KAKO DOVESTI PRAVE LJUDE NA PRAVO MJESTO?
Jure Zovko
Karamarko ante portas
Karamarko ante portas
sve spremno za rasplet
Karamarko ante portas
Sveopća panika pred Karamarkom koja trenutačno vlada u državi podsjeća na situaciju u starom Rimu kada je tjeskobni strah kucao na vrata svakoga doma: «Hanibal ante portas».
Paradoks postkomunističke demokracije u Hrvatskoj prepoznatljiv je
po permanentnoj reciklaži starih faca u novim ulogama. Hoće li isto
biti i nakon plenarnog sabora ili će nova lica promijeniti politički
profil glavne oporbene stranke koju je zbog involviranosti u korupciju
zahvatio virus nezapamćene letargije, prestrašenosti i bezidejnosti?
Glavni meštar svih mešetarenja u hrvatskoj politici, neupitni vladar
nadzemlja iz sjene, neuništivi ljubitelj žestice, polako uviđa da više
neće moći na Trgu žrtava fašizma održati biblijsko načelo „nihil novum
sub sole“. Odluka Tomislava Karamarka da se učlani u korumpirani HDZ u
rasulu, a potom i kandidira za predsjednika stranke, izazvala je
posvemašnju paniku u redovima stranačkih foteljaša i sinekuraša.
Zabrinutost se rapidno preselila i u redove političara na vlasti koji su
se solidarizirali s obezglavljenom oporbom jer takva kakva jest,
najbolji je jamac njihove bezbrižne vladavine i nezapamćenoga bahatluka.
Panika se preselila i na Pantovčak jer zlatousti gospodar koji gore
vedri i oblači zna da osoba koja zagovara retuđmanizaciju države zdušno
želi što prije navući lentu utemeljitelja države.
Iz svega izloženoga razumljivo je da se krenulo đonom na kandidata koji zagovara uvođenje reda u redovima oporbe pa se u javnosti plasira slika o suspektnom „policajcu“ koji želi doći na čelo „stranke opasnih namjera“ koja se tijekom 20-godišnje vladavine transformirala u „zločinačku organizaciju.“ Teta Jaca i njezin Žaca, kao čuvari autentičnosti stranke spočitavaju zajedno s ličkim štafetonošcom glavnom kandidatu prijateljevanje s Manolićem, Mesićem i Sanaderom, proglašavajući ga glavnim i odgovornim urednikom u procesu hapšenja generala Gotovine. Bilo bi pristojnije da su potplatili Mesića koji je „mehkan“ na lovu, pa da ovaj nahvali Karamarka kao dobroga i pouzdanoga suradnika i Mesićeva koalicija s HDZ-om mogla se tako uspješno nastaviti. Znakovito je da svojim sudom o kandidatima javio i Doktor Nationale s dva prezimena. Koga on pohvali, jadna li mu majka.
Sveopća panika pred Karamarkom koja trenutačno vlada u državi podsjeća na situaciju u starom Rimu kada je tjeskobni strah kucao na vrata svakoga doma: «Hanibal ante portas». Vladajuća garnitura koja se ravna po principu volje za moć, pribojava se da će Karamarko kao vođa oporbe u Saboru doista ispuniti obećanje i konačno stvari nazivati pravim imenom. Dolaskom još jednoga povjesničara na čelo HDZ-a, bezlična politička organizacija postat će „Stranka opasnih namjera“. Tada sve postaje nekako zanimljivije i dinamičnije.
Nakon dvomjesečnog neprimjetnoga, sustavnog rada na terenu Karamarkova je ekipa pridobila za svoj program većinu dezorijentiranih HDZ-ovih ogranka i sada metaforički maršira prema Dvorani Lisinski da uz zvuke tamburice zapjeva naciji „Još Hrvatska ni propala“. Je li ovakva lakoća pobjeđivanja moguća samo u Hrvatskoj? Karamarko, očito vješto koristi ono što mu je u amanet ostavio neprikosnoveni vođa koji je u Hrvatskoj u sklopu detuđmanizacije vješto nametnuo glavne manire bizantskoga kulta ličnosti što je vjerojatno naučio kod svoga mentora Zorana Konstantinovića, profesora komparatistike u Innsbrucku i člana SANU-a. Najveća je opasnost za svakog budućeg predsjednika HDZ-a da neprimjetno podlegne veličanju vlastitoga lika i djela koje dolazi iz stranačke baze. Posljedice imanentnosti kulta ličnosti u modernoj hrvatskoj demokraciji kulminirale su na zadnjem plenumu CK HDZ-a kada je Sanaderova zapisničarka Jadranka Kosor jednoglasno izabrana javnim glasovanjem za predsjednicu stranke. Taj skandalozni izbor stvorio je lažnu aureolu nedodirljivosti koju je predsjednica HDZ-a pokušala zadržati i nakon nezapamćenoga debakla na parlamentarnim izborima ispuštajući iz vida da demokratska javnost, kako god bila krhka, ne podnosi takve pojave.
