BUŠIĆ: NOVOM VODSTVU HDZ-a TREBAMO DATI ŠANSU ALI I PODRŠKU
ZVONKO BUŠIĆ – VELIKI INTERVJU
- Ekonomija je pred slomom, a investicije stoje u ladicama. Nitko ih ne otvara jer se svi boje Bajića!
- Vinko Kovačić, Josipovićev savjetnik napao generale i državu gdje oni mogu biti bogati poduzetnici
- 'Nakon što dobijemo izbore, tajkunima ćemo oduzeti opljačkanu hrvatsku imovinu'
- 'Hrvatska mora prestati plaćati inozemne dugove, a onima koji su nas zadužili trebali bi suditi!'
- Borislav Škegro, kreator PDV-a i tajkunskog modela privatizacije 90-tih, doživio poslovni krah
Hrvatska mora ujediniti domoljubne snage, novo vodstvo HDZ-a mora prepoznati tu povijesnu zadaću
Bilo koja stranka koja želi dobro ovoj
državi mora biti u funkciji sviju onih koji žele raditi na dobrobit
naroda, te mora i nezavisnim hrvatskim intelektualcima ili stručnjacima
otvoriti kanale kako bi oni mogli dati svoj doprinos, zastupati struku i
braniti nacionalne interese. Ona stranka koja pokaže tu
širokogrudnost, a ja se nadam da bi to mogao biti HDZ, sigurno će imati i
podršku naroda i bit će nagrađena na izborima.
- Autor: Čedomir Bužančić
- Photo: Pixsell
- Ponedjeljak, 03.09.2012 22:03
Intervjuirati Zvonka
Bušića nije nimalo rutinski zadatak. Jer zaista je teško donijeti odluku
koje teme iznijeti pred čovjeka koji je imao tako neobičan životni put.
Trebaju li to biti ona pitanja koja zadiru u motive ili organizacione
detalje akcije otmice američkog putničkog zrakoplova Boeing 727 sa 76
putnika na letu od New Yorka do Chicaga, koju su on i njegova grupa
izveli 10./11 rujna 1976. s namjerom da iz njega izbace letke s
proglasom Brune Bušića 'Poziv na dostojanstvo i slobodu'? Ili možda
pitanja kroz koja se odražava šira slika o hrvatskoj političkoj
emigraciji, što je samo po sebi izuzetno zanimljiva i neiscrpna tema? Uz
to, s Bušićem bi svakako vrijedilo razgovarati i o cijelom nizu drugih
tema, koje golicaju maštu - primjerice njegovom 32-godišnjem iskustvu
preživljavanja u nekim od najbrutalnijih američkih zatvora u kojima
opstaju samo oni najsnažniji!
No, svaki takav razgovor, ma kako bio zamišljen i vođen, unaprijed je osuđen da pruži uvid tek u mali djelić tih događaja čiji najveći dio, i nakon intervjua, ostaje neispričan. Stoga smo odlučili predstaviti Zvonka Bušića ponajprije prema onom što on danas jest – čovjek koji u hrvatsku politiku vraća idealizam, kojeg već godinama nedostaje.
Jedan ste od onih malobrojnih legendarnih hrvatskih političkih emigranata, koji je i živ i politički aktivan. Stječe se utisak kako za mnoge predstavljate gotovo mitsku figuru iz davnih vremena, poput Brune Bušića ili članova Bugojanske skupine. Je li takav mitski status prednost ili opterećenje?
- Mitovi su svakako potrebni, jer kad umre mit umire i ideja. Pa iako junaci mitova, ako su zamišljeni prema stvarnim povijesnim osobama, možda u svom životu i nisu bili tako iznimni kao što se o njima priča, oni su u književnosti uvijek prikazani s gotovo nadljudskim karakteristikama. I to je dobro jer nas nadahnjuje da i mi obični ljudi, u svom životu, stremimo prema tim mitskim visinama.
No, po mom sudu, mislim da još žive ljudi nikad nije dobro doživljavati kao mitske ili legendarne figure i da bi to smjeli bit tek oni koji više nisu među živima. Osim toga, iako moja životna priča zaista nije prosječna pa kad bih tako nešto i tvrdio to bi bila neka lažna skromnost - isto tako, ja samog sebe zaista ne doživljavam kao nekog tko ima mitske karakteristike, posebno ne nadljudske. Ja sam to što jesam, živio sam svoju sudbinu i samo sam čuvao svoje ideale, kako sam najbolje znao i umio. Pa iako sam stvarno ponosan na ono što sam učinio, doživio i pretrpio te znam de se sve to može činiti čudesnim onima koji promatraju sa strane, meni se čitava ta moja životna priča nekad doima banalno.
Pripadam li i ja u takvo društvo i imam li uopće taj potencijal – to ja ne znam i zaista ne mogu prosudit. I nije na meni, niti na bilo kojem čovjeku, da sam o sebi razmišlja i govori na taj način. Na koncu, ni moja misija još nije završena i ja se nadam da ću još dosta toga napraviti. A onda kad odem, drugi će suditi pripadam li ja u kategoriju legendarnih ljudi i mitskih figura i junaka poput pokojnog Brune.
Na Vaše pitanje što sa sobom nosi takav nekakav mitski status, barem za živog i još aktivnog čovjeka te je li to prednost ili opterećenje, odgovorio bi, sasvim iskreno - da je i jedno i drugo.
U odnosu s jednim dobrim dijelom hrvatskih ljudi, koji u mene upravo zbog moje prošlosti imaju veliko povjerenje - to je sigurno velika prednost! A ja sam - barem se nadam - kroz dugogodišnje zatvorsko iskustvo dosta toga naučio te proširio svoje životne i filozofske horizonte, pa se znam čuvati od toga da to povjerenje ne narušim, a kamoli iznevjerim.
Međutim,
s druge strane, to povjerenja koje mi daju ljudi koji 'hrvatski dišu'
sasvim sigurno smeta onima mešetarima kojima ne odgovara ni hrvatska
ideja ni hrvatska država. Pa onda takvi mešetari neprekidno pokušavaju o
meni stvoriti i održavati iskrivljenu sliku kao teroristu ili kao
čovjeku koji je van realnosti i zaluđen nekakvim radikalnim idejama.
Dakle, lijepeći mi etikete koje, barem po mom sudu, meni ne pripadaju. I
to jest, određeni teret.
Moja je priča jednostavna i kristalno jasna. I za svakog onog tko o njoj želi saznati objektivnu istinu ima dovoljno i dokumenata i pisanih materijala. Jer, da se moj svjetonazor i moja priča kojim slučajem uklapa u današnje globalističke tokove, kao što se primjerice uklapao život jednog Nelsona Mandele – ja bih vjerojatno bio popularan, bio bih 'zvijezda' o kojoj bi se pisale knjige i snimali filmovi. Ali borba za etnički identitet i nacionalne državotvorne ideje nisu ideali koji su popularni u današnjem svijetu globalizma.
Po izlasku na slobodu i dolasku na zagrebački aerodrom u srpnju 2008. – brojni hrvatski novinari i komentatori apostrofirali su Vas kao teroristu. Kako se takva kvalifikacija ne može izvući čak niti iz obrazloženja američkog suca koji je donio presude kojom ste osuđeni, jasno je da je argumentacija za kojom su novinari posezali bila uglavnom političke prirode, čime se pokazalo da u svom ideološkom diskursu nisu daleko odmakli od naslijeđa bivše države. Smatrate li ovakav tretman u hrvatskim medijima nečim osobnim, ili pak smatrate da to i nema puno veze s Vama?
- Sve ima veze i sve je povezano. Jer u svijetu se, pa i kod nas u Hrvatskoj, oduvijek vodila, a i danas se vodi bitka za dušu naroda. Dakle, tko će dobiti tu dušu sijući sjeme svojih ideja te čiji će svjetonazor i ideali prevladati. Bilo to u vjerskom vidu, bilo u filozofskom, bilo u političkom, ta se bitka za prevlast ne prestaje voditi. I u njoj su regrutirani te sudjeluju i mešetari, i plaćenici, ali i oni naivnjaci koji toga čak nisu svjesni.
Pogotovo danas kad je snagama globalizma očiti cilj uništiti sve nacionalne države. A ja sam, da se razumijemo, nacionalist. Pri čemu za mene nacionalizam nije negativan pojam, koliko se on god koristio kod nekih ljudi kao pogrdna riječ. Za mene je nacionalizam samo druga riječ za patriotizam ili hrvatski domoljublje. A bez obzira kako se taj ljudski osjećaj naziva, to je jedna ljudska dimenzija koja se kao silnica provlači kroz cijelu ljudsku povijest i koja ju pokreće. To je ljubav prema svojoj obitelji, svom narodu, svom zavičaju i svojoj domovini - i to je naprosto najprirodnije stanje čovjeka. Onaj koji ne voli svoje – nije čovjek. Istodobno, biti nacionalist nipošto ne podrazumijeva da je taj čovjek šovinist i mrzi druge narode.
Zato je za mene tragična činjenica da me teroristom smatraju hrvatski novinari, dok sudac koji je vodio proces protiv moje grupe i koji nas je osudio, kao što ste i Vi rekli, nikad nije našu grupu nazvao teroristima ili kriminalcima. Nego je isticao i u procesu, a kasnije i u pismima koja je pisao Komisiji za uvjetnu slobodu koja je trebala razmatrati moj slučaj, da nas smatrao ljudima koji su se poslužili nedopuštenim, krivim te pogrešnim metodama, ali da su te akcija bile motivirane plemenitim idealima za nacionalnu neovisnost.
Taj se sudac čak zalagao da Vas se, nakon izdržane kazne od deset godina, pusti na uvjetnu slobodu.
- Točno. A uz sve to, čak i u američkim medijima koji su masovno izvještavali o našem suđenju, tek su nas vrlo rijetki novinari nazvali teroristima. Pa tako čak i kad sam 1987., za kratko pobjegao iz federalnog zatvora, The New York Times je pisao o bijegu hrvatskog nacionaliste. Dakle, ni New York Times nije me smatrao teroristom.
No, baš ovdje u Hrvatskoj, od hrvatskih novinara dočekao sam da sam nazivan teroristom. Mene ti novinari uopće ne poznaju, a čini se niti ne žele upoznati. Kao što ih čini se ne zanima niti cijela ta priča. Pa si ja to mogu onda protumačiti jedino tako da se radi o 'intelektualnim prostitutkama' koje se prodaju određenim strukturama kojima odgovara stvaranje negativne slike i o meni, i o onome za što sam se zalagao i borio, kao i zbog čega sam organizirao tu akciju. Dakle, onih globalističkih struktura u čije se planove ne uklapa ne samo hrvatska nacionalna država, nego niti ijedna druga nacionalna država.
Mislite li da, nakon brojnih intervju koje ste dali, a u kojima su novinari propitkivali Vaše motive za otmicu zrakoplova, tražili da objasnite opravdanosti ostavljanja bombe u pretincu na Central Station u New Yorku od koje je poginuo policajac Brian Murray - treba o tome još nešto reći, a što već nije rečeno?
- Mislim da je postavljati pitanja o tome i potrebno i korisno sve dok se kod većine ljudi koje to zanima ne iskristalizira čitava slika. I u tom smislu nemam nikakvih problema da se o tome govori ili da mi se postavljaju ta pitanja. Jer i ja sam, također tražim odgovor zašto su se neke događaji odvijali tako kako su se dogodili.
