HRVATSKA JE KONTAMINIRANA NIZOM TEŠKIH I PRLJAVIH OBMANA KOJE TRUJU I SLABE DUH OVOG NARODA
ŠTO JE ZAJEDNIČKO SANADERU, JOVANOVIĆU, LUSTIGU I DYLANU?
Hrvatskom od 2000-te upravljaju redom
smušenjaci, prevaranti koji hodočaste europskim centralama u potrazi
za gazdom po čijim će naputcima raditi i čije će ih tapšanje po
ramenima kuražiti, opravdavati njihove sluganske komplekse manje
vrijednosti te ih tako afirmirati kao političke profesionalce dostojne
neke briselske birokratske nomenklature u nekim budućim raspodjelama
europskog parlamentarnog ili diplomatskog statusa.
- Autor: Marko Jurič
- Photo: Pixsell
- Ponedjeljak, 01.10.2012 18:44
Sanader, Lustig, Željko Jovanović i Bob Dylan
iako nemaju ništa zajedničkog ovih su dana izveli svoje performanse
učinak kojih je sramoćenje i gađenje Hrvatima vlastiti identitet, a
posljedično pretvorba nacije u amorfnu masu šutljivih kmetova i
apolitičnih mlitavaca. Nakon njihovih istupa, potpuno nespojivih osim za
ponekog teoretičara zavjere koji možda i nije u krivu, vidljiva je
bijedna impotencija hrvatske političke samosvijesti.
Sanaderov nedjeljni tv nastup nam je pokazao puni format karaktera osobe koja je vodila ovu zemlju šest godina na valovima nekakvog europejskog nacionalnog ushita. Postalo je to razvidno nakon što su mu se dogodile neke značajne spoznaje, koje dok je bio na vlasti ne samo da nije uočavao, nego ih je na najgrublji način provodio na štetu pravde i ljudskog morala. Primjerice, u Stankovićevoj emisiji Sanader iznosi svoju najnoviju spoznaju kako bi tužiteljstvo i obrana trebale biti ravnopravne strane u sudskom postupku i konstatira kako to nije slučaj jer je prošlu godinu DORH završio s nevjerojatnom stopom od čak 97 posto osuđujućih presuda. Zanimljiva je to spoznaja kada se sjetimo njegove vladavine i bezgranične poslušničke suradnje s Tužiteljstvom Haškog suda u slučaju generala Gotovine, Markača i Čermaka, odnosno ispunjavanja svih tužiteljskih želja Carle Del Ponte, a na štetu obrane generala čije je zahtjeve za dostavom istih dokumenata ignorirao. Sada je Sanader konačno shvatio čemu služi jednakopravnost statusa obrane i tužiteljstva u sudskom u postupku. Drugim riječima to što se žali da mu Bajić radi isto to je on radio generalima u Haagu. Doduše, razlika postoji utoliko što generali u Haagu čuče nevini. Potom se Sanader žali kako njegovoj obitelji nije ugrožena egzistencija, ali je prestrašno to što se događa medijski linč i teški pritisak javnosti na njegovu obitelj. Zanimljivo. Kada je Gotovina lociran, identificiran i transferiran, supruga Dunja Gotovina je dobila otkaz u MORH-u, a imovina generala je bila blokirana te je gola egzistencija njihovih obitelji bila dovedena u pitanje. Sanader nam se jadao kako DORH pritišće i ucjenjuje svjedoke, a na drugoj strani nedavno su mediji objavili transkripte sastanak rezidenta američke i britanske tajne službe s predstavnicima hrvatske vlasti iz 2005. gdje se navodi kako treba izvršiti pritisak na moguće svjedoke, odnosno suborce trojice generala kako bi ih oni teretili u postupku na Sudu u Haagu.
