SJEĆANJE NA BRUNU BUŠIĆA I GENERALA BLAGU ZADRU
Sv.
Misa za
BRUNU
BUŠIĆA
u
UTORAK 16. listopada 2012. u 18.00 sati
u
crkvi Sv. Marka na Gornjem gradu.
_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
Da
se ne zaboravi
na dan 16.
listopada 1978.
UBIJEN
JE
ANTE BRUNO BUŠIĆ
6.10.1939.
- 16.10.1978.
ŽIVOTOPIS
Ante Bruno
Bušić (Vinjani Donji, kod Imotskog, 6. listopada 1939 - Pariz, 16. listopada 1978.), hrvatski domoljub, disident,
književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih
godina i politički vođa hrvatske emigracije.
Razgovarao:Tomislav Vuković
RAZGOVOR: Dr. Anđelko Mijatović, povjesničar
Tipični predstavnik hrvatskih stradalnika
GK: Sada smo u mjesecu listopadu, za kojega se može reći da je i mjesec Bruna Bušića, »meteorskog bljeska na hrvatskome obzorju«, kako ga je to u jednoj svojoj knjizi nazvao Rudolf Arapović. Naime, Bušić je rođen 6. listopada 1939. u Vinjanima Donjim kraj Imotskoga a ubijen 16. listopada 1978. u Parizu. Molimo Vas približite ukratko našim čitateljima njegov život.
Dr. Mijatović: Bruno Bušić je tipični predstavnik hrvatskih stradalnika koji je još od najmlađih dana, 50-ih godina prošloga stoljeća, pa do nasilne smrti 70-ih godina, u domovini i izvan domovine došao do izražaja prvo književnim stvaralaštvom, a potom i novinskim člancima i drugim tekstovima o političko-društvenoj, gospodarskoj i općoj stvarnosti hrvatskoga naroda u totalitarnoj komunističkoj i velikosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Već g. 1952, kao trinaestogodišnji učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, javio se kratkom pripovijetkom s tematikom iz svoga rodnog kraja u časopisu »Pionir«. Sličnim književnim prilozima nastavio je i u časopisima »Vidik« i »Polet« zbog čega je g. 1955. dobio »Poletovu« nagradu. Njegovo je pisanje ocijenjeno vrlo uspješnim. Tada je policijskim progonom prekinuto njegovo književno stvaralaštvo, a nastavljeno je 60-ih godina i kasnije u raznim glasilima. Pod nadzorom zloglasne jugoslavenske tajne policije Udbe, Bušić je od proljeća g. 1956. kad je bio u II. razredu gimnazije u Imotskom. Povod za to bili su odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimne zadatke i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva, za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga i što mu se čini je li bio bolji »stari sistem ili današnji«, tj. ondašnji komunistički sustav. Na šesto pitanje: »Vjeruješ li u Boga«, šesnaestogodišnji Bušić je odgovorio da vjeruje u Boga, što onda nije bilo preporučljivo napisati, i to je tako obrazložio da upravo iznenađuje svojom zrelošću. Na deseto pitanje o »starom ili današnjem sistemu«, odgovorio je vrlo uvjerljivo i opširno. Hrabro je istaknuo da ni bivši starojugoslavenski sustav nije bio dobar, da ni tadašnji komunistički ne valja, iako je nešto bolji, jer ima gladnih, žednih, bosih, golih, da svaki dan raste broj nezaposlenih, nema slobode misli i guši se svaka klica narodnosti, da su Vojvodina i Kosovsko-metohijska oblast priključeni Srbiji, a Bosna i Hercegovina nisu priključene Hrvatskoj, iako joj povijesno pripadaju, osudio je širenje velikosrpstva i partizansko masovno ubijanje zarobljenika u Drugom svjetskom rata i nakon rata, upozorio je da nema slobode vjere, ravnopravnosti i jednakosti. Zbog takva i slična razmišljanja Bušić je u lipnju 1957, s još nekim kolegama, bio priveden u Udbu u Imotskom i saslušan, potom pozivan na razgovore ne bi li ga se pridobilo za suradnju. Kada je on to odlučno odbio, u studenom je isključen iz gimnazije, kao i još neki njegovi kolege, bez prava nastavka školovanja u svim školama na području Narodne Republike Hrvatske, a u svibnju 1959. bio je pod istragom u Makarskoj. Bez obzira na sve te presije i stalno Udbino praćenje, Bušić je ipak završio gimnaziju u Splitu g. 1960. i Ekonomski fakultet u Zagrebu krajem g. 1964. Ubrzo, nakon što se g. 1965. zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, bio je uhićen i, s još nekim kolegama i prijateljima, g. 1966. osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu, a