Nevidljiva ruka Josipa Broza
Mate Kovačević
NEVIDLJIVA RUKA JOSIPA BROZA
JOŠ UVIJEK RAVNA HRVATSKOM
Crtice za studiju o životu posljednjega jugoslavenskog satrapa - Treba priznati kako je i dalje vrlo žilav kult jugoslavenskoga komunističkog satrapa Josipa Broza Tita. Premda je od njegove smrti prošlo više od 30 godina, on je u Hrvatskoj, iako je ona, protiv njegove volje, u međuvremenu postala nezavisna i demokratska država, posebno vitalan. Jedni će mu, održavajući taj jugoslavenski mit, tepati kao o dobrom hrvatskom marketinškom brendu u međunarodnoj trgovini ili pak u stvaranju povoljnoga i prihvatljiva hrvatskog imidža u svijetu. Drugi će pak preko jezika valjati naučene boljševičke fraze o tomu kako je Tito poveo narod u t. zv. narodno-oslobodilačku borbu, a treći opet, kako je kao Hrvat, otjerao iz Beograda Karađorđeviće i zaposjeo njihove kraljevske dvore.
Jedni će opet isticati njegovo zavičajno podrijetlo u zagorskom Kumrovcu, kako bi na taj način pridobili mjesno pučanstvo, držeći valjda kako hrvatski čovjek u Zagorju nema moralno razvijene osjećaje između zla i dobra, pa bi se onda zbog zavičajne solidarnosti trebao poistovjećivati s jednim od najvećih zločinaca u povijesti. Posebna je pak opet skupina onih koji rade na promicanje dijela njegove vanjske politike, inače poznate pod nazivom t. zv. nesvrstanosti, koju njegovi apologeti nastoje uzdići na put između sukoba tadašnjega Istoka i Zapada. Najveći pak dio onih koji svjesno promiču Brozov kult, na taj način zapravo štiti vlastite povlastice, stečene na krvi i pedesetogodišnjem progonu hrvatskoga naroda, a politički su uglavnom okrenuti prema povijesnom smetlištu jugoslavenstva. Uostalom, oni su i danas vrlo prepoznatljivi i u otporu prema dijelu europskoga zakonodavstva, koje regulira pitanje sankcioniranja komunističkih zločina, što su ih počinile bivše socijalističke, odnosno totalitarne i terorističke države protiv svojih naroda, a poglavito nad političkim protivnicima, čije su likvidacije, kao u hrvatskom slučaju izvodile sve do 1989.
U pozadini sukoba s Europskom unijom i njezinim „saveznim“ zakonodavstvom, ne baš previše vješto, suvremeni su Brozovi sljedbenici zaigrali na jednu vrstu hrvatskoga nacionalizma, koji se tradicionalno opirao svakoj centralizaciji vlasti u višeetničkim državama, a koji je nekad svoje uporište protiv moćnijih europskih država tražio u nekoj vrsti južnoslavenskoga saveza. Previše svježa sjećanja na jugoslavenske monarhističke, a posebice komunističke zločine te iskrena zauzetost jednoga dijela europske politike da se doista kazne komunistički počinitelji masovnih zločina, doveli su politiku brozovaca u slijepu ulicu, iz koje više nije bilo laganoga uzmaka pa su zato morali načelno kapitulirati, premda još uvijek, poput predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, ne razlikuju ili pak ne žele razlikovati sustavne zločine terorističkih država, koje su nasilnim putem uspostavili komunisti, od pojedinačnih zločina, koji su se dogodili ili se pak mogu dogoditi u svakoj demokratskoj državi. Tko je zapravo bio idol aktualnih brozovaca i kakva je ličnost bio Josip Broz Tito, i danas je u dijelu javnosti pomalo misteriozno pitanje.
