Intervju: dr. Tonči Matulić

Darko Grden DR. TONČI MATULIĆ, BIOETIČAR I MORALIST S KBF-A U ZAGREBU Za utjelovljenim Bogom vapi čitavo čovjekovo biće »Kad ispovijedamo vjeru u utjelovljenje Sina Božjega, onda ispovijedamo da je vječni Bog, Druga božanska Osoba - »Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođeni, nestvoreni, istobitni s Ocem« - postao jednim od nas, Isusom iz Nazareta, da se utjelovio, da je zauvijek, posve doslovno, fizički, postao »s nama Bog«; da se toliko solidarizirao s ljudima da je postao dijete, radikalno ovisno o svojim roditeljima...« »Nihilizam možemo medicinskim jezikom nazvati sindromom. On je danas prevladavajuća tendencija, a simptomi su relativiziranje svega i svačega: tijela, spolnosti, obitelji, samoga života. U suvremenom društvu, u našoj dominantnoj znanstveno-tehničkoj kulturi nema nikakvog sigurnog temelja. Bog nas je u Isusu iz Nazareta, u kojemu mi prepoznajemo vječni Logos koji nosi ovu stvarnost, izliječio od besmisla, ništavila. Vjera nas spašava od toga ponora.« Želeći u božićnome broju osvijetliti otajstvo utjelovljenja Sina Božjega, koje se najjasnije očitovalo u rođenju Isusa iz Nazareta od Djevice, Glas Koncila je za razgovor zamolio dr. Tončija Matulića, bioetičara i profesora moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dr. Matulić, trenutno dekan zagrebačkoga KBF-a, autor je dviju knjiga koje su u posljednje vrijeme privukle pozornost šire javnosti. Nedavno je u nakladi Glasa Koncila izašla knjiga »Nevjera i vjera u četiri oka«, a knjiga »Metamorfoze kulture« dobila je 2009. godine nagradu »Hrvatska knjiga godine«. Razgovor je ubrzo pokazao da se Božje utjelovljenje tiče svakoga čovjeka i svih ljudi. Utjelovljenje je otajstvo dostupno vjeri Simbol vjere, Nicejsko-carigradsko vjerovanje, izrazivši vjeru u Boga Oca te u božanski život druge božanske Osobe, Sina, kaže: »...i utjelovio se po Duhu Svetom, od Marije Djevice, i postao čovjekom.« Kad biste trebali objasniti to otajstvo naše vjere nekom suvremeniku koji malo ili nimalo ne poznaje kršćanstvo, kako biste to učinili? DR. MATULIĆ: Pošao bih od nečega najosnovnijeg i najdubljeg što zapravo pokreće svakoga čovjeka, a to je težnja za srećom. Što to može čovjeka usrećiti, a da bude dostojno čovjeka? Kad kažemo »usrećiti«, onda to znači ispuniti, istinski zadovoljiti; pokazati mu istodobno u čemu se sastoji i njegov cilj i njegov poziv; rasvijetliti mu smisao postojanja ne zatvarajući oči pred zlom u nama i oko nas, pred patnjom i pred samom smrću; odgovoriti mu na pitanje njegova istinskog dostojanstva i njegove istinske vrijednosti. Vidimo da je suvremena kultura uzela sebi u zadaću čovjeka usrećivati. No ono što ona prikazuje kao sreću, nije sreća nego zabava. Iz dana u dan mijenjaju se oblici zabave, koji stvaraju privid sreće. No ništa ovozemaljskog ne može zasititi čovjeka, uistinu ga usrećiti. Kad bi posjedovao sva blaga ovoga svijeta, ne bi bio potpuno sretan. Kad ispovijedamo vjeru u utjelovljenje Sina Božjega, onda ispovijedamo da je vječni Bog, Druga božanska Osoba - »Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođeni, nestvoreni, istobitni s Ocem« - postao jednim od nas, Isusom iz Nazareta, da se utjelovio, da je zauvijek, posve doslovno, fizički, postao »s nama Bog«; da se toliko solidarizirao s ljudima da je postao dijete, radikalno ovisno o svojim roditeljima... Treba odmah reći da je riječ o otajstvu. To znači da tu stvarnost ne mogu shvatiti, nego samo prihvatiti vjerom. S druge strane, ta vjera nije čovjeku nešto izvanjsko, pa ni protivno razumu, premda su mu njezina otajstva nedokučiva. Naime, da bismo otajstvo uopće mogli prihvatiti vjerom, potreban je određeni »prijamnik« u nama. To je upravo ona čežnja za beskrajnim, za srećom, koju je u nas