kad je saznao da mu je uvjetna kazna pretvorena u deset mjeseci zatvora, pobjegao je u Beč. Nakon što se u institutu saznalo za Bušićev odlazak u emigraciju, budući da su u njemu uočili mlada perspektivna istraživača, većina zaposlenih na čelu s direktorom dr. Franjom Tuđmanom založila se je za njegov povratak, što je on prihvatio i vratio se u Zagreb, a Vrhovni je sud, svakako s blagoslovom Izvršenog komiteta CK SKH, uzevši u obzir da se je Bušić slobodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se je za njega zauzeo skoro čitav institut, odgodio izvršenje kazne na rok od jedne godine. Bušić je nastavio raditi u institutu, ali i surađivati u »Hrvatskom književnom listu«, koji je u travnju 1968. u Zagrebu pokrenuo poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić. U svakom broju HKL-a do listopada 1969. Bušić je objavljivao prikaze raznih knjiga i časopisa te tekstove o posebnim političkim i drugim problemima, u ono vrijeme vrlo teškim i »vrućim« temama.
Bušićevi tekstovi »Žrtve rata«, objavljen u srpnju 1969, u kojem je žrtve rata g. 1941-1945. na strani partizanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava (185.327 osoba u SR Hrvatskoj), za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno promicanih u jugoslavenskom političkom životu, i »Sudbina Mimarine donacije«, objavljen u listopadu 1968, o vrlo vrijednim umjetninama koje je ugledni hrvatski iseljenik, slikar i restaurator Ante Topić Mimara g. 1948. i 1950. uputio iz Berlina i Praga kao dar Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU, od kojih su neke završile u Beogradu, čak i kod zloglasnog Aleksandra Rankovića, potaknuli su vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu. Njihovu autoru Brunu Bušiću prouzročili su nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o likvidaciji na najokrutniji način. Nakon što je ostao bez posla u institutu u veljači 1969. i potkraj te godine prisilno obustavljeno izlaženje HKL-a, Bušić je u početku g. 1970. otišao u Pariz gdje je namjeravao pohađati postdiplomski studij političke ekonomije i učiti francuski jezik. Ostavši bez sredstava za život, nakon što mu je prestala stipendija PEN-kluba i stipendija francuskog filozofa Gabriella Marcela, koju mu je prepustio prof. Radovan Grgec, u travnju 1971. vratio se je u Zagreb u trenutku kad je u okviru Matice hrvatske pokretan »Hrvatski tjednik«. U tom listu ubrzo je postao stalnim honorarnim suradnikom. Bušićevi tekstovi iz ukupne tadašnje hrvatske političke, gospodarske i kulturne problematike, a i šire, u »Hrvatskom tjedniku« bili su jedni od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić ne samo da je bio jedan od najčitanijih novinara nego je kao domoljub i državotvorac stekao veliki ugled u hrvatskom narodu, posebno među hrvatskim studentima i mladeži. Kao takav, on se i kretao u društvu onih koji su osmišljavali, stvarali i predvodili tadašnje hrvatske državotvorne političke programe. Kad su u početku prosinca 1971. počeli poznati komunistički progoni hrvatskih domoljuba, Bušić je prvi uhićen i 13. listopada 1972. zbog toga što je u nekim svojim tekstovima »pozivao i poticao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji«, kako je to doslovce pisalo u presudi, osuđen je na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u tisku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. Ostatak izrečene kazne Bušić je izdržao do kraja u starogradiškoj kaznionici, radeći na najtežim poslovima na pilani i u vrlo nepovoljnim okolnostima. Budući da po izlasku iz zatvora u jugoslavenskom komunističkom poretku nije mogao dobiti neki posao približan njegovoj stručnosti i istraživačko-novinarskoj usmjerenosti i nalazeći se u vrlo teškim prilikama, bez rada kao osnove za život, bez stana i stalnih novčanih prihoda, te izložen stalnoj policijskoj pratnji i općoj presiji, pa i »huliganskom« premlaćivanju 6. prosinca 1974. u Dubrovniku, gdje je u Centru za postdiplomski studij pohađao studij filozofije znanosti, Bušić je u rujnu 1975. bio prisiljen ponovno otići u emigraciju.
