Dario će doći, istina će pobijediti

Venera Kordić: Dario će doći, istina će pobijediti, žalimo Nobila i sve one koji su nam krivotvorinama priredili ovu kalvariju!

Dokument o navodnom smrtonosnom sastanku u Busovači na kojemu je navodno bio i Dario Kordić osmišljen je u odvjetničkom uredu Ante Nobila na način „čula kazala“, tj. da MUP ima saznanja da odvjetnik Nobilo ima zapisnik svjedoka sa smrtonosnog sastanka u Busovači.

Taj dokument je u ured HIS-a donio i potpisao stanoviti Branko Turić, ali nije ga HIS poslao Haaškome sudu nego Ured na čijem je čelu bio današnji ministar Orsat Miljenić. Nakon toga Kordić je osuđen na 25 godina zatvora, a Blaškiću je kazna smanjena s 45 na devet godina, piše Hrvatski tjednik.
Kada optuženik za dokazano nedjelo dobije 25 godina zatvora, onda se kaže da je pravda zadovoljena. Međutim, kada optuženik dobije 25 godina zatvora na temelju krivotvorine koja je poslužila drugom optuženiku za oslobađajuću presudu, onda je to smrt istine i pravde. Pojedinci koji su osmislili i proveli krivotvorinu zaslužuju prijezir i kaznu temeljem zakona, a država čiji sustav je to omogućio ne može se nazvati državom jer ne ispunjava svoje temeljne postulate da smo pred zakonom svi isti.
Na tlo hrvatske države sljedeće 2014.godine trebao bi stupiti najneviniji haški optuženik Dario Kordić. Njemu 6. lipnja istječu dvije trećine 25-godišnje zatvorske kazne te bi temeljem dosadašnje prakse rada Haaškog tribunala trebao biti pušten na slobodu. Hrvati Bosne i Hercegovine u Austriji ovih dana organizirali su jedan humanitarni koncert u Beču s kojega su prihod darovali Dariju i njegovoj obitelji. Kordić se u povodu koncerta obratio javnim pismom svim Hrvatima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i diljem svijeta. Iz pisma je lako zaključiti da je riječ o čovjeku neizmjerne duhovne snage koju mu je podario, kako sam kaže, Isus Krist. Ta Kristova snaga pobijedila je u njemu čemer kazne koju su mu nepravedno dodijelili.
Približavanje nadnevka Darijeva izlaska iz zatvora u Grazu, održavanje humanitarnog koncerta u Beču i Darijevo čudesno pismo bio nam je povod za susret i razgovor s njegovom suprugom Venerom o dugih petnaest godina obiteljske kalvarije. Odmah, u najavi, naglasila je da ne želi nikakve intervjue, nego jedan normalni razgovor. Jer, kaže Venera: „Ako javno govorim, onda će ispasti da kukam. Kukati ne želim i ne smijem jer ni Dario mi to ne dopušta, a istine se moram držati. Istina je da mi nije lako ovih petnaest godina, no vjerujte mi, najveći izvor snage za život meni i našoj djeci Darijeva je hrabrost i snaga koja iz njega isijava 24 sata dnevno.“
Doista, bio sam svjedok prije desetak godina, zajedno s Tomislavkom Ivandom, zajedničkom prijateljicom, kada je Dario iz Haaga nazvao Veneru i rekao joj da mu je u žalbenom postupku potvrđena kazna od 25 godina. Veneri su tada krenule gorke i žalosne suze niz lice, a i Tomislavka i ja čule smo Darijev glas kako joj govori: „Venera, ne plači. Meni je potvrđena kazna od 25 godina, a ne tebi, i ako ja ne plačem, ne smiješ ni ti. To je volja Božja, sve ćemo izdržati i pobijediti.“
Izdržala je Venera sve kušnje i nevolje koje su samo njoj znane. Sama kaže da je u početku svoje i Darijeve kalvarije bilo trenutaka kada nije imala za kilogram brašna, a malodobnu djecu s tim nije htjela opterećivati jer su već dovoljno opterećeni da odrastaju bez oca, a pored živog oca i k tome još u zatvoru. Gospođa Venera Kordić ne zaboravlja tijekom našeg razgovora ni mnoge znane i neznane prijatelje njihove obitelji. Neizmjerno im je zahvalna za pomoć koju su im darivali, bilo duhovnu, bilo materijalnu.