Što se tiče motiva zbog kojih sam donio odluku o otmici zrakoplova oni su bili dvostruki. S jedne strane, imao sam sasvim osobni motiv. Naime, zbog nastojanja Udbe da me kompromitira kod naših ljudi, u jednom sam se trenutku našao u nezavidnoj situaciji da mi je ozbiljno prijetila opasnost po život. Stoga sam razmišljao o nekoj akciji kojom bih dokazao kako je riječ o podmetanjima. S druge strane, želio sam u isto vrijeme napraviti nešto značajno za našu nacionalnu borbu čime bih na upečatljiv način na svjetsku pozornicu iznio hrvatski nacionalni problem o kojem javnost na zapadu ili nije znala dovoljno ili je bila sasvim pogrešno informirana od strane jugoslavenske politike. A za to mi je bilo potrebno nešto dramatično.
Pritom, i to uvijek ističem, otmica zrakoplova trebala je – onako kako sam ju zamislio – biti isključivo promidžbene naravi. Tom akcijom nismo htjeli ništa drugo doli na pozornicu svijeta iznijeti pravu sliku stanja u kojem se nalazio hrvatski narod u Jugoslaviji. Odnosno objasniti da je hrvatski narod zarobljen i trpi pod pritiskom čak dva ropstva. Onog komunističke ideologije i onog velikosrpske megalomanske hegemonije, koja je paradirala kao jugoslavenstvo. I upozoriti da ta jugoslavenska komunistička diktatura ubija Hrvate bez suda kao zvijeri, a za verbalne delikte osuđuje na ukupno više od 100 tisuća godina robije.
Jer, u to vrijeme, kad se hrvatsko pitanje prikazivalo u svjetskim medijima, to je uvijek bilo na najgnjusniji način. Gdje se naša nacionalna ideja te želja za slobodom prikazivala kao nešto monstruozno, nacističko i fašističko, a Hrvati kao najgore moralno, ljudsko i političko smeće odnosno kao zločinci kojima je jedina želja činiti zlo drugim ljudima i narodima.
Meni je to naprosto bilo bolno slušat i čitati. Dakako, Hrvati su za istinu pokušali apelirati legalnim putem, kroz brojne političke i kulturne institucije i organizacije koje su izdavale knjige, časopise i novine. Često, čak i skupljajući novac kako bi u tamošnjim medijima zakupljivali oglasni prostor u kojem su onda objavljivali političke članke. No, sve je to, nažalost bilo bez većeg odjeka. Jer, tko čita oglase?!
Zbog svega toga, u mojoj se glavi rodila ideja o otmici zrakoplova i bacanju letaka – što sam smatrao realno sasvim izvedljivim. Ta je ideja bila sasvim idealistička i potpuno nenasilna, jer ja uostalom nikad prije toga nisam u svom životu sudjelovao u nikakvim protuzakonitim, a još manje nasilnim aktivnostima. To nije bilo zamišljeno čak niti kao otmica zrakoplova, već kao nekakva 'ilegalna posudba'. Pa kad sam planirajući akciju u samom sebi tražio moralno uporište i opravdanje za takvu ideju, čak sam imao u planu preko naših ljudi u svijetu, za koje sam bio siguran da će i moralno i financijski podržati naš čin, prikupiti novac kako bismo nadoknadili troškove i štetu zrakoplovnoj kompaniji.
Zar je to bilo moguće i realno?
- Sasvim moguće i realno! I to se pokazalo kod prikupljanja sredstava za troškove odvjetnika naše grupe pred sudom, koji su bili pet puta veći nego što bi bili ti troškovi. A bit moje ideje bilo je da sve prođe nenasilno što se vidi i po izvješću kapetana zrakoplova, posade i putnika, a napokon i činjenice da smo sve to izveli bez oružja.
Baš zato, smatrao sam da moram postaviti tu eksplozivnu napravu kao nekakvo upozorenje bez kojeg ne bismo mogli uvjeriti američke vlasti, policiju i kompaniju da nas puste da izvedemo svoju akciju do kraja. I ta je naprava bila ključna u tom planu. No, ona je bila tako konstruirana da se ni na koji način ne može slučajno aktivirati. Poslao sam im poruku da ću po završetku akcije objasniti kako ju deaktivirati ili ako treba to sam učiniti - pa mi niti u zadnjoj misli nije bilo da će policija pogriješiti pri njezinom demontiranju i da će pri tome netko stradati. A nažalost, dogodilo se upravo to.
Pritom meni se čini da je jasno kako nikad nismo željeli da itko strada. Jer je cilj bio promidžba hrvatske nacionalne ideje kao časne i pravedne stvari, pa bi time pala sjena upravo na ono što smo nastojali postići. Dakle, da smo željeli nekog ubit i s time promovirat našu nacionalnu borbu - mi bismo bili budale i to bi bilo suludo!
Stoga ja, i danas, ozbiljno sumnjam da je taj događaja rezultat sabotaže, jer je nekim političkim strukturama, prije svega onim jugoslavenskim, bilo u interesu da se 'prolije krv' i time Hrvati dođu na još gori glas. Odnosno, da se taj nesretni događaj u medijskim izvješćima o našoj operacije postane ključan i time u sasvim drugi plan istisne priču zašto smo poduzeli cijelu tu akciju.
Naravno, oni koji ne žele vidjeti istinu, ili ju svjesno žele iskriviti, neće prihvatiti niti jedan argument, bez obzira koliko ih ja iznio. Ali, meni je bitno da situaciju razumiju i o njoj imaju pravu i cjelovitu sliku dobronamjerni Hrvati - i vjerujem da je velikoj većini njih ona već jasna.
Ta otmica pokazuje da ste bili radikalni protivnik tadašnje države i da ste bili spremni platiti visoku cijenu za takve ideje i načela. Naime, čak i da u toj akciji nije poginuo čovjek, kao što se to nažalost dogodilo – sasvim je jasno da biste po njezinom okončanju Vi, Vaša supruga Julienne, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić svejedno platili cijenu svojih ideala zatvorskim kaznama. Kako, nakon svega toga, doživljavate odnos dijela Hrvata prema Jugoslaviji, kod kojih je i danas prisutna nostalgija za tom i takvom državom?
- Pitanje je zaista dobro, ali zadire u toliko mnoštvo stvari da bi za potpun odgovor trebala cijela knjiga. Ali, u najkraćem, ta je Jugoslavija u našim očima bila zaista tamnica ne samo za one Hrvate koji su u njoj robijali zbog nacionalizma, nego i tamnica cijelog hrvatskog naroda. Bilo je dakako, među Hrvatima, i dio onih koji su vjerovali u tu Jugoslaviju, a bilo je i onih koju su 'hrvatski disali' ali su nakon sloma Hrvatskog proljeća u tim 'olovnim vremenima' gotovo izgubili svaku nadu. Stoga i ta akcija - barem onako kako sam ju ja vidio, a mislim i ostali iz naše skupine – nije trebala poslužiti samo da se hrvatski problem iznese pred svjetsku javnost, iako joj je to bila prvenstveni cilj. Nego je, uz to trebala Hrvatima u domovini pokazati da nisu sami, i time im oživjeti duh i vratiti nadu, a također i podići duh hrvatskog iseljeništva koje je kopnio. Jer danas ljudi često zaboravljaju kakav se teror provodio u toj državi – i koliko je on izazivao straha, pa katkad i malodušja.
I u tom smislu smatram da je naša akcija bila uspješna, čak unatoč tom nesretnom slučaju pogibije policajca. Jer nakon nje, Hrvati su živnuli, i doista im se vratila nada... Pa je primjerice čak i Bogdan Radica - koji nije uvijek bio naklonjen toj hrvatskoj borbi, posebice ne njenim radikalnijim oblicima, nego se za hrvatske ciljeve borio legalnim metodama pišući knjige i članke - u tom zanosu nakon naše akcije jednom prilikom izjavio da je naša otmica zrakoplova više doprinijela da hrvatsko pitanje izađe na pozornicu svijeta nego 50 godina njihovog kulturnog i političkog intelektualnog napora i rada.
Sad,
jedan dio Hrvati, posebno novinara i političara očito smatra doba
Jugoslavije pozitivnim, unatoč onom kakvo je stvarno bilo. Kako sam čuo
od ljudi, navodno je i sam pokojni predsjednik i utemeljitelj države
Franjo Tuđman, svojedobno ustvrdio kako u Hrvatskoj ima 20 posto građana
koji ne žele neovisnu Hrvatsku i ne mire s se njezinim nastankom.
Dakle, radi se valjda o ostacima tih istih jugoslavenskih i ljevičarskih
struktura, koje se danas umjesto na jugoslaviju i komunistički
internacionalizam pozivaju na novi globalizam, ali koji jednako kao i
prije ne trpi ni nacionalni identitet, ni nacionalne ideje i
samosvijest, ni i nacionalne države. A te strukture, i toga moramo biti
svjesni, raspolažu gotovo neograničenim financijskim sredstvima za
postizanje svojih planova. Uzmite samo primjer Georgea Sorosa, čije
bogatstvo neki procjenjuju na više od devet milijardi dolara, a koji je
ovdje ulagao novce u medije muteći vodu, kupujući ljude i prezentirajući
iskrivljenu sliku i prošlosti i sadašnjosti. I takav rad, polučio je
određene plodove. Jednako tako, stvaranje Hrvatske nisu željeli niti
neke druge financijske i političke snage i grupacije, posebice one iz
Engleske i SAD, iako je u Americi bilo dosta onih koji su sa simpatijama
gledali i podržavali borbu hrvatskog naroda za svoju državu i slobodu.
I sad kad je - zahvaljujući odlučnošću naroda, mudrosti predsjednika Tuđmana, pa i nekim spletom međunarodnim i povijesnim okolnostima - Hrvatska ipak stvorena i postala međunarodna politička činjenica, oni koji Hrvatsku nisu željeli samo su promijenili strategiju. Pa danas rade na iscrpljivanju i urušavanju hrvatskog gospodarstva kako bi nas ne samo opljačkalo ovako kako već jesu, nego i da bi stvorili takav kaos i takvu psihološko-političku klimu nakon koje će opljačkati i ono preostalo nacionalno i prirodno bogatstvo koje Hrvatska još uvijek posjeduje. I to je jedna ciljana strategija kontroliranog kaosa, u kojoj se ruše osnovne moralne vrijednosti i izluđuje ljude sve dok se hrvatskom čovjeku ne ogadi vlastita domovina. I u toj strategiji mediji imaju značajnu mjesto i ulogu.
Jeste li ikad zbog toga rezignirani – kao što su to primjerice brojni branitelji?
Nisam. Jer sam uvjeren da prosječan Hrvat u svojoj duši i srcu ipak vidi da se radi o manipulaciji. Pa iako smo dobili rat, a izgubili duhovni mir te nam se domovina nalazi na koljenima i u gospodarskom i u političkom i u duhovnom vidu, ta bitka nije završena. U to vjerujem, i želim vjerovati. Jer, i mi hrvatski domoljubi ne smijemo zaboraviti da je na nama da, prema svojim snagama i sposobnostima, pomognemo Hrvatskoj da se digne s koljena na kojima kleči. A ove snaga kojima je Hrvatska zapela u grlu - mešetara i spletkare, i činit će to i dalje onoliko uspješno koliko mi budemo neuspješni. Pa iako često mislim da su i danas sudbonosna vremena, gotovo kao što su to bila '71. ili '91., istodobno mi se čini da svijest o tome sve više jača. Pa sam danas veći optimist nego što sam to bio pred dvije ili tri godine.
