TOMISLAV SUNIĆ O RECIKLIRANIM TITOISTIMA
Objavljeno: HRVATSKI LIST, 28. lipnja 2012
Slučajni Hrvati
( Hrvatska kao teatar apsurda)
Piše: Dr. Tomislav Sunić
Bitka za Hrvatsku i
dalje traje premda ovaj puta pod teatralnim naslovom borbe za imidž, za
"brend" i za identitet. Sjetimo se lakrdije sa vojničkim ordenima
koji su se dijelili za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, kada su pisar iz
Banskih dvora ili tajnica sa Markovog trga mogli dobiti čin brigadira. Jer
cijeli ustroj hrvatske države krenuo je od prvog dana samostalnosti naopačke.
Pravi vojnici, prvotni heroji, ionako se
postupno kriminaliziraju da bi završili kao Ante Gotovina - u zatvoru.
Prvi je zaključak, dakle, da i najbolja politička ideja nipošto ne jamči da ona
ne će u određenom povijesnom trenutku biti izvrgnuta ruglu i sudskom
progonu. Problem ne leži u tome koliko današnjih hrvatskih
političara sebe smatraju jakim Hrvatima. Ionako su oni u Jugoslaviji
pridjev "hrvatski" koristili uz obveznu imenicu
"Jugoslavija." Ono što zabrinjava je to što su oni naglo, i bez
ikakvih skrupula, prodali ili izdali svoje jugoslavenske ideje. Evo
prijedloga za studijski rad o sociologiji bivših komunista koji čine danas novu
vladajuću klasu: "Postfeminizam ili put političarke od
Kumrovca do Sikstinske kapele".
Antifašizam nije
bio popularan do 1991.
Retrospektivno se
nameće jedno pitanje: Jesu li bivši hrvatski komunisti uistinu
ikada vjerovali svom mentoru Titu u kojeg su se oni zaklinjali od 1945. do
1990.? Jer odmah nakon raspada Jugoslavije, ovisno o političkoj klimi, postali
su zagovornici kapitalizma ili pak ultrahrvatstva, znači upravo ideja koje
su oni sami nekoć smatrali nazadnim i kriminalnim. Jer da su stvarno
željeli ostati vjerni Titu i samoupravnoj Jugoslaviji, vjerojatno bi
se borili 1991. protiv hrvatskih "ustaša" i ustaša i ne bi
dopustili stvaranje hrvatske države. Niti bi dopustili da svjetske banke
kroje hrvatski suverenitet.
Pošto-poto, u želji
za pričuvnim identitetom, bivši titoisti stoga se vole kititi riječima koje
imaju dobru prođu na Zapadu. Jedna
od njih je "antifašizam", riječ koja nije bila popularna
1991.godine, jer su hrvatski nacionalisti i tzv. ustaška emigracija,
imali još jaku ulogu u obrani Hrvatske. Danas, vladajuća
klasa pošto poto želi pravno ugurati Domovinski rat u nastavak Zavnoha,
u najmanju ruku kao da su hrvatski dragovoljci 1991. nosili titovke na
glavama a na šahovnicu - koja, kako god se uzme, ima uvijek oblik slova
"U".
Legendarna je
servilnost hrvatskih komunista, koji su tek na mig Staljina, 22. lipnja
1941.g krenuli u tzv. antifašističku borbu. A što su radili od 10.
travnja do 22. lipnja? Surađivali sa ustašama? Zašto dakle hrvatski
partizani, koji se diče svojim antifašizmom, i koji su navodno mrzili
ustaše fašiste i Nijemce, nisu ništa činili protiv tzv. ustaškog terora?
Tek nakon lipnja 1941., počeli su bacati bombe po vojnicima i
hrvatskim građanima u Zagrebu, kod Botaničkog vrta ili u pošti
u Jurišićevoj. Četnici su barem bili prvi antifašisti jer su počeli
borbu protiv Nijemaca i NDH u travnju 1941. -- logično na
svoj hajdučki i brahijalni način.
Danas im je simbol
depilirani pederast
Problem leži u tome da su hrvatski komunisti vrlo malo marili za svoje
nekadašnje titoističke i samoupravne ideje. Stoga oni ne mogu mnogo brinuti
niti za svoje nove ideje uvezene sa Zapada. Raspadom Jugoslavije postali su
zagovornici slobodnog tržišta, kapitalizma i prvobitne akumulacije kapitala, a
pošast njihovih riječi o "toleranciji" i
"demokraciji" trebao bi prikriti njihovo bivše jednoumlje i
teror. Svi nerado govore što su radili u Jugoslaviji do 1991. godine, jer
tada je titoistička mimikrija predstavljala vrhunac karijere, a svaki
hrvatski nacionalizam bio je simbol rogatog ustaše i repatog
fašističkog vraga. Ali budući da su danas u modi zapadnjački bogovi,
potrebno se danas pod drugim kutom klanjati.
