INTERVJU S ELVISOM DUSPAROM, UREDNIKOM I IZDAVAČOM REVIJE 'NACIJA'

“Ovce koje se ne boje vukova…!”

Published 23. svibanj 2012.

INTERVJU MJESECA: ELVIS DUSPARA – urednik i izdavač revije NACIJA
Poštovani gosp. Duspara, za početak molim Vas recite nam nešto o sebi, predstavite se našim čitateljima.
- Hvaljen Isus! Ne znam što bih rekao o sebi osim da sam onaj koji je otkupljen u Krvi Kristovoj i koji pripada Isusu Kristu, Kralju svih kraljeva. Otac sam prekrasne djece, muž predivne supruge i sin dobrih roditelja s kojima me Stvoritelj blagoslovio.
Čitala sam o tjedniku (sada mjesečniku), koji ste pokrenuli. Hvalevrijedan projekt, recite nam što Vas je potaknulo da ga pokrenete?
- S Nacijom smo krenuli iz želje da se pokaže kako u Hrvatskoj postoji i druga strana mišljenja, kako nisu baš svi pokleknuli pred knezom ovoga svijeta. I mi sami se čudimo što nas je potaknulo na to. Nekako vjerujemo da je poticaj došao od Duha Svetoga. Tako smo i krenuli: s velikim srcem, a praznih džepova. Jer u današnje vrijeme kada veliki izdavači pokreću novine i imaju problema kako bi im novina zaživjela, mi smo krenuli s jednom novinom koja želi pisati o Bogu, Obitelji, Domovini.
Željeli smo pokazati onima koji se slažu s tradicionalnim sustavom vrijednosti kako nisu sami, a s druge strane onima koji ne mogu očima vidjeti taj sustav vrijednosti kako ipak ima nas koji drukčije mislimo. Naime, na sve strane vidimo, kao u nekom lošem filmu, potpuni moralni kolaps hrvatskog čovjeka, pa je u nama bila želja progovoriti o stvarima za koje mi vjerujemo da imaju više značaja nego sve druge stvari kojima nas bombardiraju. Želja nam je ljude vratiti Isusu Kristu, ohrabriti ih, buditi, opominjati i na kraju tješiti. Čak smo i slogan za Naciju uzeli: BUDI, OPOMINJI, TJEŠI!
Nekako, s jedne strane postoje mediji koji su u potpunosti zauzeli medijski prostor i koji idu samo k uništenju čovjeka. Svi znamo što je medijima zanimljivo i koji sustav vrijednosti promoviraju. Na taj način oni mijenjaju čovjeka. Ne treba se zavaravati i reći kako je situacija super, kada nije. U Hrvatskoj je postotak odlaska na svetu Misu negdje oko 6-10%, a volimo za sebe reći kako smo katolička zemlja. Možda bi bilo poštenije reći da mi nismo katolička zemlja nego to tek trebamo postati. Kada bismo bili katolička zemlja i kada bismo slijedili Isusa Krista koji bi nam morao i trebao biti na prvom mjestu tada bi nam i struktura Sabora bila takva. Tada bismo imali i zdravo gospodarstvo, zdravstvo, školstvo… imali bismo tada zdravo društvo.
Nacija je jedan mali pokušaj da katolici u Hrvatskoj pokažu kako su prisutni u svijetu… kako imaju što reći. Iz početka smo krenuli s tjednim ritmom, ali smo uletjeli u velike troškove koje nismo mogli pratiti, tako da smo imali nekoliko opcija: u potpunosti odustati ili se taktički povući na mjesečni ritam. Odlučili smo krenuti s mjesečnim ritmom pa kako bude. A ako Bog da, s vremenom želimo ponovno se vratiti u tjedni ritam. Naime, koliko god se na internetu mogu pronaći teme o kojima mi pišemo, nekako je još uvijek tiskani medij taj koji ima određenu snagu. Pisana riječ ostaje pa smatramo kako ne bi bilo loše da ostane i naše mišljenje zapisano kao svjedok vremena. Dakle, Nacija svaki mjesec budi, opominje i tješi…
E, da… na tržištu postoje divne katoličke novine koje pišu prekrasne stvari, ali čitatelji te novine mogu kupiti ili do njih doći samo u prostorima Crkve. No, s druge strane na kioscima je nebrojeno mnogo novina koji prodaju tamu ovoga svijeta. Nama je bila želja doći među one koji su se na bilo koji način udaljili od Isusa, a samim time i od Crkve. Ako nekoga dovedete do Isusa, onda je neminovno da se on onda vrati u Crkvu, jer je nemoguće da ostane sam. Kada čovjek susretne Isusa Krista onda mu je sasvim normalno da on tada traži sebi slične…
Kada ste krenuli u taj projekt jeste li već imali u glavi ideju kako će izgledati prvih 10 brojeva, znači jeste li gledali tako daleko ili idete broj po broj?