Hrvatski narod ima prostora za djelovanje. Jer ima vitalnost i jer ima poštenih i stručnih ljudi baš na svim područjima. Također, imamo i naše iseljeništvo, koje ako je pokazalo takvu sposobnost u tuđem svijetu da onda samo možemo misliti što bi mogli dati kad bi bili u domovini i kad ne bi bilo ovog umjetno stvorenog jaza između iseljene i domovinske Hrvatske. To je takav silni potencijal kakav, osim Židova, nema niti jedan drugi narod na svijetu. Stoga, unatoč tome što mnogi kažu kako smo mi Hrvati kao 'rogovi u vreći' - ja mislim da nema naroda koji ljubi svoju domovinu kao mi, i koji je vezan s nacionalnom prošlošću kao što smo to mi Hrvati vezani. To je ono na čemu i ponovno možemo graditi mostove među nama. A samo u dijaspori imamo preko 50 tisuća doktora znanosti. I to su sve ljudi koji imaju ideje, kontakte, koji su poligloti. I vjerujte, čak i kad su rođeni u SAD, južnoj Americi ili Australiji – oni su od svojih roditelja čuli priče o toj mitskoj postojbini djedova i dolazi vrijeme kad će oni potražiti svoje korijene. Već sad, vratio bi se već dio njih, samo kad bi ovdje imali makar približne uvjete života. No, ovdje mnogi političari, našu dijasporu vide samo kao eventualne investitore. Dakle, kao one koji ako nemaju milijune, nisu ni potrebni ni dobrodošli, pritom sasvim zaboravljajući na njihove druge ljudske i stručne potencijale.
A Hrvatski narod ima više duha nego čitava Amerika u kojoj su nažalost znatno oslabile i moralne i duhovne snage i u kojoj je goli materijalizam toliko jak da ne dopušta nikakav uzvišeniji smisao života.
I baš se zato ne smijemo prepustiti rezigniranosti i ne smijemo imati komplekse nekakvog malog naroda, nego moramo hodati ponosno po domovini i svijetu vjerujući sami u sebe. Pa zaboga, zašto bi se mi posipali pepelom, zbog čega? No, ljudi se moraju povezati, umrežiti. Trebamo pronaći i političku formulu kako bi takvi ljudi došli u Hrvatski državni Sabor i na vlast kako bi se zaustavilo i ovo pogubno urušavanje državnog suvereniteta, nacionalnog gospodarstva i ljudskog dostojanstva. A ja sam optimista i ja vjerujem da će Hrvat opet biti ponosan na svoju domovinu.
Koliko Vas je, nakon Vašeg povratka 2008., iznenadila ovakva situacija? Mislim, i u političkom smislu, ali i u smislu stanja duha i raspoloženja ljudi.
Netko me je jednom, čini mi se u nekom razgovoru za medije, pitao slažem li se s onom rečenicom Borisa Marune kad je rekao "Hrvatska! Bilo je lakše voljeti te izdaleka!". I to je dosta duboka misao, i nije ju prvi izrekao ni Hrvat, ni Maruna - nego su na tu misao dolazili i izricali ju na svoj način mnogi. Jer u životu, snovi su uvijek ljepši i draži od stvarnosti i nikad se niti jedni snovi nisu ostvarili onako kako su to sanjari očekivali. Pa i Dostojevski je rekao da sreća nije u sreći nego u njezinom postizanju.
Međutim kad razgovaram s ljudima koji mi se znaju potužiti da su razočarani događanjima u Hrvatskoj, ja im uvijek kažem da taman da su se njihovi snovi ostvarili upravo onako kako su zamišljali, da bi zasigurno i tada bili nezadovoljni. Jer to je u prirodi ljudi. Mi smo bića koja moraju imati snove - no, ako nam si i ostvare, da bi život i dalje imao smisao i čar, moramo početi sanjati nove. I ovi naši ljudi koji su živjeli u iseljeništvu i čeznuli za Hrvatskom i osjećali nostalgiju za zavičajem, čuvali ideju hrvatstva, nadali se povratku u domovinu koja će biti slobodna i sretna – njih su dobrim dijelom upravo ti snovi držali na životu. I sad kad je Hrvatska ostvarena ti su snovi nestali i svi oni koji su o njoj sanjali našli su se 'u zrakopraznom prostoru', pa toj državi nalazimo stotine mana.
Umjesto da jednostavno budemo sretni da je nakon toliko stoljeća hrvatski narod dobio svoje 'ime i prezime' po kojem je njegov identitet jasan i na sportskim igrama, i na međunarodnim političkim skupovima. I sad napokon možemo reći: Hrvatska zastava vije se pred Ujedinjenim narodima!
Vaš idealizam, pa i optimizam, očiti ne slabi niti u raspravama o aktualnom političkom trenutku koji je daleko od 'ružičastog', ne samo u smislu gospodarske situacije.
Treba imati u vidu da su tolike generacije – ništa manje dobrih, ništa manje časnih i vrijednih ljudi, nego što smo to mi - kroz stoljeća ginule, stradavale i patile za ideju Države i nisu ju ostvarile ili dobile. A stradavale su i više od nas. Dakle, u tom smislu, mi smo povijesno privilegirani! Pa mislim da tim stalnim kritiziranjem onog što ne valja, a zaboravljanjem onog dobrog što smo dobili - pokazujemo neku nezahvalnost.
I naravno, i nakon uspostave države ima puno toga čime Hrvat s pravom može biti nezadovoljan i tražiti više i bolje. No, sad imamo temelje, i to dobre!. Pa se trebamo uhvatit posla i zajedničkim snagama graditi budućnost za generacije koje će doći poslije nas. A Hrvatska je kao mlado stablo, koje treba štititi i zalijevati kako bi jačalo.
No, mi Hrvati, možda zbog naše povijesti koja je zaista bila tragična i nekog kolektivnog iskustva kojeg smo iz te povijesti izvukli, često u drugim narodima vidimo vrline kojima se i preko mjere divimo, dok vlastite vrline podcjenjujemo. Pa možda zato, Hrvati često lako prihvaćaju tuđu vlast, nego svoju. A svi ljudi, kao i narodi imaju i vrline i nedostatke. Hrvati vrlina imaju, samo tog moraju ponovno postati svjesni. Stoga ja često našu borbu uspoređujem s onom Iraca, kojima je trebalo 70 godina da stabiliziraju svoju državu. I isto tako, nasuprot volji Engleza i njihovih agentura.
E sad, kad sam se vratio u Hrvatsku bio sam osobno kao u nekoj vrtoglavici. Koliko god sam o tome razmišljao prije povratka, koliko god sam se na to pripremao, ipak je to bio šok. I moram priznati kako je trebalo više od dvije godine da bih se počeo snalaziti. I u tom periodu, iako sam često pomislio "eto, sad konačno vidim i razumijem", uskoro bi se opet pokazalo da to nije to. Riječju, bio sam zbunjen informacijama koje su dolazile sa svih strana. Bilo je i iznenađenja, bio sam katkad i zatečen, pa su i moji zaključci znali bili pogrešni. A kako sam ja takav kakav jesam, i moram se angažirati za one ideje u koje vjerujem – angažirao sam se, i tu sam napravio par krivih koraka. No, kako nisam sujetan, pa uvijek nastojim realno sagledati i vlastite postupke, onda sam 'povukao kočnicu'.
U Vašem slučaju, pretpostavljam da je ritam prilagodbu 'životu na slobodi' bio ubrzan, manje zbog Vaše želje, a više zbog drugih koji žele susret, intervju i sl.?
- Najprije, moram reći da je ta moja prilagodba išla dosta sporo. Čak i sporije nego što sam očekivao. Mislim da je Aleksandar Solženjicin jednom rekao da bi svaki robijaš najprije trebao provesti makar jednu desetinu vremena na slobodi od onog koje je proveo u zatvoru, kako da bi se mogao adaptirati i reći da je u tome uspio. I eto, meni se sad, nakon ovog iskustva – čini da je ta tvrdnja točna. Tu naravno ne mislim na moj odnos prema ljudima, nego mislim na neke korake i procjene koje sam činio u tom mom političkom angažmanu. I ja sam to priznao i sam sebi, i javno izrekao. Sad je, evo, prošlo više od četiri godine od mog izlaska na slobodu. Dakle i više od te Solženjicinove jedne desetine.
U međuvremenu, a i nakon toga, Hrvatsku sam prokrstario uzduž i poprijeko, nastupio na raznim prezentacijama knjiga, održao u samo 14 mjeseci 82 govora, te nastupio na političkim ili recimo braniteljskim skupovima. I pri svemu tome sreo sam i upoznao nevjerojatan broj ljudi, pa mislim da sam Hrvatsku upoznao jako dobro. Doduše, sve su to bili domoljubi, ljudi koji misle kao i ja. Ali, to i jest hrvatski narod!
Hrvatski je narod imao tu nesreću da je u 20. stoljeću u nekoliko navrata doživio obezglavljenje. Od pogibije Stjepana Radića, preko ubojstva Milana Šufflaya genijalnog hrvatskog intelektualca i znanstvenika svjetskog glasa, do likvidacija i progona, zatvaranja i ubojstava hrvatske intelektualne elite u vrijeme jugoslavenskog velikosrpskog i komunističkog režima. I sve je to naravno ostavilo određenu prazninu. Pa se ovdje radi o tome da hrvatsku politiku i državu, zadnjih 12 godina, ponovno vode ili ljudi koji se ne snalaze, ili su mediokriteti i za to nemaju sposobnosti, ili pak ljudi koji možda imaju sposobnosti ali umjesto da služe boljitku naroda i države, služe stranim interesima i interesima multinacionalnog kapitala.
U razgovoru prije intervju, rekli ste mi da "smatrate da je pogrešno kritizirati Hrvatsku državu, posebno u smislu da svoje nezadovoljstvo stanjem reflektiramo na ideju države kao takve".
Da. Jer, iako su za ovakvo stanje nesumnjivo najodgovorniji oni koji su bili na pozicijama na kojima se odlučuje - krivi smo i svi mi. Ako zbog ničeg drugog krivi smo zbog pasivnosti i neorganiziranosti zbog koje se ne možemo suprotstaviti takvom stanju. Krivi smo što su naši heroji odvedeni u Haag, pribijeni na stup srama te što se moraju braniti od optužbi za koje je sasvim jasno da temeljene na falsifikatima i političkim lažima.
