IVAN POPOVIĆ PIŠE O NEDAVNO ODRŽANOJ EAPC KONFERENCIJI U DUBROVNIKU

http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/11756-mladi-u-politici.html

Utorak, 29. svibnja 2012.Ivan PopovićInkubator Građanske Inovacije
EAPC konferencija u Dubrovniku
EAPC = European Association of Political Consultants - http://eapc2012.eu

Uz sponzorstvo hrvatskih ljudi u Kanadi, te suradnjom s kadrom od nekoliko ljudi u Hrvatskoj prisustvovao sam ovoj konferenciji političkih konzultanata iz Hrvatske, Europe i svijeta te dobio uvid u politički spektar i djelovanje i na političkoj sceni u Hrvatskoj, a naučio sam I puno toga o djelovanju, ali i poticanju na rad mlađih generacija u politici, zatim o strategiji i taktikama u odnosima s javnošcu te predizbornim kampanjama. Rekao bih da je najzanimljivije bilo slušati predavanja povezana sa strategijama predizbornih kampanja u Europi i SAD-u.

Organizaciju EAPC-a u Dubrovniku sproveo je g. Marko Rakar uz brojna sponzorstva. Između ostaloga izdvojio bih nekoliko predavatelja koji su govorili na konferenciji, a koji su me se posebno dojmili.

Sigge Nielsen - objašnjavao je pojmove brendova u političkoj komunikaciji, Mitchell Barak- koji je tijekom Master Classa(koji se održavao dan prije konferencije, namijenjen studentima) proveo istraživanje na temi poznavanje EU i određenih političara u njoj, Ravi Singh - koji je govorio o društvenim mrežama i digitalnoj komunikaciji te važnosti slanja poruka putem njih kao i o raznim strategijama i taktikama u sadržaju tih poruka, Dan wellings - što građani očekuju od države.

No, razumije se, bilo je tu još puno imena koje treba spomenuti I koja su bitna za samu konferenciju: predsjednik RH Ivo Josipovic, Krešimir Macan, Stojan Pelko, zatim predsjednica EAPC-a Gerlinde Manz Christ, Richard Murphy, isto tako nekoliko studenata Verna s voditeljicom studija novinarstva na Vernu, Ivom Biondić, a sudjelovanju na konferenciji pridružilo se i nekoliko novinara.

Utjecaj društvenih mreža

Ravi Singh imao je vrlo kvalitetno i poučno predavanje: "Društvene mreže". Spominjale su se najviše, naravno one najpopularnije, Facebook, Twitter i Youtube. G. Singh objašnjavao je nama mladima na Masteru koliko je bitno aktivirati se putem njih, te kako će ubrzo osvojiti svijet još više nego li su to do sada učinile. To je teško zamisliti, danas mladi gotovo da ni ne mogu zamisliti svoj društveni život bez spomenutih mreža, ipak njihovo korištenje će se još i više pojačati. Singh nam je govorio o taktikama i strategijama plasiranja raznih poruka kroz digitalne medije. Najviše mi je zapelo za oko pojašnjenje o "nestvaranju buke", primjerice na Facebooku.

 

To znači da kada konstantno bacamo razne fraze po statusima više stvaramo buku nego što prenosimo konkretnu i važnu poruku. Vjerujem da je kvaliteta uvijek prije kvantitete pa prema tome jedna konstruktivna poruka u konačnici će dati jači rezultat, nego deset. Kvantiteta možda neće dati nikakav rezultat. Treba se sada zapitati kako mi u Hrvatskoj možemo početi stvarati aktivnije sudjelovanje mladih u politici počevši od samih društvenih mreža?

Moj je stav, za početak, razbijanjem predrasude kako jedna osoba, a posebno mlada ne može učiniti ništa ili ne može donijeti promjenu u društvu. Jasno da može! I potrebno je prestati na to gledati kao na idealizam, to je realnost. Svaka realnost započinje idealizmom, na kraju, svaka realnost je i stvorena od nas samih. Svatko sam odlučuje kojoj realnosti će pripadati. Mi ju biramo, a ne ona nas.

Facebook i hrvatski političari

Međusobnim različitostima privlačimo nove spoznaje, svatko od nas može nešto naučiti od onoga drugoga, a to je temelj napretka u današnjem svijetu. U Hrvatskoj svakim danom imamo sve više korisnika društvenih mreža. Ipak, treba napomenuti da se i sam vrh politike počeo njime služiti, što puno govori o tome koliko se tim kanalima komunikacije može postići. Danas, već putem tog virtualnoga svijeta možemo biti barem u nekom bližem kontaktu s vodećim ljudima u državi, nego što smo to mogli učiniti prije deset godina, zar ne? Rekli su mi da je normalno u Australiji poznavati premijera ili premijerku, i da građani nemaju velikih problema u dolaženju do njihovih i mišljenja, kao niti do toga da sami građani daju mišljenja oko bitnih stvari.