Dodatnu pomutnju je nedavno unijelo i izvješće američke CIA-e, u kojem je stajala tvrdnja kako su njezina lingvistička istraživanja utvrdila, da bivši komunistički diktator Josip Broz Tito, zbog nedovoljnoga poznavanja hrvatskoga jezika, nije bio Hrvat. Bez obzira na različite teorije o njegovu podrijetlu, što inače razložno prati većinu konspirativaca i urotnika, iz dostupnih podataka, a i analize Brozove politike i njegova ponašanja nije teško utvrditi njegov politički identitet. Rođen je 1892. u Kumrovcu, a rano djetinjstvo do 1898. proveo je u plemićkoj kući obitelji Keglevića. Kako u mnoštvu izjava, intervjua i razgovora, za razliku od majke, gotovo i ne spominje oca, neki su zaključili kako je sam grof Keglević vjerojatno biološki otac Josipu Brozu. Naime, Marija Broz je, premda već u braku, bila sluškinja na Keglevića dvoru pa je Josip Broz najvjerojatnije izvanbračno dijete nezakonita odnosa grofa i njegove sluškinje. Nastavak djetinjstva kasnije je proveo kod djeda i bake po majčinoj strani, dakle u Sloveniji, gdje, kao ni na plemićkom dvoru nije mogao steći nikakav hrvatski nacionalni osjećaj, tim više što je miješao hrvatske i slovenske dijalekte.
Školovao se rastrgano po Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji, što mu je u tadašnjoj višenarodnoj Monarhiji omogućilo da nauči više stranih jezika. Talentiran za komunikacijske vještine, rano je naučio prodavati maglu, uvidjevši kako mu odijevanje po najnovijoj modi, površno poznavanje glazbe te mačevanje i "fino ponašanje“, s doziranim sitnim prijevarama omogućuju relativno lagodan život. Sve su to osobine, koje je mogao steći samo na dvoru, dok je praktičnu stranu života motrio u njegovu okruženju. Godine 1912. u Zuerichu je po kavanama na površnoj razini upoznao čak Lenjina i Trockoga, nu njihove ga se ideje o prevratu, zbog nedostatka praktične naravi revolucionarnih „sanjarija“ nisu previše dojmile. Uviđajući kako vojne škole otvaraju mnoga vrata za lagodan i bezbrižan život 1914. kao „mačevalac“ završava dočasničku školu u Madžarskoj. Na ratištu pak u Galiciji 1915. vješto izbjegava bitke. Nakon što ga je zarobila ruska carska vojska, zbog suradnje s ruskom carskom policijom, umiješeno je oslobođen iz zarobljeništva. U Omsku 1916. zavodi malodobnicu Pelagiju Belousovu, s kojom se morao oženiti u pravoslavnoj Bogorodičinoj crkvi u Omsku. Na zahtjev carske policije 1918. pridružuje se boljševicima, a već 1920. ucijenjen od boljševika, kao sovjetski uhoda, odlazi po zadatku u Kraljevinu SHS, Madžarsku, Austriju i Njemačku. Očito vrlo učinkovit agent 1924. počinje partijsku karijeru u KPJ.
Sredinom tridesetih godina povučen je u Moskvu, gdje prolazi konačnu zločinačku inicijaciju pa su zahvaljujući njegovu radu tamo pogubljeni svi komunistički idealisti s područja tadašnje Jugoslavije. Od godine 1937. kao provjereni sovjetski čovjek organizacijski je, a zatim i glavni tajnik KPJ. Manje poznata, premda ne ništa manje mračna i spektakularna strana njegova djelovanje jest i boravak u Španjolskoj tijekom građanskoga rata, uza što se veže 1938. i velika pljačka zlata kraljevske španjolske riznice, koju su zajedno izveli Tito, šef talijanskih komunista Palmiro Togliatti i šef francuskih komunista. Od toga opljačkanog blaga desetljećima se financirao rad, diverzije, terorizam i promidžbena djelatnost talijanske i francuske Komunističke partije, a ništa manje i Brozova KPJ. Na zapovijed iz Moskve, Broz je 22. lipnja 1941. počeo raditi sabotaže protiv Trećeg Reicha, no procijenivši da će ipak glavni igrači, odnosno Hitlerovi protivnici, Velika Britanija, SAD i Francuska riješiti pitanje Wermachta i rata s Njemačkom, Broz je svoje djelovanje od 1941. do 1944. ponajprije usredotočio na potkopavanje Nezavisne Države Hrvatske, na čijem su području uglavnom operirale njegove terorističke i gerilske snage. Naime, kako je to već bilo formulirano u njegovim planovima – da bi Jugoslavija mogla živjeti, NDH mora umrijeti, odnosno nestati s političke i povijesne pozornice, što se 1945. s nesagledivim posljedicama i dogodilo.