Evo, nedavno sam pogledao film Jadranke Jureško Kero pod nazivom "Udružena nepravda" za koji mislim da bi ga svi Hrvati trebali pogledati. U njemu Jureško Kero, u dobroj mjeri, kroz usta stranih intelektualci i humanisti pokazuje i dokazuje da generali Gotovina i Markač nisu počinili ni jedan zločin te da bi svaka druga zapadna vlada zaustavila sudsko procesuiranje svojim generalima koji su oslobodili dio vlastite države na što su imali pravo. I to treba pogledati, jer Hrvati počesto više cijene izjave stranaca nego naših ljudi. A baš taj film pokazuje, kako i zašto se dogodilo da su hrvatski heroji u Hagu iako se Hrvatska branila od krajnje brutalnog neprijatelja i iako je to prvi puta u povijesti da je jedna pobjednička vojska na optuženičkoj klupi. Jer, to se ne može shvatiti ukoliko se ne promatra u širem kontekst i ukoliko se zatvaraju oči pred činjenicom da političkim i gospodarskim tokovima u svijetu danas upravljaju snage koje se protive nacionalnoj ideji jer je ona u suprotnosti s njihovom agendom stvaranja globalnog svjetskog poretka. A za to, im je onda potrebno izjednačiti krivce i žrtvu te napadače i branitelje. Takve snage onda u svom interesu koristi velikosrpsku megalomaniju, i nekakav naivni sentiment koji kod ljudi postoji za vremena kad su bili mladi, a koristi i one Hrvate koji su nemoralni te su spremni činiti sve za vlastite materijalne probitke. Kad se to razumije – onda je lakše i podnositi tu nepravdu, a lakše se i boriti protiv nje. Također, potrebno je razumjeti da se i danas preko leđa Hrvatske, jer naprosto nalazimo se na takvom geopolitičkom prostoru, vode globalne svjetske bitke. Pa tako, obzirom da su Hrvati povijesno i kulturološki dio srednje Europe i usmjereni na nju, engleska politika igra na srpsku kartu i destabilizacijom Hrvatske pokušava smanjiti utjecaj srednjeeuropskog kruga, posebice Njemačke.
Već ste spomenuli taj Vaš ulazak u dnevnu politiku. Vašu podršku željeli su gotovo sve pravaške struje, HRAST, branitelji, i sve ono što se roji na onom dijelu političkog spektra koji se obično zove "hrvatska desnica". Nakratko završili ste u HSP-u dr. Ante Starčević, s Ružom Tomašić, a onda ste krenuli u stvaranje pokreta Hrvatski plamen. Što danas, s tim iskustvom, mislite o mogućnosti ujedinjenja različitih domoljubnih opcija?
- Itekako sam svjestan da su nesloga i neorganiziranost glavne boljke Hrvata kroz povijest, i da tu neslogu i neorganiziranost potiču i podržavaju svi oni koji žele osvojiti Hrvatsku i uništiti Hrvate. Baš zato, htio sam prije prošlih izbora iskoristiti povijesnu priliku i poraditi na ujedinjavanju naših nacionalnih snaga. Znam da ona izreka „samo složni su jaki, a samo jaki su slobodni“ zvuči patetično - ali doista, mi Hrvati smo u prošlosti imali toliko prava koliko smo bili jaki, a bez sloga nema ni snage. To je jednostavno zakon prirode, zakon života i ovoga svijeta, a oni narodi koji su se oglušili na taj zakon postali su roblje drugih i nestali s pozornice svijeta.
Možda će vas donekle iznenaditi, ali kad govorimo o ujedinjenju različitih domoljubnih snaga - ja danas u tom smislu puno nade polažem u ovo novo vodstvo HDZ-a. Jer riječ je o stranci koja je svojedobno pod vodstvom pokojnog predsjednika Tuđmana bila jedan široki narodni pokret i imala doista presudnu ulogu u povijesnom stvaranju nacionalne države. I iako je taj pokret, nakon Tuđmanove smrti, sve više počeo sličiti nekoj interesnoj skupini ili sekti, što naravno odgovara globalistima kojima je bilo koja snažna nacionalna stranka objektivna prepreka za ostvarenje njihovih interesa i održanja tog kontroliranog kaosa - u HDZ-u i danas postoji veliki broj kvalitetnih, stručnih i poštenih ljudi. Naime, naši su vam ljudi takvi da ne vole napuštati nešto s čime su se jednom identificirali, pa ako ne moraju, ako nisu prisiljeni, najčešće ne odlaze nego se samo više-manje pasiviziraju. I u tom smislu, iako je u posljednjih deset i više godina u HDZ-u urušena cijela ta politička struktura, on nije ostao bez potencijala. Samo ga treba ponovno prepoznati, dati mu prostora i organizirati ga.
I baš zbog toga, bio sam jako razočaran onim što sam po dolasku u Hrvatsku vidio u HDZ-u i čuo o njima. Naprosto, bolno me se dojmilo što je ta stranka koja je kao pokret stvarala državu, potonula u nemoral te sudjelovala u urušavanju državnog suvereniteta, hapšenju naših branitelja, u rasprodaji hrvatskog nacionalnog blaga te u ponižavanju hrvatskog čovjeka. Od takvog HDZ-a, s takvim vodstvom, nije moglo biti ništa i ja tu nade nisam vidio. I upravo zbog toga, sav moj politički angažman od dolaska u Hrvatsku, bio je usmjeren na stvaranje neke nazovimo treće opcije. Koja bi podrazumijevala okupljanje onog što se kolokvijalno naziva 'hrvatske desnica' iako ja to volim nazivati hrvatskom domoljubnom frontom, a koja bi pokušala pronaći strategiju i formulu kako vratiti čast, dostojanstvo i ponos hrvatskim ljudima.
Jer Hrvatska naprosto mora stvoriti novu političku elitu, bez koje se ne možemo nositi sa zahtjevima suvremenih međunarodnih političkih odnosa, a da pri tom čuvamo i promičemo vlastite nacionalne interese. Dakle, mora stvoriti novu političku elitu koja će imati političku kulturu, a cijeniti i voljeti vlastitu domovinu i narod. To nije nekakav idealizam, nego nužnost. Naravno, za to treba vremena i to se ne može napraviti preko noći – kao što i stvaranje bilo čega stabilnog traži određeno vrijeme, mudrost i strpljenje. K tome, ovo je vrijeme 'sitnih koraka'.
Dakle, prepozna li novo vodstvo HDZ-a svoju povijesnu odgovornost, te uz konsolidaciju vlastitih redova krene i putem povezivanja s domoljubnim potencijalom kojeg ima i van te stranke – mislim da bi HDZ mogao ponovno postati okosnica jednog političkog preporoda, koji je Hrvatskoj očito neophodan.
No, za to je potrebno suspregnuti ego i odreći se političke uskogrudnosti, dakle potrebno je imati dvije vrline koje čini se kronično nedostaju kod svih koje poznajemo s hrvatske političke scene!
- Imam indicija da je novo vodstvo HDZ-a svjesno te činjenice, i otvoreno povezivanja s domoljubnim potencijalom izvan same stranke.
Jer, ja ne mogu toliko istači činjenicu, koliko je ona važna, da je geografija sudbina. I ta naša tragična povijest dobrim je dijelom posljedica našeg geopolitičkog položaja, jer su se tu sukobljavale vojske, prolazile osvajači, sudarali kulture, Istok i Zapad. Pa dakle mi Hrvati i da želimo, ne možemo pobjeći od geopolitičke činjenice da smo bili, i da smo i danas na području na kojem se sukobljavaju svjetske silnice. Ali, možemo i moramo toga biti svjesni i birati najbolje i najkvalitetnije ljude, od onih koje imamo, kako bismo tome parirali. Prvi te geopolitičke karte moraju postati svjesni naši političari te se ne naslanjati isključivo na anglo-američke interese. A posebno im ne davati našu lojalnost u bescjenje. Jer se danas takva lojalnost nimalo ne cijeni, a i zato jer su sve jači faktor i Kina, i Rusija, a diže se i Njemačka.
Stoga mi moramo zauzeti odlučan stav i stati u obranu vlastitih interesa, te biti bolji s onima koji pokazuju veće razumijevanje prema nama.
Kao
drugo, u Hrvatskoj se mora prestati s tim usitnjavanjem političkih
snaga i stranačkim sektašenjem. Naime, prihvaćanje da stranačka
pripadnost bude važnija od poštenja i stručnosti – čista je ludost koja
dugoročno ne može voditi nigdje doli u propast. Napokon, što s onim
Hrvatima koji nisu postrojeni u nikakve stranke?! Zato bi jedino
mjerilo, treba biti nacionalni interes i čovjek. Iznad svega! I tu
očekujem, i nadam se, puno od HDZ-a koji čini mi se ima velike šanse na
slijedećim izborima ponovno doći na vlast. No, baš zato, ne smije
ponavljati ove greške. Politika se vodi od vrha, htio to netko priznati
ili ne - i zato puno očekujem i od novog vodstva te stranke koje bi
trebalo naći formulu kako pridobiti najbolje ljude da se politički
aktiviraju i dođu u Sabor. Bez obzira jesu li u stranci ili izvan nje.
Jer ona stranka koja želi dobro ovoj državi mora biti u funkciji sviju
onih koji žele raditi na dobrobit naroda, te mora i nezavisnim hrvatskim
intelektualcima ili stručnjacima otvoriti kanale kako bi oni mogli dati
svoj doprinos, zastupati struku i braniti nacionalne interese. Ona
stranka koja pokaže tu širokogrudnost, a ja se nadam da bi to mogao biti
HDZ, sigurno će imati i podršku naroda i bit će nagrađena na izborima.
Jer ova podijeljenost u stotine stranaka, pa čak i stotine braniteljskih
udruga ne vodi nikamo – i to već svi vide. A ovo su ponovno povijesna i
sudbonosna vremena, i svijet nije stabilan. I jednom pametnom i
konstruktivnom politikom može se puno napraviti. Jer prostora za to ima.
Prateći rad nove ekipe na kormilu HDZ-a, čini mi se da u tom smjeru
povlače vrlo pametne poteze. Živi bili pa vidjeli, ali im svakako, ne
samo treba dati šansu nego i podršku kako bi u tome pravcu nastavili i
uspjeli.
Uz to, tu je i pitanje Hrvata u BiH, jer ja držim da su oni integralni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Hrvatska mora formulirati politiku koja će Hrvatima u BiH pomoći u očuvanju njihove političke, kulturne i gospodarske egzistencije. U protivnom, nastavi li Hrvatska ovakav maćehinski odnos, Hrvati bi u BiH mogli nestati s političke scene, što bi bilo pogubno i za strateške interese Republike Hrvatske. I o tome, svaka vlast koja 'hrvatski misli i diše' mora voditi računa.
Napokon, mislim da je pogrešno i nastavljati s podjelom na 'desne' i 'lijeve', iako i sam u kolokvijalnom političkom smislu koristim te kategorije. Jer to su podjele koje danas gube smisao. Tako ja hrvatske građane dijelim samo na one koji su na hrvatskoj nacionalnoj liniji te žele doprinijeti boljoj budućnosti naše domovine, i na one druge koji su protiv te države i žele ju gospodarski i politički oslabiti bilo za svoje, bilo globalne interese.
I za kraj ovog razgovora - što sada radite odnosno čime se bavite?
- I dalje nastojim povezati ljude koji žele dobro ovom narodu i na tome se neću štedjeti. Također odazivam se na pozive ljudi te prisustvujem promocijama, skupovima... Puno sam s ljudima i to mi je zadovoljstvo. A paralelno prikupljam neke dokumente i pišem memoare u kojem nastojim opisati svoj životni put, vrijeme i ljude, zatvor i mislim da bi to mnogima moglo biti zanimljivo.
No, svaki takav razgovor, ma kako bio zamišljen i vođen, unaprijed je osuđen da pruži uvid tek u mali djelić tih događaja čiji najveći dio, i nakon intervjua, ostaje neispričan. Stoga smo odlučili predstaviti Zvonka Bušića ponajprije prema onom što on danas jest – čovjek koji u hrvatsku politiku vraća idealizam, kojeg već godinama nedostaje.
Jedan ste od onih malobrojnih legendarnih hrvatskih političkih emigranata, koji je i živ i politički aktivan. Stječe se utisak kako za mnoge predstavljate gotovo mitsku figuru iz davnih vremena, poput Brune Bušića ili članova Bugojanske skupine. Je li takav mitski status prednost ili opterećenje?
