Razgovor sa stručnjakom za komunikaciju Mihovilom Bogoslavom Matkovićem

Sa stručnjakom za komunikaciju Mihovilom Bogoslavom Matkovićem razgovarali smo i o drugim, često spornim, momentima u raspravi o 4. modulu zdravstvenog odgoja.

MolimVaš osvrt na posjet Judith Reisman, reakcije dijela javnosti na nju, činjenicu da si većina medija uzima za pravo nazivati ju ''kontroverznom'' i ''skandaloznom''…?

Da, nepojmljiv je taj stereotip, mentalni prije svega, a onda i profesionalni novinarski, lijepiti atribut kontroverzije samo zato što netko ima  drugačije mišljenje u odnosu na ono unisono kojeg  stvara ideologizirana medijska matica. Ali, naši mediji tako rade, jer su najvećim dijelom  generirani u istom jednoumnom laboratoriju u kojem je najvažnije svladati kolegij banalizacije vrijednosti i hipertrofije skandaloznosti i senzacionalizma. Vjerujte, nije to sitni hendikep društva: riječ je o teškoj deformiranosti koja ima svoj naglašen progresijski trend. Stoga je dobro  za hrvatsko društvo što je došla jedna takva osoba kao što je Judith Reisman. Osoba s toliko neposrednog dragocjenog iskustva s temom seksualnosti i  njezine zloporabe od ljudi koji se kreću rubom pozitivistički dvojbenog, pa i  patološkog, ako ni zbog čega, onda svakako moralno. Sve ovo zapravo govori koliko je realno moćna struktura manipulacije kad se nameće nešto što nema organske ni opravdane veze s hrvatskim društvom, s njegovim mentalnim stanjem i potrebama. Zapravo, dugo  nije bilo prisutnije ovakvo agresivno i obranaško jednoumlje i pristranost u izvještavanju medija i suočavanja hrvatskog društva s postupkom svršena čina. Mi možemo razumjeti njegovo porijeklo, ili bolje kliničkim  jezikom njegovu etiologiju, ali što je previše, previše je. Naravno, ovi događaji mogu imati više izvorišnih razloga: nepoznavanja čitava konteksta, ovisnosti o potrebi razaranja  moralnih konstanti i moralne imunosti društva, manipuliranosti nevidljivim, nepoznatim autoritetima, razvijanja osjećaja društvene relevantnosti nositelja projekta, i dr. Bez obzira koji je od ovih, ili drugih,  razloga, ovdje se može govoriti o društvenoj iščašenosti pojedinaca i grupacija. Oni doista ne osjećaju Hrvatsku, ne poznaju njezinu narav, pa onda i nije čudo što je ne mogu ni interpretirati, ni podržavati. Vidim to kao golemi teret Hrvatskoj na njezinu putu istinske demokratizacije njezine društvenosti.

Osvrnite se izravnije na sami boravak u Zagrebu i nastup gospođe Reisman!

Evo recimo, nepojmljiva mi je čak  inteligencija, da ne zahtijevam nešto više,  bolje reći neinteligencija pojedinaca koji su stvarali tehničke uvjete da se planirani istupi i tribine dr. Reisman  (ne)održe: pa jedanput je prevelik broj posjetitelja, pa drugi put  je neispravan razglas, (u jednom futuristički opremljenom multimedijskom centru), i dr. Treći je put neprimjeren i neinteligentan – eufemistički zaista rečeno – istup jednog profesora i k tome dekana  ustanove koja odgaja nositelje demokratizacije i komunikacije, političkog i društvenog  pluralizma. U svemu je tome lijepo i pametno, da smo uz ovakvu dozu nedoraslosti, pokazali da imamo ljude koji znaju postupati, koji su orijentirani, i mogu fenomen prepoznati i sačuvati modus njegove afirmacije. Stoga je lijepo ispričati se, ali osobi kakva je dr. Reisman očito to nije bilo potrebno. Ona je sve vidjela, ona nije početnica, govoreći čak i u globalnom kontekstu, da ne bi razumjela hrvatsku komunističku rudimentarnost. Vidjeli ste i sami, ona se nije niti najmanje zbunila, niti uznemirila, pa čak niti zamjerila jednom dekanu koji se, ponio kao doslovni gazda. A kakvu je sliku, kakvu poruku mogao poslati da se malo nasmiješio na istup svoje studentice … Tada bi pokazao da je „gazda situacije“ koji osjeća odgovornost za budućnost svoje studentice, u konačnici i Hrvatske. U protivnom, pokazao je da je na razini svoje studentice. Pokazao je, dobrim dijelom tko je indoktrinirao istu studenticu. I konačno, pokazao,  nama samima, i  podsjetio nas tko smo, gdje smo, koji je naš domet.  Malo sam se doista ražalostio nad ovim detaljem, ali, što je tu je.

