DOMAGOJ VIDOVIĆ O NATPISIMA S IMENIMA NASELJA U HERECGOVINI

Ostavi se više mora

U Zagrebu provedoh nešto manje od tri tjedna uz nekoliko kraćih izbivanja. Jesen je i na sjeveru razmjerno topla. Bicikl mi je zamijenio plivačke ture, a nasip more. I kad je malo hladnije, u slobodno sam vrijeme u kratkim hlačama jer, kako je rekao jedan Bračanin kad je u ljetnoj odjeći pristigao u snijegom okovani Zagreb u svibnju, „Ako je vrime poludilo, nison jo!“ Iako sam na biciklu, svjestan sam pješačkih jada. Naime, moji biciklistički sudrugovi kao da se natječu tko će brže proći između pješaka. Bitna je brzina, a koliko čunjeva na poligonu srušiš – svejedno. Na autobusnim postajama prema NSK jadne žene skaču u naručje nepoznatim muškarcima ne stoga što su nećudoredne, nego da ih ne pregazi kakvo biće s rudarskom kapom na glavi i u odijelu kojemu se pamet smutila pa zamišlja da mu je put do posla olimpijska staza. Doduše, na nasipu viđam i pješake s neobičnim pomagalima. Trenutačno se naveliko proširilo nordijsko hodanje. Ljudi sa skijaškim štapovima izniču iz svih rupa. Na nasipu ih je toliko da ćemo staru našu pjesmu Šjor Bepo Bagulin morati prenasloviti u Šjor Bepo Nordic Walking.

            Tri tjedna brzo proletješe pa se valjalo uhvatiti prdoklečenja, kako izlaganje na znanstvenim skupovima naziva moj stric Slobodan. Krajem rujna uvijek na dan-dva skočim na Brač po moje, a onda produžim za Neretvu u kojoj se održava znanstveno sijelo. U stankama obično skočim do mora i okupam se jer je meni teško dugo sjediti. Kad se napokon ostavih mora, u Hercegovini ugledah natpise s imenima naselja. U susjednoj Hercegovačko-neretvanskoj županiji odreda su na tzv. bosanskoj poprečnici (transverzali) na dvama pismima, latinici i ćirilici, iako je stanovništvo uglavnom hrvatsko. Naravno, suprotno ne vrijedi. Tzv. Republika Srpska po mnogo je čemu iznimna tvorevina. Nastala je tako da je iz nje protjerana velika većina Bošnjaka i Hrvata, a i ime joj izaziva pozornost. Zamislite da u Švicarskoj kantoni nose imena Kanton Njemačka, Kanton Francuska, Kanton Italija i Kanton Retoromanija, tj. da su u imenima kantona sadržana (s iznimkom nepostojeće Retoromanije) imena susjednih država. Osim već poznatih preimenovanja naselja u Bosni (npr. Srpsko Sarajevo, Aleksandrovac itd.), tzv. Republika Srpska od podveleškoga je seoceta Zijemlje (ima sedamdesetak stanovnika) s okolicom učinila općinu Srpski (danas Istočni) Mostar, a bilježim i preimenovanja naselja. Tako je naselje Arslanagića Most preko noći postalo Perovića Mostom. Primjera zacijelo ima i  mnogo više. Na magistralnoj cesti Trebinje – Ljubinje natpisi su na putokazima vazda ćirilični, čak i za sela s hrvatskom većinom. Naravno, nikome ne pada napamet da se osvrće na tu sitnicu. Što je odricanje od vlastita pisma nego zalog miru u državi i regionu? Štoviše, pojedini se ravnatelji škola po Donjoj Hercegovini u skladu s novim vjetrovima koji pušu odriču i intoniranja hrvatske himne pred početak školske godine, pa čak i meću dvopismene natpise na škole dok im iz usta izlaze domoljubne riječi. Nekoć su Hrvati bili domišljatiji. Još su prije desetak godina tadašnji europski velikaši s Marina dvora odredili da svi veći bosanskohercegovački gradovi budu označeni dvopismenim natpisima. I Hrvati ih poslušaše s tim da je na ulazu u Mostar natpis bio na malo drukčijoj ćirilici – hrvatskoj ćirilici. Da je hrvatski mentalitet svagdje isti, podsjetio me je Boris Domagoj Biletić govoreći o potalijančivanju hrvatskih imena, prezimena, toponima, pa čak i grobnih natpisa u Istri. Istarski Hrvati tome su se zdušno opirali sve do 1990-ih kada je talijanski ušao i u sela u koja talijanska čizma nikad nije kročila. Danas znamo da su Moližani tek ostatak ostataka Hrvata na zapadnoj obali Jadranskoga mora, a sad zamislite da pokušamo zatražiti dvojezične natpise u Apuliji (u kojoj je živjelo mnogo više Hrvata nego u Moliseu) ili u okolici Trsta. I sve to dok su naše novine pune divljenja prema talijanskome gradonačelniku Zadra u iseljeništvu! Kulturno povlačenje s natpisima na putokazima nije jedino. U Počitelju čitam tekstove na pločama za turiste. Jednom se rečenicom napiše da su utvrde građene u razdoblju prije dolaska Osmanlija (ne piše zašto su građene), a onda se s oduševljenjem govori o islamskoj graditeljskoj kulturi. Slično je i u Ljubuškom: malo o hercegu Stjepanu, a mnogo više o osmanlijskim gospodarima. Stolac godinama slovi kao primjer islamskoga graditeljstva iako znamo da su pojedine džamije građene na temeljima katoličkih crkava, da su stolačke utvrde predosmanlijske te da se brdo nad gradom zove Križevac. I svi ti natpisi stoje u županijama s hrvatskom većinom i hrvatskim političarima na vlasti. Strah me je i pomisliti kako je drugdje!

Iako položaj Hrvata u BiH nije sjajan, ipak je, barem na mjesnoj razini, nešto bolji nego u bivšoj državi. Stoga me čudi kako se olako popušta čak i na simboličkoj razini. Hrvati su gospodarski najmoćniji narod u BiH te bi stoga i sami trebali malo više ulagati u obrazovanje i kulturu jer će im inače u toj zemlji apsurda natpise pisati političko (nipošto književno) preutjelovljenje Ive Andrića, Travničanin Oliver Frljić, a čavle mu dodavati i tekstove odabirati Snježana Kordić. Bit će onda i plača i škrguta zuba, a krivnja je zapravo na nama koji se snebivamo ali ne činimo. Hrvati valjda više ne vide ništa jer ih je pepeo kojim se posipaju zbog vlastitih stvarnih i nametnutih grijeha prošlosti zatrpao. Uzmimo lopate i iskopajmo se već jednom!

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 5. listopada 2012.