Dr. Anđelko Mijatović
Za relativno kratko vrijeme života u drugoj emigraciji, do mučkog ubojstva
u Parizu 16. listopada 1978, Bušić je bio vrlo aktivan. Svojim tekstovima,
objavljivanim u nekoliko hrvatskih izbjegličkih glasila: »Novoj
Hrvatskoj«, »Hrvatskoj borbi«, »Hrvatskom tjedniku
'Danica'«, »Hrvatskom vjesniku« i drugdje, te općom aktivnošću
u hrvatskom emigrantskom političkom životu, posebno je pridonio življem
političkom gibanju u hrvatskoj emigraciji i općenito u iseljeništvu. Godine
1977, prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih
državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima i političkim istomišljenicima
u Lundu u Švedskoj sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za
sljedeće izbore za HNV: 1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo, 2.
Djelatna veza domovine i izbjeglištva, 3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na
njih, 4. Nadideologijska nacionalna borba, 5. Neutralnost u prijeporu Istoka i
Zapada, 6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i 7. Solidarnost sa svim
osloboditeljskim gibanjima u svijetu. Na izborima za II. sabor HNV-a, koji je
održan od 6. do 10. listopada 1977. u Brusselu, izabran je s najviše glasova za
člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti, uz
ostale obveze, pokrenuo je i uređivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a. Uz
navedeno, Bušić je osmislio i uvelike pridonio prikazivanju emisije švedske
televizije 2. veljače 1978. pod naslovom »Hrvati - teroristi ili borci za
slobodu?«, kojom se je upozorilo na opći položaj hrvatskoga naroda u
totalitarnoj i neravnopravnoj višenarodnoj državnoj tvorevini Jugoslaviji.Iako se je zbog različitosti pogleda u vrlo važnim pojedinim pitanjima u vezi s hrvatskom prošlošću, stvarnošću i pristupu revolucionaroj borbi za hrvatsku nacionalnu slobodu razišao s nekim vodećim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio svježinu, novu snagu, odnosno nove oblike rada i stil borbe koji su narušavali dotadašnja već tradicionalna i za mlade učmala gledišta u odnosu na postizanje hrvatske nezavisnosti. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod, ali i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem - hrvatsku nacionalnu slobodu i nezavisnost. Rezultati njegova rada moći će se vrednovati tek kad se istraži odjek njegova djelovanja u praćenjima međunarodnih institucija.
Glavna životna misao - Hrvatska!
GK: Kao što se iz odgovora vidi, jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je progovorio o Brunu Bušiću kao katoličkom vjerniku.
Dr. Mijatović: Bruno je Bušić doista bio vjernik, potječe iz tradicionalne katoličke sredine. Od djetinjstva je prakticirao vjeru, učio vjeronauk, čitao vjersku literaturu. Kao gimnazijalac u Splitu i student u Zagrebu redovno je išao u crkvu i pohađao vjeronauk; kao student kod isusovaca u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Zapravo, vjeru je prakticirao čitava života i može se zaključiti da je bio više nego tradicionalni vjernik.