- I jesmo i nismo. Naime, znamo otprilike koje teme želimo obrađivati. Znamo kako želimo pisati o Bogu, Obitelji i Domovini. Znamo kako želimo pisati o temama, ali s kršćanske pozicije. Mada, mnoge se teme same pojave u zadnji trenutak. Nešto nas pogodi i onda imamo potrebu dati svoje viđenje.
Ono što smo znali od samoga početka je da ne želimo kalkulirati s istinom. Ni u kojem slučaju nismo željeli raditi kompromise. Svjesni smo kako je Nacija kruta hrana i kako nije baš za svakoga. Ljudi vole limunadu. Vole kada im odobravate. No, to što vam netko odobrava ono što vas vodi u propast ne znači kako vas voli. Nas zanima samo istina. Kada kažem istina onda mislim na to što nam kaže Isus Krist. On je Istina i sve što je suprotno Njemu ne može biti istina. Dakle, nekakav osnovni kostur imamo, no uglavnom se to sve svodi na improvizaciju u posljednji trenutak. I u pitanju financija i u pitanju tema idemo broj po broj.
Ako ljudima posvijestite kako bi morali biti spremni da u svakom trenutku mogu završiti ovaj zemaljski život i da trebaju živjeti tako da se spremaju za susret sa Stvoriteljem onda dobivate ljude koji počinju živjeti svoje kršćanstvo. Tko meni može garantirati da ću stići izreći ono što želim do kraja? Tko mi može garantirati da ću sljedeću sekundu biti živ? Ovoga trenutka me može pogoditi srčani udar, mogu dobiti moždani, može biti potres i sve nas zatrpati… ja mogu raditi planove što ću raditi, ali u svakom trenutku bih trebao biti spreman za susret sa svojim Gospodinom.
I da budem iskren, ne postoji ljepši trenutak u životu jednog kršćanina nego susret sa svojim Gospodinom. Koja radost. Koja ljepota. Konačno se susresti s Onim kojega najviše ljubim na svijetu! Nijedna ljubav ovoga svijeta, pa bila to prema djeci, bračnom drugu, domovini… ništa je u usporedbi s ljubavlju koju bismo trebali imati prema Onome koji nas je toliko ljubio da je svoga Sina dao tako da nijedan koji vjeruje u Njega ne propadne. Sve je ostalo nevažno. Sva ljudska dostignuća kojima se ljudi oholo i naivno vole hvaliti, ništa su u usporedbi s onime što je On učinio za nas.
Isus na jednom mjestu kaže kako onaj koji izgubi svoj život zbog Njegovog Imena, da Ga malo parafraziram, ima mjesto na Nebu prvi red do mora. Bilo bi glupo od mene ne gledati već sada nekakav ‘plac’ u Kraljevstvu nebeskom i ne početi graditi sebi kuću na Nebu. Ako prihvatim da je moja domovina na Nebu i da sam kao neki gastarbajter koji je na privremenom radu tu na Zemlji, onda bi bilo glupo kada ne bih sve što imam ulagao u svoju pravu Domovinu. Ta Domovina je prava, nisu nju izmislili ljudi koji se boje smrti kako bi se samo utješili. Ona ima svoga Kralja, svoj Ustav, svoju vojsku, svoje građane…
Otkud crpite teme za Naciju?
- Teme za Naciju uzimamo iz stvarnog života. Postoje neke stvari o kojima mi samo šapućemo u krugu obitelji, prijatelja… Kršćani vide što rade protivnici, ali se nekako strah uvukao među ljude. Nitko se nikome ne želi zamjeriti. Nekako je neiskrenost postala osobina. Laž na sve strane. Protivnička strana tuče iz svog oružja, a mi se zavukli u naše male rupe sretni što još nije došao red na nas. Jer ako netko nešto kaže suprotno onome što protivnici rade, odmah se nađe na udaru. Kao kada vukovi okruže ovcu i gledaju kako bi je izolirali. Ostale ovce samo bleje, sretne što nisu one te koje su tog trenutka stradale. No, ne razmišljaju kako će jednom doći red i na njih.
Tako su i kršćani postali ovce za vukove ovoga svijeta. Mi samo šutimo. Gledamo kako vukovi trgaju sve ono što nam je sveto i nijemo to promatramo. Zato mi u Naciji želimo biti ovce koje se ne boje vukova, jer je naš Pastir Gospodar svih gospodara i želimo ostalim ovcama na to ukazati. Isus nam kao djeci govori: “Ne bojte se!” Stalno to ponavlja. No, nekako se neistina uvukla… strah… bombardiraju nas s nevažnim stvarima koje uzimaju dušu. Postajemo društvo koje je potpuno neiskreno. A ako je društvo neiskreno onda razgovaramo o lažnoj slobodi.