- Mitovi su svakako potrebni, jer kad umre mit umire i ideja. Pa iako junaci mitova, ako su zamišljeni prema stvarnim povijesnim osobama, možda u svom životu i nisu bili tako iznimni kao što se o njima priča, oni su u književnosti uvijek prikazani s gotovo nadljudskim karakteristikama. I to je dobro jer nas nadahnjuje da i mi obični ljudi, u svom životu, stremimo prema tim mitskim visinama.
No, po mom sudu, mislim da još žive ljudi nikad nije dobro doživljavati kao mitske ili legendarne figure i da bi to smjeli bit tek oni koji više nisu među živima. Osim toga, iako moja životna priča zaista nije prosječna pa kad bih tako nešto i tvrdio to bi bila neka lažna skromnost - isto tako, ja samog sebe zaista ne doživljavam kao nekog tko ima mitske karakteristike, posebno ne nadljudske. Ja sam to što jesam, živio sam svoju sudbinu i samo sam čuvao svoje ideale, kako sam najbolje znao i umio. Pa iako sam stvarno ponosan na ono što sam učinio, doživio i pretrpio te znam de se sve to može činiti čudesnim onima koji promatraju sa strane, meni se čitava ta moja životna priča nekad doima banalno.
A kad spominjete ta davna vremena i pokojnog Bruna ili naše legendarne Bugojance - ja često naglašavam da to su bila istodobno 'olovna' i revolucionarna vremena koja su nošena velikim idejama rađala sinove koji su tim idejama i idealima služili. I svaka čast tim ljudima! Jer moja je filozofija da ako imamo ideju i ideal, a nismo spremni za taj ideal žrtvovat puno, pa ako ustreba i sam život – onda tu nešto ne štima. Ili ne vrijedi ideja, ili ne vrijedi čovjek.Hrvati vrlina imaju, samo tog moraju ponovno postati svjesni. Stoga ja često našu borbu uspoređujem s onom Iraca, kojima je trebalo 70 godina da stabiliziraju svoju državu. I isto tako, nasuprot volji Engleza i njihovih agentura.
Pripadam li i ja u takvo društvo i imam li uopće taj potencijal – to ja ne znam i zaista ne mogu prosudit. I nije na meni, niti na bilo kojem čovjeku, da sam o sebi razmišlja i govori na taj način. Na koncu, ni moja misija još nije završena i ja se nadam da ću još dosta toga napraviti. A onda kad odem, drugi će suditi pripadam li ja u kategoriju legendarnih ljudi i mitskih figura i junaka poput pokojnog Brune.
Na Vaše pitanje što sa sobom nosi takav nekakav mitski status, barem za živog i još aktivnog čovjeka te je li to prednost ili opterećenje, odgovorio bi, sasvim iskreno - da je i jedno i drugo.
U odnosu s jednim dobrim dijelom hrvatskih ljudi, koji u mene upravo zbog moje prošlosti imaju veliko povjerenje - to je sigurno velika prednost! A ja sam - barem se nadam - kroz dugogodišnje zatvorsko iskustvo dosta toga naučio te proširio svoje životne i filozofske horizonte, pa se znam čuvati od toga da to povjerenje ne narušim, a kamoli iznevjerim.
Međutim,
s druge strane, to povjerenja koje mi daju ljudi koji 'hrvatski dišu'
sasvim sigurno smeta onima mešetarima kojima ne odgovara ni hrvatska
ideja ni hrvatska država. Pa onda takvi mešetari neprekidno pokušavaju o
meni stvoriti i održavati iskrivljenu sliku kao teroristu ili kao
čovjeku koji je van realnosti i zaluđen nekakvim radikalnim idejama.
Dakle, lijepeći mi etikete koje, barem po mom sudu, meni ne pripadaju. I
to jest, određeni teret.Moja je priča jednostavna i kristalno jasna. I za svakog onog tko o njoj želi saznati objektivnu istinu ima dovoljno i dokumenata i pisanih materijala. Jer, da se moj svjetonazor i moja priča kojim slučajem uklapa u današnje globalističke tokove, kao što se primjerice uklapao život jednog Nelsona Mandele – ja bih vjerojatno bio popularan, bio bih 'zvijezda' o kojoj bi se pisale knjige i snimali filmovi. Ali borba za etnički identitet i nacionalne državotvorne ideje nisu ideali koji su popularni u današnjem svijetu globalizma.
Po izlasku na slobodu i dolasku na zagrebački aerodrom u srpnju 2008. – brojni hrvatski novinari i komentatori apostrofirali su Vas kao teroristu. Kako se takva kvalifikacija ne može izvući čak niti iz obrazloženja američkog suca koji je donio presude kojom ste osuđeni, jasno je da je argumentacija za kojom su novinari posezali bila uglavnom političke prirode, čime se pokazalo da u svom ideološkom diskursu nisu daleko odmakli od naslijeđa bivše države. Smatrate li ovakav tretman u hrvatskim medijima nečim osobnim, ili pak smatrate da to i nema puno veze s Vama?
- Sve ima veze i sve je povezano. Jer u svijetu se, pa i kod nas u Hrvatskoj, oduvijek vodila, a i danas se vodi bitka za dušu naroda. Dakle, tko će dobiti tu dušu sijući sjeme svojih ideja te čiji će svjetonazor i ideali prevladati. Bilo to u vjerskom vidu, bilo u filozofskom, bilo u političkom, ta se bitka za prevlast ne prestaje voditi. I u njoj su regrutirani te sudjeluju i mešetari, i plaćenici, ali i oni naivnjaci koji toga čak nisu svjesni.
Pogotovo danas kad je snagama globalizma očiti cilj uništiti sve nacionalne države. A ja sam, da se razumijemo, nacionalist. Pri čemu za mene nacionalizam nije negativan pojam, koliko se on god koristio kod nekih ljudi kao pogrdna riječ. Za mene je nacionalizam samo druga riječ za patriotizam ili hrvatski domoljublje. A bez obzira kako se taj ljudski osjećaj naziva, to je jedna ljudska dimenzija koja se kao silnica provlači kroz cijelu ljudsku povijest i koja ju pokreće. To je ljubav prema svojoj obitelji, svom narodu, svom zavičaju i svojoj domovini - i to je naprosto najprirodnije stanje čovjeka. Onaj koji ne voli svoje – nije čovjek. Istodobno, biti nacionalist nipošto ne podrazumijeva da je taj čovjek šovinist i mrzi druge narode.
Zato je za mene tragična činjenica da me teroristom smatraju hrvatski novinari, dok sudac koji je vodio proces protiv moje grupe i koji nas je osudio, kao što ste i Vi rekli, nikad nije našu grupu nazvao teroristima ili kriminalcima. Nego je isticao i u procesu, a kasnije i u pismima koja je pisao Komisiji za uvjetnu slobodu koja je trebala razmatrati moj slučaj, da nas smatrao ljudima koji su se poslužili nedopuštenim, krivim te pogrešnim metodama, ali da su te akcija bile motivirane plemenitim idealima za nacionalnu neovisnost.
Taj se sudac čak zalagao da Vas se, nakon izdržane kazne od deset godina, pusti na uvjetnu slobodu.
- Točno. A uz sve to, čak i u američkim medijima koji su masovno izvještavali o našem suđenju, tek su nas vrlo rijetki novinari nazvali teroristima. Pa tako čak i kad sam 1987., za kratko pobjegao iz federalnog zatvora, The New York Times je pisao o bijegu hrvatskog nacionaliste. Dakle, ni New York Times nije me smatrao teroristom.
No, baš ovdje u Hrvatskoj, od hrvatskih novinara dočekao sam da sam nazivan teroristom. Mene ti novinari uopće ne poznaju, a čini se niti ne žele upoznati. Kao što ih čini se ne zanima niti cijela ta priča. Pa si ja to mogu onda protumačiti jedino tako da se radi o 'intelektualnim prostitutkama' koje se prodaju određenim strukturama kojima odgovara stvaranje negativne slike i o meni, i o onome za što sam se zalagao i borio, kao i zbog čega sam organizirao tu akciju. Dakle, onih globalističkih struktura u čije se planove ne uklapa ne samo hrvatska nacionalna država, nego niti ijedna druga nacionalna država.
Zapravo, što oni o meni misle meni je svejedno. Međutim, smeta me što iskrivljujući sliku o meni zbunjuju prosječne ljude, iskrivljuju istinu te prikazuju ideju borbe za nacionalnu slobodu kao nešto negativno. Napokon, i meni onda otežavaju politički angažman. No, dobro – život je neprekidna borba i mene to neće zaustaviti. Pa ja danas kad me neki pitaju jesam li terorist, znam u šali odgovoriti da jesam. Ali sam terorist samo za one koji žele oduzeti slobodu mom narodu i koji žele uništiti budućnost hrvatskim generacijama. Za te strukture bit ću uvijek terorist i to me uopće ne brine. Jer moja je dužnost kao čovjeka najprije služiti svojoj obitelji i svoj naciji, a onda kroz to i čitavom čovječanstvu.Itekako sam svjestan da su nesloga i neorganiziranost glavne boljke Hrvata kroz povijest, i da tu neslogu i neorganiziranost potiču i podržavaju svi oni koji žele osvojiti Hrvatsku i uništiti Hrvate. Baš zato, htio sam prije prošlih izbora iskoristiti povijesnu priliku i poraditi na ujedinjavanju naših nacionalnih snaga.
Mislite li da, nakon brojnih intervju koje ste dali, a u kojima su novinari propitkivali Vaše motive za otmicu zrakoplova, tražili da objasnite opravdanosti ostavljanja bombe u pretincu na Central Station u New Yorku od koje je poginuo policajac Brian Murray - treba o tome još nešto reći, a što već nije rečeno?
- Mislim da je postavljati pitanja o tome i potrebno i korisno sve dok se kod većine ljudi koje to zanima ne iskristalizira čitava slika. I u tom smislu nemam nikakvih problema da se o tome govori ili da mi se postavljaju ta pitanja. Jer i ja sam, također tražim odgovor zašto su se neke događaji odvijali tako kako su se dogodili.
Što se tiče motiva zbog kojih sam donio odluku o otmici zrakoplova oni su bili dvostruki. S jedne strane, imao sam sasvim osobni motiv. Naime, zbog nastojanja Udbe da me kompromitira kod naših ljudi, u jednom sam se trenutku našao u nezavidnoj situaciji da mi je ozbiljno prijetila opasnost po život. Stoga sam razmišljao o nekoj akciji kojom bih dokazao kako je riječ o podmetanjima. S druge strane, želio sam u isto vrijeme napraviti nešto značajno za našu nacionalnu borbu čime bih na upečatljiv način na svjetsku pozornicu iznio hrvatski nacionalni problem o kojem javnost na zapadu ili nije znala dovoljno ili je bila sasvim pogrešno informirana od strane jugoslavenske politike. A za to mi je bilo potrebno nešto dramatično.
Pritom, i to uvijek ističem, otmica zrakoplova trebala je – onako kako sam ju zamislio – biti isključivo promidžbene naravi. Tom akcijom nismo htjeli ništa drugo doli na pozornicu svijeta iznijeti pravu sliku stanja u kojem se nalazio hrvatski narod u Jugoslaviji. Odnosno objasniti da je hrvatski narod zarobljen i trpi pod pritiskom čak dva ropstva. Onog komunističke ideologije i onog velikosrpske megalomanske hegemonije, koja je paradirala kao jugoslavenstvo. I upozoriti da ta jugoslavenska komunistička diktatura ubija Hrvate bez suda kao zvijeri, a za verbalne delikte osuđuje na ukupno više od 100 tisuća godina robije.