GK: Po čemu je Bruno Bušić aktualan i u sadašnjoj Hrvatskoj, tj. u čemu može biti primjer i uzor sadašnjim i budućim hrvatskim naraštajima? Usputno, nadam se da, ne samo po njegovoj glasovitoj rečenici, »Hrvatska nije na međunarodnoj rasprodaji«!
Dr. Mijatović: Ono po čemu je Bruno Bušić osobito poznat, uz mučeničku smrt, jest njegov književnički, istraživačko-novinarski i politički rad, koji je u potpunosti bio u službi domovine Hrvatske i hrvatskoga naroda. Svojim je radom Bušić u domovini i emigraciji postao nacionalnim simbolom koji je još kao niži gimnazijalac svojim tekstovima skrenuo na sebe pozornost svoga naraštaja. Kasnije šezdesetih i sedamdesetih godina svojim je jasno i dobro oblikovanim tekstovima iz hrvatske povijesne, političke i gospodarske problematike upozoravao hrvatski narod na njegovu prošlost i stvarnost te što mora poduzeti da bi osigurao svoju budućnost u društvu slobodnih i suverenih naroda. U emigraciji je posebno postao simbolom i zalogom nacionalne pomirbe već otprije ugrađene u zajedničkoj svijesti većine hrvatskoga naroda.
objavljeno u GLASU KONCILA 6. studenog 2005.
Da
se ne zaboravi
na današnji
dan poginuo je
GENERAL
BOJNIK BLAGO ZADRO – ŠLJUKA
31.3.1944.
– 16.10.1991.
Zapovjednik obrane Borova naselja i Trpinjske ceste
ŽIVOTOPIS
Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima - Ledinac, općina Grude u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu 'Borovo'. Ženi se Katicom s kojim ima tri sina Roberta, Tomislava i Josipa.Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore četnika i JNA na Trpinjskoj cesti.
Od trojce sinova dvojca najstarijih također su se uključili u obranu, najstariji Robert kasnije je nestao u borbama kod Kupresa.
Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na vukovarskome Novom groblju 16. listopada 1998 nakon što su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u ljeto '98 zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju.
Danas njegovo ime nosi Zapovjedno stožerna škola 'Blago Zadro'.
POČIVAO U MIRU BOŽJEM
Pogledajte na youtube
ISTINSKI HEROJI DOMOVINSKOG RATA U HRVATSKOJ
PRVI
HRVATSKI GENERAL - BLAGO ZADRO
Proslava dvadesete
godišnjice hrvatske države i herojske vukovarske epopeje na čijim je temeljima
i žrtvi stvorena hrvatska država izazvali su proturječna raspoloženja u
hrvatskom narodu.
Za većinu hrvatskog naroda
Vukovar je svetinja, a vukovarska žrtva temelj naše slobode, demokracije i
suverene Hrvatske. Ove godine u koloni koja je bila duža od puta od bolnice do
Ovčare, više od pedeset tisuća ljudi odalo je počast herojima Vukovara i
veličanstvenom tišinom poslali su poruke da nikada Hrvati neće zaboraviti
Vukovar niti dozvoliti da se izbriše istina o tim herojskim danima.
Međutim, ono što se ponovno
dogodilo nakon tog emocionalnog jedinstva hrvatskog naroda ne samo da je
zbunilo mnoge ljude nego je i izazvalo veliko ogorčenje.
Evo što se dogodilo. Prije dvadeset
godina bio je pripremljen i vrlo sustavno provođen plan KOS-a da se padom
Vukovara obezglavi Hrvatska, da dođe do općeg razočaranja i pasivizacije, da se
optuži Tuđman i Vlada za izdaju, te da se Vukovar od velike pobjede pretvori u
hrvatsku sramotu i izdaju.
U proteklih dvadeset godina
uvijek prilikom obilježavanja obljetnice Vukovara, ali ne samo tada u Hrvatskoj
javnosti ponovno su se mnogi političari, udruge i mediji u navodnoj potrazi za
istinom o Vukovaru vraćali na KOS-ovu strategiju, pa čak i koristili KOS-ove
krivotvorine i lažne montaže kako bi diskreditirali i Tuđmana i Domovinski rat
i branitelje Vukovara.
