Tomislav Sunić o simptomima hrvatskog političkog provincijalizma
Hrvatski list
(objavljeno, 28.02. 2013)
Diplomatski jezik i jezikova juha
Prof. dr. Tomislav Sunić
Nedavne izjave na lošem engleskom jeziku hrvatske saborske zastupnice u Europskom parlamentu izazvale su neukusne reakcije u hrvatskim medijima. Brojni hrvatski građani pitaju se "kako je moguće da takva osoba predstavlja Hrvatsku u inozemstvu" i time aludiraju podsvjesno na vlastiti jal i vlastitu želju da bi oni bolje predstavljali Hrvatsku u stranom i dobro plaćenom svijetu. No spomenuta je saborska zastupnica samo simptom hrvatskog političkog provincijalizma. Ona nije izuzetak, već pravilo u hrvatskoj političkoj klasi. Dobro poznavanje engleskog jezika samo je sredstvo, a ne cilj promicanja legitimiteta hrvatske države. Mnogo su važniji ostali čimbenici, a to su hrvatska nacionalna svijest, visoka građanska svijest i vrlo dobro poznavanje tema razgovora sa stranim sugovornicima. Ovaj zbir povezanih četiri čimbenika gotovo ne postoji, ili ne smije postojati u hrvatskoj visokoj politici.
Od osnutka hrvatske države, 1991., u hrvatskoj diplomaciji, baš kao i svakom drugom državnom resoru, smjestilo se dosta bivših jugoslavenskih diplomata, bivših jugoslavenskih novinara, kao i djece bivših jugooficira. Jedan broj njih, s obzirom na svoj bivši jugokomunistički privilegirani status, prilično tečno služi se engleskim jezikom. No nije problem u njihovom poznavanju ili nepoznavanju engleskog jezika, već hrvatska političko-kadrovska drama koja od 1991.do danas nije riješena. Kako očekivati od današnjeg hrvatskog visokog političara ili diplomata, koji je do 1991. radio kao intelektualni produžetak Udbe, da zdušno brani interese Hrvatske, koje je on u svom bivšem jugo-komunističkom žargonu prozivao "ustaško-klerofašističkim-
Intra-muros diplomacija
Može dakako biti i obrnuto. U Hrvatskoj, naime, ima kvalitetnih ekonomista i pravnika sa dobrim osjećajem za opće dobro Hrvatske, koji često borave na stručnim i diplomatskim skupovima u inozemstvu. Međutim, ni oni, ali ni hrvatski mediji, nikada ne govore o (ne)kvaliteti njihovog komuniciranja na stranom jeziku prilikom razgovora sa stranim političarima i dužnoscima. Ostaje također misterij stotina hrvatskih diplomata na mandatima u inozemstvu, a o kojima hrvatski mediji rijetko govore. Jesu li objavili pismene demantije u inozemstvu u korist Hrvatske i koliko su imali javnih nastupa na stranom jeziku? Pisati brojne bilješke na hrvatskom jeziku i uvjeravati u četiri zida jedan drugog kako je Hrvatska lijepa zemlja, doslovce su priče za malu djecu-ako te priče ne dođu do stranih ušiju. Može hrvatski dužnosnik i visoki političar nositi u inozemstvu najbolje Armani odijelo, ali bez poznavanja stranog jezika, bez poznavanja teme razgovora, bez samoinicijative, on ostaje nezapažen u stranom diplomatskom svijetu. S druge pak strane, može, primjerice hrvatski pravnik u Haagu imati visoku hrvatsku i građansku svijest prilikom obrane svog klijenta, no ako se koristi slušalicama u komuniciranju sa strancima, a oči mu panično traže prevoditelja, ostaviti će provincijski dojam na strane čimbenike koji dodatno imaju motiva da odlučuju ne samo o sudbini njegova klijenta nego i o sudbini cijelog hrvatskog naroda.
U visokoj politici, kao što to navodi Miroslav Tuđman u svojoj novoj knjiziProgramiranje istine, borba riječi, borba informacija, a ne više vojna sila, danas su ključni čimbenici. Nije naodmet kazati kako veliki broj stradalih i poginulih Hrvata u Domovinskom ratu ide izravno na teret ljudi koje utjelovljuju navedene nedostatke: nepoznavanje stranog jezika, nedostatak hrvatske svijesti i nedostatak samoinicijative, uz dakako, endogenu hrvatsku servilnost prema zapadnjaštvu, odnosno njenoj inverziji-balkanskoj drskosti, aroganciji i otresitosti prema vlastitom sunarodnjaku. A to je pojedinost koju hrvatski ratni veterani i porezni obveznici, u nadolazećim teškim vremenima, moraju imati stalno na umu.