 

Izdvojio se američki predsjednik Obama u predavanjima. On je u svojoj kampanji donio golemu promjenu u načinima komunikacije s građanima. Idealan je primjer od koga bi se moglo učiti. Vidite, kada počnemo u Hrvatskoj dosljedno i u većem broju primjenjivati nove stvari, kada dovoljno glasno počnemo zahtijevati od svojih političara onda će nas vjerovatno na kraju netko i čuti, a jednog dana neće nas moći više ignorirati. Demokracija počinje dolaziti kroz virtualni svijet, a taj se svijet više ne može tako lako, a uskoro će ga biti i nemoguće ignorirati. Naši političari su toga svjesni. Oni znaju da dolazi vrijeme prave demokracije u kojoj ce građani moći bez ograničenja, ali naravno s odgovornošću zahtijevati, te da će to i dobiti.

I nitko bolje ne bi izrekao recenicu koja potiče na djelovanje :

"Promjena neće doci ako čekamo nekoga drugoga ili neko drugo vrijeme. Mi smo ti na koje smo čekali. Mi smo ta promjena koju tražimo." Barack Obama

Nakon njega osvrnuo bih se na prezentaciju Mitchella Baraka. Dakle, nakon što je obavio istraživanje o temi EU i njezinih političara, rezultati su pokazivali da ljudi ili ne znaju previše o njezinim bitnim institucijama i osobama, ili da nemaju neko konkretno mišljenje o njima što opet ukazuje na činjenicu koliko su nam neki pojedinci iz EU važni.

O samim predavačima mogu reći da nemam nikakvih zamjerki. Moj objektivan pogled na njih je da smo zaista imali uspješne, kreativne ljude koji su nam znali približiti svoje znanje iz onih područja u kojemu imaju ili grade svoju karijeru.

Mogli smo vidjeti u raspravi s Krešimirom Macanom, Stojanom Pelkom i Srdanom Bogosavljevicem zanimljivu analizu predizbornih kampanja u regiji, ali isto tako i analizirali su se izbori i u SAD-u, Francuskoj, Rusiji....

U svakoj državi imamo različite političare s drugačijim programom kojeg predstavljaju građanima, ali svima njima zajedničko je da žele pobijediti. Tako smo mogli doznati još u samom predavanju g. Singha kako je odlična metoda slanja poruke građanima kroz virtualan svijet. Poruke koje ce građanin razumjeti i s kojima će se poistovjetiti, bit će i one u kojima pronalaze nadu za bolje sutra, pa će tako prije dati glas političaru čiju poruku razumije, nego onome čija možda ne sadržava bit.

Kampanja desnice

Isto tako, u razgovoru s Martinom Keeganom dobio sam savjet kako bi konzervativne stranke trebale voditi kampanje. Kako je potrebno obećati samo ono što se zaista može I ispuniti, u Hrvatskoj bi to bilo pitanje zapošljavanja. Nikada se ne smije raditi ono što vidimo svakodnevno, a to je skretanje pozornosti javnosti nekakvim nebitnim temama s onoga što je najvažnije. Ljudima možemo pomoći jedino konkretnim rješenjima njihovih najozbiljnijih problema, a pritom ne smijemo zaboraviti da ono na čemu radimo trenutačno, dakle ako stvaramo program koji će provesti zapošljavanje mora odgovarati onome što je trenutačno ljudima najpotrebnije. Ako su ljudi oni koji u demokraciji odlučuju i biraju svoje predstavnike, one koji će ih prikazivati u najboljemu svijetlu, tada njihovi predstavnici moraju slušati glas koji dolazi od ljudi koji ih na ta mjesta postavili.

Ovakvi događaji savršena su prilika za upoznavanje ljudi i učenje o stvarima iz drugačije perspektive. Volio bih sada nešto reći i o pitanjima budućnosti naše mlade domovine na koja će se sigurno trebati fokusirati budući političari.

