ETIČKA PRINCIPIJELNOST ILI DVOSTRUKI KRITERIJI

Glas Koncila 27 (1985) | 8.7.2012.

Komentar

---

Ivan Miklenić

 

Političari na etičkom ispitu

 

Nakon izricanja prvostupanjske presude na Županijskom sudu u Kaposváru prvom potpredsjedniku Hrvatske vlade, koji je nehotice u Mađarskoj izazvao prometnu nesreću u kojoj su 8. siječnja 2010. poginule dvije osobe, u Hrvatskoj kulminira javna rasprava može li ta osoba ostati na državnoj funkciji ili mora otići. Premda je u Hrvatskoj već bilo dužnosnika koji su zbog posla s pravosuđem morali napustiti svoje funkcije, aktualni slučaj puno je važniji i dalekosežniji za razumijevanje i tretiranje i politike i prava i osobito etike, pa zaslužuje veću pozornost.

U stavu treba li ta osoba otići s javne državne funkcije ili ostati na toj funkciji potpuno su se razišli političari, pravnici, stručnjaci za komunikaciju s javnošću, novinari, a, prema objavljenim rezultatima istraživanja agencije Ipsospuls, podijelila se i javnost s tim da ipak čak 76% ispitanih smatra da ne može ostati na toj funkciji. Zanimljivo je da razilaženje u stavu glede toga slučaja među političarima nije samo na liniji tradicionalnog, uobičajenog razilaženja između onih koji su na vlasti i onih koji su u opoziciji, već je očitovano i među političarima koji su na vlasti i koji pripadaju u biti istoj političkoj opciji. Baš za političare na vlasti taj je slučaj višestruko kompleksan, ne samo zato što je prvi potpredsjednik Vlade bez obzira na svoje osebujnosti jedan od najbitnijih – po dojmovima u najširoj javnosti često i najbitiniji – nosivih stupova Kukuriku koalicije nego i zato što o odnosu prema tom slučaju ovisi pozitivna ili negativna recepcija cijele Kukuriku koalicije u Hrvatskoj, ali i u kvalificiranoj europskoj i svjetskoj javnosti. Kako prenosi Slobodna Dalmacija od nedjelje 1. srpnja, nedvosmisleno su se očitovali i diplomatski predstavnici vodećih država Europske Unije na usta jednoga europskog diplomata: »Tu se prije svega radi o pitanju političke etike jedne vlade i njezinih standarda koje ona u javnosti želi zagovarati. Nesumnjivo je da bi za proeuropski imidž Vlade odstupanje gospodina Čačića nakon ove presude bila pozitivna poruka Zagreba Uniji. Takvi se potezi u pravilu doživljavaju kao vjerodostojnost neke vlade koja u praksi ostvaruje ono što javno deklarira.«
Političari pripadnici vladajuće koalicije suočeni su s problemom koji je do najmanjeg detalja transparentan te im je uskraćena mogućnost zamagljivanja ili reinterpretiranja toga slučaja, kao i manipuliranja okolnostima pa će konačna odluka otkriti njihovo pravo lice. Nije nepoznato, ne samo u Hrvatskoj, da političari često gaze i ustavne i zakonske odredbe kao i elementarna etička načela, no to ipak čine samo onda kad to mogu od javnosti sakriti ili kad to mogu javnosti prikazati s nekim pozitivnim predznakom, pa najšira javnost ostane u nejasnoćama. Aktualni slučaj ne omogućuje vladajućim političarima da išta prikriju ili da išta politički garniraju, pa je njihova vjerodostojnost i etička principijelnost na najvećoj mogućoj kušnji. Konačni ishod toga slučaja očitovat će ili etičku principijelnost ili primjenu dvostrukih kriterija odnosno dominaciju grupnih, ideoloških i političkih interesa nad etikom. Kakav god stav u tom slučaju konačno bude zauzet, bit će to svojevrsna legitimacija, ne samo Kukuriku koalicije nego i Hrvatske pred svijetom.

Očito je da u tom slučaju nije riječ tek o osobnoj karijeri određene osobe – koja je, premda bez svake sumnje nije željela u tom slučaju učiniti nikakvo zlo, umiješana u tragični gubitak dvaju ljudskih života, i koja tu činjenicu ne samo da ne može izbrisati iz svoga života nego je dužna poslušati glas svoje savjesti i po tom glasu postupati – već je riječ i o testiranju odnosa hrvatskih političara prema etici, koja je u temelju svakoga zdravog društva i bez koje ni jedno društvo ne može ostvariti boljitak ni u demokraciji, ni u gospodarstvu ni i u svim drugim segmentima društvenoga života. Upravo je aktualna kriza, gospodarska pa zbog toga i politička, uvelike pokazatelj koje su posljedice neetičkoga ponašanja moćnih grupa i pojedinaca u suvremenom hrvatskom društvu u kojem su za takvo djelovanje na odgovornost pozvani tek oni koji predstavljaju stanovite iznimke, a ne i oni daleko brojniji koji su to zaslužili. S etičkoga stajališta, veoma je dvojbeno isticati golemu razliku između uvjetne i bezuvjetne osude, jer pravo slijedi svoju zakonitost i ne doseže uvijek ni etička načela ni etičku praksu.

Iznenađenje je i izvrtanje naglavačke drevne etičke maksime »non quis, sed quid«, koja se može prevesti: »Nije važno tko govori, već je važno što govori«, u tobože narodnu uzrečicu – kako je u subotu 30. lipnja rečeno u Svetom Martinu na Muri: »Najprije pogledaj tko govori, a onda slušaj što govori«. To izvrtanje etičkoga načela tipičan je primjer izigravanja etike, relativiziranja etičkog načela o istini. Naime, istina nije manja niti manje obvezujuća ako je iznosi tzv. mali, obični čovjek, a ne kakav društveni uglednik ili moćnik, jer neki iskaz ili jest istina ili nije, te ne ovisi o tome tko ga iznosi. Očito je da oni političari kojima su često važniji dojmovi i interesi od istine imaju problema s istinom, i taj je njihov problem puno veći nego što su oni toga svjesni. Istina se može, naime, potisnuti, zabraniti, izvrnuti, prešutjeti, ali se ničim i nikada ne može ubiti ni uništiti. Upravo zato su političari, pripadnici aktualne vladajuće garniture, na iznimno važnom i velikom ispitu i sva će javnost znati kako su ga položili ili ga nisu položili. Uspjeh odnosno neuspjeh na tom ispitu otkrit će i stvarni njihov odnos prema općemu dobru cjelokupnoga hrvatskog društva.