MATE KOVAČEVIĆ O 'OLUJI' KAO SASTAVNICI HRVATSKOG IDENTITETA
Kolumna Mate Kovačevića: Oluja
Vojnoredarstvena operacija Oluja, kojom su oslobođena zaposjednuta hrvatska područja te od opetovanja srebreničkoga genocida spašeno oko 180 tisuća muslimanskoga stanovništva u UN-ovoj zaštićenoj zoni u bosanskohercegovačkom gradu Bihaću, jedan je od najozloglašenijih događaja u hrvatskoj povijesti. Više od jednoga desetljeća javno je po medijima omalovažavana, a nerijetko, u skladu s Tužiteljstvom Haaškoga suda, proglašavana i zločinačkim pothvatom, ali i agresijom na tzv. srpsku krajinu kako bi se navodno protjeralo oko 150 tisuća Srba, a iz koje su već dotad Srbi i JNA, po podatcima Dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata, očistili 384.664 Hrvata.
U toj nesmiljenoj propagandi brujale su tv postaje, crnilo trošili pisani mediji, a s posebnom namjenom, kao specijalne postrojbe, nicale stanovite udruge, koje su u zaglušnoj medijskoj buci krivotvorile povijesne podatke i javnosti, kao istinu, nametale svoje viđenje rata. Čelnicu jedne od takvih udruga, Vesnu Teršelič, nedavno je državnim odličjem okitio i predsjednik Republike Ivo Josipović. Odlikovana šefica Documente, kako ovih dana reče jedan od vođa HHO-a, nedavno je iz inozemstva za svoj daljnji rad dobila oko 700 tisuća eura, što je očito ekvivalent nekadašnjem radu Žarka Puhovskoga, koji je na Haaškom sudu priznao da je za donacije iz inozemstva morao proizvoditi izvješća po želji svojih donatora.
Je li u pozadini takve nesmiljene kampanje samo u pitanje prikrivanje vlastite odgovornost određenih međunarodnih čimbenika umiješanih u rat u Hrvatskoj i BiH ili je pak riječ o osveti zbog neuspjeha da se likvidira i počisti oko 180 tisuća ljudi s bihaćkoga područja, čime je trebala biti uspostavljena velika Srbija? Kako je pak tada dramatično stanje bilo u predolujnom Bihaću najbolje svjedoči pismo bihaćkoga načelnika Adnana Alagića predsjeniku Tuđmanu i predsjedniku Sabora Mihanoviću 21.7.1995., u kojem piše kako se dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava te da su već imali i slučajeve umiranja od gladi. Alagić ističe kako jedinu nadu polaže u hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je, kako navodi, sudbina, koju nam je agresor namijenio, ista pa zato moli predsjednika Tuđmana da sa svoje strane učini sve da se spasi herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.
Pozadina pak višegodišnje protuolujne operacije, koja se protegnula i u haaški progon hrvatskih generala, vjerojatno će jednoga dana biti odgonetnuta, nu nedavno objavljeni američki dokumenti o pripremi Oluje, kao i korespondencija muslimansko-bošnjačkoga vodstva s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom otkrivaju razloge i motive hrvatskih osloboditeljskih pothvata. Iz izvješća američkoga veleposlanika Petera Galbraitha državnom tajniku Warrenu Christopheru od 22. srpnja 1995. o sastanku s predsjednikom Tuđmanom i turskim predsjednikom Suleymanom Demirelom vidi se kako je Peti korpus Armije BiH u Bihaću bio pred slomom, bez logistike i streljiva pa Galbraith piše kako za Bihać postoje dvije mogućnosti - prepustiti ga sudbini, uz procjenu o novih 160.000 izbjeglica, ili dopustiti hrvatskoj strani da ga spasi. Razmatra i prijetnje sankcijama Hrvatskoj, ali i pitanje međunarodnoga prava, koje je na hrvatskoj strani, jer se napadaji na BiH izvode s njezina teritorija. Zato Galbraith zaključuje kako za Hrvatsku sankcije ne bi imale većih posljedica u usporedbi s potrebom očuvanja vitalnih nacionalnih interesa.
O krajnjoj potrebi hrvatske operacije čitamo i iz poziva za pomoći BiH u dopisu Ambasade RBiH Uredu predsjednika RH, 18.7.1995., u kojem Alija Izetbegović predlaže „da najvažnija, ako ne i jedina tačka naših razgovora, budu pitanja vojnog saveza RH i RBiH radi zajedničke borbe protiv srpskog agresora“. U dopisu Ureda predsjednika RH Ambasadi RBiH, 18.7.1995. predsjednik Tuđman ističe kako prihvaća „prijedlog o postizanju vojnog sporazuma uključujući i dogovor vojnih stožera Hrvatske i BiH o izravnoj suradnji“, na što je Ambasada BiH već sutradan 19.7.1995. odgovorila kako je Izetbegović suglasan „da se sastanak najodgovornijih političkih i vojnih dužnosnika RH i Republike i Federacije BiH održi u Splitu 22. srpnja 1995.“, čime su stvoreni politički i vojni uvjeti za operaciju Oluja, kojom je oslobođen okupirani hrvatski teritorij, a područje Bihaća spašeno od razmjera srebreničke katastrofe. Saborski zastupnik Miroslav Tuđman je u svom komentaru Galbraithova izvješća ocijenio kako je u Hrvatskoj i BiH vođen jedinstven rat te da se iz izvješća vidi razjedinjenost međunarodne zajednice i njezina nemoć da intervenira protiv srpske agresije.
Napomenuo je i kako je predsjednik F. Tuđman bio svjestan da će Hrvatska biti izložena međunarodnim pritiscima i osudi u oba slučaja: i ako poduzme vojnu operaciju i ako ne poduzme ništa za spas Bihaća, a što se pokazalo već drugoga dana Oluje, kad je EU suspendirao Phare program Hrvatskoj, a pritisci s različitim intenzitetom, uključivši i haašku trakavicu, traju neprekidno sve do danas. Opravdanost hrvatske vojne intervencije neupitna je s humanitarnoga stajališta, što svjedoče i već spomenuti bošnjački pozivi u pomoć za spas Bihaća, ali i sa stajališta vitalnih nacionalnih probitaka, koje Hrvatskoj odobrava međunarodno pravo. Nu krivotvorenje povijesnih činjenica te promicanje krivotvoritelja dodjelom državnih odličja, na što je nedavno upozorio i ravnatelj Dokumentacijskog centra Ante Nazor, s punim bi pravom mogli otvoriti pitanje: kakvu to politiku vodi predsjednik Republike?
Nedavni pak nalog žalbenoga vijeća Haaškoga suda, kojim je pozvano tužiteljstvo da razradi svoje teze o mogućoj krivnji generala Ante Gotovine i Mladena Markača po alternativnim oblicima odgovornosti, pokazuje da vijeće ne vjeruje u teoriju udruženoga zločinačkog pothvata pa se uza svu kritičnost, valja nadati neodrživosti prvostupanjske presude, a što onda i u Hrvatskoj dovodi u pitanje cijeli sustav krivokletničkih pothvata protiv Domovinskoga rata i njegovih protagonista – od branitelja do zatočenih generala i političkoga vodstva, ali i cijeloga hrvatskog naroda.
Mate Kovačević
www.hrsvijet.net
Primjedbe