Za što smo se borili 91.?
Komentari i kolumne
Dva dana državnosti, i jedan antifašističke borbe
Dan državnosti.... Slovenije.
Hrvatski predsjednik je povodom Dana državnosti uvrijedio branitelje proglasivši ih nasljednicima "antifašista" iz Drugog svjetskog rata. Nisu se uvrijedili zato što bi oni bili fašisti - već zato jer iza sebe, za razliku od spomenutih, nisu ostavili masovne grobnica pune civila i nisu uveli diktaturu. A najviše od svega, time što su se oni protiv deklariranih antifašista, poput Slobe, Mire, Kadijevića, Adžića i ine bratije okićene predsjedniku lijepim petokrakama, borili. Odgovor branitelja, koji su u tome prepoznali pokušaj krađe ratne pobjede i revizije bliže povijesti, je brzo stigao. Na žalost, adekvatan odgovor je izostao pred par tjedana, kad je Vesna Pusić doslovce pljunula u lice silovanim ženama Vukovara odvrativši bezobrazno na njihovo pismo da očekuje da se nađu u prvim redovima Pridea, štiteći ljudska prava.
Žene Vukovara su sudjelovale na Prideu braneći homoseksualce upravo onako kako su i aktivisti za ljudska prava jučer, povodom Dana državnosti, odlikovane Vesne Teršelić ili Zorana Pusića, sudjelovali u obrani Vukovara. U stvari, ne baš sasvim tako: da bi bile jednake, morale bi stati u obranu ljudskih prava svakog tko je bacao kamenje na homoseksualce ili tukao lezbijke u Splitu, te tužiti policiju sudu za ljudska prava zbog pretjerane upotrebe sile. To bi otprilike bio pandan angažmanu organizacija za ljudska prava oko Vukovara.
Oglasio se i Milanović, zbunjenim komentarima kako je i u antifašističkoj borbi bilo zločina, ali tada su eto vladali niži standardi ljudskih prava pa to treba gledati u kontekstu vremena. Ujedno je i zahvalio braniteljima u svoje ime i ime svoje stranke, što je u redu. On doduše nije bio među njima jer se Hrvatsku tada najlakše branilo iz Nagorno Karabaha i fotelje u ministarstvu, a SDP je prilikom glasanja o neovisnosti napustio Sabor. Nije se sjetio poslati nikog iz vlade na misu za domovinu, ali to i nije tako bitno. Bitno je da je spomenuo da su za ovo što danas imamo ljudi davali svoje živote, i da se danas podsjećamo gdje smo tada bili. Možda ga na to gdje su oni tada bili podsjeti ovaj video Gordane Grbić, tadašnje zastupnice.
Istovremeno, domaći mediji su pomalo stidljivo prenijeli vijest da je Slovenija zabranila komunističke simbole na proslavi svog Dana državnosti, koji slave kad i mi - 25. lipnja. Jer, kod nas petokraka nije komunistički simbol nego "antifašistički", po čemu je Hrvatska jedinstvena u svijetu. Jednako nezamijećeno je prošla i vijest da je ta ista Slovenija stavila ustavni veto na kult ličnosti druga Tita. Zabranila je, naime, proslavu i obilježavanje Dana mladosti. Tamošnje ministarstvo prosvjete, znanosti kulture i sporta, koje ne vodi Željko Jovanović, odaslalo je ravnateljima osnovnih i srednjih škola pismo u kojem stoji da se totalitarni režimi ne mogu slaviti te da se djecu mora educirati u duhu Ustava. "Moramo ih naučiti o poštivanju ljudskih prava i demokratskih sloboda", stoji u pismu Ministarstva u kojem se pozivaju na ustavne vrijednosti.
Veličanje komunističko-totalitarnog režima je neustavno, kažu oni, i podsjećaju sve one koji slave Dan mladosti ili ga obilježavaju kako je Ustavni sud utvrdio da je Josip Broz Tito simbol totalitarnog režima. Prema tome, smatra slovensko ministarstvo "veličanje tog komunističko-totalitarnog režima" bi bilo neustavno.
