MILANOVIĆ U SABORU - KOMESAR ILI DRŽAVNIK?

Ovih dana smo imali neprocjenjivu prigodu da izravno na novoustrojenoj televiziji Republike Hrvatske pratimo aktualni sat u Saboru RH. Bila je to prigoda da se osvjedočimo u demokratski, intelektualni i nacionalni profil onih koji bi trebali predstavljati hrvatski narod, braniti njegove interese i pokazati neku vrstu odgovornosti prema onima koji ih plaćaju.

Poseban primjer neodgojenosti, izričite komunikacijske nepismenosti, nedostatka osjećaja za politiku, političku dikciju i osnove uljudnog ponašanja pokazao je Predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Slušajući ga mogli smo dobiti dojam da se radi o osobi koja je izgubljena u vremenu i prostoru, osobi koja se zajedno sa svojim istomišljenicima, teleportirala nekoliko desetljeća unatrag, u vrijeme kada je Hrvatskom i hrvatskim narodom vladala samo jedna ideja koja je bila dopuštena, samo jedna partija koja je imala pravo.

Zoran Milanović nas već duže vijeme zabavlja svojim ispraznim izjavama, polupismenim poslovicama i konstrukcijam koje nitko, osim njega, ne razumije. On je zaista neiscrpni izvor podsmijeha, ali to nije tema. Njegova umišljenost i bahatost u privatnom ophođenju su problem za njegove privatne partnere, ali njegovi nastupi u Saboru, u kombinaciji s očitom nesposobnošću i anacionalnom politikom, postaju problem svakoga Hrvata i građanina Republike Hrvatske.

Izgleda da postoji ona vrsta političara koju uloga nekakvog predsjednika toliko omami da se sam sebi pričine neupitnim autoritetom i učiteljem nacije. Možda ovdje nacija nije dobar pojam, bolje bi bilo građanstvo. Kao da uloga predsjednika u malom pioniru i omladincu probudi instikt skojevca, zapretanu težnju da bude avangarda. Kako drugačije tumačiti ponašanje prema zastupnicima druge strane, prema pripadnicima čitavih slojeva hrvatskog društva i na kraju krajeva prema svima koji hrvatsku osjećaju svojom domovinom.

Milanovićev istup u Saboru predstavlja očito neki novi obrazac ponašanja političara na koji ćemo se morati priviknuti, ali ne u pozitivnom nego u negativnom smislu.

Očekivali smo u ovom sazivu Sabora malo više tolerancije, malo više razumjevanja i malo više borbe za one koji nemaju ni za kruh, za one koji su ovu državu stvarali i za one koji sve te zastupnike, predsjednike i prve potpredsjednike plaćaju. No umjesto toga dobili smo primjer asocijalnog, agresivnog, amoralnog i do krajnjih granica beskrupuloznog ponašanja.

Sigurno u Hrvatskoj postoje ljudi kojima se takav stil sviđa. Već smo se navikli da u hrvatskoj javnosti postoje apologeti onih ideja i političara koji su nekada proleterskim centralizmom odabrane komesarske elite određivali što smijemo misliti ili što smijemo izgovarati. Njihovo mišljenje je uvijek bilo jedino ispravno, a to osjećamo i danas. Oni kad govore o prihvatljivom načinu ponašanja podrazumjevaju uvijek lijevu percepciju propalog komunističkog sustava, koju su radi marketinških potreba preobukli u plavo ruho s par žutih zvjezdica. Ovakav stil ponašanja odgovara pogotovo apologetima pojedinih političara. Pri tomu se oni vode jednom jedinom poveznicom: oni povlađuju onima koji su trenutno na vlasti. Njima je prihvatljivo da predsjednik Vlade „očita bukvicu“ svima koji su na drugoj strani. Još kad je taj predsjednik vlade politčki pripadnik nikad neprežaljene avangardne politike svih proletera u kojoj samo proleteri nemaju nikakvih prava. Takav političar je uvijek u pravu jer brani sjajne tekovine (r)evolucije. Čim netko napadne ovakvog uzoritog pionira oni se slete, iziđu iz svih rupa i rupetina pa počnu rigati svoje hvalospjeve prosperitetu, toleranciji i lijevo iščašenom načinu razmišljanja. Nekadašnji uzoriti govornici na binama jednoumlja i diktature odjednom narodu počnu soliti pamet što je to tolerancija i napredni intelektualni doseg. I onda se pitamo zašto smo još uvijek duboko polarizirano društvo? Zašto se još uvijek bavimo svime drugim osim onim što je životno važno.