ugradio Stvoritelj, isti onaj Bog koji je poslao Sina u svijet da postane čovjekom. Čovjek dakle uviđa da je taj utjelovljeni Bog zapravo ono za čim vapi čitavo njegovo biće. U njemu se krije najdublji smisao naše egzistencije. S njime niti ja niti cijelo čovječanstvo više nikada nismo sami, prepušteni slučaju, nekoj neodređenoj sudbini. U utjelovljenju se, dakle, dodiruje tajna Boga i tajna čovjeka. Zato je utjelovljenje konačno mjerilo čovještva. Koliko se Bog u utjelovljenju čovjeku objavljuje, toliko se otkriva tajna samoga čovjeka. Pomaže li božićno blještavilo oko nas - koje je također dio suvremene zapadne kulture - pomoći u otkrivanju otajstva, ili je prije sakriva? DR. MATULIĆ: Nije bez razloga što se oko svetkovine Rođenja Gospodnjega spleo čitav niz zabavnih, veselih sadržaja i tradicija. Događaj utjelovljenja, to što se Bog na tako veličanstven način očitovao kao »s nama Bog«, doista je vrijedan svakoga veselja i slavlja. No ovo što danas gledamo oko sebe zapravo je povanjštinjenje Božića, svedeno na zabavu. Božić je preuzet i »posvjetovljen« u skladu s dinamikama sekularizacije koja ima i tendencije radikalnog odvajanja. Tako se u preuzetom Božiću odvojilo običajno od vjerskoga, zabava od sreće. Valja reći da se ono eminentno vjersko ne da posve povanjštiniti niti srozati na nešto drugo što nema veze s Bogom. Ipak, mnogi su o Božiću spremni otvoriti svoje srce potrebitima, potruditi se da se u njihovu okruženju osjeti barem malo sreće, ljubavi i mira. Premda toga možda nisu ni svjesni, zapravo traže ono što u konačnici može dati samo Bog - »s nama Bog«. Vjera u Boga i suvremeni idoli Izraz »sišao s nebesa« nastao je unutar slike svijeta u kojemu se nebo doživljavalo kao nešto što je doista »gore«. Može li današnja slika svijeta suvremenicima predstavljati problem da povjeruju u otajstvo utjelovljenja? DR. MATULIĆ: Nema sumnje da je ljudima jučer bilo lakše vjerovati nego danas kad smo uronjeni u veličanje suvremene znanosti, kad smo svjedoci stvarnih dostignuća znanosti pretočene u tehniku. Drugi vatikanski koncil, u konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu govori o otegotnim okolnostima u kojima se vjernik nalazi, a koje se odražavaju na vjeru. Kaže da i sama civilizacija, ne po sebi, nego zbog niza okolnosti, može stvoriti privid da je vjera u Boga prevladana i da je ne trebamo, jer smo pomoću znanosti i tehnike sve objasnili. Valja reći sljedeće. U temelju sveukupne stvarnosti dolazi jedna jedina istina. No do te istine dolazimo na različite načine. Mi u teologiji običavamo reći da postoje dva reda spoznaje, naravni, tj. razumski i nadnaravni. No ta dva reda spoznaje ne protuslove jedan drugome, jer oni ne upućuju na dvije istine, nego su samo dva puta do jedne jedine istine. No tu se krije i jedna velika opasnost. Zašto? Vjernik po vjeri zna da u temelju postoji samo jedna istina. On vjeruje u Boga koji je temelj istine. I on je svoj problem riješio. No onaj koji ostaje na razini znanstvenog, naravnog, filozofskog, zbog polivalentnosti razuma, zbog njegove prevrtljivosti, zbog njegovih granica, može biti zaveden i umjesto ove jedne jedine istine - da je Bog u temelju cjelokupne stvarnosti - može postaviti bilo što. U novome vijeku imamo čitavu industriju tih lažnih božanstava, idola. Što se sve nije pokušalo nametnuti, predlagati, promicati kao konačni odgovor na ovo jedno jedino pitanje. Naturalizam, empirizam, racionalizam, evolucionizam, pozitivizam, neopozitivizam... Svi su oni malo pomalo pripravljali teren za najgori idol, a to je nihilizam. Nihilizam možemo medicinskim jezikom nazvati sindromom. On je danas prevladavajuća tendencija, a simptomi su relativiziranje svega i svačega: tijela, spolnosti, obitelji, samoga života. U suvremenom društvu, u našoj