Jedno ime s ponosom ističe, a to je njezin poslodavac Miro Petric, vlasnik izdavačke kuće Alfa, koji ju je zaposlio te dao kruh i školovanje njezinoj i Darijevoj djeci. Stariji sin Vladimir odlučio se za vojnički poziv te je primljen u Hrvatsku vojsku što je njegova oca Darija posebno razveselilo tako da je na tu vijest pustio i suzu radosnicu. Mlađa Marija na trećoj je godini Građevinskog fakulteta u Zagrebu, a najmlađa Elizabeta treći je razred gimnazije, također u Zagrebu.
Gospođa Kordić kaže da je presretna sa svojom djecom i s time kako se i oni hrabro nose s križem koji im Bog udijeli. Ispričala je i nekoliko tužnih trenutaka koje je gotovo uvijek rješavala Božja providnost. Tijekom školovanja i njezina su djeca kao i ostala imala potrebu za materijalnim dobrima, a mogućnosti su bile skromne. No uvijek kada bi „dogorjelo do noktiju“ pojavio bi se iznenada neki poznati ili nepoznati dobrotvor čiji dar bi Veneri i djeci olakšao život. Danas su, kaže Venera, djeca, hvala Bogu, odrasla i već blizu situacije da mogu skrbiti o svojim potrebama.
Prije dva mjeseca u Vitezu je umro Darijev otac Petar koji je posljednjih petnaestak godina skrbio o svojoj teško bolesnoj supruzi, Darijevoj mami. Koliko je u obitelji Kordić usađena želja za stvaranjem suverene Republike Hrvatske, govori činjenica da je pokojni Petar bio jedan od 45 osnivača HDZ-a na zagrebačkom Jarunu 17. lipnja 1989.
Slučaj Ahmići
Smrću prvog hrvatskog predsjednika i dosad jedinog istinskog hrvatskog državnika dr. Franje Tuđmana (u odnosu na njega svi ostali su politički liliputanci), ionako nestabilnu mladu hrvatsku državu ponovno su 2000. naovamo preuzeli oni koji ju nisu željeli. Počeli su se nemilosrdno, otvoreno ili suptilno, obračunavati s onima koji su ju stvarali. Žrtva tog obračuna nedvojbeno je i Dario Kordić kojeg su optužili zbog ratnih zločina u selu Ahmići u srednjoj Bosni, a presudili mu na temelju krivotvorine koju su proizveli odvjetnik Anto Nobilo i Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske čiji je tada ministar bio Šime Lučin. Premda Lučin navodno i nije kriv zbog te krivotvorine, kriv je u najmanju ruku zbog činjenice što nije, kad je za nju doznao, vinovnike procesuirao. Slučaj „Ahmići“ do bola vapi za istinitom i činjeničnom revizijom jer ako ostane na činjenicama iz haaške presude, tada se moderna Hrvatska ni u čemu ne razlikuje od bivše socijalističke i komunističke Hrvatske. Postoje, naime, jasne spoznaje koje potvrđuju da je Dario Kordić uz znanje i blagoslov institucija hrvatske države osuđen na temelju izmišljenog svjedoka i na temelju izmišljenog dokumenta u obliku zapisnika s takozvanog „sastanka smrti“.
U najkraćim crtama prisjetimo se tog vremena ključnih ljudi i događaja. Početak je 1993. godine, u srednjoj Bosni dvije su općine s hrvatskom većinom, Vitez i Busovača. U Zenici je britanski bataljun pripadnika snaga UN-a s čuvenim zapovjednikom Stuwartom, za kojeg mnogi tvrde da se nikada nije trijeznio. Nekoliko dana prije zločina u Ahmićima iz Gornje Zenice protjerano je oko 6 tisuća Hrvata koji su krenuli prema Lašvanskoj dolini. Nisu imali nikakvu zaštitu britanskog bataljuna ni pukovnika Stuwarta.Vitez je bio strateški bitan jer je imao tvornicu eksploziva koju su htjeli nadzirati većinski Hrvati, ali i Muslimani na razini BiH čije snage su bile stacionirane u selu Ahmići na putu Vitez -Travnik i koje su ometale normalnu komunikaciju Hrvatima. Dan prije napada na vojni cilj Ahmiće održan je vojni sastanak u hotelu Vitez u Vitezu gdje se izdefiniralo kako i tko će vojno osvojiti Ahmiće. Dogovoreno je da to obavi postrojba vojne policije na čijem čelu je Paško Ljubičić. Tijek vojne operacije i zauzimanja sela Ahmići nije se događao u potpunosti s planom. Ovdje radi potpune istine treba informirati hrvatsku javnost da je tog jutra u Ahmićima, osim naoružanog domaćeg stanovništva, bila satnija sedme brigade Armije BiH koju su uglavnom popunili mudžahedini iz islamskih zemalja.Ta nepobitna istina utvrđena je u sudskom postupku u Haagu u predmetu Darija Kordića koju je čak i Haški sud uvažio kao nepobitnu, a nju naglašavamo kako bismo demantirali stav Blaškićeva odvjetnika Ante Nobila kako je HVO ušao u nezaštićeno selo. U Ahmićima se dogodio sukob dviju vojski i to je činjenica, kao što je i činjenica da je, na žalost, u tom sukobu stradalo mnogo civila.