Nekad je simbol titoizma i jugoslavenstva bila hiljadarka
sa likom Bosanca Alije Sirotanovića, prvoklasnog titoističkog
udarnika s proleterskim smiješkom u besklasnom rudarskom zanosu.
Danas je simbol nove hrvatske vladajuće klase depilirani pederast sa maskarom i
transvestitska politika zapadnobalkanskog multikulturalizma. Ako već
ne prolazi riječ "region" -- ajdmo u hrvatsku inačicu
"regija". Cilj je isti: stvaranje bratstva i
jedinstva balkanskih naroda, ali ne više suhoparnim partijskim prodikama,
već uvozom dekadentnih zapadnih ideja koje bolje vabe, budući da ne ostavljaju
krvave tragove. Nekad je identitet komunističke Jugoslavije
zastupao mišićavi skojevac sa sleta u Beogradu ili brkati lički pandur u
Zagrebu koji je pendrekom utjerivao političku korektnost kod dugokosih
zagrebačkih fakina radi njihove "trule buržoaske liberalne
devijacije". Danas, novi simbol demokrata i recikliranih
titoista, mora biti hermafroditski soprano, koji sriče o
pravici i poštenju. Daleko je to od poratnih scenarija partizanskih
serijskih ubojica koji su maljem i metkom ubijali klasne protivnike u
ljeti 1945.
Hrvatsku vojsku
nisu stvorili titoisti u Jajcu ili Topuskom
Zaključak: ako titoisti
nisu imali snage i volje da 1990. brane svoju jugoslavensku ostavštinu,
kakva oni mogu dati jamstva da su njihove sadašnje suze
za Vukovarom uistinu prave? Posjeti gradovima heroja ili
proslava godišnjica hrvatske vojske predstavljaju samo novi čin
mimikrije. Jer modernu hrvatsku vojsku nisu osnivali titoisti u Jajcu ili
Topuskom 1991. g. već hrvatski nacionalisti. A te iste
dragovoljce, ne samo Srbija, već i strani mediji zvali
su 1991.g. separatistima i nacionalistima, a ne zavnohovskom i antifašističkom
vojskom. Jer da ta ista vojska nije nosila naziv "hrvatska" ne
bi niti njen čelnik bio danas u Haagu. Hrvatsku nisu branali eunusi
bacanjem u zrak bijelih golubova mirotvoraca ili čitanjem evanđelja o
ljudskim pravima. Hrvatsku su prvi došli braniti nacionalistički
dragovoljci iz domovine, dijaspore kao i nacionalisti iz
stranog svijeta, koji su znali prastaro vojno pravilo:
preživjeti znači ubijati.
U jagmi sa novim identitetom politička klasa danas se dovitlava sa
novom civilnom religijom od kojih je najmodernija antifašizam. S obzirom
na pritisak sa Zapada i stalne ukaze EU komesara, razumljivo je da
Hrvatska ne može braniti svoj identitet prizivanjem ustaštva ili
nacionalizma. Kao superelastičan pojam, antifašizam je uistinu danas
temelj moderne liberalne demokracije. Kada bi Hrvatska na najparlamentarniji
način proglasila antikomunizam svojom državnom ideologijom, kao što je to
djelomično činio Tuđman, začas bi Hrvatska bila izložena sankcijama i osudi
< međunarodne zajednice>. Međutim zaboravlja se da su
Hrvatsku, u njenim prvim ranim i ratnim danima branili ljudi koji nisu
nosili titovke i koji nisu pjevali po šumama i gorama, nego su se često borili
uz ustaške poklike. Stoga, ako je već vladajućoj klasi uistinu stalo da odagna
svaku sumnju < međunarodne zajednice > na ustaške
recidive ili moguće ustaške zmije - najbolje je da ukine Hrvatsku ili da
dade Hrvatsku u koncesiju EU ili UN ili MMF-u. To je već
ionako djelomično slučaj. Veliki problem jedino leži u tomu što će hrvatska
politička klasa tada morati predati masu svojih i rodbinskih sinekura u strane
ruke.