Upravo ovakav način ponašanja dugoročno će izazvati polarizaciju, dovest će do diobe u kojoj slično ovnovima na brvnu nitko ne će popuštati, naprotiv takvo ponašanje će postati prihvatljivo, a netolerancija će se dalje širiti u sve sfere društva.

Milanović kao premijer je svojim nastupom pokazao opasnu kombinaciju nesposobnosti uljudnog komuniciranja, bahatosti i prezira prema svemu što odiše nacionalnim, odnosno ne jugoprihvatljivim. Svojim naprasnim istupom on je narodu poručio da su akademici budale, čitav jedan sloj on je proglasio polusvijetom, lokalne političare beznačajnima jer su iz provincije pa ništa ne razumiju. Po Zoranu Milanoviću je najveći dio hrvatskog naroda zaostao i nepismen. Kao da slušamo komesara koji nakon useljenja u oteti stan spoznaje da je on oduvijek bio urbana avangarda, a narod je zabludjela masa koja ne razumije veličinu genija koji svojim maturalnim odijelom narodu pokazuje da je školovan.

Posebnu metu ovakvoj vrsti političara su oduvijek predstavljali Hrvati u dijaspori. Nekad se to zvalo neprijateljskom emigracijom, pa dijasporom i onda povratnicima. Ta vrsta opasnih ljudi, opasnih jer nikada nisu prihvatili duhovnu i političku matricu komesara i jugoideja, ta vrsta ljudi je ostala suspektna. Jedan od takvih na koje se mora bolje pripaziti, onaj koji zaslužuje da ga veliki mislitelji napadnu je inkarniran u osobi HDZ-ovog zastupnika Stiera. Tip je školovan vani, navodno u Argentini. Govori par jezika, suzdržan je u komunikaciji, došao je iz dijaspore pa naravno ne razumije Hrvatsku, on je ne može ni voljeti kao što ju vole oni koji su se još uvijek zakllinju u najvećeg zločinca. On je potencijalno opasan jer nije završio fakultet u Jugoslaviji, Tito mu nije uzor i vjerojatno misli da je stručnost i zapadnjačka kultura ponašanja važnija od veza i vezica.

Njemu i takvima kao što je on Milanović poručuje da konačno počne nešto raditi. Veliki radnički zastupnik koji ukida kolektivne ugovore otkriva vrijednost rada.

Ali nije Predsjednik prebahat, on spoznaje i svoju krivnju:

"I ja sam kriv za taj cirkus jer sam dok sam bio u MVP-u promovirao ljude kao što ste Vi, predlagao ih za promaknuće, da idete u NATO, iako sam znao tko ste, što ste, koja su vaša politička uvjerenja. Imam pravo govoriti četiri minute i govorit ću bezveze kao što ste i vi pitali. Bezveze, bez glave i repa".

Postavlja se pitanje zašto je Zoran promovirao neradnike i one koji ne razumiju Hrvatsku? Kakve interese je imao tada, a kakvi su mu danas?

„Dajte se skoncentrirajte. Imate vremena, sada ste običan mali zastupnik. Dva sata o tome razgovaramo. Opet niste pohvatali osnovne stvari…“

On je velik, a zastupnik je mali, najmanji, sića, jad i bijeda. Zastupnik je onaj kojega Predsjednik gleda iz visine. Dok je taj zastupnik nekoncentriran Predsjednik je moćan, napuhan tako dobro da će mu popucati gumbi na maturalnom sakou.

Možda je u ovom istupu Predsjedniku pukao film. Razumljivo. Gospodarstvo tone, standard s njim, a cijene skaču. Radnici ostaju bez posla, stanova i osnovnih potrepština. Jedini koji se raduju ovakvoj vladi su bankari, MMF, engleska rating agencija i naši najveći prijatelji s istoka, koji su nam svojim raketama omogućili da obnovimo zemlju. Da ne zaboravimo zadovoljno je i oko četiri tisuće partijskih sljedbenika koji su dočekali svojih pet minuta i svojih pet tisuća na nekom od novostvorenih radnih mjesta.

