Ova Vlada je rastjerala stručnjake i sada traži krivca za neuspjeh

IVANA MALETIĆ

Vlada se još uvijek pokušava snaći u EU

Ivana Maletić

16.10.2013, TEMA DANA

AUTOR: VIŠNJA GOTAL

Hrvatska bi mogla postati jedinom članicom Europske unije koja bi svoju prvu godinu članstva mogla završiti većom uplatom nego dobitkom. I dok ministar EU fondova Branko Grčić za takvu situaciju krivi bivšu vladu, HDZ-ova europarlamentarka Ivana Maletić tvrdi obrnuto – da je aktualna vlada, vodeći se stranačkim interesima, potjerala sve stručnjake, pa ne samo da bi mogla izgubiti spomenutih pola milijarde eura već i veći dio od 8,5 milijardi, koliko joj je Unija namijenila do 2020. godine.

Kad ženi kažete da nikako ne možete procijeniti koliko joj je godina, većina njih će posumnjati da je riječ o kurtoaziji. Jednako je tako na naš komentar reagirala i Ivana Maletić. Premda bi rijetko tko rekao da je dovoljno stara da je ušla u privilegirano društvo prvih hrvatskih europarlamentaraca. I to sa zavidnim kvalifikacijama. Ivana Maletić do prije dvije je godine bila državna tajnica u Ministarstvu financija zadužena za europske fondove. Kao zamjenica glavnog pregovarača Vladimira Drobnjaka, ispregovarala je poglavlje 22 o regionalnoj politici i koordinaciji strukturnih instrumenata. 

Pristup novcu imamo, ali ne znamo ga iskoristiti

Budući da Ivana Maletić na posao u Bruxelless nije otišla biti “fikusom” koji od 1. do 1. u mjesecu sjedi u udobnoj kožnoj fotelji i čeka da na tekući račun sjedne izdašna plača Parlamenta, već želi odraditi ono po što je došla i nije baš ona koju će društvo hrvatskih parlamentaraca na kraju radnoga dana povesti na “Stellu Artois” u obližnji caffé. Vjerojatno zato niti ne znaju o tragikomičnom neznanju Hrvatske da potroši 8,5 milijardi eura do 2020. godine. Jer da znaju, vjerujemo da bi, neovisno o stranačkoj pripadnosti, isforsirali hrvatsku vladu da se ozbiljnije pozabavi ovim pitanjem kako ne bismo izgubili ono što možemo imati, a nemamo – novac.
Koja je razlika sada kada kao punopravni članovi koristimo fondove od onih pretpristupnih?
Lakši pristup širem dijapazonu programa. No sve je uzalud ne budemo li dovoljno brzi da ostvarene uštede preusmjeravamo u nove projekte – primjerice, vi dobijete novac za određeni pragram, ali odradite ga jeftinije. Zato je važno imati zalihe projekata.
Što to znači?
Nije dobro spremati projekte samo za dogovoreni iznos. Pametni uvijek imaju 50 posto projekata više pa uštede preusmjere u druge programe.
Jesmo li barem nešto odradili kako valja?
U pretpristupnom dijelu - da. Dali smo sve potrebne popise projekata koji kreću u pripremu. Recimo, samo u području voda – 39 projekata. U području željeznica već smo u operativni program IPA-e uveli deset velikih projekata koji su potom i krenuli. U IPA-i smo još 2009. dogovarali da nam se dozvoli da velik dio operativnog programa koristimo za pripremu projekata jer to je bilo jako važno. Počeli smo s pripremom projekata u vrijednosti od preko 65 milijuna eura. Među njima je bio i projekt pruge Dugo Selo Križevci koji smo još u veljači 2011. predali kao projektnu aplikaciju na ocjenu EU komisiji. Prema postignutim dogovorima projekt je trebao početi lani, ali na žalost, do danas nije krenuo. Sustav je baš te godine poprilično usporen.
Zašto?
Te je godine došlo do promjene vlasti i novi ljudi su se cijelu prvu godinu bavili nebitnim stvarima za kohezijsku politiku.
Je li to konkretno utjecalo na željeznice? Jesu li možda „ispale iz igre“?
Jako, jako su usporili sustav. Željeznice nisu ispale iz igre, ali umjesto da intenziviramo pripreme nečega što je za državu od strateške važnosti te da smo još lani počeli trošiti prvi novac, mi smo stali. Vlada čeka.
Želite li reći da smo, iako dekintirani i upoznati s procedurom, totalno nepripremljeni ušli u Uniju?
Tako je. Samo što je trebalo po preuzimanju vlasti čvrsto preuzeti kormilo i znati kamo se ide. I što nas ondje čeka.
Možemo li se usuditi ići toliko daleko, pa reći da mi zapravo niti ne znamo što znači biti članicom Europske unije?
Imamo vladu koja to ne zna. Neke lokalne jedinice su upućenije. Na žalost, sadašnja vlada uopće ne želi kontaktirati druge segmente društva. Dakle, nema onog partnershipa koji je inače u temeljima europske politike – svake, a osobito kohezijske. Da se, kad se donose odluke, strateški ciljevi ili prioriteti pozivaju i općine, gradovi, županije, znanstvenici, poduzetnici, socijalni partneri, neprofitne organizcije... mi imamo tako puno pameti među civilnim društvom koja bi mogla pomoći i staviti se u funkciju rasta i razvoja. Sve se to apsolutno ignorira.