dominantnoj znanstveno-tehničkoj kulturi nema nikakvog sigurnog temelja. Bog nas je u Isusu iz Nazareta, u kojemu mi prepoznajemo vječni Logos koji nosi ovu stvarnost, izliječio od besmisla, ništavila. Vjera nas spašava od toga ponora. Nasuprot nihilizmu, koji kaže: »Sve je ništa«, mi možemo reći: »Radije je nešto«. Štoviše, i ova naša zemaljska stvarnost, ne samo onostrana, vrijedna je truda i ljubavi, jer je sam Bog želio biti sazdan od ove naše zemlje. Bog je stvarni gospodar povijesti Liturgijski raspored božićnoga vremena nudi nam niz važnih tema vezanih uz otajstvo utjelovljenja. Jedna od njih je i mučeništvo... DR. MATULIĆ: Blagdan sv. Stjepana Prvomučenika i blagdan Nevine dječice, svaki na svoj način, govori nam o tome da utjelovljena Božja riječ i evanđelje dolaze u svijet koji je, zbog one dubinske podijeljenosti ljudskoga srca između dobra i zla, često neprijateljski raspoložen. Tako je mučeništvo na neki način popratna pojava evanđelja, jer tko ozbiljno uzima tu radosnu vijest i bez straha je naviješta, nužno vrijeđa nečije uši, dira u nečiju savjest. Jasna su mjerila po kojima Crkva pojedincima priznaje naslov mučenika. No pitam se nije li svojevrsno mučeništvo također trajno zapostavljanje, potiskivanje u zapećak, omalovažavanje, ismijavanje. U tom smislu mučeništvo nije iščezlo ni danas. Mučeništvo nam, nadalje, kazuje na čijoj je Bog strani. Uvijek na strani žrtve. »Gdje je bio Bog u Auschwitzu?«, to se pitanje često može čuti kao svojevrsno opravdanje ateističkih i agnostičkih stavova. Logika utjelovljenja Sina Božjega nudi nam odgovor: Bio je sa žrtvama. A gdje nije bio? Nije bio s onima koji čine zlo. No, pozvani samo ne samo tumačiti prošlost, nego i proročki razlučivati sadašnjost, iščitavati tragove kako bismo spoznali gdje je Bog sada prisutan, a gdje nije. To je ono na što nas poziva Drugi vatikanski koncil kad kaže da trebamo opažati znakove vremena. Između ostaloga zato da bismo spriječili ponavljanje zala kakva su se dogodila u prošlosti. I treće, ova nam dva slučaja, opet svaki na svoj način, kazuju da Bog, unatoč tome što poštuje ljudsku slobodu kojoj je dana mogućnost činiti neslućena zla, uvijek pronađe načina ostvariti ono što želi. Nema te zemaljske sile koja se može ispriječiti njegovu planu spasenja. Pogledajmo mučeništvo sv. Stjepana. U tom nasilnom kontekstu iznikla je u mladiću Savlu klica budućega Pavla, čudesnog i do sada nenadmašenog navjestitelja evanđelja po svem svijetu. Bog je stvarni i jedini konačni gospodar povijesti. Ako neki dijelovi ovoga intervjua nekome mogu izgledati odveć pesimistični, sada je potrebno reći: Ne bojte se! Bog je u Isusu Kristu pobijedio Zloga. Ove kulture bez utjelovljenja ne bi bilo Često se povijesnome kršćanstvu predbacuje da nije ostvarilo evanđelje i logiku utjelovljenja. Možete li nabrojiti neka općecivilizacijska dostignuća koja je kršćanstvo objavilo? DR. MATULIĆ: Prvo, mi vjernici imamo polog vjere, nešto što je zadano i zaokruženo, nešto u čiju istinitost vjerujemo, jer je zajamčena Božjim autoritetom. Kao takav on je nepromjenjiv. No silno se varamo ako mislimo da smo istražili, proniknuli, iscrpli svu dubinu, širinu i sve mogućnosti pologa vjere. Dat ću malo maha mašti pa ću postaviti pitanje: Kako bi izgledao razgovor između jednog teologa i jednog novinara Glasa Koncila za dvjesto godina, ili za tisuću, ili za deset tisuća? Kakve li su sve mogućnosti služenja čovječanstvu pred nama! Moramo prestati misliti da smo iscrpli čitavo Vjerovanje. Štoviše, mislim da se kao Crkva u mnogim stvarima - ako polog vjere prispodobimo oceanu - »brčkamo« u plićaku. Moramo prestati tugovati za dobrim starim vremenima, jer dobra stara vremena su ovdje i sada. Posve legitimno, pod vodstvom Duha Svetoga, možemo iz bogatstva svoje