Na izvoru Duhovne Hrvatske

Dubravka Vidak i Stjepan Šešelj: Na izvoru Duhovne Hrvatske,

Zagreb: Hrvatska kulturna zaklada HKZ-Hrvatsko slovo, XXVIII, 2013., str. 431.

Knjiga Na izvoru Duhovne Hrvatske i knjiga Stjepana Šešelja Približene daljine Duhovne Hrvatske iz 2009. koju je objavio isti nakladnik, čine jednu cjelinu. Naime, knjiga iz 2009. je nastala na izvorima koji su objelodanjeni u knjizi koju večeras predstavljamo, ali je istovremeno i njen nastavak jer donosi primarne dokumente koji iz prve ruke svjedoče o ljudima i događajima iz onih burnih i presudnih godina za Hrvatsku i hrvatski narod. Ona je i izvješće o začeću, radu i uspjesima Skcije Društva književnika Hrvatske/Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu. Osim toga, ova izvješća i dokumenti ukazuju tko je tada, a i kasnije, sanjao o Duhovnoj hrvatskoj, o rušenju zidova koji su nas dijelili te izgradnji mostova među Hrvatima diljem svijeta, a kome je, s druge strane, Duhovna Hrvatska, ali ne samo Duhovna, bila nepoželjna. Dakle, knjiga doprinosi rasvjetljavanju povijesnih događanja iz nedavne prošlosti i zato je važan svjedok hrvatske povijesti.

Uz čestitke autorima, ovdje ću podsjetiti na Duhovnu Hrvatsku koja živi diljem svijeta ali ju (pre)često ne vidimo ili čak ne želimo vidjeti. Kad se nedavno saznalo da je dugogodišnji ispovjednik novog pape Franje bio Hrvat isusovac, pater Nikola Mihaljević, podrijetlom od Livna, rođen u Zagrebu, posjetio ga je mladi argentinski Hrvat Tomislav Frković, unuk Ivice Frkovića, ministra šumarstva i rudarstva u NDH, i s paterom Nikolom porazgovarao o njegovu životu i radu. Razgovor se može pogledati na YouTubu. Tomislav je ovog divnoga starca, koji je proveo gotovo cijeli život radeći sa i za najsiromašnije, pri kraju razgovora zamolio da, kao glazben čovjek, nešto odsvira na svojim orguljama. On zasvira, i što čujemo? Hrvatsku budnicu "Oj ti Vilo Velebita"!

Obojica, Pater Nikola koji je s roditeljima otišao u Argentinu kad mu je bilo 4 godine i Tomislav koji je rođen u Argentini, svjedoče o postojanju Duhovne Hrvatske. Duhovna Hrvatska nadilazi jezik, prostor i vrijeme. On obuhvaća ogroman broj ljudi koji su dvojezični, trojezični ili pak hrvatski i ne govore. Mogao bih navesti mnogo takvih primjera iz druge, treće pa i četvrte generacije Hrvata u svijetu, a da o Gradišćanskim Hrvatima i ne govorim, ili čak njihovim potomcima u Americi. Hrvatska domovina (ili nekima pradomovina), kultura, jezik i duh pripadnosti okuplja nas sve u duhovno zajedništvo. To je Duhovna Hrvatska!

Duhovnu Hrvatsku može shvatiti samo onaj tko ima duha, a ne oni koji ispovijedaju filozofiju materijalizma ili pak oni koji, premda to javno ne ispovijedaju, žive bez duha i duhovnosti. Duhovna Hrvatska se ne može izmjeriti nikakvim fizičkim mjerilima. Ona nema širinu, duljinu, visinu, dubinu..., nema granica. Duhovna Hrvatska se može mjeriti samo jačinom ljubavi. Mnogima je to nepoznato, jer oni ljubav za domovinu, za svoj narod, za svoje korijene, za svoju kulturnu baštinu... ne samo da nisu nikad doživjeli, nego je njima Duhovna Hrvatska neznanstvena i nestvarna tlapnja; oni vjeruju samo u materijalno. Da bi čovjek doživio duhovno zajedništvo treba imati duh i srce

Danas je „moderno“ biti globalan, mobilan i neukorijenjen... Na jednoj strani se govori o važnosti multikulturalizma, o bogatstvu u različitosti, a istovremeno se nameće, i to beskompromisno, društvo "slobodno" od nacionalnosti, od kulture, od tradicije, od materinskog jezika, od rase, od boje kože, od vjere, od obitelji, od spola, od trajnih moralnih vrjednota... u namjeri da postanemo politički korektni i poslušni potrošači. Duhovna Hrvatska je takvima ne samo nepoželjna i neprihvatljiva, nego ju vide kao neprijatelja svom projektu za ostvarenje najnovijeg modela imperijalizma i totalitarizma s "ljudskim licem". Hrvatska uskoro ulazi u EU i pitanje je kako će se naši mladi ponijeti u tim novim prilikama. Jedno je sigurno, ako ne budu čvrsto ukorijenjeni u svoju hrvatsku kulturnu baštinu otpuhnut će ih vjetar europskim i svjetskim širinama u nepovrat.