Zapravo smo postali društvo robova, a djeca smo Božja. Otuda teme u Naciji. Nacija je nekakav pokušaj otpora svemu onome što protivnici rade. Prodaju nam priče ovoga svijeta, zapravo nas udaljuju od prave stvarnosti. A stvarnost je da mi pripadamo svemogućem Bogu i da se kao Njegova djeca trebamo tako i ponašati. Istina, u Naciji pokušavamo držati nekakvu ravnotežu tema, pa iako bismo u nekom broju udarali samo po jednoj temi, nastojimo da se za svakoga nađe po nešto. Jer ono što je meni životno važno, ne mora značiti da je i nekome drugome. No, nekako računamo ako udaramo široko da će se netko naći tko će pročitati i ono što je nama važno. Pokušavamo simulirati svjetovne novine s temama koje i oni obrađuju, ali s kršćanske pozicije. Sad, koliko u tome uspijevamo, o tom po tom.
Svakako, računamo da preko Nacije možemo kroz neke teme koje zanimaju ljude, davati im ‘male doze’ Isusa Krista. Ljudi se vole poistovjetiti s nekim osobama. Vole čitati o njima. Stalno čitamo o pjevačima, političarima, glumcima… no što su oni u usporedbi s našim Kraljem, Isusom Kristom?
Vjerujem da nije bilo lako pokrenuti jedan takav projekt. Recite s kojim se problemima susrela “Nacija” i Vi kao njen urednik, a s kojima privatna osoba Elvis Duspara?
- Nekako i ne razmišljam o problemima. Istina je da smo krenuli bez novaca. Makar bez onolike količine novaca koju ulažu veliki izdavači da bi novina zaživjela. Ali ide nekako, mjesec po mjesec. Za pokretanje novina treba novaca… no svi ljudi koji su angažirani na projektu Nacija volonteri su i svatko tko nešto radi, radi to isključivo zbog toga što mu je stalo do sustava vrijednosti koji nije baš postao popularan u današnje vrijeme.
U jednom trenutku je mene osobno ulovila panika kako dalje. Bio sam izvan sebe. No, tada sam sâm sebe zapitao radim li ja ovo radi sebe ili zbog nekih važnijih stvari? Kada smo mislili da ćemo se ugasiti, Duh Sveti je poslao čovjeka koji nam je financirao jedan broj. Tada sam razgovarao s jednim bratom u Kristu i kada sam mu rekao da ne znam kako ćemo otisnuti sljedeći broj, on mi je rekao: “Zašto se brineš za sljedeći broj. Tvoje je da radiš, a Gospodin će se pobrinuti za sljedeći broj, na isti način kao što se pobrinuo i za ovaj!” Dakle, nekako idemo dan po dan… svjesni da ova novina više smeta neprijateljima nego što znači prijateljima. Naime, neprijatelji bi bili najsretniji kada Nacija ne bi postojala, jer njih živcira kada netko nešto kaže što nije njima po volji.
S druge strane, mi smo mlada novina. Još puno ljudi nije čulo za nas. Nemamo nekakav agresivni marketing da bismo se mogli reklamirati. Projekt treba gurati i vrijeme treba učiniti svoje. Svjesni smo mana koje imamo, ali ne stignemo ih ispraviti. Ispočetka smo zapomagali, molili, kukali… ali to nema smisla. Jednom sam pročitao kako su ljudi jako dobro sposobni podnijeti tuđu muku. Tako je i s problemima oko Nacije… svaki segment društva ima svoj problem i čemu onda da mi kukamo kako smo u problemima! No, da nam znači svaki primjerak koji prodamo, znači nam. Radujem se kao malo dijete kada čujem da je netko kupio novi broj. Od nedavno smo uveli i pretplatu pa računamo kako bismo mogli i na taj način prodati više primjeraka.
Ma, da me se krivo ne razumije… ja bi najradije novinu tiskao i dijelio je besplatno, ali koliko bismo mogli dugo tako. Nemamo druge izvore financiranja nego ono što se proda. Na jednom mjestu Isus kaže kako su sinovi ovoga svijeta bolji jedni prema drugima nego sinovi svjetla. Kada se pogleda koji mediji imaju koliko i koje plaćene reklame onda se lako vidi koji sustav vrijednosti oni zastupaju. Mnogi se varaju i misle kako naklada određuje je li novina zanimljiva oglašivačima ili nije. To je samo donekle, drugi važan faktor je što ta novina piše. Da smo pokrenuli novinu koja piše protiv Boga, Obitelji i Domovine tada bismo imali valjda pedeset reklama u novini. Postoje mediji koje neprijatelji guraju i financiraju jer im je jako stalo ‘razvaliti’ hrvatskog čovjeka.