vjere stvarati nove mogućnosti. Gdje je tome kraj? Ima li Bogu kraja? Nema! Pa ni tom nastojanju nema kraja - sve dok sam Bog ne stvori novo nebo i novu zemlju koji su nam obećani. A sada ću pokušati dati odgovor na postavljeno pitanje, i možda ću nekoga skandalizirati kad kažem: Ovakve kulture, kad apstrahiramo od svih njezinih krajnosti, od svih njezinih zastranjenja, nikad ne bi bilo da nije bilo događaja utjelovljenja. Moderna znanost rodila se u okrilju kršćanstva. Ljudsko dostojanstvo, tj. svijest da čovjek, u ovom našem kontingentnom svijetu kojemu možemo odrediti početak i kraj i u kojemu sve prolazi, ima apsolutnu vrijednost, rodilo se iz čudesne istine o stvaranju i još čudesnije istine o Božjemu utjelovljenju i čovjekovu pobožanstvenjenju. Iz te su svijesti iznikla ljudska prava, pa i suvremena demokracija. Spomenut ću i dostojanstvo žene, usprkos svim odstupanjima i kulturološkim ostacima koje možda i danas osjećamo. Iz svijesti da se Krist utjelovljenjem poistovjetio s nemoćnima, rodili su se oblici skrbi za potrebite koji su preteče današnjoj zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. Jesmo li bolji nego u krvavom 20. stoljeću? Netko se s tim tvrdnjama neće baš složiti... DR. MATULIĆ: Dakako, neki će reći: Ne, sve su to moderne vrijednosti, sve je to plod upravo prosvjetiteljske kritike kršćanstva. Mnogi na to tako gledaju. No čak ako krenemo od takvog pogleda, ostaje činjenica: Da nije bilo kršćanstva, ne bi bilo niti te kritike. Osim toga, u ostavštinu Crkve, u njezinu živu predaju spada i Drugi vatikanski koncil, koji logikom evanđeoskijom od prijašnje - a to je da zajedno s pšenicom raste i kukolj, da kiša pada i pravednima i nepravednima, da Božje sunce grije i vjernike i nevjernike - prihvaća tu i takvu kulturu i u njoj nastoji otkriti znakove vremena, tragove Božje prisutnosti. Pozvat ću se ovdje i na sadašnjega papu Benedikta XVI. koji u knjizi intervjua s novinarom Peterom Seewaldom kaže da nismo mi tu da bismo odbacili modernitet, nego da bismo ga dubinski vrednovali, podržali i prihvatili ono što je u njemu dobro, a raskrinkavali ono loše i zlo. Koncil u tom smislu govori o »raznim neuravnoteženostima«, a najveća i temeljna je ona koja se krije u samome čovjeku, a to je unutarnja podijeljenost njegova srca između dobra i zla, između istine i laži, između svjetla i tame. Sada se opet vraćamo otajstvu utjelovljenja i otkupljenja: Čovjek sam sebe ne može razriješiti od te neuravnoteženosti, od te podijeljenosti, ne može sam pobijediti zlo niti u samome sebi. On se uvijek, nakon što reprogramira sve vrijednosti, vraća istome - samome sebi i toj svojoj nemoći. Crkva dakle vjeruje da je njezino poslanje u svijetu i dalje uprisutnjivati toga Boga i njegovu poruku, jer je to potrebno ne samo njezinim vjernicima, već i svijetu kao korektiv. Ako gledamo 20. stoljeće, ono je po sebi, s obzirom na sav napredak znanosti i tehnike, moglo i trebalo biti stoljeće s najviše blagostanja, ili barem s najmanje ljudske patnje. A znamo u što se pretvorilo, u stoljeće najvećih zvjerstava i degradacije čovjeka. Zašto? Zato što čovjek nije išao putem koji mu je Bog pokazao, nego putem koji je sam izgradio, putem vlastitih idola. Tek smo zagazili u 21. stoljeće, koje je puno naprednije od prethodnog. No to implicira ovu sumnju: Neće li ono biti još zločinačkije od 20. stoljeća? Ja mogu odgovorno stati iza ovoga pitanja. Zašto? Zato što smo i na početku 20. stoljeća mislili da možemo svime ovladati, da ćemo vladati odgojem po kojemu ćemo izgraditi zrelog čovjeka... A nikad goreg čovjeka nismo imali! Sjetimo se samo velikih ideologija koje su zatirale sve ljudsko. No jesmo li danas bolji? Metode su samo sofisticiranije, modeli su samo uglađeniji. Stari su idoli promijenili maske, oni više nisu narogušeni, više ne marširaju u vojnim defileima, ne skrivaju se iza svastike ili petokrake, nemaju velike vođe, ne uzdižu na pijedestal naciju ili klasnu borbu. Današnje maske su subjektivističke, relativističke, hedonističke tendencije. Jer ako se kaže da ništa nije sveto, upravo ta tvrdnja postaje svetom i ona se nameće kao pokretač nasilja. Tvrdnja: »Ništa nije sveto!