Ništa se ne radi kako bi se iskoristile prednosti članstva u EU

Kad vas slušam, stječem dojam da će nam taj novac jednostavno neiskorišten „procuriti“ kroz prste.
Ono što je sigurno jer je već sada očito – u 2014. godini ne može se apsolutno ništa iskoristiti. Ništa od ovih 450 milijuna eura, alociranih za ovu godinu. I to zato što još ništa nije ugovoreno. Da bi se oni iskoristili, mi smo već sada, još od lani, morali imati projekte u provedbi, tipa ovog projekta u željeznicama, Križevci – Dugo Selo, za koje je postojao već razrađen plan. Zvali smo ga naš wining horse, koji u biti povlači puno novca. Na žalost – nema ga. Dakle, 2014. godine ne možemo ništa očekivati jer ništa ne provodimo. Tek tamo 2015.-16. će se nešto pokrenuti.
Zaista, kako onda uopće mislimo stići potrošiti tih 8,5 milijardi?
Žalosno je to da se uopće pitamo hoćemo li stići potrošiti novac koji nam se nudi na dlanu, za kojim toliko vapimo i toliko nam treba.
Zašto je tomu tako? Je li u pitanju nestručnost Vlade, jesu li možda trebali pozvati neke vrhunske vanjske stručnjake... ne znam... bilo koga tko bi im rekao kako stići u nekoliko godina potrošiti poklonjeni iznos u vrijednosti svog godišnjeg proračuna? Ili su, ne mogu vjerovati, naši političari u utrci za ulazak u EU gledali samo političku, a zanemarili gospodarsku stranu, što bi bilo ingeniozno znajući da je država pred bankrotom?
Oni su na žalost potjerali puno ljudi koji su godinama, u pretpristupnom razdoblju, učili raditi na fondovima. Nedavno sam susrela kolegicu koja je vodila Središnju agenciju za financiranje i ugovaranje projekata, a sad meni pomaže u uredu. Bila je na konferenciji gdje je jedan od polaznika konstatirao kako „svi vi u Hrvatskoj koji govorite ovdje danas radite negdje u privatnom sektoru i u biti vaša je administracija izgubila ljude koji puno znaju o materiji. Mi smo pokušavali iz vaše državne uprave dobiti informacije i nismo uspjeli čuti i dobiti ovo što smo danas čuli od vas“. Zato što su jednostavno, u svim tim reorganiziranjima, potjerani ljudi, a ne može se preko noći stvoriti čovjeka sa sedam godina iskustva.
Je li politika po ne znam koji put pobijedila zdrav razum i jesu li stranački interesi pretpostavljeni narodnima?
Da, stručnjaci su degradirani i potom su otišli. Nisu morali trpjeti degradaciju zbog stranačke pripadnosti i s vrlo konkurentnim zanimanjem brzo su našli novi posao. Sad ih je na tržištu puno, a Vlada je na vrlo komplicirane poslove zaposlila ljude preko poticaja za nezaposlene?! Prekrasno je da mladi ljudi rade i budu angažirani, ali ne mogu oni u startu i bez ikakvog iskustva voditi kompleksne poslove. Događa se to da se raspiše pozivni natječaj kojim se pozivaju krajnji korisnici da predlože svoje projekte. Od njih se biraju najbolji i financiraju se iz fondova. Tako smo imali jednu pripremljenu i pokrenutu u 2011. godini. Plan je bio da sve bude gotovo do lipnja 2012. godine i krene se s poslom. Međutim, ona se odrađivala cijelu tu godinu i kasnije nije bilo kapaciteta za evaluaciju tih projekata, da se odaberu najbolji... To je trajalo, trajalo i gubilo se vrijeme.