Ali i mi koji osjećamo zajedništvo Duhovne Hrvatske i htjeli bismo ga širiti i jačati, višeput nismo dosljedni. Jedno govorimo, a drugo radimo. Naime, poznata je ona izreka da je lakše ljubiti cijelo čovječanstvo nego jednog čovjeka. Tako i mi često volimo i radujemo se uspjesima Hrvata u Novom Zelandu, Australiji, Americi, Gradišću ili Slovačkoj..., ali ne osjećamo tu radost kad su u pitanju Hrvati u Čapljini, Metkoviću, Bugojnu, Vukovaru ili kojem drugom mjestu diljem domovine.... Posebice ne osjećamo Duhovnu Hrvatsku s Hrvatima u susjednom selu! Zaboravljamo da ljubav Duhovne Hrvatske počinje od susjeda pa do Hrvata u Punta Arenasu, Chile, ili Anchorageu, Aljaska. Takva je Duhovna Hrvatska potrebna danas, odnosno takav duh treba širiti i jačati.

Nadalje, treba razlikovati Duhovnu Hrvatsku koja se izražava snagom ljubavi od praktičnog povezivanja i slijevanja te ljubavi, talenata i kreativnih snaga u zajedništvo koje bi moglo i trebalo donositi stostruke plodove na svim poljima ljudskih postignuća. Čovjek nije samo duh, nego je spoj duhovnog i materijalnog. Zato Duhovna Hrvatska ostaje virtualna ako nema one fizičke, praktične, konkretne, utjelovljene strane. Baš u ovozemaljskom segmentu našeg zajedništva nastalo je zatišje nakon onog početnog entuzijazma unatrag dvadesetak godina kojeg se svi rado sjećamo. Prigušeno je stvaralaštvo pojedinaca i udruga koje je moglo i trebalo obogatiti cijeli hrvatski narod na svim poljima ljudskog života. Bilo bi vrijeme da to zatišje već jednom prestane!

U kontekstu teme ove knjige, složio bih se s autorima da su postojale i postoje snage u domovini Hrvata koje se nisu ne samo radovale samostalnoj Hrvatskoj, nego su nastojale i ometati njezino ostvarenja a, naravno, Duhovna Hrvatska im je bila bauk. Bilo je takvih i u dijaspori. Ali činjenica je da u mnogima koji su navodno sanjali Duhovnu i političku Hrvatsku ti nekadašnji ideali su brzo uvenuli pa i zamrli. Brzo su postali "pragmatični" i nisu odoljeli napastima političke i ekonomske moći koja ih je opčarala. Njihov osobni probitak i moć su im pojeli nekadašnji idealizam i dušu. Sad ih je žalosno čak i vidjeti. To se odnosi ponajprije na mnoge u domovini, ali i pojedince u dijaspori ili iz dijaspore. Takvi su shvatili da bi hrvatska dijaspora i svi oni koje ne mogu staviti pod svoju kontrolu, mogli smetati njihovim osobnim i/ili stranačkim probitcima. I zato su pokušaji Sekcije Društva hrvatskih književnika, kao i mnogi drugi, donijeli dobre, ali samo kratkoročne uspjehe. Sanjari Duhovne Hrvatske mogu i dalje sanjati ali ne dopušta im se tu golemu snagu ljubavi pretočiti u konkretnu moć za opće dobro, u prvom redu Hrvatima u Domovini pa onda i onima u dijaspori.

Dubravka Vidak u svom prilogu "Privilegija upoznavanja iseljeničkih svjetova i iseljeničke književnosti" citira pokojnog mi prijatelja prof. Bogdana Radicu: "Tri desetljeća zajedničkog života Hrvata i Srba pridonijela su više njihovu razjedinjavanju, nego li sjedinjenju." (str. 65) Ja bih samo nadodao da je i to "jedinstvo" prije 1918. bilo samo u hrvatskim glavama a ne kod Srba. Većina hrvatski političara, uključujući i prof. Radicu, to je shvatila tek kad su otišli u Beograd. Ali mi je značajnija zadnja rečenica u njezinu prilogu koja kaže da su veze između Hrvata u domovini i svijetu neraskidive. Nema sada zastora i zidova koji bi nas dijeli, ali postoji "zastor" nemara, nezainteresiranosti, ignoriranja i ne htijenja od strane političkih struktura i ustanova koje su one upregle u svoja kola, kao i medija. Ali i ova vremena će proći i Duhovna Hrvatska će opet zaživjeti. Snaga njezine ljubavi u prošlosti nikada nije zatajila, a ne će zatajiti ni u budućnosti. Duhovna Hrvatska će postojati dok postoji ljubavi za Hrvatsku, a ljubav je vječna!

Čapljina, 23. travnja 2013.

Ante Čuvalo - Ljubuški