Hrvatska je nekoć imala kvalitetne jezičare latiniste, kao Jurja Šižgorića iliFausta Vrančića, kao i masu drugih pisaca koji su pisali na latinskom jeziku. Nisu to oni radili iz snobizma ili arhivskih i knjiških motiva, nego prvenstveno što je cijela svjetska literatura i cijelo visoko društvo Europe moralo tada poznavati latinski i talijanski jezik. Susjedna je Venecija od 14. do 17. stoljeća bila kultno-kulturno-modno središte svijeta. Nakon toga, u 18. stoljeću, dolazi na red Pariz, a zatim u 19. stoljeću obližnji Beč. Danas je kultno-kulturni-jezični središte svijeta Los Angeles, mitsko mjesto, čija je hiperrealnost potpuno progutala surovu američku realnost.
Od svog ponovnog nastanka 1991.g., kako je već bilo riječi u Hrvatskom listu, Hrvatska je zemlja političke groteske i pseudopolitičke mimikrije. S jedne strane Hrvati čine postotno najbrojnije iseljeništvo na svijetu, a time i ogromnu zalihu izvornih jezika i narječja iz cijelog svijeta. Mogući dolazak samo nekoliko desetaka tisuća Hrvata rođenih u Americi, Njemačkoj ili Argentini, bio bi ne samo jezično bogatstvo, već također i gospodarski i strukovni kapital. S druge pak strane, u Hrvatskoj postoji Diplomatska akademija, koja daje tečajeve iz stranih jezika za hrvatske diplomate. Umjesto da hrvatski diplomati i visoko obrazovani povratnici budu ti koji će davati besplatne sate iz španjolske gramatike, engleske sintakse, ili njemačke mješovite deklinacije, diljem srednjih i osnovnih škola u Hrvatskoj -- oni se sami doškoluju u državnom trošku! Ispada stoga, kao što praksa pokazuje, da je mnogo lakše hrvatskoj političkoj i diplomatskoj klasi službeno nazočiti u zavičajnim klubovima Ličana u Mannheimu ili Gorana u Pittsburghu, nego napisati kvalitetan dopis za strano glasilo o kulturi Hrvata, ili održati predavanje u parlamentu zemlje primateljice o financijskim planovima Hrvatske. Konačno, nije to više stvar hrvatovanja ili jugovanja, već je to stvar dobrog ukusa, a što je najvažnije, pošteda hrvatskih poreznih obveznika. U praksi ispada, da je najveći intelektualni domet hrvatskih diplomata u inozemstvu u posljednjih dvadeset godina, kako smjestiti svoju djecu u stranu školu, kako doći do neke titule, a u najgoru ruku, kako zaraditi novac za perzijaner. I onako za većinu hrvatskih političara i diplomata, politika već dvadeset godina služi samo kao odskočna daska za dodatno profesionalno usavršavanje i prvobitnu akumulaciju kapitala, a najmanje kao sredstvo za dragovoljni rad za opće dobro Republike Hrvatske.
Od 1991. g., osim umirovljenika, u Hrvatsku se vratio određeni broj mlađih osrednje obrazovanih ljudi sa slabim školskim referencama. Unatoč sjajnom poznavanju stranog jezika, prije 1991. oni nisu imali nikakvu političku ili kulturnu ulogu u stranom svijetu. I njima je Hrvatska poslužila i služi kao odskočna daska, bilo da brzo uhvate doktorsku diplomu, koju je lakše dobiti u Hrvatskoj nego u njihovim stranim matičnim zemljama. I brzo su naučili balkanski zanat: pogni glavu i dokopaj se sinekure, bilo u diplomaciji, bilo u Saboru, bilo na Pantovčaku. Za većinu današnjih medijskih eksponiranih povratnika, nitko nije nikada čuo u bivšim emigrantskim uglednim glasilima poput Hrvatska revije ili Nova Hrvatske, ili u stranom medijskom svijetu. Niti su oni sami imali bilo kakve kontakte sa važnijim stranim čimbenicima. Rijetki su emigrantski, ali i jezični izuzetci, kao Branko Salaj ili Mate Meštrović, koji su još davno, prije raspada Jugoslavije, 1991., imali diplomatski hrvatsko držanje. U prvom naletu od 1991. do 1996., hrvatske povratnike čini brojni doškolovani i često primitivni Hrvati, čiji je javni nastup osjetno diskreditirao pojam hrvatstva i iseljeništva. Pred predstavnicama UN-a i EU-a, za vrijeme Domovinskog rata, više su učinili u promociji hrvatskog pitanja u Bosni strani i hrvatski ratni dragovoljci iz inozemstva. Sa sjajnim poznavanjem engleskog jezika general Željko Glasnović i njegovi strani dragovoljci u HVO-u imaju više uspjeha nego hrvatsko-bosanska diplomacija. A dandanas iza mnoštva raznih iseljeničkih udruga u inozemstvu stoji tek par posvađanih pojedinaca čiji je glavni cilj kako dobiti novac iz hrvatskog proračuna.