Ne provodimo projekte i čekamo, čekamo... ne znam što

Ima li neka županija ili područje koje zna dobro iskoristiti EU novac. Primjerice, u ovom kraju je Lepoglava sinonim za dobro poznavanje fondova.
Pokušavam izbjeći razgovor o tome. Jer u pretpristupnim je programima najviše prilike imalo deset županija od posebne državne skrbi. U IPA-i se, u skladu s ciljem kohezijske politike, najviše pokušalo pomoći najsiromašnijima i pripremiti ih za Uniju. Dobar primjer je u Šibensko-kninskoj županiji - vodovod i kanalizacija i pročišćivači u Kninu, Drnišu...
Znali su odraditi kompliciranu proceduru?
Kroz IPA-u su imali tehničku pomoć u pripremi, a istovremeno su se kod njih obučavali domaći ljudi. To je i bio cilj – da se nekako pokriju oni najmanje razvijeni s najviše potrebe za pomoć i da kroz pilot-projekte koje rade u IPA-i nauče za dalje. Ono što je bilo važno jest da kad smo zatvorili pregovore nastavimo raditi na podizanju tih administrativnih kapaciteta u lokalnim jedinicama.
Jesu li onda problem Hrvatske u Uniji pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima?
Definitivno. Mi imamo vladu koja je došla, to mene ljuti, preuzeti vlast u ključnom trenutku potpuno nepripremljena, needucirana. To je ono najgore što se može napraviti svojoj državi. Doći na vlast kad država postaje članica i potpuno ignorirati da ste na vlasti u državi koja postaje članica.
Pa puna usta su im bila samohvale kad se govorilo o ulasku u Uniju?
Ništa se ne radi da se iskoriste prednosti članstva.

Vladi nije jasno da za potrošiti 8,5 milijardi eura treba imati projekte vrijedne 16 milijardi