"Meanwhile in Croatia", ili, kako bi susjedi Slovenci rekli, "Medtem na Hrvaškem", neustavno je, prema bivšem i sadašnjem predsjedniku, svako spominjanje komunizma i Broza u negativnom kontekstu jer je to navodno napad na ustav, u kom je Hrvatska navodno određena kao antifašistička država. Naime, svega tri dana prije Dana državnosti, Hrvatska ponekad slavi i Dan antifašističke borbe. Ponekad, doduše, predsjednik države radije proslavi onaj drugi dan antifašističke borbe, 27. srpnja, kad su četnici u Srbu poklali stanovnike susjednog sela naseljenog etničkim Hrvatima. Kako u blizini tada nije bilo nikakvih ustaša niti Njemaca nije teško pretpostaviti tko su zapravo fašisti protiv kojih su se digli tamošnji Srbi predvođeni žandarom i četnikom Stojanom Matićem i komunistom, kasnijim generalom JNA, Đokom Jovanićem. Nezabilježen je slučaj da predsjednik umjesto službenog blagadana države koju predstavlja obilježava neki alternativni, kao lani, jer time dezauvira smisao i značenje onog što bi po zakonu trebao štititi: simbole države, u što spadaju i njeni praznici.
U Jugoslaviji se službeno obilježavao upravo taj ustanak u Srbu, obilježen spomenutim pokoljem u Boričevcu, izoliranom Hrvatskom selu okruženom srpskim selima. Lako je uočiti sličnost sa Škabrnjom koja je u zadnjem ratu podijelila sličnu sudbinu. Hrvati koji su pobjegli i sklonili se u Kulen Vakuf i Donji Lapac ipak nisu uspjeli umaći "antifašistima", koji su u tim mjestima počinili još gore pokolje. Savka je u memoarima napisala, prisjećajući se jednog mitinga u Srbu, da nas "mrze i neće se libiti za četništvo proliti krv".
Ipak, taj datum se slavio kao Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj, iako su mjesec dana ranije Hrvati digli ustanak u Sisku i otišli u šumu, iz očitog razloga: simbolično ime mjesta "Srb" kao i njegov etnički sastav išli su u prilog jugoslavenskoj službenoj politici po kojoj su Srbi a priori antifašisti, a Hrvati pretežno fašisti, s izuzetkom "poštenih" Hrvata projugoslavenske orijentacije, poput Vlade Bakarića ili Frenkija Simatovića. Dati jednom odredu u kom nije bilo Srba, sisačkom, pravo prvenstva samo zato jer se dogodio ranije - doduše, na dan napada na SSSR, što isto dosta govori o pravoj prirodi Titovog antifašizma - nije bilo politički naročito oportuno, pa je nekako bilo zgodnije ordinarni četnički masakr civila proglasiti "danom antifašističkog ustanka" nego priznati da su Hrvati sami, bez Srba, nešto tu krenuli muljati protiv Adolfa, pa makar i komunizma i Jugoslavije radi. To bi narušilo i poantu priče da su Njemci bombardirali Beograd, dok su u Zagrebu dočekani veseljem na ulicama - što zapravo više govori o kraljevini Jugoslaviji i njenoj popularnosti, a manje o Hrvatima koji su valjda trebali anticipirati nacističke zločine.Isto tako se uvijek i prešućivalo da Njemci u Beogradu doduše nisu dočekani općim narodnim veseljem zbog tridesetak tisuća mrtvih u bombardiranju izazvanom britanskom organizacijom Simovićevog puča, ali ne samo da je poručnik Klingenberg osvojio grad sa sedam ljudi i psom, već je i bio "pijan i mirisao na ženski parfem" kad je glavnina snaga došla do Beograda. Ta podjela na rođene antifašiste (Srbe) i klerofašističke antifašiste poput Tuđmana se na neki perverzan način prenijela do danas.