Upravo je tu i strašna dilema
vladajuće klase. Ne mogu smisliti hrvatske nacionaliste niti hrvatske
desničare, ali ne mogu nikako živjeti bez njihovih ratnih zasluga koje daju
glavnu tezu i pravnu protezu zemlji kojom oni danas vladaju. Jer da
nije bilo ustaša i < ustaša > 1991.g., ne bi danas niti
politička klasa sjedila u Saboru niti bi primala plaće na Markovu
trgu. Mora biti strašan osjećaj kada se politička klasa mora rukovati sa
hrvatskim dragovoljcima koji su ranih devedesetih godina, ne samo u
beogradskom pravosuđu, već i u inozemnim medijima, nosili stigmu
"hrvatskih separatista, nacionalista i ustaša." A
još je strašnija stvar kada se bivši dragovoljci, zajedno sa tzv. ustaškom
emigracijom i tzv. ustaškim HOS-om, koji su modernu Hrvatsku stvarali,
moraju skrivati ili samozatajivati.
Skojevanje,
udbovanje i jugovanje
Ima Hrvata koji se
rode sa hrvatskim identitetom i kojima ne treba niti Karađorđević, niti
Milošević, niti Broz da bi otkrili što je to hrvatstvo. Nije baš tako bilo
1991.g. u bivšem modelu jugoslavenskog grada Vukovara, a i
velikom broju ostalih hrvatskih gradova pod opsadom, čiji je
broj građana otkrio svoje hrvatstvo tek kad im je četnički nož i JNA tenk
ušao u dvorište. Prije toga veliki broj njih su skojevali, jugovali i udbovali
zajedno s srpskim susjedima. I onda se raspala bajka o bratstvu i jedinstvu.
Obrnutom logikom i za masu hrvatskih nacionalista nije moguće biti normalnim
hrvatskim nacionalistima, a da vječito ne mrze Srbe. Za njih, bez
negativaca Srba nema i ne može biti niti hrvatskog identiteta.
O stranim
dragovoljcima u Domovinskom ratu nema niti riječi, a o pomoći
dijaspore, ili tzv. ustaške emigracije tijekom rata, još manje. Možda
upravo zato jer ti ljudi nisu otkrili hrvatstvo 1991.g, već ga u sebi svojim
rođenjem nose. Vrlo su dobro znali oni tko su i kakav je njihov identitet, i to
davno prije 1991. Od petstotinjak stranih dragovoljaca niti jedan nije
nosio srp ili čekić na kapi ili majicu sa slikom Che Guevare. Sve su to
bili od reda ljudi koju su direktno ili indirektno bili vezani za
razno razne tzv. ekstremno desničarske i antikomunističke grupe i
stranke u Europi. ( U narednim brojevima bit će više riječi o
stranim dragovoljcima Domovinskog rata ). Bez tzv. ekstremno desničarske
dijaspore i ekstremnih dragovoljaca, drugačija bi bila Hrvatska in extremis, ako bi uopće bila na
zemljopisnoj karti. I dok su masa djece skojevaca davala petama vjetar,
znatan broj tzv. desničara iz bogatog Zapada došao je braniti Hrvatsku.
Zamislimo što
je prolazilo kroz glave mase ljudi u Hrvatskoj kada je počeo rat u Hrvatskoj,
koji je naprasno lomio snove o ad hoc
ulasku u bogatu Europu. Odjednom dolaze u hrvatski kaos nekoliko stotinjaka
stranaca i emigranata iz bogate Europe, Amerike i Australije koji predstavljaju
čistu filozofsku negaciju domaćih snova i prozapadnjačkih
iluzija. To je bio stav domaćih bivših Jugoslavena koji su postali
Hrvati "po difoltu" , i kojima je moralo sve ići na živce --
i Hrvatska, i dragovoljci, i rat, i koji bi bili sve dali da
odlete iz Hrvatske na Zapad: " Ovi strani kreteni i ustaški emigranti ili
su špijuni ili banditi, ili nesposobnjakovići. Zašto su se došli ovdje tući,
kada moj sinek želi zbrisati u Ameriku." "Eh sve bi dala
za neku zelenu kartu ili neki ausvajz samo
da odem odavde."
Hrvatska je slučajna zemlja u toliko što je ona dva puta nastala u
izvanrednom tj. ratnom stanju i kojoj nije prethodilo, osim kod
malog broja ljudi, nacionalno osvješćenje. Još nije učinjena statistika o
sociološkom profilu dragovoljaca Domovinskog rata, te se samo može
pretpostaviti da su to bila pretežno djeca iz pretežno nacionalističkih
hrvatskih obitelji. No inverzijom ove hipoteze dolazi se do relativnog točnog
zaključka. Gledajući profil vladajuće klase, čiju većinu čine
djeca komunista, enobejaca i udbaša, jasno je tko je stvarao modernu Hrvatsku
1991. I evo teatra apsurda: desničari i nacionalisti prvo stvaraju, a
onda čuvaju sinekure svojih bivših progonitelja.
Primjedbe