Raskrinkavanje sramotnih karaktera hrvatskih političara
Lijepe su i vrijedne te spoznaje o tome kako bi pravosuđe trebalo funkcionirati šteta jedino što je Sanader do njih došao tek sada kada osjeća posljedice takve prakse koju je on sam provodio prema drugima. I upravo se u tom paradoksu najjasnije oslikava mentalitet i karakter čovjeka koji je šest godina vodio ovu zemlju. Briga ga za patnju i tuđu nepravdu sve dok je sam ne doživi. Nažalost, po tome se ne razlikuje bitno od većine hrvatskih političara. Nakon Sanaderovog političkog pada često sam razgovarao s viđenijim HDZ-ovcima ispitujući ih kako su mogli pasti na njegove fore kako mu je upravo Hrvatska i hrvatski narod na srcu kad su mu djela bila tako različita od riječi. Odgovor je uvijek glasio 'povjerovali smo mu, bio je tako uglađen, obrazovan, govorio je strane jezike, odlučan lider…' Doista Sanader će ostati u hrvatskoj povijesti zabilježen kao najuspješniji prodavač nacionalnih opsjena. I to onda otvara pitanje koliko su Hrvati zapravo skloni samozavaravanju, naivni i lakovjerni, koliko su nespremni preuzeti odgovornost za vlastitu slobodu, za vlastitu sudbinu, nego to s olakšanjem benevolentno prepuštaju raznim političkim probisvijetima. Primjera je previše u novijoj povijesti od 2000-te do danas. Zapravo, politički relevantne osobe u tom razdoblju bile su sve samo ne vjerodostojni zastupnici hrvatskih nacionalnih interesa. Danas je to mnogo jasnije nego na početku tog razdoblja jer je u međuvremenu došlo do sličnog raskrinkavanja Jadranke Kosor i Stipe Mesića, a vjerojatno će se u budućnosti dogoditi i Zoranu Milanoviću, Radimiru Čačiću, Vesni Pusić, Željku Jovanoviću itd.
U čemu je bio i jest problem kod spomenutih? Prije svega to je krajnji nedostatak vizije, potpuna nezainteresiranost il neprepoznavanje nacionalnih interesa te potpuni nedostatak hrabrosti i sposobnosti ostvarenja istih. Umjesto toga Hrvatskom od 2000-te upravljaju redom smušenjaci, prevaranti, a prije svega poltroni koji hodočaste europskim centralama u potrazi za gazdom po čijim će naputcima raditi i čije će ih tapšanje po ramenima kuražiti, opravdavati njihove sluganske komplekse manje vrijednosti te ih tako afirmirati kao političke profesionalce dostojne neke briselske birokratske nomenklature u nekim budućim raspodjelama europskog parlamentarnog ili diplomatskog statusa. Stjepan Radić je svojevremeno govorio o Hrvatima kao o guskama koje srljaju u maglu. Danas bi mogli nadopuniti tu njegovu misao i reći kako Hrvati ne samo da i dalje srljaju u maglu, već i sami stvaraju tu maglu. A tu bi maglu mogli opisati kao sustav spinova, opsjena, izokretanja povijesti, stvaranje virtualne medijske stvarnosti, ali prije svega ne reagiranje na očita nasilja koja se događaju nad slobodom mišljenja, istinom i tradicionalnim sustavom vrijednosti. U takvu je maglu uguran prosječan puk ove zemlje i njom baulja potpuno izgubljen, očajan, vremenom izbezumljen, a u konačnici nesposoban učiniti nešto korisno za sebe.
Uskraćeno pravo na ne gledanje filma
Najnoviji škandal koji se dogodio povodom projekcije Lustigovog filam u Zadru i Kninu to slikovito pokazuje. Međutim, škandal se ne sastoji u činjenici da su djeca, roditelji i lokalni političari pokazali nezainteresiranost ili bojkot toga filma, nego škandal se očituje u reakcijama samog Branka Lustiga i ministra školstva Željka Jovanovića. 'Kakvu kvalifikaciju ima pročelnik školstva u Zadru, kakvu pak gradonačelnica Knina, i, na kraju krajeva, očevi koji kažu da film ne valja…' glasno u izjavi medijima protestira proslavljeni holivudski producent. Nevjerojatno diskvalifikatorska i stigmatizirajuća izjava ravna onoj iz komunističkih olovnih vremena kada su se ljudima olako lijepile razne za ono vrijeme politički nekorektne etikete, a što ih je onda koštalo ili godina robije ili potpunog društvenog, profesionalnog i građanskog marginaliziranja i propadanja. Na isti način i ministar Jovanović obračunava, ali on ide i korak dalje pa u stilu Boba Dylana proglašava listom zadrane i kninjane ubojicama riječima 'Sve žrtve holokausta ubijaju se po drugi put ponašanjem koje se dogodilo u Kninu i Zadru…'
Dakle u Hrvatskoj se ljudima oduzima pravo na slobodno odlučivanje koji će film oni i njihova djeca gledati. Ministar i producent si uzimaju to pravo koje im ni po čemu ne pripada. Takve jezive diskvalifikacije, takvo zapravo flagrantno kršenje ustavnih sloboda prolazi sasvim bez ikakve reakcije javnosti, ali i bilo koje državne institucije koje bi mogle i trebale na to reagirati. Lustig propovijeda svoj ateizam i čudi se da roditelji ne žele tome izložiti svoju djecu. Zašto ne ode pokazati film u neku islamsku zemlju ili u bošnjački dio BiH, primjerice Srebrenicu i prije projekcije konstatira kako Alah ne postoji jer se inače sva ta zla ne bi dogodila. Odgovor je vrlo jednostavan. To neće učiniti jer bi ga okupljeni propisno izdevetali. Ali Hrvati ne reagiraju, oni samo gutaju i trpe.