Jer, u to vrijeme, kad se hrvatsko pitanje prikazivalo u svjetskim medijima, to je uvijek bilo na najgnjusniji način. Gdje se naša nacionalna ideja te želja za slobodom prikazivala kao nešto monstruozno, nacističko i fašističko, a Hrvati kao najgore moralno, ljudsko i političko smeće odnosno kao zločinci kojima je jedina želja činiti zlo drugim ljudima i narodima.
Meni je to naprosto bilo bolno slušat i čitati. Dakako, Hrvati su za istinu pokušali apelirati legalnim putem, kroz brojne političke i kulturne institucije i organizacije koje su izdavale knjige, časopise i novine. Često, čak i skupljajući novac kako bi u tamošnjim medijima zakupljivali oglasni prostor u kojem su onda objavljivali političke članke. No, sve je to, nažalost bilo bez većeg odjeka. Jer, tko čita oglase?!
Zbog svega toga, u mojoj se glavi rodila ideja o otmici zrakoplova i bacanju letaka – što sam smatrao realno sasvim izvedljivim. Ta je ideja bila sasvim idealistička i potpuno nenasilna, jer ja uostalom nikad prije toga nisam u svom životu sudjelovao u nikakvim protuzakonitim, a još manje nasilnim aktivnostima. To nije bilo zamišljeno čak niti kao otmica zrakoplova, već kao nekakva 'ilegalna posudba'. Pa kad sam planirajući akciju u samom sebi tražio moralno uporište i opravdanje za takvu ideju, čak sam imao u planu preko naših ljudi u svijetu, za koje sam bio siguran da će i moralno i financijski podržati naš čin, prikupiti novac kako bismo nadoknadili troškove i štetu zrakoplovnoj kompaniji.
Zar je to bilo moguće i realno?
- Sasvim moguće i realno! I to se pokazalo kod prikupljanja sredstava za troškove odvjetnika naše grupe pred sudom, koji su bili pet puta veći nego što bi bili ti troškovi. A bit moje ideje bilo je da sve prođe nenasilno što se vidi i po izvješću kapetana zrakoplova, posade i putnika, a napokon i činjenice da smo sve to izveli bez oružja.
Baš zato, smatrao sam da moram postaviti tu eksplozivnu napravu kao nekakvo upozorenje bez kojeg ne bismo mogli uvjeriti američke vlasti, policiju i kompaniju da nas puste da izvedemo svoju akciju do kraja. I ta je naprava bila ključna u tom planu. No, ona je bila tako konstruirana da se ni na koji način ne može slučajno aktivirati. Poslao sam im poruku da ću po završetku akcije objasniti kako ju deaktivirati ili ako treba to sam učiniti - pa mi niti u zadnjoj misli nije bilo da će policija pogriješiti pri njezinom demontiranju i da će pri tome netko stradati. A nažalost, dogodilo se upravo to.
Pritom meni se čini da je jasno kako nikad nismo željeli da itko strada. Jer je cilj bio promidžba hrvatske nacionalne ideje kao časne i pravedne stvari, pa bi time pala sjena upravo na ono što smo nastojali postići. Dakle, da smo željeli nekog ubit i s time promovirat našu nacionalnu borbu - mi bismo bili budale i to bi bilo suludo!
Stoga ja, i danas, ozbiljno sumnjam da je taj događaja rezultat sabotaže, jer je nekim političkim strukturama, prije svega onim jugoslavenskim, bilo u interesu da se 'prolije krv' i time Hrvati dođu na još gori glas. Odnosno, da se taj nesretni događaj u medijskim izvješćima o našoj operacije postane ključan i time u sasvim drugi plan istisne priču zašto smo poduzeli cijelu tu akciju.
Naravno, oni koji ne žele vidjeti istinu, ili ju svjesno žele iskriviti, neće prihvatiti niti jedan argument, bez obzira koliko ih ja iznio. Ali, meni je bitno da situaciju razumiju i o njoj imaju pravu i cjelovitu sliku dobronamjerni Hrvati - i vjerujem da je velikoj većini njih ona već jasna.
Ta otmica pokazuje da ste bili radikalni protivnik tadašnje države i da ste bili spremni platiti visoku cijenu za takve ideje i načela. Naime, čak i da u toj akciji nije poginuo čovjek, kao što se to nažalost dogodilo – sasvim je jasno da biste po njezinom okončanju Vi, Vaša supruga Julienne, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić svejedno platili cijenu svojih ideala zatvorskim kaznama. Kako, nakon svega toga, doživljavate odnos dijela Hrvata prema Jugoslaviji, kod kojih je i danas prisutna nostalgija za tom i takvom državom?
- Pitanje je zaista dobro, ali zadire u toliko mnoštvo stvari da bi za potpun odgovor trebala cijela knjiga. Ali, u najkraćem, ta je Jugoslavija u našim očima bila zaista tamnica ne samo za one Hrvate koji su u njoj robijali zbog nacionalizma, nego i tamnica cijelog hrvatskog naroda. Bilo je dakako, među Hrvatima, i dio onih koji su vjerovali u tu Jugoslaviju, a bilo je i onih koju su 'hrvatski disali' ali su nakon sloma Hrvatskog proljeća u tim 'olovnim vremenima' gotovo izgubili svaku nadu. Stoga i ta akcija - barem onako kako sam ju ja vidio, a mislim i ostali iz naše skupine – nije trebala poslužiti samo da se hrvatski problem iznese pred svjetsku javnost, iako joj je to bila prvenstveni cilj. Nego je, uz to trebala Hrvatima u domovini pokazati da nisu sami, i time im oživjeti duh i vratiti nadu, a također i podići duh hrvatskog iseljeništva koje je kopnio. Jer danas ljudi često zaboravljaju kakav se teror provodio u toj državi – i koliko je on izazivao straha, pa katkad i malodušja.
I u tom smislu smatram da je naša akcija bila uspješna, čak unatoč tom nesretnom slučaju pogibije policajca. Jer nakon nje, Hrvati su živnuli, i doista im se vratila nada... Pa je primjerice čak i Bogdan Radica - koji nije uvijek bio naklonjen toj hrvatskoj borbi, posebice ne njenim radikalnijim oblicima, nego se za hrvatske ciljeve borio legalnim metodama pišući knjige i članke - u tom zanosu nakon naše akcije jednom prilikom izjavio da je naša otmica zrakoplova više doprinijela da hrvatsko pitanje izađe na pozornicu svijeta nego 50 godina njihovog kulturnog i političkog intelektualnog napora i rada.
Sad,
jedan dio Hrvati, posebno novinara i političara očito smatra doba
Jugoslavije pozitivnim, unatoč onom kakvo je stvarno bilo. Kako sam čuo
od ljudi, navodno je i sam pokojni predsjednik i utemeljitelj države
Franjo Tuđman, svojedobno ustvrdio kako u Hrvatskoj ima 20 posto građana
koji ne žele neovisnu Hrvatsku i ne mire s se njezinim nastankom.
Dakle, radi se valjda o ostacima tih istih jugoslavenskih i ljevičarskih
struktura, koje se danas umjesto na jugoslaviju i komunistički
internacionalizam pozivaju na novi globalizam, ali koji jednako kao i
prije ne trpi ni nacionalni identitet, ni nacionalne ideje i
samosvijest, ni i nacionalne države. A te strukture, i toga moramo biti
svjesni, raspolažu gotovo neograničenim financijskim sredstvima za
postizanje svojih planova. Uzmite samo primjer Georgea Sorosa, čije
bogatstvo neki procjenjuju na više od devet milijardi dolara, a koji je
ovdje ulagao novce u medije muteći vodu, kupujući ljude i prezentirajući
iskrivljenu sliku i prošlosti i sadašnjosti. I takav rad, polučio je
određene plodove. Jednako tako, stvaranje Hrvatske nisu željeli niti
neke druge financijske i političke snage i grupacije, posebice one iz
Engleske i SAD, iako je u Americi bilo dosta onih koji su sa simpatijama
gledali i podržavali borbu hrvatskog naroda za svoju državu i slobodu.I sad kad je - zahvaljujući odlučnošću naroda, mudrosti predsjednika Tuđmana, pa i nekim spletom međunarodnim i povijesnim okolnostima - Hrvatska ipak stvorena i postala međunarodna politička činjenica, oni koji Hrvatsku nisu željeli samo su promijenili strategiju. Pa danas rade na iscrpljivanju i urušavanju hrvatskog gospodarstva kako bi nas ne samo opljačkalo ovako kako već jesu, nego i da bi stvorili takav kaos i takvu psihološko-političku klimu nakon koje će opljačkati i ono preostalo nacionalno i prirodno bogatstvo koje Hrvatska još uvijek posjeduje. I to je jedna ciljana strategija kontroliranog kaosa, u kojoj se ruše osnovne moralne vrijednosti i izluđuje ljude sve dok se hrvatskom čovjeku ne ogadi vlastita domovina. I u toj strategiji mediji imaju značajnu mjesto i ulogu.
Jeste li ikad zbog toga rezignirani – kao što su to primjerice brojni branitelji?
Nisam. Jer sam uvjeren da prosječan Hrvat u svojoj duši i srcu ipak vidi da se radi o manipulaciji. Pa iako smo dobili rat, a izgubili duhovni mir te nam se domovina nalazi na koljenima i u gospodarskom i u političkom i u duhovnom vidu, ta bitka nije završena. U to vjerujem, i želim vjerovati. Jer, i mi hrvatski domoljubi ne smijemo zaboraviti da je na nama da, prema svojim snagama i sposobnostima, pomognemo Hrvatskoj da se digne s koljena na kojima kleči. A ove snaga kojima je Hrvatska zapela u grlu - mešetara i spletkare, i činit će to i dalje onoliko uspješno koliko mi budemo neuspješni. Pa iako često mislim da su i danas sudbonosna vremena, gotovo kao što su to bila '71. ili '91., istodobno mi se čini da svijest o tome sve više jača. Pa sam danas veći optimist nego što sam to bio pred dvije ili tri godine.
Hrvatski narod ima prostora za djelovanje. Jer ima vitalnost i jer ima poštenih i stručnih ljudi baš na svim područjima. Također, imamo i naše iseljeništvo, koje ako je pokazalo takvu sposobnost u tuđem svijetu da onda samo možemo misliti što bi mogli dati kad bi bili u domovini i kad ne bi bilo ovog umjetno stvorenog jaza između iseljene i domovinske Hrvatske. To je takav silni potencijal kakav, osim Židova, nema niti jedan drugi narod na svijetu. Stoga, unatoč tome što mnogi kažu kako smo mi Hrvati kao 'rogovi u vreći' - ja mislim da nema naroda koji ljubi svoju domovinu kao mi, i koji je vezan s nacionalnom prošlošću kao što smo to mi Hrvati vezani. To je ono na čemu i ponovno možemo graditi mostove među nama. A samo u dijaspori imamo preko 50 tisuća doktora znanosti. I to su sve ljudi koji imaju ideje, kontakte, koji su poligloti. I vjerujte, čak i kad su rođeni u SAD, južnoj Americi ili Australiji – oni su od svojih roditelja čuli priče o toj mitskoj postojbini djedova i dolazi vrijeme kad će oni potražiti svoje korijene. Već sad, vratio bi se već dio njih, samo kad bi ovdje imali makar približne uvjete života. No, ovdje mnogi političari, našu dijasporu vide samo kao eventualne investitore. Dakle, kao one koji ako nemaju milijune, nisu ni potrebni ni dobrodošli, pritom sasvim zaboravljajući na njihove druge ljudske i stručne potencijale.
