Sjećanje na hrvatskog domoljuba Viktora Kancijanića

Viktor Kancijanić - Istarski sanjar

ČETVRTAK, 20 PROSINAC 2012 09:44

U sklopu četrdesete obljetnice Akcije Fenix 72, u subotu 15. prosinca 2012. održana je komemoracija u Tinjanu, rodnom mjestu jednog od pripadnika Skupine Fenix 72 Viktora Kancijanića. Organizator komemoracije bila je Družba braće hrvatskog zmaja, odnosno njeni podružni ogranci – Zmajski stol Istarski i Zmajski stol Riječko-bakarski. Za tu prigodu dali su izraditi spomen ploču u znak sjećanja na hrvatskog domoljuba i mučenika koji je položio svoj život za život domovine. U dogovoru s obitelji Viktora Kancijanića i mjesnim župnikom Ivanom Macinićem spomen ploča je trebala biti postavljena na mjesnom groblju, za što je zatražena dozvola općinskih vlasti u Tinjanu.

Međutim, protiv postavljanja ploče pobunili su se predstavnici županijskih ogranka stranke Socijalistička radnička partija (SRP) i udruge Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH u Puli, te neki lokalni tinjanski viječnici IDS-a i SDP-a. Navodno se postavljanju spomen ploče usprotivio i saborski zastupnik IDS-a Damir Kajin koji je već jednom javno pripadnike Skupine Fenix 72 nazvao „teroristima“. Predsjednik županijskog ogranka SRP-a Vladimir Kapuralin izjavio je Glasu Istre (13. 12. 2012.) da su pripadnici Skupine Fenix 72 bili „zadojeni ustaškom ideologijom“ te je svoje stajalište nadopunio: „Ako tome dodamo da je iz crkvenih krugova kojima koketiranje s fašizmom nije strano već stigla podrška, onda je krug zatvoren“. Načelnik općine Tinjan Mladen Rajko izjavio je da će prije konačne odluke zatražiti dodatno pojašnjenje predlagatelja, dakle Družbe braće hrvatskog zmaja, o Viktoru Kancijaniću kako bi mogao odlučiti je li on bio „pozitivna ili negativna povijesna osoba“ (Glas Istre – 6. 12. 2012.).

Komemoracija je ipak održana. Najprije je u 10.oo sati služena sveta misa zadužnica u župnoj crkvi Sv. Šimuna i Jude u Tinjanu, koju je predvodio don Marijo Kancijanić, inače brat Viktora Kancijanića. On je dugo godina bio generalni vikar Porečko-pulske biskupije, a odnedavno je župnik u obližnjem Kašteliru. Nadahnutu propovijed o povijesnom značaju Akcije Fenix 72 održao je poznati svećenik, kaptolski prebendar i sveučilišni profesor prof.dr. Juraj Kolarić, inače prvi Veliki meštar Družbe braće hrvatskog zmaja (Zmaj Hrašćanski od Sv. Jurja u Trnju). Prof.dr. Kolarić nazvao je Viktora Kancijaniča istarskim sanjarom koji je zajedno sa svojim suborcima, u skladu s njihovim uzvišenim idealima borbe za nacionalnu i vjersku slobodu, pokušao podići ustanak protiv okupacijskog jugo-komunističkog režima i pritom žrtvovao najviše što čovjek može žrtvovarti – svoj život. Misu zadušnicu još su koncelebrirali župnik iz Tinjana Ivan Micinić, župnik iz Kringe Stipan Bošnjak, župnik iz Plomina Drago Petrović i župnik iz Sarajeva Anto Jelić.

Nakon svete mise zadušnice, na mjesnom groblju u Tinjanu, pored obiteljske grobnice Kancijanić položeni su vijenci i cvijeće te zapaljene svijeće, a nazočnima su se obratili pročelnik Zmajskog stola Riječko-bakarskog Goran Crnković (Zmaj Kisanski), pročelnik Zmajskog stola Istarskog dr. sc. Mario Sošić (Zmaj Dvigradski), te povijesni istraživač i publicist Bože Vukušić. Goran Crnković je govorio o razlozima zbog kojih je Zmajski stol Riječko-bakarski inicirao komemoraciju i izradu spomen-ploče za Viktora Kancijanića, dok je dr. sc. Mario Sošić objasnio stajališta i zauzimanja Zmajskog stola Istarskog u suvremenoj, demokratskoj i pluralističkoj Hrvatskoj, u kojoj Viktor Kancijanić i svi drugi hrvatski domoljubi koji su dali svoje život ili stradali na bilo koji način u prošlosti za ideju slobodne i demokratske hrvatske države, moraju dobiti svoje zasluženo mjesto.