Teoretičari zavjere možda i nisu u krivu
Slična je situacija bila i s blasfemičnim protuhrvatskim istupom ocvalog rokera Boba Dylana. Nikakva reakcija od bilo koje državne institucije, ili da se dogodila spontana reakcija ljudi, nekakav performans javnog spaljivanja njegovih ploča. Ništa. Jedina usamljena reakcija bila je urednice Hrvatskog radija Split Vedrane Krstić Ivanišević koja je naložila skidanje njegovih pjesama s repertoara, ali je odmah potom pozvana na odgovornost od glavne urednica Hrvatskog radija Biljana Romić. Što znači da će i taj simboličan protest biti uklonjen.
E sad, zar nakon ovih nekoliko naizgled nepovezanih slučajeva nije razvidno kako se na svijest prosječnog Hrvata, prosječnog stanovnika ove zemlje spustila gust magla? Ili još bolje, postoji li neki sustav u svemu tome? Imaju li teoretičari zavjere možda pravo kada tapkajući u mraku napipaju neku istinu? Nedavno je BBC objavio dokumentarac kako su svi njemački vojnici za vrijeme Drugog svjetskog rata uživali ubijajući civile. Što se time želi postići? Generalizacija Nijemaca kao patološke ubojice? Isto nam je i Bob Dylan poručio izjednačavajući Hrvate s nacistima i Ku Klux Klanovcima. Pa kad tome dodamo Jovanovića i Lustiga koji nas tuku po glavi Holokaustom čini se da Drugi svjetski rat još uvijek traje ili bar odmazda. Na drugoj strani na primjeru Sanader, a slične bi paradokse mogle navesti i u slučaju Mesića i Kosorove, vidimo kakvog su mlitavog karaktera ljudi koji su vodili, a i vode ovu zemlju. U takvom promatranju naše svakodnevice dijagnoza postaje jasna. Hrvatsko je društvo kontaminirano dugačkim nizom teških i prljavih obmana koje nam se plasiraju sa raznih strana i uspješno truju i slabe duh ovog naroda. Za uspjeh te prljave rabote, što je najžalosnije, zaslužni su upravo oni koji bi je trebali spriječiti - prvaci hrvatske politike, odnosno, narodni vođe. E sad, ima li tu pravila i sustava o tome prepuštam riječ teoretičarima zavjere koji možda i nisu u krivu!
Sanaderov nedjeljni tv nastup nam je pokazao puni format karaktera osobe koja je vodila ovu zemlju šest godina na valovima nekakvog europejskog nacionalnog ushita. Postalo je to razvidno nakon što su mu se dogodile neke značajne spoznaje, koje dok je bio na vlasti ne samo da nije uočavao, nego ih je na najgrublji način provodio na štetu pravde i ljudskog morala. Primjerice, u Stankovićevoj emisiji Sanader iznosi svoju najnoviju spoznaju kako bi tužiteljstvo i obrana trebale biti ravnopravne strane u sudskom postupku i konstatira kako to nije slučaj jer je prošlu godinu DORH završio s nevjerojatnom stopom od čak 97 posto osuđujućih presuda. Zanimljiva je to spoznaja kada se sjetimo njegove vladavine i bezgranične poslušničke suradnje s Tužiteljstvom Haškog suda u slučaju generala Gotovine, Markača i Čermaka, odnosno ispunjavanja svih tužiteljskih želja Carle Del Ponte, a na štetu obrane generala čije je zahtjeve za dostavom istih dokumenata ignorirao. Sada je Sanader konačno shvatio čemu služi jednakopravnost statusa obrane i tužiteljstva u sudskom u postupku. Drugim riječima to što se žali da mu Bajić radi isto to je on radio generalima u Haagu. Doduše, razlika postoji utoliko što generali u Haagu čuče nevini. Potom se Sanader žali kako njegovoj obitelji nije ugrožena egzistencija, ali je prestrašno to što se događa medijski linč i teški pritisak javnosti na njegovu obitelj. Zanimljivo. Kada je Gotovina lociran, identificiran i transferiran, supruga Dunja Gotovina je dobila otkaz u MORH-u, a imovina generala je bila blokirana te je gola egzistencija njihovih obitelji bila dovedena u pitanje. Sanader nam se jadao kako DORH pritišće i ucjenjuje svjedoke, a na drugoj strani nedavno su mediji objavili transkripte sastanak rezidenta američke i britanske tajne službe s predstavnicima hrvatske vlasti iz 2005. gdje se navodi kako treba izvršiti pritisak na moguće svjedoke, odnosno suborce trojice generala kako bi ih oni teretili u postupku na Sudu u Haagu.
