KAKO JE P. PRIMORAC POSTAO IMUN NA LJEVIČARSKI REVIZIONIZAM HRVATSKE POVIJESTI
2. Postao sam imun na ljevičarske revizionističke govore o
hrvatskoj povijesti
SOLUS CATHOLICUS
– Obrambeni
mehanizam -
Ljudski život prožet je takvim situacijama i takvim trenutcima da
se čovjeku nerijetko može dogoditi da u mnogim slučajevima radi u korist svoje
štete. I egzistencijalne, i tjelesne i duhovne. Ovdje je bitno više se
skoncentrirati na duhovnu dimenziju djelovanja protiv svoje štete. Sa duhovnom
dimenzijom isprepliće se i psihička dimenzija. Čovjek, na žalost često puta
nije ni svjestan da radi protiv sebe i da na temelju toga upada u neuroze i
duboka nestabilna psihička stanja koji ga bacaju u duhovnu pustoš i u vrtlog
egzistencijalnoga kolapsa. Doista, čovjek si sam vrlo često trasira put u
propast. To trasiranje i djelovanje protiv sebe može se događati i na
kolektivnoj razini. Kao što pojedinac djeluje i radi protiv sebe, u korist
vlastite štete, tako može i jedan narod u nekom trenutku povijesti raditi tako.
Živimo u povijesnom trenutku
kada se nalazimo u tom ispreplitanju. I čovjek, prosječan Hrvat, svojim
nerazboritim ponašanjem i življenjem radi protiv sebe, što rezultira raznim
stanjima emotivne, psihičke i duhovne rastrganosti, ali i nacija živi i djeluje
na takav način, pa se i ona nalazi u dubokoj kolektivno-psihičkoj krizi. Nakon
pobjedničkih devedesetih godina gdje smo duboko u sebi imali ugrađen ponos, jer
smo znali koji nam je cilj u kuda idemo, imali smo karizmatičnoga vođu,
nastupilo je vrijeme kada su razni interesni lobiji napali na Hrvatsku kao vukovi.
Na svim razinama. I na duhovnoj, i na političkoj i na nacionalnoj, i na
moralnoj. Ali ono što je najgore, nama je uvijek netko drugi kriv za ono što
nam se događa. Najmanje smo krivi mi sami. Zar upravo nismo mi htjeli
političare i vlast koji su Hrvatsku uništili i bacili na koljena? Zar nismo
upravo mi sami krivi za razorene međuljudske odnose? Je li normalno svakoga
dana čitati u slušati vijesti kako je netko pod istragom za gospodarski
kriminal, kako se događaju mafijaški obračuni u ubojstva u pol bijela dana,
kako se susjedi između sebe sukobljavaju godinama zbog 40 cm pišljive međe.
Jal, zavist, mržnja, neodgovornost,
nerad, manjak kreativnosti, nedostatak ponosa, primitivizam, duhovna i psihička
nedoraslost. Na žalost, sve to na neki način prati na kolektivno-psihološkoj
razini naš narod. Jedino još duhovna dimenzija u nekim segmentima funkcionira,
ali čini se kao da je i ona na razini neke vanjštine. Kada bismo kao pojedinci
i kao narod radili na tome da u sebi, na svojoj duhovnoj razini snažnije i jače
oživimo i proživimo djelotvornost vjere, došlo bi do duboke i istinske katarze.
Ona nam je upravo potrebna.
Hrvatski narod ima bogatu povijest.
To je narod svjedoka, mučenika, velikana na intelektualnoj i duhovnoj razini.
Gdje je danas jedan Leopold Mandić? Jedna Marica Stanković ili Ivan Merz? Gdje
su nam ljudi koji će oživjeti katolički apostolat, dati mu novi smisao? Imaju
li u hrvatskoj domovini ljudi koji će svoje bližnje oduševljavati za Krista, za
promjenu života za rad, žrtvu, odgovornost, hod prema naprijed? To su pitanja
koje si vjernik katolik danas treba uistinu postaviti. Da li nastojimo u Isusu
i njegovu evanđelju gledati nadahnuće za svoje svakodnevno djelovanje? Nužno je
i potrebno učiniti duboku intelektualnu i duhovnu introspekciju svojega
„ja“ na svim mogućim razinama. Bez toga nema napretka, bez toga
nema ničega. Izgleda da prosječni mali čovjek previše akceptira ono što mu
dolazi izvana. Bavi se vijestima, novinama, televizijom i puni se negativnom
energijom koja mu se odašilje tim putem. I postaje frustriran, postaje ljut,
jer je nemoćan i ne može ništa učiniti. I kroz određeno vrijeme sve te
negativne informacije i energija kao talog mu se skupljaju u duši, i čovjek
svoju nutrinu transformira do situacije psihičkoga bolesnika.
Ako uistinu vidimo da nas nešto
opterećuje i gubimo unutarnji mir, onda nam se ne smije događati da to što nas
opterećuje taložimo u svojoj nutrini. Evo, mogu vam opisati svoj osobni slučaj.
Svaki puta kada antifašisti imaju neke svoje skupove, meni je znalo biti jako
loše slušajući ljevičarske revizionističke govore o hrvatskoj povijesti. Mislim
ono, sad ispada kao da su partizani oslobodili Hrvatsku, a ne naši branitelji.
Ali jednostavno, prestao sam pratiti njihove izjave i u glavi sam si postavio
„klik“ koji mi je pomogao da se više ne opterećujem od tih njihovih
besmislica i verbalnih bombaških koktela koje odašilju hrvatskom narodu.
Ima još mnogo toga zbog čega sam se
osjećao loše, ali sve to sam izbacio iz sebe i nastojim se puniti pozitivnom energijom;
moliti se, čitati dobru knjigu, ići na duge šetnje u prirodu, družiti se sa
ljudima koji me ne opterećuju, činiti drugima dobro, vježbati se u ljubavi, i
pokušati razmišljati, pa i raditi na tome što učiniti da Hrvatska bude ugodan
prostor za život, bez obzira koliko situacija u ovom trenutku bila beznadna.
Svatko od nas za našu domovinu može nešto učiniti na svojoj razini. Potrebno je
samo dobre volje, traganje za novim idejama, preobraziti se u čovjeka koji
ljubi i oprašta, i rezultati će biti vidljivi. Jer, jedini put da potpuno
psihički i duhovno ne propadnemo je put evanđeoske ljubavi.
Pavle Primorac
Primjedbe