Hrvatsko ministarstvo iseljeništva, upravo kao i cijela glomazna hrvatska administracija osnovano je 1990.godine sa pompoznim ciljem da ohrabri i potakne Hrvate iz cijelog svijeta da se vrate u Hrvatsku. Hrvatsko iseljeništvo, a osobito politička emigracija, nije iskoristila svoju milenijsku priliku, tj. da za svaku Berettu, za svaki dolar ili pesos, za svaki članak objavljen u korist Hrvatske u inozemstvu, zatraže uklanjanje po jednog bivšeg jugoslavenskog dužnosnika, pogotovo sa sumnjivom titulom. Jedino pozitivno što je iseljeništvo doživjelo jest jezična preinaka: od zlokobne ustaške emigracije, iseljeništvo postaje romantična "dijaspora". Od Ministarstva iseljeništva nije ostalo ništa, što opet govori koliko je političkoj klasi u Hrvatskoj stvarno stalo do "vrhunskih profesionalaca". Dapače, kada bi se anonimno pitalo domaće Hrvate, većina njih bi glavom bez obzira-kada bi mogla -utekla na mitski Zapad.
Bez dlake ili s dlakom na jeziku
Kao što pišu i govore hrvatski jezikoslovci August Kovačec i Mislav Ježić problem modernog hrvatskog jezika ne leži u znanju ili neznanju engleskog jezika već u silnom korištenju anglicizama, koji je itekako prisutan u političkom životu Hrvatske. Pogotovo je taj fenomen naglašen kod hrvatskih političara koji ne poznaju nimalo engleski jezik, a koji imaju kompleks manje vrijednosti pred zapadnim diplomatima. Problem u današnjoj Hrvatskoj nije ćirilica, već mimikrija amerikanizma. I opet se ponavlja stara partizanska praksa, premda ovaj puta u liberalnom izdanju: Hrvatski političari i novinari koji ne govore niti jedan strani jezik, vole, po staroj jugoslavenskoj navadi, rabiti strane termine koji običnom puku nisu jasni. Nekada je bilo u modi koristiti riječi "samoupravljanje," " demokratski centralizam" i "bratstvo i jedinstvo." Danas isti ljudi koriste riječi "integracija," "tranzicija," "daunlodiranje", "lajkanje", "resursi".
Jezični metež u današnjoj Hrvatskoj odraz je komunističkog "drvenog jezika", gdje je jedna rečenica činila jedan paragraf. Komunistička strahovlada, odnosno biološko uništenje hrvatske građanske klase nakon 1945.g, srž je svih problema u današnjoj Hrvatskoj. Zagovornici hrvatskih tzv. integracija stalno ističu potrebu jačanja tzv. civilnog društva, no "civilno društvo" ( građanstvo, o.a) jugoslavenski su komunisti do temelja sasjekli, a ostatak otjerali u emigraciju. I letimični pogled na hrvatsku diplomaciju iz NDH ukazuje na imena ljudi koji daleko odskaču po jezičnoj naobrazbi i po struci od današnje hrvatske političke, akademske i diplomatske klase: državni tajnik NDH, Branimir Altgayer, čiji je drugi jezik bio njemački, generalSlavko Kvaternik, školovan u Austrougarskoj Monarhiji, doktor pravaVladimir Mintas, inače konzul u Berlinu, doktor prava Stijepo Perić, ambasador u Sofiji, povjesničar Dušan Žanko, otpravnik poslova, zatim poliglot Petar Pejačević- Virovitički, poliglot Vuk Vučetić, konzul u Pragu, književnik i poliglot Ivo Omrčanin, šef NDH protokola, te Branko Benzon,najveći diplomatski ustaški šarmer njemačkog ženskog osoblja u Zagrebu, kardiolog i naknadni prijatelj argentinskog predsjednika Juana Perona, itd., itd.
Svaki student na Filozofskom fakultet, svaki hrvatski povratnik iz iseljeništva mogao bi dobro obavljati posao hrvatskog zastupnika -- ne samo u EU parlamentu, nego i u Hrvatskom saboru. Ali najveću opasnost hrvatskoj političkoj klasi ne čine neznalice i mediokriteti -- već upravo visoko obrazovani ljudi s velikim znanjem. I to u svim granama društva. Glavni uvjet za dobar posao u Hrvatskoj nije profesionalizam, predanost i borba za opće dobro, nego klansko-plemensko hrvatstvo, ili partijsko-partizanski pedigre. Za jezične radnje ne treba nikakva velika mudrost, a konačno i spomenuta hrvatska zastupnica ima možda drugih jezičnih kvaliteta. Konačno i svaka solidna zagrebačka prostitutka, koja patrolira kasno navečer pored hotela "Westin", na križanju Savske i Hebrangove u Zagrebu, znade govoriti engleski jezik - dakako bez dlake na jeziku.
Primjedbe