Kakva je to zapravo komunikacija na djelu koju smo vidjeli u zadnje vrijeme, možete li reći?

Da, može se reći da je i ovdje  riječ o komunikaciji, ali kakvoj? Prije svega jednosmjernoj. A znamo, kada je bila prakticirana jednosmjerna komunikacija: u doba političkog i društvenog jednoumlja. Komunikacija ne može biti „u vlasništvu“ grupe,  medijskih meganakladnika ni monopola. Ona mora biti interaktivna i dinamična, lagana, otvorena, receptivna i transferna.  Mora razvijati sigurnost svih sudionika društvenog konteksta. Mene kao čovjeka iz komunikacije najviše pogađa to što su mnogi ozbiljni ljudi i intelektualci pristali na ovu  razinu manipulacije s javnošću, a posebno na izvrtanje činjenica i na otvoreno podvaljivanje. Na primjer, ne mogu zamisliti da se reakcija Crkve, koja nije primarno istupila kao  institucija, koja nije stranka, nije nevladina udruga, (NGO),  ne sudjeluje na izborima, mogla toliko difamirati preko javnih medija. Odnosno, da su predstavnici Crkve bili toliko izloženi ruganju i jednoj jeftinoj simplifikaciji. I da su, poneki  intelektualci pristali na takvu jednu takvu ulogu. Za mene neshvatljivo i nedopustivo. Jer Crkva nije tako površna, kako često upravo nedopustivo površno sugeriraju  i podvaljuju pojedinci, ali i  mediji svojim korisnicima i  ukupnoj  javnosti.

Možete li konkretnije imenovati aktere situacije o kojoj govorite?I zašto je Crkva reagirala tako otvoreno i snažno?

Dobro ste rekli, Crkva je reagirala otvoreno, snažno, eksplicitno. Jednostavno, potrebno je razumjeti da Crkva ima vremena, ona ne živi od političkih mandata. Ona je univerzalna, svevremenska, kolikogod ovo zvučalo literarno ili esejistički onima koji ne znaju ili ne prihvaćaju tu njezinu temeljnu atribuciju i narav. Naravno, onima koji to ne prihvaćaju,ili ne razumiju,  teško je odrađivati svoje društvene misije koje su im povjerene na razini dnevnih mandata. Crkva ne može promašiti, generalno govoreći, ona ima povijest, ima materijalne i duhovne sedimente u iskustvu svijeta i živog naroda koji živi i opstaje na tom iskustvu. A to se  iskustvo  stalno obnavlja i osvježava. Sugovornici Crkve, u ovom slučaju, moraju razumjeti i prihvatiti, da Crkva ne služi ničijem političkom marketingu. Dogodilo se , da je Crkva, uvjetno govoreći, komunikacijski pretjerala .                                                                                                        Zašto? Jednostavno, jer je vidjela, upravo iz svoga osjećaja, znanja, utemeljenosti svoje misije, da je, ovakvim zdravstveni   odgojem,  nastupio trenutak destrukcije  onog najdragocjenijeg što joj je povjereno: čovjekov život, njegov integritet i dostojanstvo,  zdrav i sretan naraštaj sposoban za budućnost, svoju i svog naroda. Stoga je u komunikaciji od strane Crkve, (prof. Rebić, npr., što je zaista zazvučalo neobično znajući za njegov način istupanja),  bilo stilskih pretjerivanja, i diskursa koji je neobičan, kao pederi, lezbe …Pojednostavljeno, Crkva je aktivirala komunikacijski alarm, uzbunu !

Posebice je bila bučna reakcija na izlaganje biskupa Pozaića na tribini o zdravstvenom odgoju?