Osim terorističkih operacija, Broz intenzivno sudjeluje i u vođenju tajne politike, što svjedoči i njegova uloga u likvidaciji urote Vokić-Lorković 1944., kad je Nijemcima dojavio organizirane pokušaje hrvatskih vlasti da prijelazom na stranu Saveznika, spase od propasti hrvatsku državnu nezavisnost. Zbog straha od bilo kakve hrvatske državne samostalnosti, u razdoblju od 1944. do 1946. odlučio se na potpuno fizičko uništavanje svih Hrvata koji su prihvatili NDH. Uvlačenjem t. zv. narodnih odbora u svoju politiku obračuna s pristašama hrvatske samostalnosti, a odbori su svojim prosudbama formalno sudjelovali u procjeni odgovornosti hrvatskih zarobljenika za rušenje Jugoslavije, vezao je uza se i svoj zločinački pothvat golemi broj „neutralnih“ Hrvata. Na taj način nije samo u svoja zlodjela umočio znatan dio stanovništva, nego mu dugoročno i zavezao usta. Naime, samo iz tako postavljena i ucjenjivačkoga odnosa može biti razumljiv fenomen Bleiburga i križnih putova, ali i polustoljetna opća šutnja o tim masovnim komunističkim zločinima, koji su desetkovali hrvatski narod, dovevši ga na rub životnoga opstanka.
Kako mu je bila premala Hrvatska, nakon njezine pacifikacije, Broz se nije zadovoljio prostorom novostvorene Jugoslavije. Nakon neuspjeha da svom komunističkom carstvu priključi dijelove talijanskoga i austrijskog teritorija, Broz je u razdoblju od 1946. pa do 1948. pokušao osnovati veliku balkansku federaciju, sastavljenu od Jugoslavije, Bugarske, Albanije te dijelova Grčke poput Soluna, koji je bio svojevrsna srpska luka. U tom razdoblju podupirao je i vojni puč komunističkoga generala Markosa protiv grčke demokratske vlasti i njezinih zapadnih saveznika - SAD-a i Velike Britanije. Upravo zbog tog samovoljnog pokušaja teritorijalnoga širenja vlastita boljševičkog carstva došao je u sukob sa Staljinom 1948., a neuspjeh da osnuje balkansku federaciju, kojoj bi on bio vođa, gurnuo ga je u potpunu političku izolaciju pa zato, kao veći Staljin od samoga Visarionoviča, na području Jugoslavije od 1948. do 1951. provodi ekstremnu sovjetizaciju. U međusobnom političkom nadmetanju između Istoka i Zapada, koristi prigodi i u razdoblju od 1951. do 1958. postaje igrač zapadnih sila. Nu to ga nije spriječilo, da nakon sloma demokratskih snaga u Madžarskom ustanku protiv sovjetske okupacije 1956., sramotno izruči Sovjetima iz jugoslavenskoga veleposlanstva u Budimpešti, madžarskoga premijera Imru Nagyja, gdje se premijer bio sklonio.
Plaćan od Istoka i Zapada potkraj pedesetih godina pruža mu se prigoda da vlastito božansko utjelovljenje, poput nekadašnjih rimskih careva, uzdigne još jedan stupanj više pa osniva pokret nesvrstanih zemalja. No, u međuvremenu, kod kuće mu sve snažnije jača srpski pokret, a da bi ga neutralizirao godine 1966. se rješava Rankovića, u čijim je rukama bila policija kao moćna poluga vlasti. Odmah potom izmišlja muslimansku naciju kako bi oslabio širenje srpstva na zapad u BiH te otvara albansko i makedonsko pitanje. U strahu od Srba popušta i Hrvatima, koje je dotad toliko progonio. Porukom kako Hrvatska treba biti članica Ujedinjenih naroda godine 1971. Hrvoje Šošić artikulira želju hrvatskog naroda za samostalnošću, što dovodi u pitanje Brozov ratni projekt o rušenju svake hrvatske države, koja je zapreka širenju njegova carstva i masovnom štovanju kulta. Zato je osmislio model unutarhrvatskoga obračuna, zatraživši od Savke da zatvori Marka Veselicu i Šimu Đodana. Odbivši to provesti, Savka mu je i ne znajući srušila model unutarnjeg obračuna u Hrvatskoj, što je Broza prisililo da se ponovno, kao i 1945. godine obračuna s cjelokupnim hrvatskim narodom.