I ove godine nakon
veličanstvene povorke i obilježavanja godišnjice Vukovara možda žešće nego
ikad, sustavnije i perfidnije nego ikad reklamirane su KOS-ovi uradci i
krivotvorine kako bi se poništilo ono pozitivno i veliko što su spontano
izrazili desetci tisuća ljudi u Vukovaru odajući počast herojima. I nakon
velikih emocija i sloge velikog dijela hrvatskog naroda da brani i obrani istinu
o Vukovaru u dijelu medija i hrvatske politike, nažalost i na samom vrhu,
najavljena je politika kojoj se moramo suprotstaviti, jer ona želi prihvatiti i
legalizirati ono što se nikada ne smije prihvatiti i legalizirati.
Konkretno, želi se legalizirati
pravo tužilaštva i vojnih sudova bivše SFRJ, ne samo da obnavlja preko Tadićeve
Srbije svoje optužnice i presude hrvatskim braniteljima, nego i prihvaćanje
obveze da hrvatsko sudstvo postupa u skladu sa takvim optužnicama koje se
temelje na priznanjima branitelja iznuđenim u koncentracijskim logorima u
Srbiji, odnosno na krivotvorinama da su rat počeli Hrvati, da su Hrvati
agresori, da su se Srbi morali braniti, odnosno da nije bilo velikosrpske
agresije i agresije JNA, nego da se radilo o građanskom ratu.
Više puta Hrvatski sabor je
još 1991. donosio zakone i odluke kojim poništava bilo kakvu pravnu snagu
aktima tužiteljstva i vojnih sudova JNA. Usprkos toga nizom grešaka hrvatske
politike, Hrvatska se našla u poziciji da je ponovno morala donositi zakon da
proglasi nevažećim sve one sporazume koje je netko u ime Hrvatske potpisao, a
koji su ustvari poništavali hrvatski Ustav i hrvatske Zakone i priznali pravo
bivšoj JNA, dakle agresoru i zločincu, da optužuje i sudi hrvatskim
braniteljima. Dakle, došlo se do paradoksa, do kopernikanskog obrata. Herojski
branitelji Vukovara optužuju se da su činili genocid nad Srbima, a provoditelji
i izvršitelji genocida u Vukovaru postaju ne samo navodne žrtve nego i
tužitelji.
Dio hrvatske politike i
dalje brani takvu apsurdnu politiku koja je opasna za opstojnost i suverenost
hrvatske države.
Bio sam u ratno vrijeme
potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva i bezbroj puta sam argumentima i
činjenicama javno dokazao da nije bilo izdaje Vukovara. Međutim, s obzirom da
se stalno u hrvatskoj javnosti obnavljaju krivotvorine i optužbe mislim da nije
dovoljno da ja kao i mnogi drugi kao pojedinci koji smo svjedoci i akteri toga
vremena pišemo istinu. Mislim da je dužnost ratne Vlade demokratskog jedinstva
da kao vlada iz tog herojskog vremena činjenicama i argumentima obrani istinu i
raskrinka sve one koji nikada nisu oprostili braniteljima Vukovara, Tuđmanu i
HDZ-u što su se suprotstavili agresiji i što su obranili hrvatsku državu,
odnosno srušili Jugoslaviju.
U takvoj političkoj klimi i
proturječnim raspoloženjima hrvatskog naroda Udruga pravnika Vukovara tiskala
je knjigu "PRVI HRVATSKI GENERAL BLAGO ZADRO" koju su napisali Ivica
Radoš i Zoran Šangut. Ova knjiga došla je u pravo vrijeme. Ona je veliki prilog
istini o herojskoj epopeji Vukovara, stvaranju i obrani hrvatske države, koja
će pomoći da se raščisti s petom protuhrvatskom kolonom koja ne odustaje da i
dvadeset godina nakon slavne vukovarske epopeje pokušava krivotvorinama tu
veliku epopeju pretvoriti u našu sramotu, a branitelje od heroja u navodne
zločince.