Nakon što je Haaško tužiteljstvo za slučaj Ahmiće podiglo optužnicu i nakon što su Hrvati srednje Bosne otišli u Haag i za branitelja angažirali poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka, nekim čudnim igrama ispod stola Josip Perković nagovara ministra obrane Gojka Šuška da za branitelja bosanskim Hrvatima angažira Antu Nobila koji je u vrijeme komunizma bio zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Tada nastupa potpuni kaos u braniteljskim timovima optuženih bosanskih Hrvata. Na razini države u HIS-u je još 1998. definirano da obrana jednog optuženog ne može počivati na napadu drugog optuženog.
Što je Nobilo tražio od HIS-a?
Anto Nobilo vodio je obranu generala Blaškića koji je na prvostupanjskom sudu osuđen na 45 godina zatvora zbog slučaja Ahmići. Nobilo se tada prihvaća manira „đavoljeg odvjetnika“. Sam smišlja nekakve formulacije o dvostrukoj crti zapovijedanja kojom je htio reći da je predsjednik Tuđman putem političkih dužnosnika u HDZ-u BiH davao paralelne zapovijedi, različite od vojnih zapovijedi. Sadržaj te formulacije je sulud jer je Tuđman imao takav autoritet među Hrvatima BiH da je migom oka mogao smjenjivati sve one koji bi mu otkazali poslušnost pa nije bilo nikakve potrebe za dvostrukom crtom zapovijedanja. Sve se ovo događa kada je već predsjednik Stjepan Mesić na kamione dokumentacije ilegalno proslijedio Haaškome sudu. No ni to nije bilo dovoljno Nobilu pa dolazi u HIS sa zahtjevom da HIS sačini zapisnik sa stanovitim svjedokom koji je, kao, dan prije napada na Ahmiće bio na tzv. smrtonosnom sastanku i koji će potvrditi da je na tom vojnom sastanku u Busovači (koji nikada nije ni održan nigdje pa ni u Busovači) bio i Dario Kordić. Kada mu je djelatnik HIS-a rekao da može, ali da u svakom slučaju želi da taj svjedok dođe u HIS i da se s njim obavi razgovor. Nobilo je tada rekao da se taj svjedok plaši,da je u Istri i da ne vjeruje institucijama itd. Djelatnik HIS-a mu je tada odgovorio da se taj i takav zapisnik ne može i ne smije krivotvoriti. Dolaskom Račanovih i Mesićevih komunista na vlast, vratile su se, očito, i manire komunističkog sustava, a po njima ako netko ne želi krivotvoriti, makni ga s dužnosti i dovedi drugog koji na to pristaje. Tako je dio djelatnika HIS-a nasilno umirovljen, a dio prebačen na druge poslove državne uprave.
Stvaranje dokumenta, uloga Orsata Miljanića
Na čelo HIS-a tadašnja je vlast stavila čuvenog Josipa Lončarića koji uvijek veže konja gdje gazda kaže. Cilj je bio da se već opisani zapisnik stvori kao postojeći dokument i da se dostavi redovnim putem Vladinu uredu za suradnju s Haaškim tribunalom na čijem čelu je tada bio današnji ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Dokument je osmišljen u odvjetničkom uredu Ante Nobila na način „čula kazala“, tj. da MUP ima saznanja da odvjetnik Nobilo ima zapisnik svjedoka sa smrtonosnog sastanka u Busovači. Podvalu od dokumenta u ured HIS-a donio je i potpisao stanoviti Branko Turić, ali dokument nije putem HIS-a otišao u Haag nego putem ureda Orsata Miljenića. Kako haaško tužiteljstvo za Darija Kordića nije imalo nikakvih ozbiljnih dokaza, taj i takav dokument dobro im je došao. Tako je Kordić osuđen na 25 godina zatvora, a Tihomiru Blaškiću presuda je ublažena s 45 na 9 godina.
