Jučer gorljivi čuvar Jugoslavije, danas veći papa od pape

Ivan Markešić – jučer gorljivi čuvar Jugoslavije, danas veći papa od pape

Interesantno je kako neki ljudi u politici, znanosti i bilo čemu čime se bave, u kratko vrijeme naprave puni krug na bespućima traganja za vlastitim identitetom. Komentirajući papinu ostavku, Ivan Markešić se vratio na početnu točku s koje se prije dvadeset pet godina krenuo afirmirati kao od struktura vlasti odabrani „stručnjak“ za pitanja „klera“, za odnose unutar hijerarhije Crkve i odnose crkvenih službenika s predstavnicima državnog aparata. Danas Markešić papinu ostavku ocjenjuje i osuđuje kao kukavičluk, kao kontinuitet njegove nedosljednosti još iz profesorskih, pa kardinalskih na koncu i papinskih dana. Po njemu je Benedikt XVI „kukavica“ jer je još kao „kardinal Ratzinger zajedno sa "svojim" ljudima, ... sudjelovao u toliko poznatim vatikanskim spletkama uperenim protiv mnogih modernih koncilskih strujanja u Crkvi, a posebice protiv promicatelja Teologije oslobođenja (sic!). Kao pročelnik gore spomenute svetoinkvizicijske institucije morao je jako dobro znati, a zacijelo je i znao sve marifetluke besposlenih vatikanskih popova. Znao je i šutio o mnogim zlodjelima katoličkih svećenika širom svijeta, posebno onih zbog kojih su patili najmlađi i mladi, ali i žene koje su rađale njihovu djecu koja nisu smjela znati tko im je tata“. (http://www.index.hr/vijesti/clanak/ivan-markesic-kukavicluk-pape-benedikta-xvi/663013.aspx )

Prije dvadeset šest godina, isti Markešić je komentirajući posjet nadbiskupa Kuharića Bosni i Hercegovini, koja nije bila „država za sebe“, niti je imala svoju Biskupsku konferenciju, na neki način anticipirao ulogu Crkve u raspadu njemu tako drage Jugoslavije, raspadu koji se uistinu uskoro i dogodio.

Koja je svrha Markešićeva „obračuna“ s papom?

Pitajući se tada, uoči raspada Jugoslavije, „Koja je svrha Kuharićeva pohoda?“, (kao da je riječ o vojnoj agresiji), Markešić piše: „Prema svemu rečenom čini se da je Kuharićev pohod najmanje vjerskog karaktera: razmjena iskustava među crkvama realnoga socijalizma i demokratskoga socijalizma koji se intenzivno razvija u SFRJ može imati samo jednu svrhu – udruživanje onih klerikalnih sila koje bi u doba današnje opšte krize trebale još više produbiti tu krizu da bi se u narodu stvorila atmosfera za duboko potkopavanje, ne samo ideje komunizma i socijalizma, nego i državnog sistema u cjelini. Jer ne smijemo zaboraviti da je Katolička crkva jedan od najvećih neprijatelja komunizma i socijalizma i da se kao takva nikada neće pomiriti s izgubljenim pozicijama prije socijalističke revolucije. Zbog toga ovaj Kuharićev pohod može biti protumačen jedino kao pokušavaj udruživanja onih mračnih sila prošlosti koje neprestano otvoreno žele propast socijalističkoj Jugoslaviji.“ (Ivan Markešić, Komunist, br. 189., 14 – 28, 6, 1987.)

Nakon ovakve procjene opasnosti koju je po Markešiću Kuharić predstavljao, drugovi u Sarajevu i nalogodavci iz Beograda su se morali zapitati: „Tko je taj tako moćni Kuharić? S koliko brigada bojovnika raspolaže?“.

E da bi već tri godine kasnije, koje li ironije, na prijedlog fra Luke Markešića, Manolićeva i Mesićeva „crvenog“ fratra, najprije Titovog, potom Alijinog, danas Bakirovog potrčka, drug Ivan Markešić bio imenovan prvim glavnim tajnikom HDZ BiH, nacionalnog pokreta kojega on i njegovi tadašnji i današnji drugovi sada nazivaju „zločinačkom organizacijom“? Ne služi to na čast HDZ-u BiH (koji se nažalost ni nakon dvadeset tri godine postojanja nije oslobodio raznih svojih Markešića) ni drugu Markešiću, koji nije siguran što bi radije prikrio u vlastitoj biografiji – ovakve „vizije“ propasti dragog mu komunizma ili osobne, privatne i profesionalne provizije ostvarene na račun hadezeovske „stigme“ koju eto jadan mora ostatak života (pod)nositi. Za nj je Franjo Kuharić bio simbol konzervativne, predkoncilske Crkve, koji nikako nije shvaćao njegovu „teologiju samoupravljanja“ kao inačicu njemu tako bliske latinoameričke „teologije oslobođenja“, koju nije prihvaćao ni kardinal Ratzinger, što mu Ivan ne može nikako oprostiti. Markešić ni danas ne razumije zašto Vatikan, Kuharić i tadašnja BKJ nisu odobravale rad „Dobrog pastira“ i sličnih režimskih svećeničkih udruženja, ne razumije i zbog toga im ne oprašta. Ali mu to nimalo ne smeta da danas docira ni manje ni više nego na Fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Dobro je primjetio Zoran Vukman u svom osvrtu na ovaj Markešićev zlobni komentar: „Markešić je napisao tekst o Papi u maniri sitnog zlobnika i prostaka. Sve to ne bi bilo vrijedno pažnje da u notici ispod članka nije navedeno slijedeće: „Prof. dr. sc. Ivan Markešić doktor je znanosti, leksikograf, sveučilišni profesor i sociolog religije. U Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar" voditelj je znanstvenoga projekta "Religijski, nacionalni i politički identitet Hrvata u Bosni i Hercegovini". Predaje na Hrvatskim studijima, Filozofskom fakultetu Družbe Isusove i Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu.