Imate li vi uopće osjećaj da ste u Europskoj uniji?
Nemam, a trebali smo biti preplavljeni informacijama, pripravama projekata, stalno informirani što, gdje se i kako priprema. Sad smo trebali biti u fazi kad pozivni natječaji ne prestaju – jer tu su ti novci - 450 milijuna eura ju tu. To je stalno trebalo biti otvoreno da bi se iskoristilo.
Možemo li, ako ga ne iskoristimo na vrijeme, ostati bez tog novca?
Postoji pravilo N+3 – znači to se može koristiti sljedeće tri godine, ali nama novac treba sada.
Ali očigledno ne treba kad ništa ne činimo da ga uzmemo?
Ljudi vape za novcem, a evo. Organizirala sam konferenciju o vodama. Samo u vodnom sektoru, opskrbu, moramo uložiti dvije milijarde eura da bi pokrivenost vodoopskrbom povećali s 85 na 95 posto. To je neka bazična infrastruktura. Znači, dvije milijarde nam trebaju, a mi nemamo pozivnog natječaja, ne provodimo projekte, čekamo. Ne znam što.
Koja je cijena toj njihovoj „velikodušnosti“? Nismo naviknuti na takvo što pa u svemu tražimo „kvaku“. Moramo li sada biti ponizni, dragi, dobri i ne prigovarati?
Ne moramo. Štoviše. Kad mi imamo nešto od državnog interesa, argumentirano, osobito ako je riječ o gospodarskim proritetima i ciljevima, Unija će nas cijeniti ako se borimo za takve stvari.
Dakle, slučajevi poput Lex Perkovića „ostaju doma“, a ne posvađa se s cijelom Unijom zbog, još uvijek vjerujem nikom nije jasno, čijih interesa?
Naravno da uz sve što su oni morali rješavati i raditi nije im jasno o čemu mi sada to. Mene su osobno kolege pitali tko je taj Perković. Jel’ to neka važna osoba kod vas? Pa to je strašno. Misle da je to netko poseban i vrlo popularan u Hrvatskoj kad se cijela zemlja stavlja pod upitnik zbog takve jedne osobe.
No vratimo se mi našoj temi, a Perkovića ostavimo Milanoviću. Nitko ništa ne poklanja pa mislim da bismo trebali razbiti taj mit o velikodušnoj europskoj kasi u koju samo treba posegnuti.
Mislim da je taj mit već kroz pretpristupne programe razbijen. Mislim da su svi – općine, gradovi, županije poduzetnici – to shvatili. Da treba imati projekt u kojemu treba naglasiti jasno što se hoće. Činjenica je i treba uzeti u obzir da članstvo u EU daje puno mogućnosti, puno prava, ali i košta. Primjerice, 75 posto svih naplaćenih carina ide u zajedničku kasu, a 25 posto ostaje za operativne troškove carinske uprave.

Ovu su vladu dočekali zgotovljeni projekti prošle vlasti

Carine više nisu naš prihod, one su prihod europskog proračuna. Tu je još prihoda koji se uplaćuju – dio PDV-a, izračun prema BDP-u. Naša članarina, odnosno uplata u proračun Unije otprilike je oko pola milijarde eura godišnje. Ali mogućnost nam je da izvučemo nazad milijardu-dvije. Da bismo iduće godine bili na nuli trebali bismo povući točno tih pola milijarde eura, a mi još nismo uzeli niti centa. Nema još niti jednog projekta u provedbi koji troši taj novac. A trebalo bi biti ako želimo zaista u ‘14. toliko povući. To je problem, ali kao da nisu svjesni da kasne. Zanose se dobrim rezultatima od lani koji su im poklonjeni. Sve su to projekti pripremljeni i ugovarani i 2010. – 2011., samo što su provedeni lani. Novu su vladu dočekali kompletno zgotovljeni projekti prošle vlasti. I onda su se počeli predstavljati vrlo uspješnima i pametnima. Ja bih rado da su takvi jer je to za dobrobit ove naše domovine.
Obećanjem europskog novca maknuli su se kombajni s ulica. Hoće li pšenica zaista bolje i izdašnije rasti u Uniji? Što seljak može očekivati od fondova i, uostalom, tko će ga podučiti što i kako uopće odrađivati da bi došao do novca?
U poljoprivrednoj politici imamo direktna plaćanja po hektaru obradive površine. To je interesantno jer su kroz ta direktna plaćanja, sredstva koja inače mi izdvajamo iz našeg državnog proračuna, zamijenjena europskim sredstvima. To je bitno rasterećenje našeg proračuna iz godine u godinu. Iduće godine je to oko 125 milijuna eura, a taj će se iznos povećavati pet posto godišnje. Dakle, naša ulaganja u proračun Unije već će se rasterećivanjem isplate poljoprivrednicima donekle vratiti. Daljnji poticaji ovise o politici Ministarstva.