 

Osvrt na pitanje hrvatskih nacionalnih interesa

 Pitanja hrvatskih nacionalnih interesa, kao i pitanje hrvatstva moraju biti prioriteti u izgradnji napredne desnice. Drago mi je čuti kako su kandidati za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice konačno uvidjeli važnost vraćanja politici prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u cilju vraćanja HDZ-a na put otvorenih vrata hrvatskom čovjeku. Desetljeće Sanaderove politike odmaknulo je stranku od jedinstvenog duha koji je devedesetih iznio istinsku demokraciju i zajedništvo i pomirdbu domovinske i iseljene Hrvatske. Tada je HDZ bio put očuvanja hrvatstva i put očuvanja i unaprijeđenja hrvatskih nacionalnih interesa. Pozitivno je što temelji u stranci koje je udario dr. Franjo Tudman nisu narušeni, a uvjeren sam kako će novo vodstvo znati izgraditi politiku u njoj koja će ponovno voditi Hrvatsku u stabilnost. Kada stranka radi u interesu naroda i države te stvara programe usmjerene za narod i državu te ih sprovodi, onda i dobiva izbore na svim razinama.

Dok sam u Dubrovniku razgovarao sa ljudima iz inozemstva shvatio sam da zapravo našu modernu povijest, kao i neke od najznačajnijih ljudi koji su stvarali neovisnu Hrvatsku jako dobro poznaju te da nije istina kada se u našim medijima govori o negativnoj slici o Hrvatskoj u devedesetima, ili kada se blati ime dr. Franje Tuđmana.

Recimo samo da svi znaju tko je bio Franjo Tuđman i da jako dobro poznaju njegove kvalitete, dok za Račana, primjerice, više od kojekakvih glasina nitko ne zna ništa, niti smatra da je previše pridonio razvoju Hrvatske, međutim, poznato je koliko je napora ulagao prvi predsjednik i svi hrvatski branitelji u postavljanju kamena temeljca u izgradnji i obrani hrvatske države, hrvatskoga nacionalnog osjećaja, ali je i bit što ljudi izvana počinju razumijevati koliko je bio važan nacionalan preporod u stvaranju države koji je kasnije bio temelj svih pobjeda.

To me potiče da kažem kako je dobro da nove generacije mladih ljudi u Hrvatskoj, oni koji će jednom voditi našu zemlju budu osviješteni oko činjenice da nije sramotno niti staromodno isticati svoju povijest, braniti ju, ali ju i stalno štititi istinom. Ako postoji ijedan neprijatelj slobodi koju smo stekli onda je to onaj skup ljudi koji će uvijek iskrivljavati činjenice, a na žalost, previše je takvih ljudi kojima i danas nije u interesu da buduće generacije znaju što se događalo na ovim prostorima. Mi, koji znamo što je bilo,moramo i morat ćemo vjerojatno cijeli svoj život braniti istinu koja govori o toliko prolivene krvi, o toliko imena uklesanih na Oltar domovine i o svim mukotrpnim trenutcima koje smo svi prolazili, na ovaj ili onaj način dok se kamen po kamen stvarala Lijepa Naša. Budućim generacijama zadaća je nastaviti izgradnju Hrvatske na velikim i čvrstim temeljima na kojima smo je teškom mukom uspostavili.

EAPC konferencija poslužila je kao odličan aspekt gledišta koliko su mladi izvan Hrvatske aktivni u politici. Aktivni u izgrađivanju društva kroz mnogobrojne aktivnosti: volonterski rad, izdvajanje slobodnog vremena za politiku, izdvajanje vremena za sudjelovanje u lokalnim i državnim aktivnostima bilo kroz svoju stranku, sveučilište ili nešto treće, ali bit svega je aktivno sudjelovanje. Koliko se puno toga može postići samim djelovanjem već u svojoj četvrti u gradu.

Dakle, postavlja se pitanje kakve ljude treba Hrvatska? Tko će nas voditi? Sigurno je da trebamo ljude koji znaju timski raditi, sigurno je da trebamo ljude koji znaju priznati svoje pogreške i učiti iz njih, ostalo je samo da dobijemo osobe koje se znaju u teškim trenutcima nositi s posljedicama najtežih odluka. Mlade generacije sada moraju, između ostaloga, na sebe i preuzeti odgovornost oko promjena načina razmišljanja o društvenom djelovanju, sve inovacije i svako djelovanje treba biti lijepo promovirano kako bi se što više ljudi uključilo u akciju. I onda zajedno možemo stvarati ljepšu sliku domovine, a doista sada je pravo vrijeme u kojem to može započeti s novim, mladim snagama. Vjerujem u to.

Za sada toliko od mene u prvom dijelu, u drugome posvetit ću se više ocjeni organizacije ovog događaja u Dubrovniku.

Ivan Popović