«, jednako je snažna i razorna kao i one prethodne: »Sveta je država, sveta je krv, sveta je nacija!« Crnih naznaka o razumskim dogmama nažalost već imamo. Što li je drugo ozakonjivanje namjernog pobačaja? Za vjernika je to ubojstvo nevinoga ljudskog bića. Nismo li tu suočeni s djelovanjem koncentracijskih logora. Naravno da to vrijeđa uši i pamet demokratski osviještenog, građanski naprednog suvremenika. No teolog je tu ne da stvari gleda logokom svijeta, nego kroz prizmu svetosti i novosti života koje mu daje vjera. Odbaciti nebitno, potruditi se oko iskustva Spomenuli ste mnogo toga što nameće pitanje: Znaju li kršćani dovoljno cijeniti svoju vjeru po kojoj znaju da je Bog s nama, koja smislom obasjava kutke osobnog postojanja pa i samu smrt, koja dopušta odmak od »idola« svake vrste...? Znaju li se, rečeno u duhu Božića, radovati svojoj vjeri? DR. MATULIĆ: Vrlo važno pitanje. Čini mi se da su kršćani najčešće radosni zbog onoga što je bez sumnje nastalo pod utjecajem vjere, zbog svog identiteta, svoje kulture, svojih običaja. Kad malo pogledamo oko sebe, čini mi se da se kršćani najčešće raduju kad nešto slave, kakvu obljetnicu ili nešto slično, kad se nečega spominju. No jesu li sretni, uistinu sretni zbog vjere same, zbog toga što ih vjera čini dionicima božanskoga života, što su »teofori«, bogonosci, »kristofori«, kristonosci, što je u njima nastanjen Božji Duh, što je Bog s nama, što je postao mojim bratom, što je Krist živ, što kao kršćani koračaju putem pobožanstvenja? Nisam baš siguran. Čini mi se da tu postoji određeni nemar, tromost, nedostatak volje za dublje iskustvo vjere - a nemar nije odraz vjere nego nevjere. Nalazimo se u Godini vjere. Mislim da se ne bismo trebali previše zanositi kvantitetom, količinom pročitanih tekstova, održanih manifestacija i slično. Usudio bih se reći: odbacimo ovoga Božića - barem simbolički, u duhu - sve nebitno, sve jelke, sve obilje, sav vanjski sjaj i potrudimo se oko onog najbitnijeg, oko iskustva vjere. Otvorimo se Bogu i zamolimo ga za taj dar. Bez toga iskustva i naše se naviještanje vrti u začaranom krugu. Ta kako ćemo po Božjemu mijenjati svijet bez promjene u ljudima, u pojedincima. A mijenjati ih može samo dublje iskustvo vjere. Osnovna poniznost: Ja nisam Bog Božićna evanđelja - evanđelja djetinjstva - svjedoče da Boga mogu susresti samo ponizni, bez obzira jesu li priprosti pastiri ili ugledni mudraci... DR. MATULIĆ: Upravo tako. Poniznost je prvi i presudni korak na putu k Bogu, općenito za približavanje istini. Potrebno je, s obzirom na sve dosada rečeno, reći i ovo: Osnovna poniznost je reći, priznati: Ja nisam Bog. Ako to priznam, spoznat ću svoju malenost. Na globalnoj razini, čovječanstvo će postati svjesno da u svojim rukama ima realnu mogućnost samouništenja, spoznat će besmisleni jaz između bogatih i onih koji gladuju, činjenicu da utrkom za stalnim rastom - gdje je tome kraj? - potkopava temelje egzistencije na ovome svijetu. Spasenje ne možemo primiti ako mislimo da nam ne treba. S druge strane, ako priznamo da nam je Bog potreban, u njegovu svjetlu spoznajemo svoju stvarnu veličinu, dostojanstvo i apsolutnu vrijednost. I Bog djeluje po toj logici. Utjelovljenje - to je kod Boga najčudesnije, apsolutna novost - nije drugo doli Božje poniženje, odricanje od božanskih atributa, iz ljubavi prema nama. A znamo da taj put završava uzvišenjem, uskrsnućem.