Viktor Kancijanić

Viktor Kancijanić rođen je 15. ožujka 1945. u Tinjanu. U Pazinu je završio sjemenište i nakon toga upisao Bogosloviju u Rijeci. Međutim, shvativši da se ne može u cijelosti posvetiti svećeničkom pozivu, u dogovoru s crkvenim starješinama napustio je studij teologije u Rijeci i 1969. otišao na studij filozofije u Salzburg. Sredinom 1971. saznao je za postojanje HRB-a, oduševio se njegovim planovima i pristupio mu pod pseudonimom Veli Jože. Bez dvoumljenja je pristao sudjelovati u pripremama Akcije Fenix 72, pa je u tu svrhu u prvoj polovici 1972. više puta odlazio na vrlo delikatna putovanja u Italiju i tadašnju Jugoslaviju. Nakon drugog sukoba feniksovaca 27. srpnja 1972. u šumi Bukovac iznad Ramskog jezera s postrojbama JNA i jugoslavenske milicije, Viktor Kancijanić je izgubio kontakt s ostatkom skupine. Tada je u nekovrsnom luku, preko sela Varvara, zaobišao Ramsko jezero i uvečer 1. srpnja 1972., oko 21 sat, plivajući se vratio u zaselak Donje selo u Rumbocima. Don Anto Jelić, danas predsjednik Hrvatskog katoličkog dobrotvornog društva (HKDD) iz Sarajeva, nalazio se 2. srpnja 1972. u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu. On svjedoči: „Ja sam se zaredio nekoliko dana ranije, na Petrovdan. Toga sam dana koncelebrirao na Šćitu i pripremao se za svoju mladu misu. Pred kraj mise, nešto prije devet sati, začula se pucnjava u blizini crkve. Dok su vjernici izlazili, dvorište su preplavili milicajci i udbaši. Netko od njih je vikao: 'Ubili smo još jednog bandita'.“

Istraživač i publicist @ Boze Vukusic, koji je o Akciji Fenix 72 objavio dvije knjige (Hrvatsko revolucionarno bratstvo - Rat prije rata i Tajne iz Udbinih arhiva – egzekucije bez suđenja). na zamolbu organizatora komemoracije i rodbine Viktora Kancijanića, održao je govor u kojem je među ostalim rekao:

„Pripadnici Skupine Fenix 72 živjeli su u inozemstvu, svi su bili zaposleni i imali solidnu egzistenciju, i perspektivu ostvariti jedan od svojih snova kad su napuštali domovinu – život u miru i blagostanju zapadnoga, demokratskoga svijeta. Međutim, to nije bio njihov glavni san. Oni su spadali među one hrvatske domoljube kroz našu višestoljetnu povijest koji su bili lučonoše ideje hrvatske nacionalne slobode i državne neovisnosti, dakle ideje za koju je gotovo točno sto godina ranije život položio i Eugen Kvaternik (Rakovica 1871.).

Istarski sin Viktor Kancijanić bio je jedan od tih devetnestorice hrvatskih mladića iz Skupine Fenix 72, podrijetlom iz svih hrvatskih krajeva, od Međimurja, Slavonije, Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Like, čiji je glavni san bio neovisna i demokratska hrvatska država. Za tu ideju bio je spreman dati svoj život, i to je na kraju i učinio. I zato će on, ne samo u mislima i srcima poštovatelja i sljedbenika iste ideje, ostati trajno nazočan, nego će ostati trajno zabilježen i u pamćenju onih, htjeli oni to ili ne, koji ne poštuju ideju neovisne i demokratske hrvatske države i žrtve onih koji su stradali za nju – jer se je Viktor Kancijanić svojom idejom i žrtvom upisao zlatnim slovima u povijesnu knjigu hrvatskih domoljuba.

Njegovo ime zauvijek će ostati u toj knjizi s i bez spomen ploče u njegovu čast na ovome mjestu; njegovo ime u toj knjizi ne može precrtati nikakvo politikanstvo i ideološka nastranost, nikakva sitna duša koja se u današnjem vremenu odlučila baviti politikom i postaviti pitanje je li njegova žrtva za ideju samostalne, slobodne i demokratske hrvatske države bila pozitivna ili negativna“.

Komemoraciji u Tinjanu bili su nazočni članovi Hrvatske mladeži Uzdanice i nekadašnjeg Hrvatskog revolucionarnog bratstva, čiji su pripadnici bili i svi članovi Skupine Fenix 72. – braća Leko, Ilija Ivaniš, Ilija Pustahija, Ante Sarić, Ivan Butković i drugi. Nakon komemoracije, Sarić, Butković i Vukušić posjetili su gospođu Mariju Mikac, sestru vođa Akcije Fenix 72 Adolfa i Ambroza Andrića, koja živi u Poreču i iz zdrastvenih razloga nije mogla doći u Tinjan.

Kristijan Bošnjak