Trebat će vremena da u HDZ-u stvari dođu na svoje mjesto kako priliči demokratskoj praksi i političkim uzusima. Najveći problem za budućeg predsjednika HDZ-a bit će temeljno pitanje političke mudrosti i razboritosti: kako dovesti prave ljude na pravo mjesto? Reciklaža postojećeg političkoga kadra, opterećenoga korupcijskim skandalima, koji se ravna po načelu „uvijek s pobjednikom“, sigurno neće donijeti prepoznatljive rezultate. Toga je, nadamo se, svjestan i Karamarko. Priča o Augijevim štalama na Trgu žrtava fašizma postat će posebno aktualna nakon njegova izbora za čelnika HDZ-a. Proklamirani politički konzervativizam ne postiže se preko noći jer podrazumijeva postojanje tradicije. Akademski konzervativizam neostvariv je bez elitizma. Ključ rješenja državnih problema nije sadržan samo u poštovanju prema bleiburškim žrtvama i retuđmanizaciji političke scene na temelju kojih će izbori u HDZ-u biti dobiveni. Da bi se zadobilo povjerenje birača, prijeko je potrebno jasno zacrtati strateške ciljeve i donijeti prudentne odluke o izlasku zemlje iz krize. Šutljivi Karamarko pompozno je obećao promjene i čekamo da prijeđe s riječi na djelo.
Iz svega izloženoga razumljivo je da se krenulo đonom na kandidata koji zagovara uvođenje reda u redovima oporbe pa se u javnosti plasira slika o suspektnom „policajcu“ koji želi doći na čelo „stranke opasnih namjera“ koja se tijekom 20-godišnje vladavine transformirala u „zločinačku organizaciju.“ Teta Jaca i njezin Žaca, kao čuvari autentičnosti stranke spočitavaju zajedno s ličkim štafetonošcom glavnom kandidatu prijateljevanje s Manolićem, Mesićem i Sanaderom, proglašavajući ga glavnim i odgovornim urednikom u procesu hapšenja generala Gotovine. Bilo bi pristojnije da su potplatili Mesića koji je „mehkan“ na lovu, pa da ovaj nahvali Karamarka kao dobroga i pouzdanoga suradnika i Mesićeva koalicija s HDZ-om mogla se tako uspješno nastaviti. Znakovito je da svojim sudom o kandidatima javio i Doktor Nationale s dva prezimena. Koga on pohvali, jadna li mu majka.
Sveopća panika pred Karamarkom koja trenutačno vlada u državi podsjeća na situaciju u starom Rimu kada je tjeskobni strah kucao na vrata svakoga doma: «Hanibal ante portas». Vladajuća garnitura koja se ravna po principu volje za moć, pribojava se da će Karamarko kao vođa oporbe u Saboru doista ispuniti obećanje i konačno stvari nazivati pravim imenom. Dolaskom još jednoga povjesničara na čelo HDZ-a, bezlična politička organizacija postat će „Stranka opasnih namjera“. Tada sve postaje nekako zanimljivije i dinamičnije.
Nakon dvomjesečnog neprimjetnoga, sustavnog rada na terenu Karamarkova je ekipa pridobila za svoj program većinu dezorijentiranih HDZ-ovih ogranka i sada metaforički maršira prema Dvorani Lisinski da uz zvuke tamburice zapjeva naciji „Još Hrvatska ni propala“. Je li ovakva lakoća pobjeđivanja moguća samo u Hrvatskoj? Karamarko, očito vješto koristi ono što mu je u amanet ostavio neprikosnoveni vođa koji je u Hrvatskoj u sklopu detuđmanizacije vješto nametnuo glavne manire bizantskoga kulta ličnosti što je vjerojatno naučio kod svoga mentora Zorana Konstantinovića, profesora komparatistike u Innsbrucku i člana SANU-a. Najveća je opasnost za svakog budućeg predsjednika HDZ-a da neprimjetno podlegne veličanju vlastitoga lika i djela koje dolazi iz stranačke baze. Posljedice imanentnosti kulta ličnosti u modernoj hrvatskoj demokraciji kulminirale su na zadnjem plenumu CK HDZ-a kada je Sanaderova zapisničarka Jadranka Kosor jednoglasno izabrana javnim glasovanjem za predsjednicu stranke. Taj skandalozni izbor stvorio je lažnu aureolu nedodirljivosti koju je predsjednica HDZ-a pokušala zadržati i nakon nezapamćenoga debakla na parlamentarnim izborima ispuštajući iz vida da demokratska javnost, kako god bila krhka, ne podnosi takve pojave.
Trebat će vremena da u HDZ-u stvari dođu na svoje mjesto kako priliči demokratskoj praksi i političkim uzusima. Najveći problem za budućeg predsjednika HDZ-a bit će temeljno pitanje političke mudrosti i razboritosti: kako dovesti prave ljude na pravo mjesto? Reciklaža postojećeg političkoga kadra, opterećenoga korupcijskim skandalima, koji se ravna po načelu „uvijek s pobjednikom“, sigurno neće donijeti prepoznatljive rezultate. Toga je, nadamo se, svjestan i Karamarko. Priča o Augijevim štalama na Trgu žrtava fašizma postat će posebno aktualna nakon njegova izbora za čelnika HDZ-a. Proklamirani politički konzervativizam ne postiže se preko noći jer podrazumijeva postojanje tradicije. Akademski konzervativizam neostvariv je bez elitizma. Ključ rješenja državnih problema nije sadržan samo u poštovanju prema bleiburškim žrtvama i retuđmanizaciji političke scene na temelju kojih će izbori u HDZ-u biti dobiveni. Da bi se zadobilo povjerenje birača, prijeko je potrebno jasno zacrtati strateške ciljeve i donijeti prudentne odluke o izlasku zemlje iz krize. Šutljivi Karamarko pompozno je obećao promjene i čekamo da prijeđe s riječi na djelo.
Primjedbe