Nezajažljivost pak za posjedovanjem gonila ga je na stalno povećanje nekretnina. Diktator je imao 23 vile kao i vilu Maraches u Maroku, flotu automobila, brodova i jahti te zrakoplova i lokomotiva. Satima je uživao gledati western špagete filmove, produkcijske uratke bez ikakvih moralnih poruka i poduka, a u kojima je ubijanje ljudi bilo sastavni dio svakodnevice. Na Brijunima, gdje je imao ljetnu rezidenciju, otvorio je vrata zapadnom jet-setu, koji različite bakanalije nije smio, a niti mogao organizirati u svojim zemljama, pa su Brijuni postali omiljeno "sastajalište" za nastrano iživljavanje strasti moćnih financijskih, tvorničarskih i popularnih zvijezda. Imao je i brojna lovišta, gdje je odlazio u lov, i u kojima je ubijao unaprijed namještene zvijeri. Koristeći se pak tehnikama masovne manipulacije i zastrašivanja, po uzoru na stari Rim, službeno je kao religiju uveo idolopoklonstvo, koje se manifestiralo i u nošenju t. zv. Štafete mladosti. Po tom okultnom simbolu, vođa je vječno trebao ostajati mlad, jer se kao štafeta svake godine rađao s novim proljećem.
Gajio je gotovo patološki ljubav isključivo prema vlastitom egu. Premda je ima brojne žene, iz njihovih sudbina lako se može zaključiti kako mu one ništa nisu značile. Jednako takav odnos imao je i prema vlastitoj djeci, što se najbolje moglo vidjeti na jednom filmskom kadru, kad je s Jovankom posjetio grob svoje ranopreminule djece. Nije se udostojao na taj dječji humak staviti ni kitu cvijeća, nego ga je bešćutno i potpuno nezainteresirano Jovanki gurnuo u ruke. Takav odnos prema obitelji, suprugama i vlastitoj djeci može čuditi samo njegove vjernike, nu kad se zna da je kod Broza proces dozrijevanja sotonizacije dovršen još u razdoblju njegova boravka u Moskvi tijekom tridesetih godina, onda su nam razumljiviji i mnogi njegovi postupci. U tom se razdoblju, naime, kako se to običavalo govoriti, obračunao sa svih sedam smrtnih grijeha - oholosti, škrtosti, bludnosti, zavisti, neumjerenosti u jelu i piću, srditosti i lijenosti – što je ostavilo traga ne samo na njegovoj ličnosti, nego je obilježilo, a znatnim dijelom i danas obilježava hrvatsku zbilju. Boraveći u moskovskom hotelu Lux, gdje su stanovali dužnosnici Kominterne pripremani kao agenti NKVD-a za konspiraciju, tajni rad, sabotaže, međunarodni terorizam i okrutna ubojstva, Broz je tijekom inicijacije prošao sve stupnjeve u otupljivanju moralnih osjećaja te u stjecanju bešćutne okrutnosti. Tada je osobnom imenu Josip Broz pridružio i kodno ime Tito, koje je kao kratica označavalo pojam „tajne internacionalne terorističke organizacije“, ali i kao spomen na rimskoga vojskovođu Tita, koji je razorio Jeruzalem, što je bio navještaj njegova rata protiv Boga. Stečena znanja iz škole konspiracije i urota, koje su kao posebne sotonističke vještine stjecane za vrijeme boravka u moskovskom hotelu Lux, kasnije je vješto primjenjivao u svom političkom radu. Upravo tako osposobljen jedino je i mogao u razdoblju od 1944. do1946. provesti parcijalni genocid nad dijelom hrvatskoga naroda.