U povodu dvadeset godina
hrvatske države u anketi u kojoj su se izjašnjavali desetci tisuća ljudi
hrvatski narod je na pitanje tko je najzaslužniji za stvaranje i obranu
hrvatske države velikom većinom rekao da je to dr. Franjo Tuđman. Dakle, ako
70% Hrvata smatra da je on najzaslužniji za obranu hrvatske države, onda on ne
može biti izdajica Vukovara, jer je Vukovar ključna točka stvaranja i obrane
hrvatske države. Uostalom, Vukovar je danas u sastavu Hrvatske, on nije prodan,
jer da je prodan, ne bi bio u sastavu Hrvatske.
Na drugom mjestu je Ante
Gotovina koji je bio na čelu Hrvatske vojske koja je oslobodila veliki dio
okupiranog teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ali koji je iako nevin,
nepravomoćno osuđen na užasnih 24 godine zatvora.
A na trećem mjestu daleko
ispred ostalih je Blago Zadro, heroj Vukovara i ne samo izvrsni vojnik i
branitelj, nego i političar, jedan od osnivača HDZ-a koji je ustvari
organizirao obranu Vukovara.
U ovoj knjizi autori iznose
brojne činjenice, svjedočenja i objavljuju njegove političke govore. Na temelju
toga jasno je da je HDZ branio Vukovar, da je HDZ kao stranka nabavljao oružje
i pripremao obranu u vrijeme dok je Hrvatska država bila u stvaranju i kada
nije mogla obnašati one dužnosti koje je kasnije preuzela. Tek nakon 25.VI
1991. stvara se najprije hrvatska vojska kroz policiju, jer nismo smjeli imati
vojsku, a tek onda Hrvatska vojska koja je obranila Hrvatsku. Ne bi u tome
uspjeli da nije bilo samoorganiziranja i herojske borbe prije svega Vukovaraca.
Oni su dali dovoljno vremena, porazivši JNA, da se hrvatska država konstituira,
da organizira svoju vojsku za konačnu pobjedu nad agresorom. U ovoj knjizi
opisuju se heroji i herojski dani obrane Vukovara. Ova knjiga nije samo priča o
heroju Blagi Zadri i njegovim sinovima, nego i priča o brojnim vukovarskim
braniteljima i HDZ-u kao stranci koja je u početku organizirala obranu
Vukovara.
Blago Zadro je vođa. On je
ključna vojna i politička osoba toga vremena. On politički organizira
Vukovarce. Ide od kuće do kuće i upisuje ih u HDZ, nabavlja oružje i dijeli
kalašnjikove, jer je ispravno procijenio da će vrlo brzo biti napadnuti. Blago
Zadro nije šovinist. On prima u redove branitelja i Srbe koji su spremni braniti
svoj Vukovar i svoju domovinu Hrvatsku. S Blagom Zadrom bore se i njegova dva
sina, Robert i Tomislav. Blago Zadro je dao svoj život za Hrvatsku, za Hrvatsku
je dao život i njegov sin Robert koji je nakon herojske obrane Vukovara i muka
u koncentracijskom logoru, čim je izašao, otišao na Kupres braniti i svoju
drugu domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Ova knjiga je priča o
ljudskim sudbinama, o herojstvu običnih ljudi, o tome kako je veliki vojnik
postao čovjek bez vojnih škola. Ovo je priča o humanosti, poštenju i
rodoljublju. Ovo je priča i o našim korijenima, o tome što znači katolička
hrvatska obitelj, kako se cijela obitelj žrtvuje za ostvarivanje velikih ideja
slobode i ravnopravnosti. Ovo je priča o tome kako je ljubav prema domovini i
slobodi jača od smrti i straha od smrti.