A Hrvatski narod ima više duha nego čitava Amerika u kojoj su nažalost znatno oslabile i moralne i duhovne snage i u kojoj je goli materijalizam toliko jak da ne dopušta nikakav uzvišeniji smisao života.
I baš se zato ne smijemo prepustiti rezigniranosti i ne smijemo imati komplekse nekakvog malog naroda, nego moramo hodati ponosno po domovini i svijetu vjerujući sami u sebe. Pa zaboga, zašto bi se mi posipali pepelom, zbog čega? No, ljudi se moraju povezati, umrežiti. Trebamo pronaći i političku formulu kako bi takvi ljudi došli u Hrvatski državni Sabor i na vlast kako bi se zaustavilo i ovo pogubno urušavanje državnog suvereniteta, nacionalnog gospodarstva i ljudskog dostojanstva. A ja sam optimista i ja vjerujem da će Hrvat opet biti ponosan na svoju domovinu.
Koliko Vas je, nakon Vašeg povratka 2008., iznenadila ovakva situacija? Mislim, i u političkom smislu, ali i u smislu stanja duha i raspoloženja ljudi.
Netko me je jednom, čini mi se u nekom razgovoru za medije, pitao slažem li se s onom rečenicom Borisa Marune kad je rekao "Hrvatska! Bilo je lakše voljeti te izdaleka!". I to je dosta duboka misao, i nije ju prvi izrekao ni Hrvat, ni Maruna - nego su na tu misao dolazili i izricali ju na svoj način mnogi. Jer u životu, snovi su uvijek ljepši i draži od stvarnosti i nikad se niti jedni snovi nisu ostvarili onako kako su to sanjari očekivali. Pa i Dostojevski je rekao da sreća nije u sreći nego u njezinom postizanju.
Međutim kad razgovaram s ljudima koji mi se znaju potužiti da su razočarani događanjima u Hrvatskoj, ja im uvijek kažem da taman da su se njihovi snovi ostvarili upravo onako kako su zamišljali, da bi zasigurno i tada bili nezadovoljni. Jer to je u prirodi ljudi. Mi smo bića koja moraju imati snove - no, ako nam si i ostvare, da bi život i dalje imao smisao i čar, moramo početi sanjati nove. I ovi naši ljudi koji su živjeli u iseljeništvu i čeznuli za Hrvatskom i osjećali nostalgiju za zavičajem, čuvali ideju hrvatstva, nadali se povratku u domovinu koja će biti slobodna i sretna – njih su dobrim dijelom upravo ti snovi držali na životu. I sad kad je Hrvatska ostvarena ti su snovi nestali i svi oni koji su o njoj sanjali našli su se 'u zrakopraznom prostoru', pa toj državi nalazimo stotine mana.
Umjesto da jednostavno budemo sretni da je nakon toliko stoljeća hrvatski narod dobio svoje 'ime i prezime' po kojem je njegov identitet jasan i na sportskim igrama, i na međunarodnim političkim skupovima. I sad napokon možemo reći: Hrvatska zastava vije se pred Ujedinjenim narodima!
Vaš idealizam, pa i optimizam, očiti ne slabi niti u raspravama o aktualnom političkom trenutku koji je daleko od 'ružičastog', ne samo u smislu gospodarske situacije.
Treba imati u vidu da su tolike generacije – ništa manje dobrih, ništa manje časnih i vrijednih ljudi, nego što smo to mi - kroz stoljeća ginule, stradavale i patile za ideju Države i nisu ju ostvarile ili dobile. A stradavale su i više od nas. Dakle, u tom smislu, mi smo povijesno privilegirani! Pa mislim da tim stalnim kritiziranjem onog što ne valja, a zaboravljanjem onog dobrog što smo dobili - pokazujemo neku nezahvalnost.
I naravno, i nakon uspostave države ima puno toga čime Hrvat s pravom može biti nezadovoljan i tražiti više i bolje. No, sad imamo temelje, i to dobre!. Pa se trebamo uhvatit posla i zajedničkim snagama graditi budućnost za generacije koje će doći poslije nas. A Hrvatska je kao mlado stablo, koje treba štititi i zalijevati kako bi jačalo.
No, mi Hrvati, možda zbog naše povijesti koja je zaista bila tragična i nekog kolektivnog iskustva kojeg smo iz te povijesti izvukli, često u drugim narodima vidimo vrline kojima se i preko mjere divimo, dok vlastite vrline podcjenjujemo. Pa možda zato, Hrvati često lako prihvaćaju tuđu vlast, nego svoju. A svi ljudi, kao i narodi imaju i vrline i nedostatke. Hrvati vrlina imaju, samo tog moraju ponovno postati svjesni. Stoga ja često našu borbu uspoređujem s onom Iraca, kojima je trebalo 70 godina da stabiliziraju svoju državu. I isto tako, nasuprot volji Engleza i njihovih agentura.
E sad, kad sam se vratio u Hrvatsku bio sam osobno kao u nekoj vrtoglavici. Koliko god sam o tome razmišljao prije povratka, koliko god sam se na to pripremao, ipak je to bio šok. I moram priznati kako je trebalo više od dvije godine da bih se počeo snalaziti. I u tom periodu, iako sam često pomislio "eto, sad konačno vidim i razumijem", uskoro bi se opet pokazalo da to nije to. Riječju, bio sam zbunjen informacijama koje su dolazile sa svih strana. Bilo je i iznenađenja, bio sam katkad i zatečen, pa su i moji zaključci znali bili pogrešni. A kako sam ja takav kakav jesam, i moram se angažirati za one ideje u koje vjerujem – angažirao sam se, i tu sam napravio par krivih koraka. No, kako nisam sujetan, pa uvijek nastojim realno sagledati i vlastite postupke, onda sam 'povukao kočnicu'.
U Vašem slučaju, pretpostavljam da je ritam prilagodbu 'životu na slobodi' bio ubrzan, manje zbog Vaše želje, a više zbog drugih koji žele susret, intervju i sl.?
- Najprije, moram reći da je ta moja prilagodba išla dosta sporo. Čak i sporije nego što sam očekivao. Mislim da je Aleksandar Solženjicin jednom rekao da bi svaki robijaš najprije trebao provesti makar jednu desetinu vremena na slobodi od onog koje je proveo u zatvoru, kako da bi se mogao adaptirati i reći da je u tome uspio. I eto, meni se sad, nakon ovog iskustva – čini da je ta tvrdnja točna. Tu naravno ne mislim na moj odnos prema ljudima, nego mislim na neke korake i procjene koje sam činio u tom mom političkom angažmanu. I ja sam to priznao i sam sebi, i javno izrekao. Sad je, evo, prošlo više od četiri godine od mog izlaska na slobodu. Dakle i više od te Solženjicinove jedne desetine.
U međuvremenu, a i nakon toga, Hrvatsku sam prokrstario uzduž i poprijeko, nastupio na raznim prezentacijama knjiga, održao u samo 14 mjeseci 82 govora, te nastupio na političkim ili recimo braniteljskim skupovima. I pri svemu tome sreo sam i upoznao nevjerojatan broj ljudi, pa mislim da sam Hrvatsku upoznao jako dobro. Doduše, sve su to bili domoljubi, ljudi koji misle kao i ja. Ali, to i jest hrvatski narod!
Hrvatski je narod imao tu nesreću da je u 20. stoljeću u nekoliko navrata doživio obezglavljenje. Od pogibije Stjepana Radića, preko ubojstva Milana Šufflaya genijalnog hrvatskog intelektualca i znanstvenika svjetskog glasa, do likvidacija i progona, zatvaranja i ubojstava hrvatske intelektualne elite u vrijeme jugoslavenskog velikosrpskog i komunističkog režima. I sve je to naravno ostavilo određenu prazninu. Pa se ovdje radi o tome da hrvatsku politiku i državu, zadnjih 12 godina, ponovno vode ili ljudi koji se ne snalaze, ili su mediokriteti i za to nemaju sposobnosti, ili pak ljudi koji možda imaju sposobnosti ali umjesto da služe boljitku naroda i države, služe stranim interesima i interesima multinacionalnog kapitala.
U razgovoru prije intervju, rekli ste mi da "smatrate da je pogrešno kritizirati Hrvatsku državu, posebno u smislu da svoje nezadovoljstvo stanjem reflektiramo na ideju države kao takve".
Da. Jer, iako su za ovakvo stanje nesumnjivo najodgovorniji oni koji su bili na pozicijama na kojima se odlučuje - krivi smo i svi mi. Ako zbog ničeg drugog krivi smo zbog pasivnosti i neorganiziranosti zbog koje se ne možemo suprotstaviti takvom stanju. Krivi smo što su naši heroji odvedeni u Haag, pribijeni na stup srama te što se moraju braniti od optužbi za koje je sasvim jasno da temeljene na falsifikatima i političkim lažima.
Evo, nedavno sam pogledao film Jadranke Jureško Kero pod nazivom "Udružena nepravda" za koji mislim da bi ga svi Hrvati trebali pogledati. U njemu Jureško Kero, u dobroj mjeri, kroz usta stranih intelektualci i humanisti pokazuje i dokazuje da generali Gotovina i Markač nisu počinili ni jedan zločin te da bi svaka druga zapadna vlada zaustavila sudsko procesuiranje svojim generalima koji su oslobodili dio vlastite države na što su imali pravo. I to treba pogledati, jer Hrvati počesto više cijene izjave stranaca nego naših ljudi. A baš taj film pokazuje, kako i zašto se dogodilo da su hrvatski heroji u Hagu iako se Hrvatska branila od krajnje brutalnog neprijatelja i iako je to prvi puta u povijesti da je jedna pobjednička vojska na optuženičkoj klupi. Jer, to se ne može shvatiti ukoliko se ne promatra u širem kontekst i ukoliko se zatvaraju oči pred činjenicom da političkim i gospodarskim tokovima u svijetu danas upravljaju snage koje se protive nacionalnoj ideji jer je ona u suprotnosti s njihovom agendom stvaranja globalnog svjetskog poretka. A za to, im je onda potrebno izjednačiti krivce i žrtvu te napadače i branitelje. Takve snage onda u svom interesu koristi velikosrpsku megalomaniju, i nekakav naivni sentiment koji kod ljudi postoji za vremena kad su bili mladi, a koristi i one Hrvate koji su nemoralni te su spremni činiti sve za vlastite materijalne probitke. Kad se to razumije – onda je lakše i podnositi tu nepravdu, a lakše se i boriti protiv nje. Također, potrebno je razumjeti da se i danas preko leđa Hrvatske, jer naprosto nalazimo se na takvom geopolitičkom prostoru, vode globalne svjetske bitke. Pa tako, obzirom da su Hrvati povijesno i kulturološki dio srednje Europe i usmjereni na nju, engleska politika igra na srpsku kartu i destabilizacijom Hrvatske pokušava smanjiti utjecaj srednjeeuropskog kruga, posebice Njemačke.