To su reference čovjeka koji je papu Benedikta XVI opisao kao kukavicu, i to vrlo dosljednu kukavicu od najmlađih profesorskih dana pa do papinskih. I ne samo to, predavač na fakultetu Družbe Isusove i znanstvenik u Institutu Pilar, deklarirani praktični katolik, piše o Papi s takvom malicioznošću da bi mu pozavidio i "Feral Tribune" u svojim najdijaboličnijim danima! Štoviše, piše mu tešku optužnicu "da je znao i šutio o mnogim zlodjelima katoličkih svećenika širom svijeta", da je zataškavao pedofilske zločine, i da je suodgovoran za traume mnogih nedužnih, mladih osoba! Poanta cijele Markešićeve priče je: Ratzinger je "upao u mrežu u koju je sam stvarao"!? (Z. Vukman, velecasnisudac.com)

„Marksisti Srca Isusova“ u zboru podrugljivaca

Markešić se očito nije iskoprcao iz mreže koju su udbaško-kosovski krugovi davno namjestili „ribarima ljudskih duša“ (Đuro Šušnjić), preko kojih su pokušavali i još pokušavaju djelovati kroz strukture crkve protiv katoličke Crkve. Sada kada su reciklirani komunisti i „deca komunizma“ ponovno u Hrvatskoj i u BiH na vlasti, kada preko svojih zombijevskih SKOJ-evaca na HTV-u i FTV-u, doslovce ispiru mozak  mladim naraštajima raznim bitkama na Sutjesci, Neretvi i Kozari, kada na vrhuncu njihove završne , šezdeset godina odgađane, „Devete ofenzive“, nameću anarho-liberalne protukatoličke zakone, Markešić ponovno na jednom kvazi-katoličkom portalu „prorokuje“ dan žalosti zbog mogućeg nestanka komunista: “Preinačujući već dobro poznate stihove Drumovi će poželjet' Turaka, a Turaka nigdje biti neće iz srpske narodne pjesme “Buna na dahije“, mogli bismo mirne duše kazati: Hrvatska će poželjet' komunista, a komunista nigdje biti neće“. (Ivan Markešić, portal kriz-zivota)

Markešićev kolega, teolog i sociolog religije, ima malo više „razumijevanja“ za papinu ostavku: 'Postoji vrijeme kada se neke stvari mogu obavljati i dođe vrijeme kada se te iste stvari više mogu raditi. (...) Odstupanjem od funkcije Benedikt je uputio i poruku za u budućnost da nitko više ne može biti doživotno na funkciji osim apsolutista. U prošlosti je Josip Broz Tito svoj doživotni mandat predsjednika Jugoslavije opravdavao riječima: 'Kad može papa, mogu i ja.' Eto, sada Benedikt i taj argument apsolutistima izbija iz ruku”, reče u Jutarnjem listu (don) Ivan i - najavi kandidaturu za župana Splitsko-dalmatinskog (!?). Jer ako je dvadeset godina mogao voditi jednu splitsku župu s 40.000 vjernika, skromni i ponizni Grubišić misli da nije nikakav problem u kasnim sedamdesetim godinama uspješno voditi županiju s 400.000 stanovnika!? Uostalom, ne misli on ni taj „mali križ“ nositi, nego će nakon što pobijedi, podnijeti ostavku na to mjesto i vratiti se u saborsku hladovinu, a njega će zamijeniti „neki ekonomist s Korčule“ (kao da birači moraju znati tko je taj uopće, ako ga je nedvojbeni autoritet, čovjek nadasve, veliki Ivan za nasljednika odabrao).

Don Ivan misli da je iznimka, fenomen. On ne vidi svoje izborano lice ali misli da su kardinali koji će birati novoga papu „imaju poprilično godina i svi su zapravo svojevrsni umirovljenici. Teško je očekivati da će novi papa znatnije promijeniti politiku Crkve. Mislim da crkvena hijerarhija još nije sazrela za korjenite promjene i da kaska dvije stotine godine iza suvremenog svijeta. Taj mentalni sklop teško će se mijenjati”. Kardinal Bozanić, koji je mlađi od (don) Ivana dvadeset godina je „prestar“, jer je doktorirao prije svoje tridesete za razliku od Grubišića koji je imao skoro šezdeset godina kada se domogao akademske titule doktora znanosti. Iako, za razliku od (don) Ivana govori nekoliko svjetskih jezika, naš kardinal „kaska dvije stotine godina iza suvremenog svijeta“?!

Nemaju se, dakle, zbog čega brinuti komunisti dok je Ivana Markešića i (don) Ivana Grubišića, teologa i sociologa koje u Austriji njihove kolege (u šali?) nazivaju „marksisti Srca Isusova“. Zato poštovani drugovi, Markešiću i Grubišiću, pročitajte još jedanput što nam svima smjerno i ponizno poručuje Zoran Vukman: „Papa mi kao katoliku, ljudski gledano, može biti simpatičan ili nesimpatičan, kao vjernik mogu njegov pontifikat kritički promatrati, ali tko sam ja, i tko si ti, da o njemu sudiš i prosuđuješ kao oholi suditelj, i da mu određuješ mjeru, k tomu još kao zao glas iz zbora porugljivaca?