Blago Zadro nikog nije
tjerao da ostane u Vukovaru, da brani Vukovar. Nikom nije zabranjivao da svoju
obitelj izvede iz Vukovara. Oni koji su dobrovoljno ostali bili su svjesni muka
i strahota koje ih čekaju i zato svi koji su dočekali okupatora i završili u
logorima, ili su ubijeni, ili ranjeni, veliki su heroji.
Zato je strašno da danas
postoje moćne snage u Hrvatskoj, a ne samo u Srbiji, koje žele poništiti to herojstvo,
koje žele kapitulirati, koje bi čak mogle dovesti do apsurda, da danas dvadeset
godina nakon stvaranja hrvatske države, se ustvari izda ne samo Vukovar nego i
Domovinski rat.
Ovu knjigu pisao je Ivica
Radoš, vrstan novinar, koji je razgovarajući sa učesnicima i svjedocima
stvaranja obrane Vukovara sjajno ocrtao prilike i ljudske karaktere. Ovu knjigu
pisao je i Zoran Šangut, branitelj Vukovara, branitelj s Trpinjske ceste, čiji
je komandant bio Blago Zadro. Zoran Šangut je prošao i logore. Nakon
oslobađanja završio je pravo i nastavio se boriti za istinu o Vukovaru. Postao
je predsjednik pravnika Vukovara, udruge koja je vrlo aktivna i koja je
faktično prisilila Mladena Bajića da konačno podigne optužnicu protiv
Vasiljevića za mučenja i ubojstva u koncentracionim logorima.
Često mi je Zoran pričao o
Blagi Zadri. Često mi je govorio kako Blago Zadro i vukovarski branitelji i
mnogi drugi spadaju u one ljude koji su najzaslužniji za Hrvatsku, jer su se za
Hrvatsku borili na temelju ideje i ideala, jer se nisu borili ni na koji način
za sebe, jer su bili spremni žrtvovati i sebe i obitelj za tu ideju i ideale.
Blago Zadro i branitelji koji su dobrovoljno ostali u paklu Vukovara kada je
već bilo jasno da se Vukovar neće moći obraniti, bitno se razlikuju od onih
ljudi koji su uvijek gledali prije svega sebe, svoju karijeru i svoj interes.
Branitelji Vukovara nisu ništa tražili od Hrvatske, osim pomoć u oružju da bi
obranili Hrvatsku. Nisu tražili ni plaće, ni mirovine, ni stanove, kao neki
koji danas govore o izdaji Vukovara, a prešli su na hrvatsku stranu tek kada im
je sve što su tražili bilo osigurano; i čin i plaća i mirovina i stanovi.
I Zadrina stranka HDZ nije
nevina u ovom što se događa u Hrvatskoj, jer je pristajala na mnoge kompromise
i ustupke, jer je dozvolila da na ključna mjesta u stranci dođu ljudi kojima su
važniji bili njihovi interesi, karijere, moć i bogatstvo, nego opći narodni
interes. To nisu bili političari tipa Blage Zadre, nego političari tipa Ive
Sanadera. Podržao sam promjene u HDZ-u i podržavat ću i dalje sa željom da se
reorganizira i vrati korijenima, da se vrati simbolima koji te korijene
najbolje izražavaju u Tuđmanu i Blagi Zadru. Hrvatskoj treba HDZ kao stranka
Franje Tuđmana i Blage Zadre i njihovih ideala koja će biti sposobna obraniti
istinu o Vukovaru i Domovinskom ratu i onemogućiti one koji žele trgovati sa
našom suverenošću, našim identitetom, koji su spremni navodno radi viših
interesa prihvaćanjem krivotvorina na novo bratstvo sa Tadićevom Srbijom.
Dakle, činjenice pokazuju da
izdaje 90- tih godina nije bilo, ali nažalost danas činjenice pokazuju da je
moguća izdaja Vukovara dvadeset godina poslije, jer prihvaćanje i legaliziranje
optužnica vojnih tužilaštva i presuda vojnih sudova, ne može se drugačije
kvalificirati nego kao izdaja i Domovinskog rata, a ne samo Vukovara i
vukovarskih heroja na čelu sa Blagom Zadrom.