Već ste spomenuli taj Vaš ulazak u dnevnu politiku. Vašu podršku željeli su gotovo sve pravaške struje, HRAST, branitelji, i sve ono što se roji na onom dijelu političkog spektra koji se obično zove "hrvatska desnica". Nakratko završili ste u HSP-u dr. Ante Starčević, s Ružom Tomašić, a onda ste krenuli u stvaranje pokreta Hrvatski plamen. Što danas, s tim iskustvom, mislite o mogućnosti ujedinjenja različitih domoljubnih opcija?
- Itekako sam svjestan da su nesloga i neorganiziranost glavne boljke Hrvata kroz povijest, i da tu neslogu i neorganiziranost potiču i podržavaju svi oni koji žele osvojiti Hrvatsku i uništiti Hrvate. Baš zato, htio sam prije prošlih izbora iskoristiti povijesnu priliku i poraditi na ujedinjavanju naših nacionalnih snaga. Znam da ona izreka „samo složni su jaki, a samo jaki su slobodni“ zvuči patetično - ali doista, mi Hrvati smo u prošlosti imali toliko prava koliko smo bili jaki, a bez sloga nema ni snage. To je jednostavno zakon prirode, zakon života i ovoga svijeta, a oni narodi koji su se oglušili na taj zakon postali su roblje drugih i nestali s pozornice svijeta.
Svjestan tih činjenica, odlučio sam se politički angažirati u HSP-u dr. Ante Starčević, kao jednoj od brojnih pravaških frakcija, nadajući se da će čelništvo te stranke shvatiti moje političke vizije te podržati projekt ujedinjavanja pravaša i drugih bliskih stranaka i udruga u široku koaliciju jedinstvene domoljubne fronte koja bi se ponudila kao treća opcija. I koja bi, po mom sudu, već na prošlim izborima imala šanse osvojiti preko 20 mandata u Hrvatskom državnom saboru. No, uskoro sam uvidio da čelništvo te stranke nema nikakav osjećaj za sudbinu naroda, da su im horizonti vrlo uski, a vizija nikakva - pa sam sa svojim istomišljenicima formirao glavni stožer Hrvatskog plamena i objelodanio razloge, smjernice, i ideje vodilje našeg političkog projekta. Tada nisam želio u javnosti pojašnjavati razloge mojega napuštanja te pravaške frakcije, jer sam se još uvijek nadao da bi njeno čelništvo moglo uvidjeti potrebu šireg zajedničkog političkog nastupa. Međutim, nakon što je objavljen projekt Hrvatskog plamena - upravo ga je, pored raznih stranih i domaćih agentura, najuspješnije sabotiralo čelništvo „moje“ stranke, jer su na vrat na nos uspostavili koaliciju s jednom od pravaških frakcija i time nastavili, kako se kaže, 'mutiti vode' i 'kokošariti'. Zato nije bilo nikakvo iznenađenje ni povećana apatija potencijalnih birača, ni rascjepkanost onih koji su glasovali – a onda niti taj mizerni jedan mandat koji je na kraju dobiven kao rezultat zagonetnog savezništva mačke i miša.A ovo su ponovno povijesna i sudbonosna vremena, i svijet nije stabilan. I jednom pametnom i konstruktivnom politikom može se puno napraviti. Jer prostora za to ima. Prateći rad nove ekipe na kormilu HDZ-a, čini mi se da u tom smjeru povlače vrlo pametne poteze.
Možda će vas donekle iznenaditi, ali kad govorimo o ujedinjenju različitih domoljubnih snaga - ja danas u tom smislu puno nade polažem u ovo novo vodstvo HDZ-a. Jer riječ je o stranci koja je svojedobno pod vodstvom pokojnog predsjednika Tuđmana bila jedan široki narodni pokret i imala doista presudnu ulogu u povijesnom stvaranju nacionalne države. I iako je taj pokret, nakon Tuđmanove smrti, sve više počeo sličiti nekoj interesnoj skupini ili sekti, što naravno odgovara globalistima kojima je bilo koja snažna nacionalna stranka objektivna prepreka za ostvarenje njihovih interesa i održanja tog kontroliranog kaosa - u HDZ-u i danas postoji veliki broj kvalitetnih, stručnih i poštenih ljudi. Naime, naši su vam ljudi takvi da ne vole napuštati nešto s čime su se jednom identificirali, pa ako ne moraju, ako nisu prisiljeni, najčešće ne odlaze nego se samo više-manje pasiviziraju. I u tom smislu, iako je u posljednjih deset i više godina u HDZ-u urušena cijela ta politička struktura, on nije ostao bez potencijala. Samo ga treba ponovno prepoznati, dati mu prostora i organizirati ga.
I baš zbog toga, bio sam jako razočaran onim što sam po dolasku u Hrvatsku vidio u HDZ-u i čuo o njima. Naprosto, bolno me se dojmilo što je ta stranka koja je kao pokret stvarala državu, potonula u nemoral te sudjelovala u urušavanju državnog suvereniteta, hapšenju naših branitelja, u rasprodaji hrvatskog nacionalnog blaga te u ponižavanju hrvatskog čovjeka. Od takvog HDZ-a, s takvim vodstvom, nije moglo biti ništa i ja tu nade nisam vidio. I upravo zbog toga, sav moj politički angažman od dolaska u Hrvatsku, bio je usmjeren na stvaranje neke nazovimo treće opcije. Koja bi podrazumijevala okupljanje onog što se kolokvijalno naziva 'hrvatske desnica' iako ja to volim nazivati hrvatskom domoljubnom frontom, a koja bi pokušala pronaći strategiju i formulu kako vratiti čast, dostojanstvo i ponos hrvatskim ljudima.
Jer Hrvatska naprosto mora stvoriti novu političku elitu, bez koje se ne možemo nositi sa zahtjevima suvremenih međunarodnih političkih odnosa, a da pri tom čuvamo i promičemo vlastite nacionalne interese. Dakle, mora stvoriti novu političku elitu koja će imati političku kulturu, a cijeniti i voljeti vlastitu domovinu i narod. To nije nekakav idealizam, nego nužnost. Naravno, za to treba vremena i to se ne može napraviti preko noći – kao što i stvaranje bilo čega stabilnog traži određeno vrijeme, mudrost i strpljenje. K tome, ovo je vrijeme 'sitnih koraka'.
Dakle, prepozna li novo vodstvo HDZ-a svoju povijesnu odgovornost, te uz konsolidaciju vlastitih redova krene i putem povezivanja s domoljubnim potencijalom kojeg ima i van te stranke – mislim da bi HDZ mogao ponovno postati okosnica jednog političkog preporoda, koji je Hrvatskoj očito neophodan.
No, za to je potrebno suspregnuti ego i odreći se političke uskogrudnosti, dakle potrebno je imati dvije vrline koje čini se kronično nedostaju kod svih koje poznajemo s hrvatske političke scene!
- Imam indicija da je novo vodstvo HDZ-a svjesno te činjenice, i otvoreno povezivanja s domoljubnim potencijalom izvan same stranke.
Jer, ja ne mogu toliko istači činjenicu, koliko je ona važna, da je geografija sudbina. I ta naša tragična povijest dobrim je dijelom posljedica našeg geopolitičkog položaja, jer su se tu sukobljavale vojske, prolazile osvajači, sudarali kulture, Istok i Zapad. Pa dakle mi Hrvati i da želimo, ne možemo pobjeći od geopolitičke činjenice da smo bili, i da smo i danas na području na kojem se sukobljavaju svjetske silnice. Ali, možemo i moramo toga biti svjesni i birati najbolje i najkvalitetnije ljude, od onih koje imamo, kako bismo tome parirali. Prvi te geopolitičke karte moraju postati svjesni naši političari te se ne naslanjati isključivo na anglo-američke interese. A posebno im ne davati našu lojalnost u bescjenje. Jer se danas takva lojalnost nimalo ne cijeni, a i zato jer su sve jači faktor i Kina, i Rusija, a diže se i Njemačka.
Stoga mi moramo zauzeti odlučan stav i stati u obranu vlastitih interesa, te biti bolji s onima koji pokazuju veće razumijevanje prema nama.
Kao
drugo, u Hrvatskoj se mora prestati s tim usitnjavanjem političkih
snaga i stranačkim sektašenjem. Naime, prihvaćanje da stranačka
pripadnost bude važnija od poštenja i stručnosti – čista je ludost koja
dugoročno ne može voditi nigdje doli u propast. Napokon, što s onim
Hrvatima koji nisu postrojeni u nikakve stranke?! Zato bi jedino
mjerilo, treba biti nacionalni interes i čovjek. Iznad svega! I tu
očekujem, i nadam se, puno od HDZ-a koji čini mi se ima velike šanse na
slijedećim izborima ponovno doći na vlast. No, baš zato, ne smije
ponavljati ove greške. Politika se vodi od vrha, htio to netko priznati
ili ne - i zato puno očekujem i od novog vodstva te stranke koje bi
trebalo naći formulu kako pridobiti najbolje ljude da se politički
aktiviraju i dođu u Sabor. Bez obzira jesu li u stranci ili izvan nje.
Jer ona stranka koja želi dobro ovoj državi mora biti u funkciji sviju
onih koji žele raditi na dobrobit naroda, te mora i nezavisnim hrvatskim
intelektualcima ili stručnjacima otvoriti kanale kako bi oni mogli dati
svoj doprinos, zastupati struku i braniti nacionalne interese. Ona
stranka koja pokaže tu širokogrudnost, a ja se nadam da bi to mogao biti
HDZ, sigurno će imati i podršku naroda i bit će nagrađena na izborima.
Jer ova podijeljenost u stotine stranaka, pa čak i stotine braniteljskih
udruga ne vodi nikamo – i to već svi vide. A ovo su ponovno povijesna i
sudbonosna vremena, i svijet nije stabilan. I jednom pametnom i
konstruktivnom politikom može se puno napraviti. Jer prostora za to ima.
Prateći rad nove ekipe na kormilu HDZ-a, čini mi se da u tom smjeru
povlače vrlo pametne poteze. Živi bili pa vidjeli, ali im svakako, ne
samo treba dati šansu nego i podršku kako bi u tome pravcu nastavili i
uspjeli.Uz to, tu je i pitanje Hrvata u BiH, jer ja držim da su oni integralni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Hrvatska mora formulirati politiku koja će Hrvatima u BiH pomoći u očuvanju njihove političke, kulturne i gospodarske egzistencije. U protivnom, nastavi li Hrvatska ovakav maćehinski odnos, Hrvati bi u BiH mogli nestati s političke scene, što bi bilo pogubno i za strateške interese Republike Hrvatske. I o tome, svaka vlast koja 'hrvatski misli i diše' mora voditi računa.
Napokon, mislim da je pogrešno i nastavljati s podjelom na 'desne' i 'lijeve', iako i sam u kolokvijalnom političkom smislu koristim te kategorije. Jer to su podjele koje danas gube smisao. Tako ja hrvatske građane dijelim samo na one koji su na hrvatskoj nacionalnoj liniji te žele doprinijeti boljoj budućnosti naše domovine, i na one druge koji su protiv te države i žele ju gospodarski i politički oslabiti bilo za svoje, bilo globalne interese.
I za kraj ovog razgovora - što sada radite odnosno čime se bavite?
- I dalje nastojim povezati ljude koji žele dobro ovom narodu i na tome se neću štedjeti. Također odazivam se na pozive ljudi te prisustvujem promocijama, skupovima... Puno sam s ljudima i to mi je zadovoljstvo. A paralelno prikupljam neke dokumente i pišem memoare u kojem nastojim opisati svoj životni put, vrijeme i ljude, zatvor i mislim da bi to mnogima moglo biti zanimljivo.
Primjedbe