete bez uredaja za rashlađivanje, što je uobičajena stvar
za zatvorenike, ali ne i za diplomate u posjetu. Četiri duga sata obilno se
znojila na temperaturi višoj od 35 stupnjeva razgovarajući sa Zvonkom o njihovim
životima, nadama, snovima i strahovima, kao da su bliski prijatelji koji se dugo
nisu vidjeli, dopuštajući si da budu ranjivi bez imalo proračunatosti. Prije i
nakon puštanja iz zatvora, Zvonko je to iskustvo prepričao mnogim ljudima.
Koliko bi se hrvatskih političara vozilo deset sati automobilom da me posjete na
nepodnošljivoj vrućini, samo da me ne bi razočarali?, pitao bi. Njezini
prethodnici u veleposlanstvu sigurno ne bi. Većina ne bi ni pristala letjeti
ekonomskom klasom da me vidi! Koliko bi ih se satima znojilo u onoj skučenoj
prostoriji za posjete? Podijelilo povjerljive stvari s jednim bijednim
zatvorenikom kao da su jednaki'? Što su, naravno, bili, ali rijetki bi to tako
shvatili. Ta skromnost, ta empatija - drugim riječima osobine pravoga čovjeka -
to je ono što današnjim političarima nedostaje, rekao bi Zvonko. Biti čovjek!
Kako će inače politika ,,služiti ljudskim dušama“, ako duše političara nisu
povezane s dušama svoga naroda, ukoliko tvoja bol nije i moja bol, tvoja tuga
moja tuga, tvoja radost moja radost? I sama sam doživjela tu stranu
veleposlaničina karaktera pa sam svoje iskustvo mogla podijeliti sa Zvonkom
nakon njegova povratka kući. Tijekom godina imala sam mnogo negativnih susreta s
hrvatskim političarima kojima sam se obratila za pomoć. S veleposlanicom
Kitarović bilo je drukčije, znatno drukčije. Kako se približavao datum Zvonkova
oslobođenja, obavještavala me o svakom koraku, savjetova1a se sa mnom o raznim
pitanjima, dijelila sa mnom informacije. A kad je Zvonko doista bio na putu
prema zračnoj luci kako bi se vratio kući, slala mi je SMS poruke o tome gdje je
on, što se zbiva, što kaže američki tisak, riječi utjehe i ohrabrenja, potvrdu
da se sve odvija po planu, da se ne obazirem na
špekulacije.
Primjedbe