Hrvatska povijest od 1918. do 2012. u samo pet rečenica

Vrijeme je novogodišnje, kad se obično svode računi proteklih 366 dana. Računi su  svakovrsni: osobni, obiteljski, narodni, svjetski...Mogu biti duži i kraći, zavisno od toga tko ih  pravi i komu su namijenjeni. 

Znajući ili naslućujući kako će to drugi uraditi, ja sam odlučio napraviti bilancu – ne prošle 

godine, nego (manje – više) cijelog prošlog stoljeća!

 

Budući da dobro znam kome se obraćam – hrvatskom narodu, ni manje, ni više! – imao sam  na umu dvije stvari. Prva je da barem 80 posto toga naroda ne zna ništa ili zna vrlo malo o  samome sebi, svojoj povijesti i politici – i još se time ponosi! Najbolji izraz toga je ona čudna,  varljiva i lažljiva izreka, koju je osobito proširio slav(lje)ni splitski jugonacionalist (orjunaš)  Miljenko Smoje: „Ne ću politiku u svoju butigu!". 

Kad ju čujem, ja sve češće, manje ili više uvijeno, odgovaram njezinu zagovorniku: mislite da  „idiot" znači glup ili umno zaostao čovjek? Ne, izvorno grčko (staroatensko) značenje te riječi  „idiotes" je „čovjek usredotočen samo na se" ili „nesposoban ili nezainteresiran za javne  poslove" – dakle, takav koji, iz gluposti ili pokvarenosti, „ne će politiku u svoju butigu". I ovo  je ta prva stvar: motiv. 

Druga stvar, koju sam imao na umu je – forma. Htio sam da moj račun proteklog stoljeća bude što kraći – sve u samo pet rečenica. Ako nisam bio jasan – moj čudovišni zadatak je:  strpati cijelih stotinjak godina povijesti jednog naroda u točno toliko rečenica! Iako sam  savršeno svjestan da je, ako me pamćenje služi, srpski pisac Radomir Konstantinović u svome „romanu" „Ahasver" iz 1964. godine od jednog trenutka svog doživljaja pivske boce napravio  sto ili više stranica teksta. 

Ja krećem drugim, suprotnim putem – sažimanjem zbivanja – opet iz dvaju razloga. Prvi je, u  atenskom smislu, „ponosni idiotizam" četiriju petina hrvatskog naroda, koji „ne će politiku u  svoju butigu". Drugi je: opće informacijsko zagušenje javnog prostora – govori se što kome  padne na pamet, a ne ono što je prijeko potrebno. Pri tome se strašno rasipaju snage, a važne  istine jedva dolaze do daha, zatrpane tonama bezvrijedne i(li) repetitivne verbalne šljake.  Ovima na vlasti, koji nama vladaju od 1945. godine, to je razložna strategija: oni i žele da  istina o njima ostane duboko zakopana. Ali, zašto većinski Hrvati pristaju na to obavijesno  „nadzirano rasulo"? Opet iz gluposti ili naše vlastite pokvarenosti? 

Hrvati i „ovi danas" 

Ali, dosta je okolišne priče, prijeđimo na stvar – i to mimo povijesnog slijeda, od sadašnjosti,  na prošlost, uz moguće naslućivanja budućnosti, kako bi stvar bila bjelodana. 

Prva rečenica (sadašnjost): Hrvatskom danas vlada savez partizana i četnika, koji sebe  nazivaju „liberalima" ili „Europljanima", u službi britanskog (financijskog) imperija, a protiv  blizu 90-postotno većinskih katoličkih Hrvata, koje oni, kad im zatreba, zovu ustašama. 

Druga rečenica (dalja i bliža prošlost): Hrvatima su od 1918. do 1941. godine vladali četnici,  a od 1945. do 1990. godine partizani; danas, od 2000. do 2012. godine, četnici i partizani.  Hrvatima vladaju zajedno. 

Treća rečenica: „plod" tih povijesnih vladavina bio  je trajni genocid (prvenstveno) nad  hrvatskim narodom, koji je svoj stvarni vrhunac imao na Bleiburgu 1945. godine, u čemu je,  osim partizansko-četničkog udjela, znatan bio utjecaj spomenutog britanskog čimbenika. 

Četvrta rečenica: istovrsni s Bleiburgom iz 1945. godine danas su Haag (sudište) i Dayton  (mjesto istoimenog „sporazuma") – istina, ne tako krvavi kao njihov prethodnik, ali svejedno  istosmjerno genocidni, na crti: ozloglašavanje-rastakanje-nametanje vladavine najgorih  („kakistokracije")-pljačka i, kao posljedica, raseljavanje („tihi genocid"). 

Peta rečenica: manje ili više neovisnu državu Hrvati su imali samo u ratnom i(li)  neposrednom poratnom vremenu – prvu od 1941. do 1945. godine (lošu) i od 1990. do 2000.  (dobru); u oba slučaja spomenuti vanjski čimbenik odigrao je veliku ulogu.

 

Pomogni si sam... 

I to je, rekao bih, taj naš stoljetni račun ili usud, njegov temeljni nacrt, koji, naravno, ima niz  svojih (manje važnih) odstupanja ili meandara, prvenstveno na vanjskom planu. Naime, u  određenim su razdobljima, osim britanskog, bili važni i drugi čimbenici: ruski, njemački i  talijanski, a na svoj osobit način i vatikanski. Možda je posebno prijeporan onaj  najmoćniji: većina svijeta doživljava ga američkim, ali i u samoj Americi ima dosta onih koji  ga vide samo „pripojeno-" ili „produženo-britanskim". 

U hrvatskim političkim raspravama ovaj vanjski čimbenik i njegova veza s domaćim sustavno  se gubi iz vida. To je opet na korist partizansko-četničke vlasti, jer njoj odgovara svaka  mutež. Za stranke pak, koje sebe nazivaju hrvatskim, to sijanje iluzije o nekakvoj „stvarnosti"  našeg društvenog i političkog „kazališta lutaka" – potpuno je neshvatljivo. 

Jasno je, dakle, da su u Hrvatskoj u cijelom proteklom stoljeću – uz zadane vanjske uvjete –  na djelu tri čimbenika: manjinski četnici (velikosrpski šovinisti i mini-imperijalisti) i partizani  (hrvatski internacionalistički otpadnici), prije s  rojalističkim i(li) komunističkim, a danas (neo)liberalnim naljepnicama, te većinski katolički i nacionalno-slobodarski Hrvati, koji samo  u rijetkim razdobljima uspijevaju osvojiti i zadržati vlast u svojoj zemlji. 

U čemu je problem? Kao da Hrvati, sa svim svojim prebogatim krvavim iskustvom, očekuju  da će im doista netko drugi, osim njih, sačuvati i popraviti domovinu. Dobro je što se mnogi  među njima uzdaju u Božji upliv na ovozemaljske poslove: neke stvari, kao što je hrvatska  pobjeda nad nadmoćnim partizansko-četničkim neprijateljem u obrambenom Domovinskom  ratu i još ponešto, jedva da se mogu drukčije objasniti. Ali, zar odavno nije znano: pomogni  sam sebi, pa će ti i Bog pomoći! 

Joško Čelan 

Hrvatski list