Zoran Vukman o prijatelju Zvonki Bušiću

Odlazak

Datum 02.09.2013.

Odlazak čovjeka. Šok, nevjerica. Zvonko Bušić se ubio? Zvonko? Trideset i dvije godine zatvora nisu ga mogle slomiti, zar ga je ubilo pet godina hrvatske zbilje? Odlazak tako neporeciv, tako strašan, tako neshvatljiv za čovjeka iznimnoga duha i karaktera! Tko god je znao Zvonka, mogao je vidjeti u njemu oličenje poštenja i časti. I hrabrog čovjeka, neobične jasnoće misli i ideja. Ništa materijalno ga nije zanimalo, ništa častohlepno. Hodao je ovim našim hrvatskim bespućima kao čovjek iz nekog drugog svijeta. Zar bi tako napustio svoju Julie i ostavio je samu nakon dugih godina čekanja? Zar bi Odisej naših dana tako otišao iz ove doline sjena? Teško se s tim pomiriti. Njegova osobna, životna filozofija bila je platonistička i stoička. Bio je čovjek antike, čovjek koji je imao visoko poimanje o krepostima, koji je ovaj svijet gledao očima idealista i romantika, svijet za koji je sam znao reći da je postao velika ludnica. Kakva je ovo zemlja ako mu se američki zatvor činio kao Disneyland prema njezinoj nečisti!? O, Hrvatsko, nesretnice, kad ćeš prestati ubijati svoje časne sinove, kad ćeš ih prestati proganjati kao maćeha?

Šutnja

Onaj koji istinski vjeruje, upoznao je – šutnju. Šutnju svega i ničega. Šutnju tajni i odlazaka. Vratio se da bi – otišao. Da bi iz špilje sjenki izišao na svjetlo jasnoće i punine, tamo gdje je sve vidljivo u Bogu, gdje je sjaj riječi i ideja istovjetan bitku i postojanju, gdje nema laži i dvostrukosti. Božju šutnju najteže je podnijeti. Nema ništa strašnije od neumoljivosti Božje šutnje. Nema ništa tegobnije negoli stajati pred tminom na ovome svijetu i pitati: zašto? Zašto? Nema većeg očaja od šutnje na to – zašto. Tko nije upoznao beznađe, ne zna ni što je nada. Ali zašto čovjek digne ruku na sebe i kaže – sad je gotovo, odlazim....i to onaj kojemu je borba bila smisao, do kraja, do zadnjega daha, ispunjenje, svrha...? Zašto, prijatelju? Vrijedilo je živjeti, vrijedilo je boriti se za ideale, makar se oni raspadali kao krhotine razbijene vaze...ta zar mi ljudi nismo samo krhke glinene posude?

Apsurd

„Samo je jedan doista ozbiljan filozofski problem: samoubojstvo.", tako započinje Albert Camus svoj filozofski esej „Mit o Sizifu". Prijatelju, raspravljali smo o puno toga, ali o ovomu nikada. Satima i satima, danima, razgovarali smo o životu, tamnici, slobodi, filozofiji, politici i religiji, ali o ovomu – baš nikada! „U jednom svemiru iznenada lišenom iluzija i jasnoće, čovjek se osjeća strancem." Ti stranac u svojoj ljubljenoj Hrvatskoj? Camus je filozofiju apsurda razvio do apsurda, ali taj francuski lukavac je izričito odbacio samoubojstvo. Ono nije logični rezultat pobune, piše on, jer pobuna daje vrijednost životu. Time je htio doskočiti onima koji bi rekli: zar samoubojstvo ne može biti oblik pobune protiv apsurda? Ne mogu vjerovati da je ovo bio tvoj politički čin, čin prosvjeda, pobune protiv hrvatskog apsurda. Ako jest, šokirao si nas, potresao do dna bića, možda i probudio...ali što dalje? Ja mislim da je vrijedilo izdržati i hrvatsku zbilju do kraja, da si otišao onda kad si mogao nešto napraviti, ali ne način na koji si htio, kroz tu prokletu politiku, nego kao živući martir koji poput baklje svijetli i svjedoči da se nikada ne smije odustati. Ako si tražio oprost od svih koji te vole, dobio si ga i prije negoli si ga zatražio. Dragi Bog vidi tvoje dobro srce, i oni kojima si pomogao svjedočit će za tebe da si bio čovjek neobično poštena srca i naivne, hrvatske duše...dragi prijatelju, jednoga dana, onkraj svega ovoga srest ćemo se opet i nastaviti naše duge, duge prijateljske razgovore...

Autoru možete pisati na:  zoran.vukman@yahoo.com