I kao što je logično zapitati se zašto slaviti jugoslavenski datum antifašističkog ustanka kad imamo hrvatski, isto je tako logično zapitati se zašto se uvijek na antifašističkim dernecima pojavljuju Broz i simboli poput petokrake, kad imamo svoje, hrvatske, partizane poput Janka Bobetka, Andrije Hebranga, Franje Tuđmana, koje bismo mogli istaknuti kao simbole antifašizma u Hrvata? Ništa ne bi bilo logičnije od toga: ako se Hrvatsku želi reklamirati kao neku "antifašističku" državu kako bi se popravio njen imidž - što je, smatram, posve promašeno jer se percepcija Hrvatske kao nacističke države neće promijeniti zbog nekakve proslave - ne bi li onda očit dobar potez bio naglasiti da je utemeljitelj hrvatske neovisnosti bio partizan u Drugom svjetskom ratu, da je ratni načelnik HV-a bio pripadnik upravo tog sisačkog partizanskog odreda, prvog u okupiranoj Europi?
Ako se već inzistira na navodnom antifašizmu zapisanom u ustavu, ne bi li onda bilo logično u prvi plan gurnuti Hebranga, koji je nesporno bio osoba koja je pokrenula i organizirala ustanak u Hrvatskoj, koji je pročitao prvi proglas kojim je na 22. lipnja pozvano na ustanak, koji je teško ranjavan i zarobljavan u ratu, i koji se ipak zalagao za hrvatske interese, a ne dozvoliti Mesiću da blati uspomenu na njega i proglašava ga izdajnikom Jugoslavije?
To nas dovodi do mitova o antifašizmu koji se papagajski ponavljaju, a u kojima nije teško uočiti duboke nelogičnosti i skrivenu agendu.
Nađite 12 razlika između gornje i donje slike
Na skupovima "antifašista" poput onog u Kumrovcu i Srbu, hrvatski partizani su krajnje nepoželjni i da ih samo spomenete zazvali biste bijes okupljenih. Oni su "izdajice Jugoslavije". Pogledajte samo stav "osvedočenog antifašiste" i povremenog pjevača i zabavljača Mesića o Hebrangu - "On je stao na stranu Staljina, izdao je Jugoslaviju!"
Radi li se tu o "antifašizmu" ili o Jugoslaviji?
Staljin je bio antifašist - u stvari, vođa svih antifašista. On je praktički i uveo termin u upotrebu, iako je zapravo u sovjetskoj retorici riječ "fašizam" označavala demokratski, "kapitalistički" svijet. Tko je izdao antifašizam, Tito koji se priklonio "fašistima" Amerikancima i NATO-u u zamjenu za svoju svevlast u Jugoslaviji, ili Hebrang koji se navodno objesio o cijev radijatora u zatvoru u kojem nije bilo radijatora? Sve kad bi ta smiješna optužba i bila istinita, a istinita je koliko i druga udbaška podvala Hebrangu, ona da je (kao Židov i predsjedavajući ZAVNOH-a) surađivao s ustašama, koja je dokazana ustaškim dokumentom pisanim na - ćirilici? Zanimljivo je međutim da i danas tako posve prozirne laži padaju na plodno tlo: tko želi vjerovati Mesiću, vjerovat će, neovisno o očitim činjenicama.
Ne samo njemu: obavještajni posao podrazumijeva i difamacije o Tuđmanovoj izdaji Vukovara, o njegovom sudjelovanju na Bleiburgu (iako je bio u Beogradu od kraja 1944. a upravo tog dana kad se dogodio Bleiburg se tamo i oženio), o Bobetkovim ratnim zločinima...
Napor da se ocrni hrvatske partizane je, dakle, permanentan i ima stanoviti kontinuitet, dok se s druge strane jednakim žarom brane hrvatski stari udbaši poput Manolića i Boljkovca, te boratovske karikature diktatora poput Tita. Koji je doprinos prve spomenute dvojice "antifašizmu" osim nešto silovanja, mučenja, ubojstava, paleža i sličnog, uz jasno ubojstvo Stepinca, i to sve nakon rata? Ipak, Ivi presvetlom s Pantovčaka to nije smetalo da se obruši na one koji su tražili istragu tih zločina jednakim žarom kojim se Teršelićka i Zoran Pusić obrušavaju na hrvatske vojnike za koje postoji i najmanja sumnja na ratne zločine.