Da, bilo je to posebno snažno iskrivljavanje njegovih poruka.  A biskup  Pozaić  je govorio na jednom predstavljanju zdravstvenog odgoja  i dao vrlo jasno i birano  izlaganje u obliku pisane odgovorne recenzije. Njegov je diskurs bio u maniri visoko stilskog, svakako egzaktnog ali i  metaforičkog jezika. Pa je tako na kraju  spomenuo  Oluju, pa je ispalo da je Oluja nešto omraženo i bez pozitivne emocije u ukupnoj javnosti. A oluja je ovdje vrlo jasna i kao opći pojam, kao riječ, i kao motivacijsko značenje i poruka. Znamo koliko je narod osjetljiv na ime Oluje, na njezino značenje, svu tu simboliku … Potpuno je jasno  da biskup nije mislio na potezanje mačeva, topova, pušaka, i na pozivanje na obračun, nego na oluju ljubavi, odgovornosti, da pokažemo onu istu zrelost u odnosu na sadašnje vrijeme i okolnost. Da sudionici budu otvoreni u zajedništvu i  načinu rješavanja problema u duhu Oluje. A općenito, razumijem okolnosti biskupa i njihove razloge. Jer, jednostavno je nedopustivo je da si neki ozbiljni ljudi, među kojima i oni koji imaju mandat obnašati vlast, uzimaju za pravo raspolagati nečim kao vlasništvom. Mislim na djecu i roditelje koji su tu najviše pogođeni. Biskupi su, upravo računajući na svijest o odgovornosti kojeg po naravi stvari moraju imati oni koji obnašaju vlast, reagirali  načinom koji treba potaknuti na suradnju.  Zamislite kakav je to osjećaj, ali i onima koji promatraju fenomen tih odnosa, da su roditelji nemoćni pred svojom Vladom kad je riječ o odgoju i budućnosti njihove djece. Jer ova Vlada ima atribut naše  hrvatske vlade, ti roditelji, ta djeca su hrvatski, da budemo eksplicitni. Roditeljima ustav jamči pravo i nalaže odgovornost  da su prvi pozvani brinuti i odgovarati za zdrav odgoj svoje djece. Ne mogu razumjeti taj odnos, tu vrstu ponašanja, taj  nedostatak  smisla i  potrebe da se komunicira. Još više, od jednog ministra koji vodi obrazovanje, školstvo, prosvjetu, znanost. Od svih vrlina i vještina koje može ne-imati, jedino ne može ne-imati vrlinu i vještinu komunikacije.  Moram priznati da sam mislio, i očekivao:  kako bi bilo da  ministar Jovanović sada iznenadi, i sebe i čitavu javnost, ponudi susret i razgovor s  roditeljima, i da onda oni mogu reći: to je i naš ministar, možemo imati u njega povjerenja.  

Osvrnimo se i na komunikaciju u raspravi o novopredloženom Zakonu o strateškim investicijama i rasprodaji državnog dobra.

Dignut je alarm zbog unisonosti u istupu ukupne javnosti i različitih institucionalnih sudionika u reakciji na zakon. Ne sporim potrebu njegova donošenja, no ako su investicije strateške, one se ne mogu postavljati ad hoc, opet, bez dovoljne i prikladne komunikacije. Jer, nedostatak komunikacije izaziva, potiče mistifikacije. Dogodila se inverzija: javnost se osjeća kao gost u vlastitoj zemlji. Ne, javnost se  ne može tretirati kao gost – ona je uvijek domaćin. Komunikacijom pokazujemo da to razumijemo, ali i uvažavamo.   Gdje nastaje teškoća u razumijevanju: Ne mogu važne stvari, prioriteti pa i strateške investicije , biti od danas do sutra, postati spontano strateške zbog ad hoc razloga. Ako su strateške, moraju biti promišljene, ticati se čitava naroda, a posebno lokalne uprave, koja mora participirati u donošenju tih projekata. (Slikovito, kad dođemo u lokalnu zajednicu, prvo što kažemo je: dobar dan! I to je komunikacija, a ona nam omogućuje da dalje normalno radimo !) U krajnjoj liniji, ispada da je ovo Vlada koja donosi brze odluke i ne konzultira javnost. Ponovno proizvodimo neurotičnu situaciju, ili nedostatkom komunikacije, dodajemo ulje na vatru. Bilo bi dobro da Vlada kao nositelj ovog osjetljivog zakona pristane na komunikaciju, radi podizanja atmosfere povjerenja. Komunikacija naglašava načelo: komuniciraj, radi, komuniciraj o onom što radiš.

U posljednje vrijeme svjedočili smo istupima ministra branitelja Predraga Matića, koje dio javnosti smatra neprimjerenima. Možete li prokomentirati njegove odgovore nadbiskupu Bozaniću u raspravi o zdravstvenom odgoju, pri čemu je kardinala usporedio s ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem?

Ministar hrvatskih branitelja , s obzirom na svoju resornu titulu, svakako mora imati više  osjećaja za javnost i činjenicu , da je na dužnosti ministra branitelja. Nema ciljne skupine u ukupnoj  populaciji koja nije specifično osjetljiva na ono što ministar branitelja govori i radi. I u raspravi na, primjerice, aktualnom satu, razina tog diskursa bila je nedopustiva za svakog čovjeka, čiji bi se glas mogao pojaviti u eteru ili medijima, a pogotovo u Saboru ili Vladi. Evo, stilski još snažnije: zabranjeno je tako što izgovoriti, jer to onda  govori o čovjeku koji je na krivom mjestu. A to onda govori o našem stanju, našoj perspektivi, našoj sposobnosti da se nosimo s aktualnim  vremenom i svijetom. Govoreći čak i kulturološki ne možete jednog nacionalnog kardinala usporediti s jednim Miloševićem, a zna se što je Milošević predstavljao za Hrvatsku i kako je on prisutan u našoj svijesti. Pravo je čudo da na njegove istupe nije bilo  još otvorenijih žešćih reakcija. Biti ministar u hrvatskoj vladi, moralo bi značiti odgovornost za takve činjenice.