Raskrinkavanje sramotnih karaktera hrvatskih političara
Lijepe su i vrijedne te spoznaje o tome kako bi pravosuđe trebalo funkcionirati šteta jedino što je Sanader do njih došao tek sada kada osjeća posljedice takve prakse koju je on sam provodio prema drugima. I upravo se u tom paradoksu najjasnije oslikava mentalitet i karakter čovjeka koji je šest godina vodio ovu zemlju. Briga ga za patnju i tuđu nepravdu sve dok je sam ne doživi. Nažalost, po tome se ne razlikuje bitno od većine hrvatskih političara. Nakon Sanaderovog političkog pada često sam razgovarao s viđenijim HDZ-ovcima ispitujući ih kako su mogli pasti na njegove fore kako mu je upravo Hrvatska i hrvatski narod na srcu kad su mu djela bila tako različita od riječi. Odgovor je uvijek glasio 'povjerovali smo mu, bio je tako uglađen, obrazovan, govorio je strane jezike, odlučan lider…' Doista Sanader će ostati u hrvatskoj povijesti zabilježen kao najuspješniji prodavač nacionalnih opsjena. I to onda otvara pitanje koliko su Hrvati zapravo skloni samozavaravanju, naivni i lakovjerni, koliko su nespremni preuzeti odgovornost za vlastitu slobodu, za vlastitu sudbinu, nego to s olakšanjem benevolentno prepuštaju raznim političkim probisvijetima. Primjera je previše u novijoj povijesti od 2000-te do danas. Zapravo, politički relevantne osobe u tom razdoblju bile su sve samo ne vjerodostojni zastupnici hrvatskih nacionalnih interesa. Danas je to mnogo jasnije nego na početku tog razdoblja jer je u međuvremenu došlo do sličnog raskrinkavanja Jadranke Kosor i Stipe Mesića, a vjerojatno će se u budućnosti dogoditi i Zoranu Milanoviću, Radimiru Čačiću, Vesni Pusić, Željku Jovanoviću itd.
U čemu je bio i jest problem kod spomenutih? Prije svega to je krajnji nedostatak vizije, potpuna nezainteresiranost il neprepoznavanje nacionalnih interesa te potpuni nedostatak hrabrosti i sposobnosti ostvarenja istih. Umjesto toga Hrvatskom od 2000-te upravljaju redom smušenjaci, prevaranti, a prije svega poltroni koji hodočaste europskim centralama u potrazi za gazdom po čijim će naputcima raditi i čije će ih tapšanje po ramenima kuražiti, opravdavati njihove sluganske komplekse manje vrijednosti te ih tako afirmirati kao političke profesionalce dostojne neke briselske birokratske nomenklature u nekim budućim raspodjelama europskog parlamentarnog ili diplomatskog statusa. Stjepan Radić je svojevremeno govorio o Hrvatima kao o guskama koje srljaju u maglu. Danas bi mogli nadopuniti tu njegovu misao i reći kako Hrvati ne samo da i dalje srljaju u maglu, već i sami stvaraju tu maglu. A tu bi maglu mogli opisati kao sustav spinova, opsjena, izokretanja povijesti, stvaranje virtualne medijske stvarnosti, ali prije svega ne reagiranje na očita nasilja koja se događaju nad slobodom mišljenja, istinom i tradicionalnim sustavom vrijednosti. U takvu je maglu uguran prosječan puk ove zemlje i njom baulja potpuno izgubljen, očajan, vremenom izbezumljen, a u konačnici nesposoban učiniti nešto korisno za sebe.