S druge strane, simbol Jugoslavije i osnivač JNA protiv koje je Hrvatska morala ratovati da bi opstala, Tito, je i dalje zaštićena vrsta i svaki pokušaj narušavanja njegovog besprizornog i krajnje primitivnog kulta ličnosti se prezenitra kao povijesni revizionizam, te napad na antifašizam. I sve to unatoč tome što je dotični bio upravo arhetipski komunistički diktator, tek u detaljima različit od Baron Cohenove karikature iz nedavnog filma: ljubitelj luksuza, zlata, i kiča, vlasnik desetaka vila i privatnog otočja, pasionirani ubojica zaštićenih životinjskih vrsta i narodnih - dakle vlastitih - neprijatelja , i čovjek koji je za svog života po sebi nazvao nekoliko gradova i stotine ulica i trgova. Što se zaštitom lika i djela najvećeg sina i mita o "velikom ugledu" SFRJ u svijetu zapravo štiti? Budimo realni: Tito nije simbol nikakvog antifašizma, uostalom i Rusi su davno raskrstili sa Staljinom kao sa zločincem, unatoč njegovim nespornim zaslugama za pobjedu nad Hitlerom (dok su pak Titove, realno, minorne, što se vojnog djelovanja tiče - velik dio Jugoslavije oslobodila je Crvena Armija, a ostatak je uglavnom "oslobođen" nakon pada Berlina.)
Bwana Bulu Bulu i profašistički lav
Dodajte tome antifašiste poput Kadijevića, starog partizana iz Titove garde, koji je vodio napad JNA na Hrvatsku, dodajte antifašiste poput Sime Dubajića koji se hvalio ubojstvima desetaka tisuća ljudi - i koji je jedini imao bar obraza reći da je među njima bilo i mnogo posve nedužnih civila - pa probajte sami izvesti zaključke o dometima tog "antifašizma".
Pa na što se onda svodi Mesićevo trkeljanje da je "protuustavno govoriti protiv antifašizma" i da je "antifašizam ugrađen u naš ustav"? Da je antifašizam temelj današnje Europe?
Ni na što.
Temelj današnje Europe su ljudska prava i demokracija, iako je i jedno i drugo pomalo upitno. Antifašizam se ne spominje izrijekom niti u jednom dokumentu EU i niti u jednom ustavu niti jedne članice. Sam termin je naime sporan, i u osnovi je podvala.
Antifašizam se, suprotno upornim ponavljanjima kako je u našem ustavu, nigdje u našem ustavu ne spominje. Spominju se tek zaključci ZAVNOH-a i to u preambuli ustava, tamo gdje se navodi - u istoj rečenici - i odbacivanje komunističkog sustava, i pobjeda u Domovinskom ratu. Ako se u ustavu spominje Hebrangov ZAVNOH, zašto su onda antifašisti koji su ubili Hebranga na taj ustav pozivaju?
No, isticanje zvijezde očito nije nikom ovdje, za razliku od Slovenije, protuustavno unatoč spomenutom "odbacivanju komunističkog sustava", a još manje uhićenje generala iz Domovinskog rata i kritiziranje zločina iz istog iako je i on spomenut u ustavu, dok je kritika lažnog komunističkog antifašizma pak navodno protuustavna: stvar je očito samo u tome kroz kakve naočale čitate ustav. Slovenci svoj, očito, čitaju kroz demokratske. Hrvatska tako ostaje jedna od rijetkih država u kojima ne samo da nije provedena lustracija, nego i jedina u kojoj je kompletna "antifašistička" nomenklatura, dakle jugoslavenski obavještajni aparat, preživjela rat i izbore i na kraju se, iz raznih razloga, nametnula kao arbitar ljudskih prava i demokracije.
Što baš i nije ono za što su se dečki borili devedeset prve.
fizziz.net
Primjedbe