Vlada nije napravila ključne korake

Vlada se još uvijek pokušava snaći u tome što je kohezijska politika. Zapravo, još sami sebi nisu osvijestili što to znači potrošiti 8,5 milijardi eura. Njima nije jasno da za potrošiti 8,5 europskih milijardu eura treba imati 16 milijardi eura projekata. A što znači 16 milijardi eura? Skoro toliko iznosi naš proračun - oko 120 milijardi kuna (oko 17 milijardi eura). Mi zapravo dobivamo čitav godišnji proračun koji moramo potrošiti.
Ta sredstva imamo na raspolaganju. Dobivamo priliku da ono što bismo inače radili 20 godina sada odradimo u pet. Ne bismo li bili bedasti ne iskoristiti to? Kriza je, trebaju nam novci, ulaganja. Mi imamo poklonjeni novac i čekamo, čekamo...
Što čekamo? Godota? Zar zaista država s tolikim deficitom nema ideju u što bi valjalo potrošiti 8,5 milijardi eura? Ironizirano, prosječna kućanica bi se nekako snašla i napravila spisak potrebnih stvari za kućanstvo, a država nema ideju kako urediti svoju „kuću“?
Vlada nije pojačala kapacitet. Nije uložila u pripremu projekta. Nisu napravili one ključne korake potrebne za uspješno korištenje. U srpnju 2013., konkretno 1. srpnja, mogli su biti raspisani prvi natječaji. Jedan natječaj za jedinice područne lokalne, regionalne samouprave, za recimo poslovnu infrastrukturu, projekte u turizmu... uglavnom projekte koji bi podizali konkurentnost i razvijali općine, gradove i županije. Druga grant shema koja je mogla ići, a što je i definirano strateškim dokumentima, je recimo za poduzetnike. Već 1. srpnja su sve trebali imati spremno i odmah čim smo postali državna članica raspisati natječaje jer su novci tu.
Zapravo je ta prilično skupa priprema, prepreka i onima koji znaju kako aplicirati na natječaje. Jednostavno nemaju novca za izradu projekta.
Istina – priprema otprilike košta dva do tri posto od vrijednosti projekta.
Ako se ne varam, vi trebate imati svoj novac koji će vam se po odobrenju projekta vratiti?
Da.
Ne onemogućava li to u startu upravo te siromašne da zatraže novac iz fondova?
Ne mora se odmah imati novac za provedbu. Istina, priprema je skupa i novac treba odmah. Za provedbu se dobiva predujam koji se pravda, pa se potom dobiva novi... Samo što postoji dio sufinanciranja koji treba samostalno uložiti. To je, jasno, problem slabo razvijenima. Bio mi je danas čovjek iz Vukovarsko-srijemske županije koji je rekao da imaju puno ideja za projekte, ali na žalost nemaju novca za njihovu pripremu. Poslije na red dolazi problem sufinanciranja. To je bit regionalne politike. U protivnom će sve otići u Grad Zagreb koji ima novac za pripremu projekta i njegovo sufinanciranje. Grad Zagreb može pripremati druge, velike programe, a ne da on jede ovih 8,5 milijardi namijenjenih „malima“ za osnovne potrebe. Tu je ta tanka linija o kojoj treba voditi računa kad se vodi regionalna politika. Vlada je dala 30 milijuna kuna na 20 županija za pripremu projekata. A mi moramo pripremiti projekte u vrijednosti od 16 milijardi eura. Treba uložiti milijardu eura u njihovu pripremu, a mi govorimo o 30 milijuna. Zato ja kažem da su oni u biti uopće sretni što su shvatili IPA-u. Mali pretpristupni program koji je završio. Pa ne možemo tek sada krenuti razumijevati IPA-u. Ulaskom u EU, 2012. trebali smo se pripremiti za planinu.

Vlada se mora trgnuti

Kakve su vaše prognoze – koliko ćemo od 8,5 milijardi dolara stići potrošiti do 2020. godine?
Prve tri jako, jako, jako loše, a nastavit će se jednako loše ukoliko se Vlada jako ne trgne i ne krene sa snažnim investiranjem u projekte. Problem je jer 2016. već gubimo pravo na prvi novac – ako ne iskoristimo ovih 450 milijuna iz ‘13., oni se brišu. Jednako tako ako u ‘14. ne iskoristimo milijardu koja nam je alocirana ona se, ukoliko se ne iskoristi, 2017. briše. Tada Unija jednostavno polako počinje otpisivati.