No ovo nije bio nastup za jednu minutu, za jednu uporabu. Ovaj nastup je pokazatelj da smo upali u duboku krizu političkog morala, da smo se vratili nekoliko desetljeća unatrag, kad je bilo opasno misliti i govoriti drugačije. Ovaj nastup je znakovit i zbog toga što nam pokazuje da zemlju u ovome trenutku vode isfrustrirani skorojevići koji sami sebe smatraju elitom i avangardom, a zapravo se radi o nesposobnim i u osnovici nepismenim produktima balkanske političke krčme. Produktima koji su slučajno isplivali na površinu mutne nacionalne rijeke. Umjesto da nas vode elite, vode nas komesari koji se dive sami sebi jer znaju u zaposjednutoj kupaonici odvrnuti slavinu za vodu dok se na buržujskom balkonu suši krme, sir i luk.

Ovaj istup nije jedan jedini, on je dio čitavog niza sličnih bahatih istupa i komesarske komunikacije s narodom. Umjesto da brane interese države komesarske elite otvaraju nepotrebno mnoge bokove prema onima koji jedva čekaju da nešto ušićare. Tako je našim urbanim komesarima važnije naučiti pameti političkog protivnika nego li razmisliti o nacionalnim interesima i standardu naroda. Oni koji su jučer televizijski učinkovito potpisivali zahtjev za referendumom danas ukidaju prava radnika i onih na najnižoj društvenoj ljestvici.

Država i narodni interesi su očito postali zatočenici osobnih osjećaja manje vrijednosti i nikad nepreboljenih simpatija prema zločinačkoj tvorevini iz koje smo dva puta izlazili kroz krvave ratove. Dok jedan minstar u Austriji izjavljuje da smo i mi kao nacionalisti krivi za izbijanje rata, drugi minsitar znakovitoga prezimena upada u škole i provodi parcijalno poštivanje zakona. Sve to našem Predsjedniku vlade ne predstavlja problem. Njemu je problem izraz „milicija“, koji on u svojoj brzopletosti automatski povezuje sa srpskim prezimenom svojeg glasnog ministra i time narodu šalje poruku da je Srbin isto što i Jovanović te naravno isto što i milicioner u Jugoslaviji. Opasan presedan izrastao na intelektualnoj impotenciji i usađenom antihadezeovskom refleksu. Našemu premijeru je veći problem njegova popularnost nego zdravlje građana, jer kako drugačije tumačiti uporno preferiranje ubojitih tehnologija u turističkoj Istri. Njemu i njegovim stručnjacima je čak i pitanje ugljena i pluća primarno pitanje moći, a ne pitanje odgovornosti. Ako zatreba oni šalju inspekcije, krate doznake i zatvaraju crpke. Poruka je jasna: ili će biti kako mi kažemo ili ćemo vam pokazati svu moć partijsko-komunističkog pristupa. Kakvi investitori će doći nakon poruke da država u svakom trenutku može pozatvarati crpke najvećeg koncerna u Hrvatskoj? No to je samo jedna izjava jednog isfrustriranog ministra, usput onoga koji sam sebe smatra zvijezdom i stručnjakom jer mete sve ispred sebe.

Umjesto da konačno počnu raditi na dobrobit naroda ovi sadašnji vladari se primarno brinu za njegovanje lika i djela putem poslušnika u medijima. Istih onih koji su se zaklinjali u svezanjuću Partiju, dopisivali se s dragim Ivom i opravdavali svaki teror nad drugačijima.

No Vlada nije izabrana da bi ona živjela idilično, da bi o njoj razne jugojelene pjevale hvalospjeve, nego je vlada dužna voditi državu ravnomjerno, pošteno i pravedno prema svim segmentima društva, svim regijama, svim ljudima, a ne po svojim elitističkim predrasudama.

Umjesto da se prihvate posla oni se i dalje bave političkim etiketiranjem čitavih narodnih skupina. Kroz usta svojeg najglasnijeg minstra znakovitog prezimena vlada nam poručuje da su oni iznad toga miljea.

Milanovićev istup Saboru nije bila jednokratna retorička varijanta, glumljena na način tko će ostaviti bolji dojam.

Nažalost očito je riječ o postavljanju neobičnih standarda vladanja i ponašanja. Radi se o javnom prikazanju premijera kako on zamišlja vlast, i što misli o svakomu tko nije dio njegovog umišljenog elitnog svijeta.

Tu nema ni D od državnosti. Generalno je izvrijeđao sve regije, lijepio etikete, pripisivao nacionalizam, primitivnost, neobrazovanost, neznanje …

Na početku bijaše riječ, a riječi koje slušamo ovih dana u Saboru i medijima su početak povratka u vrijeme kad su riječi bile najopasnije za onoga tko je mislio svojom glavom.

Mr.mr. Vinko Vukadin

Predsjednik udruge „Pomak“