Oni pak malo duljega pamćenja sjećaju se još uvijek upečatljive televizijske snimke iz 1971. godine s proslave 2500. obljetnice Perzijskog Carstva, kako se, gostujući kod Reze Pahlavija, u nekadašnjem središtu carstva šef jugoslvenskih komunista odjeven u svijetlu odoru oholo kočoperio i uzdizao. Naime, u to vrijeme, istodobno su ga, zbog t. zv. nesvrstanosti, plaćali Istok i Zapad, a cijeli Treći svijet, t. zv, nesvrstani su mu se klanjali pa je i sam vjerojatno povjerovao u vlastito božanstvo. Otada vjerojatno javno i potječe njegov kult Lucifera, kao boga svjetla, čiju je simboličnu oznaka, brojka 666. prkosno isticao na pročelju jednoga od svojih vlakova, a koja je posebno bila istaknuta upravo na vlaku, koji je prevozio njegove posmrtne ostatke 1980. iz Ljubljane u Beograd. Ovom jugoslavenskom komunističkom satrapu internacionalizam i komunizam očito su bili samo pomagala vještom trgovcu, duboko uronjenu u sotonističku ideologija vlastitoga kulta za širenje i jačanje svoje moći, dok je istodobno sve oko sebe smatrao stokom, a u nešto boljem slučaju tek vlastitim slugama. Zato je i mogao potkraj života, u intervjuu Veljka Bulajića, na pitanje kako bi se danas snašao u politici, odgovoriti kako bi jednako ostao na vrhu svjetske politike, jer su ove okolnosti za njega Eldorado. Eto, ime takve osobe i danas nose najljepši trgovi po nekim hrvatskim gradovima, a njegov kult održavaju moćne sile, koje se skrivaju u pozadini različitih političkih stranaka. Mnoge nastranosti i zlodjela ovog komunističkoga satrapa nedovoljno su poznate, a još manje istražena pa je zato u javnosti i moguće čak tri desetljeća nakon njegove smrti održavati kult o njegovoj božanskoj dobroti.
Nu javnost ne može zanijekati kako je upravo on, Josip Broz Tito, srušio hrvatsku državu, počinio genocid nad hrvatskim narodom, u kojem je likvidirao više stotina tisuća ljudi, te oko pola milijuna njih raselio, a pod policijskom paskom i svakodnevnim terorom tijekom pola stoljeća držao gotovo cjelokupno hrvatstvo u Hrvatskoj i BiH. Opljačkao je i uništio hrvatsko selo, a politikom preseljavanja, doveo je na rub demografske egzistencije ostatke hrvatskoga naroda. Otimačinom privatnoga vlasništva uništio je poduzetnički sloj, koji je agilnim održavao hrvatsko gospodarstvo i u najtežim gospodarskim uvjetima, a politikom zaduživanja dugoročno je cijele naraštaje hrvatskih ljudi vezao u ropski odnos prema stranim bankama. Radi učvršćivanja svoga sotonističkoga kulta razvio je jedan od najučinkovitijih programa za likvidaciju svih svojih političkih protivnika, a čije su opet žrtve masovno bili Hrvati, posebno hrvatski disidenti u emigraciji.
Poistovjećuje li se to sadašnja hrvatska javnost sa zlodjelima ovoga komunističkoga satrapa i zločinca međunarodnih razmjera? Ako je to točno, a sve snažnije medijsko i javno promicanje njegova kulta vodi tom zaključku, onda je Hrvatska još uvijek daleko od demokratskoga stanja, za kakvo su se borili njezini najbolji sinovi. Dugotrajniji proces suočavanja sa zlodjelima jugoslavenskoga komunističkog razdoblja jedini je lijek za ozdravljenje sve bolesnijega društva, kojim i danas iz svoga beogradskog mauzoleja očito sve više ravna nevidljiva, ali snažna Brozova ruka.
Mate Kovačević, Utorak, 10 Rujan 2013 22:26
Primjedbe