Hrvatska se nalazi pred
velikim izazovom. U Haagu se vode dva velika procesa. Ante Gotovina i Mladen
Markač dobili su prvostepeno užasavajuće velike osude na dugogodišnju robiju.
Kažu da Hrvate iz BiH čeka još teža presuda. I u jednom i u drugom procesu
prvooptuženi je Franjo Tuđman i ustvari se sudi hrvatskom narodu i hrvatskoj
državi koja je navodno utemeljena na zločinu. Većina hrvatskog naroda zna da su
Gotovina i Markač nevini. Većina hrvatskog naroda zna da Hrvatska nije bila
organizirana kao zločinačka država u ratu. Većina hrvatskog naroda zna da
Hrvatska nije bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, da Hrvati nisu počeli rat.
Većina hrvatskog naroda zna da vukovarski branitelji nisu učinili genocid nad
Srbima.
Međutim, događanja i najava
predsjednika države da će tužiti ustavnom sudu Hrvatski sabor, jer je navodno
neustavan Zakon koji poništava važnost presuda vojnih sudova agresorske JNA kao
i najava izbornih pobjednika da će poništiti taj Zakon kao i djelovanje pete
haaške kolone koja već godinama optužuje ne samo Franju Tuđmana i HDZ nego i
Hrvatsku moraju nas zabrinuti. Dakle, nacionalne izdaje Vukovara 90- tih nije
bilo, iako je bilo pogrešaka, ali izdaje nije bilo. Danas dvadeset godina
kasnije na djelu je izdaja jer dati pravo i braniti to pravo da vojni sudovi
agresorske JNA optužuju branitelje Vukovara za genocid nad Srbima ne može se
drugačije kvalificirati nego kao izdaja.
U povezanosti s takvom općom
situacijom Vukovar ponovno postaje ključna točka hrvatske budućnosti. Vukovar
može biti polazna točka novog zajedništva, sloge i čvrste obrane istine o
Domovinskom ratu i povratak na suverenu hrvatsku politiku, ali može biti i novi
poraz ako se nastavi politika detuđmanizacije, rashrvaćenja Hrvatske i
kriminalizacije Domovinskog rata. Ova knjiga o Blagi Zadri i braniteljima
Vukovara pokazuje i dokazuje kako je istina jača od laži, kako je dobro jače od
zla, kako su ideje bitne u životu i čovjeka pojedinca i naroda. Blago Zadro i
njegovi branitelji mogu osvijetliti put u budućnost, pomoći nam da ne lutamo,
da pronađemo pravi put. Zato ovu knjigu treba čitati. Posebno ju trebaju čitati
mladi koji su danas indoktrirani, i kojima se nastoji "ubiti" svaki
domoljubni osjećaj.
Vukovarske majke svoje
ogorčenje navedenom hrvatskom politikom koja je spremna žrtvovati istinu o
Domovinskom ratu izrazile su prosvjedom, okrenule su leđa Tadiću i Josipoviću.
Slijedimo vukovarske majke i okrenimo leđa onima koji najavljuju da će i dalje
provoditi politiku po kojoj će se Zadrinim herojskim braniteljima suditi na
temelju lažnih optužbi i presuda vojnih sudova agresorske JNA.
Ne smijemo iznevjeriti
vukovarske majke. Ne smijemo dozvoliti da njihova neizmjerna bol postane još
veća. Ona će postati neizdrživa ako dozvolimo da ono veliko za što su svoje
mlade živote žrtvovali njihovi sinovi krivotvorinama postane nešto zločinačko i
sramotno.
Zato je i ova knjiga o Blagi
Zadri veliki doprinos ne samo utvrđivanju istine o Vukovaru nego i moralna
obaveza za svakog Hrvata da brani vukovarske heroje i da učini najviše što može
da što potpunije ostvarimo njihove ideale.
Piše Zdravko Tomac
web sranica: Velečasni
Zlatko Sudac
Primjedbe