Biskup Mate Uzinić o don I. Grubišiću

(...)

Kako komentirate slučaj don Ivana Grubišića i kaznu koju mu je nadbiskup Marin Barišić izrekao zbog aktiviranja u politici?

- Prije svega žao mi je što su u cijeloj raspravi prevladali neki argumenti na osobnoj razini, pa se nadbiskupa Barišića proglašavalo desničarom koji Grubišića kažnjava jer nije njegova svjetonazora, a s druge strane se don Ivana također diskreditiralo. Svećenik je službenik Crkve, bio on u mirovini ili ne. Don Ivan je kompromitirao svoju svećeničku službu svojim političkim djelovanjem i nadbiskupova kazna je logična posljedica. Smatram da, kako se kaže, loptica nije u nadbiskupovom dijelu terena nego onom don Ivana. Kazna je medicinalna i onog trenutka kada se don Ivan odrekne onoga lošega što čini kazna prestaje.

A što sa slučajevima nekih drugih svećenika koji su činili slično što i don Ivan pa nisu kažnjeni? Govorim o slučajevima msgr. Adalberta Rebića, a posebice don Ante Bakovića i pokojnog fra Tomislava Duke?

- Što se tiče Rebića, treba napomenuti da je bila riječ o ratnom vremenu, a njegova dužnost bila je humanitarna. Njegov ordinarij dao je dopuštenje za to, a ako se mene osobno pita je li to trebalo tako biti, mogu reći kako smatram da nije. Mogla se naći i neka laička osoba koja bi radila taj posao. Što se tiče Bakovića i Duke, to je trebalo spriječiti na vrijeme. Međutim, nadbiskup Barišić nije bio njihov ordinarij i to ne govori ništa o slučaju don Ivana. Treba shvatiti – nadbiskup je ovim potezom spriječio ovakve situacije u budućnosti i njegova odluka puno veću uslugu radi laičkoj državi nego Crkvi. Svećenici se nemaju što miješati u politički život države aktivnim političkim djelovanjem. Kažnjavanjem Grubišića nadbiskup štiti svjetovnu državu, jer da te kazne nije bilo, primjerice, što bi mene ili bilo kojeg drugog svećenika spriječilo da sutra izađem na izbore? Da sam na mjestu nadbiskupa, vjerojatno bih tu kaznu izrekao i ranije.

Ali, teško je osporiti da je don Ivan u politiku ušao s najboljim namjerama?

- Don Ivan Grubišić iskreno vjeruje kako svojim angažmanom može promijeniti političku situaciju u zemlji. Koliko to odgovara stvarnosti, teško je reći. Ako me pitate što bih preporučio don Ivanu, onda bih mu rekao: ‘U redu, napravio si to što si htio, ušao si u Sabor sa svojim programom. Imaj povjerenja u svoje suradnike laike, prepusti to zastupničko mjesto nekome od njih i neka oni provode tvoj program’. On kaže da ima obvezu prema tijelu koje ga je izabralo, da im je dao obećanje. Dao je i drugo obećanje, ono Crkvi prije 50 godina. Ako želi ostati vjeran tome obećanju i onome prema biračima, onda je prepuštanje zastupničkog mjesta dobro rješenje. On može ostati u nekoj funkciji savjetnika, ali se prestati aktivno baviti politikom. Tada bi kazna protiv njega odmah bila povučena.

I sam Grubišić je među onima koji sve glasnije pozivaju na reviziju ugovora RH i Svete Stolice i tvrde da bi se Katolička crkva u Hrvatskoj trebala odreći dijela sredstava koja su joj zajamčena zbog sve teže socijalne situacije u zemlji?      

- Nepošteno je te ugovore svesti samo na njihovu materijalnu dimenziju. Nepošteno je zaboraviti da su Ugovori pomogli reguliranju odnosa s drugim vjerskim zajednicama te da se Katolička crkva u ovim godinama krize odricala jednog dijela sredstava. Također se zaboravlja kako je djelovanje Katoličke crkve u njezinom najvećem dijelu usmjereno prema konkretnim ljudima i da taj novac ne služi da bi Crkva živjela bogato, iako zloporaba uvijek može biti, nego da bi mogla normalno funkcionirati i odrađivati svoje poslanje. Velik dio tih sredstava odlazi na pomoć najugroženijima. Ono što mene smeta jest kako se sada stvara dojam u javnosti da bi svi ekonomski problemi ove države bili riješeni ako bi se Crkvi prestalo davati ta sredstva. Smeta me i to što su najveći zagovornici toga ukidanja neki koji iz državnog proračuna također primaju značajna sredstva. Govorim o pojedinim nevladinim udrugama.

Što se tiče raspolaganja tim novcem, mogu navesti primjer svoje biskupije. Mi mjesečno primamo oko 500.000 kuna. Više od polovice tog novca trošimo na plaće biskupijskih službenika i naših svećenika koji se ne mogu uzdržavati samo od priloga vjernika. Ostalo koristimo za karitativne potrebe i uzdržavanje onoga što imamo, s čime imamo velike probleme. Sada smo završili gradnju doma za umirovljene svećenike koji su prije bili smješteni u uvjetima koji su bili ispod svake razine. Riječ je o zgradi koja nije ni po čemu raskošna, imat će nekih 12 sobica, ali i to je trebalo platiti, a koštala je oko 7, 5 milijuna kuna.

Prigovaraju mi da ne želim sagraditi crkvu i pastoralni centar u Novoj Mokošici, a istina je da jednostavno nemamo sredstava za to. Tu se neprestano stvara nekakav mit o bogatoj crkvi, a iz iskustva mogu reći da stvarnost nije takva.

(...)

Iz intervua: bitno.net,