Ovakav sramotan odnos hrvatske države prema Dariju Kordiću i štetu koja mu je nanesena nije moguće nadoknaditi. Dario Kordić nema namjeru naknadu ni tražiti jer mu ja kao katoliku vjerniku duhovno vrjednije od materijalnog. Kako nam je rekla njegova supruga Venera, nikada ne će podnositi nikakve privatne tužbe protiv bilo koga, ali u dubini svoje duše žali te ljude koji su mu ovakvom krivotvorinom namijenili dugogodišnju robiju, a njoj kao supruzi i djeci pretešku kalvariju.
Hoće li Nobilo ikad pred lice pravde?
Na nama je koji čeznemo za pravnom i pravednom Hrvatskom da zadužimo institucije države koje bi oko slučaja Ahmići, zajedno s institucijama BiH, napravile temeljitu reviziju kako bi se uvjerili u jednu tajanstvenu i zagonetnu suradnju britanskog bataljuna, s pukovnikom Stuwartom na čelu, s dijelom ljudi oko Josipa Perkovića koji su politički arhitekti svih krupnijih poteza u posljednjih 13 godina u Hrvatskoj. Na Hrvatskoj je da pred lice pravde stavi i odvjetnika Nobila, koji svih ovih godina u ovakvom rasporedu snaga i moći na javnoj televiziji soli pamet o pravu i pravednosti. Kako bi se to dogodilo i Hrvatska krenula s mrtve točke, potrebna joj je jaka politička snaga koju neće nadzirati bivši pripadnici i suradnici komunističkih tajnih milicija. Teško da Hrvatska ima budućnosti bez dekomunizacije i dekriminalizcije. S vrijednosnim sustavom komunizma bilo tko sutra može doživjeti tešku sudbinu Darija Kordića.
Poslali ga u najokrutniji zatvor, u Graz!
U Haagu su nakon pravomoćnosti presude pitali Darija Kordića u kojoj bi državi želio služiti zatvorsku kaznu. Odgovorio im je da ne ide na godišnji odmor i da ne bira, a ići će tamo gdje bude volja Božja.
Administrativno osoblje suda tu je njegovu konstataciju posprdno ismijalo te su ga poslali u najokrutniji zatvor, onaj u Grazu, u Austriju, u zatvor u kojemu nema nikakvih izlazaka i u kojemu su iznimno rigorozne kontrole onoga što se zatvorenicima donosi. Prije će, primjerice, do njih stići knjiga ako im ju pošaljete poštom, nego ako ju kao posjetitelj donesete. Put koji vodi do zatvora u Grazu nosi službeni naziv „Put gospodina Boga“.
Dario je prihvatio ponudu Gotovininih odvjetnika za obnovom postupka!
Za nepravdu učinjenu Dariju Kordiću od strane institucija hrvatske države doznali su i iz odvjetničkog tima generala Gotovine te mu neposredno ponudili pomoć u pogledu obnove postupka i ispravljanja nepravde. On je njihov prijedlog prihvatio, ali uz uvjet da ispravljanjem nepravde prema njemu ne terete krivotvorinama nikog drugog.
Darijevo herojsko držanje ipak se ponajviše očitovalo u onom trenutku kada mu je tijekom istrage nuđeno da će biti oslobođen svake odgovornosti samo neka kaže da su ga na sve nagovarali prvi hrvatski predsjednik Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Đavolju nagodbu on je s indignacijom odbio i prihvatio „radije časno i nevino ležati u zatvoru nego nečasno i lažno optužiti utemeljitelje hrvatske države.“ Stoga je Dario Kordić hrvatski velikan i moralna vertikala nadolazećih naraštaja, poput, recimo, Frana Krsta Frankopana i brojnih drugih hrvatskih velikana.
Tomislav Jelić / Hrvatski tjednik