Uskraćeno pravo na ne gledanje filma
Najnoviji škandal koji se dogodio povodom projekcije Lustigovog filam u Zadru i Kninu to slikovito pokazuje. Međutim, škandal se ne sastoji u činjenici da su djeca, roditelji i lokalni političari pokazali nezainteresiranost ili bojkot toga filma, nego škandal se očituje u reakcijama samog Branka Lustiga i ministra školstva Željka Jovanovića. 'Kakvu kvalifikaciju ima pročelnik školstva u Zadru, kakvu pak gradonačelnica Knina, i, na kraju krajeva, očevi koji kažu da film ne valja…' glasno u izjavi medijima protestira proslavljeni holivudski producent. Nevjerojatno diskvalifikatorska i stigmatizirajuća izjava ravna onoj iz komunističkih olovnih vremena kada su se ljudima olako lijepile razne za ono vrijeme politički nekorektne etikete, a što ih je onda koštalo ili godina robije ili potpunog društvenog, profesionalnog i građanskog marginaliziranja i propadanja. Na isti način i ministar Jovanović obračunava, ali on ide i korak dalje pa u stilu Boba Dylana proglašava listom zadrane i kninjane ubojicama riječima 'Sve žrtve holokausta ubijaju se po drugi put ponašanjem koje se dogodilo u Kninu i Zadru…'
Dakle u Hrvatskoj se ljudima oduzima pravo na slobodno odlučivanje koji će film oni i njihova djeca gledati. Ministar i producent si uzimaju to pravo koje im ni po čemu ne pripada. Takve jezive diskvalifikacije, takvo zapravo flagrantno kršenje ustavnih sloboda prolazi sasvim bez ikakve reakcije javnosti, ali i bilo koje državne institucije koje bi mogle i trebale na to reagirati. Lustig propovijeda svoj ateizam i čudi se da roditelji ne žele tome izložiti svoju djecu. Zašto ne ode pokazati film u neku islamsku zemlju ili u bošnjački dio BiH, primjerice Srebrenicu i prije projekcije konstatira kako Alah ne postoji jer se inače sva ta zla ne bi dogodila. Odgovor je vrlo jednostavan. To neće učiniti jer bi ga okupljeni propisno izdevetali. Ali Hrvati ne reagiraju, oni samo gutaju i trpe.
Teoretičari zavjere možda i nisu u krivu
Slična je situacija bila i s blasfemičnim protuhrvatskim istupom ocvalog rokera Boba Dylana. Nikakva reakcija od bilo koje državne institucije, ili da se dogodila spontana reakcija ljudi, nekakav performans javnog spaljivanja njegovih ploča. Ništa. Jedina usamljena reakcija bila je urednice Hrvatskog radija Split Vedrane Krstić Ivanišević koja je naložila skidanje njegovih pjesama s repertoara, ali je odmah potom pozvana na odgovornost od glavne urednica Hrvatskog radija Biljana Romić. Što znači da će i taj simboličan protest biti uklonjen.
E sad, zar nakon ovih nekoliko naizgled nepovezanih slučajeva nije razvidno kako se na svijest prosječnog Hrvata, prosječnog stanovnika ove zemlje spustila gust magla? Ili još bolje, postoji li neki sustav u svemu tome? Imaju li teoretičari zavjere možda pravo kada tapkajući u mraku napipaju neku istinu? Nedavno je BBC objavio dokumentarac kako su svi njemački vojnici za vrijeme Drugog svjetskog rata uživali ubijajući civile. Što se time želi postići? Generalizacija Nijemaca kao patološke ubojice? Isto nam je i Bob Dylan poručio izjednačavajući Hrvate s nacistima i Ku Klux Klanovcima. Pa kad tome dodamo Jovanovića i Lustiga koji nas tuku po glavi Holokaustom čini se da Drugi svjetski rat još uvijek traje ili bar odmazda. Na drugoj strani na primjeru Sanader, a slične bi paradokse mogle navesti i u slučaju Mesića i Kosorove, vidimo kakvog su mlitavog karaktera ljudi koji su vodili, a i vode ovu zemlju. U takvom promatranju naše svakodnevice dijagnoza postaje jasna. Hrvatsko je društvo kontaminirano dugačkim nizom teških i prljavih obmana koje nam se plasiraju sa raznih strana i uspješno truju i slabe duh ovog naroda. Za uspjeh te prljave rabote, što je najžalosnije, zaslužni su upravo oni koji bi je trebali spriječiti - prvaci hrvatske politike, odnosno, narodni vođe. E sad, ima li tu pravila i sustava o tome prepuštam riječ teoretičarima zavjere koji možda i nisu u krivu!
Primjedbe