Mi smo mnogima nekakva ultra desnica, a zašto? Zato što volimo Boga i Hrvatsku! Jako dobro pazimo kako ne bismo nekoga uvrijedili, ali ljudi su postali kao hipnotizirani i čim kažeš da si Hrvat koji živi u Hrvatskoj i kako želiš da tebi kao Hrvatu bude dobro u vlastitoj državi, gledaju te u čudu i kažu: “Auuu, koji nacionalisti!” A mi ne prihvaćamo podjele na desnicu i ljevicu, nego tvrdimo kako postoji hrvatski nacionalni interesi i hrvatska izdaja. Ja kao otac i kao sin i unuk imam obvezu i u prošlosti i u budućnosti. S jedne strane imam obveze svojoj djeci ostaviti nešto za što se vrijedi boriti, a s druge strane imam obvezu prema svojim predcima jer su mi nešto dobroga ostavili.
Jedan vlasnik jednog jako poznatog internetskog portala kaže kako mu je životni cilj uništiti Katoličku crkvu, i svi to prihvaćaju kao nešto normalno. On se od nečega financira, jer portali nemaju prodaju. E, pa svi oni koji bilo javno, bilo skriveno financijski podržavaju taj portal podržavaju ono što je taj čovjek rekao da mu je glavni cilj! Na Katoličku Crkvu su veliki napadi jer je Katolička crkva moralna vertikala i ako se sruši povjerenje naroda u Crkvu onda nema nikoga tko bi se suprotstavio neprijatelju. Crkvu na sve moguće načine pokušavaju ušutkati i svesti na nekakvu malu beznačajnu instituciju. E, nama je cilj kao vjernicima progovoriti ono što službena Crkva ne može ili ne smije javno progovoriti jer bi je odmah svi napali. Ovako, uvijek se može reći kako su oni iz Nacije “oteli se kontroli”.
Crkva je još jedino zdravo tkivo hrvatskog naroda. Ma, ne znam kako bih ovo rekao… za mene je teologija kraljica svih znanosti. Nema veće znanosti nego upoznati i poznavati Boga. To je najveća znanost ikada. I što se događa? Teolozi kao da postaju biti u strahu pred onima koji ne poznaju Boga. Pa se kalkulira, vrluda… kako se ne bi doveli u situaciju da nam se protivnici smiju. Pa neka se smiju! Neka izrugivača! Sveti Petar nam govori kako će se pojaviti izrugivači. Isus nam garantira kako će nas progoniti zbog Njegovog Imena… Sveti Pavao nam kaže kako svaki onaj koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjen. I sve mi to znamo, ali nekako ne želimo mi biti ti koji će biti progonjeni. Ali, ako nismo progonjeni od strane svijeta, moramo se pitati jesmo li onda isti kao svijet? Zar nas Isus ne obavezuje da budemo svjetlo svijeta i da solimo svijet? Zar nam ne kaže, kao djeci, ako sol obljutavi da se treba prosuti napolje? Ja moram priznati da ja svoga Isusa shvaćam vrlo ozbiljno i sve ono što On kaže za mene je Zakon.
Što mislite u kakvu je situaciju upalo hrvatsko društvo, u krizi smo, ali čega je rezultat ta kriza? Jesmo li mi sami odgovorni za nju ili su to donijeli noviteti Zapada?
- Mi smo u krizi i to velikoj krizi i sami smo odgovorni za tu krizu. Naime, iz Svetog pisma vidimo kada god se Izrael odrekao Boga kako je tada Bog dopustio da Izraelci odu u ropstvo. Kada se Izrael doveo u red i okrenuo se Bogu tada ih je Bog izbavio od ropstva. Hrvatsko društvo je postalo bezbožničko društvo. Društvo koje ima vanjsko obličje pobožnosti, ali se Sile Njezine odreklo. Kada kažem da smo u krizi, onda ne mislim na materijalno, jer čovjeku treba jako malo kako bi preživio. Mi smo u duhovnoj krizi. Sve ono što je našim djedovima i bakama bilo sveto i čega su se držali, danas to ispada smiješno. Ne mogu više ni opisati koliko mi smeta što se dozvoljava da se govori kako je Hrvatska katolička zemlja. A na televiziji program koji je – sotonski. Zakoni koje je Sabor donio – sotonski. Ponašanje ljudi – sotonsko… Pa kad bi Hrvatska bila katolička zemlja valjda bismo onda imali sve drugo katoličko. Ovako imamo zakone o abortusu koji je teški grijeh i nikoga to ne dira. Jer je takav zakon. Čiji zakon? Pa onih koji se izjašnjavaju kao katolici. No, to nije Isusov zakon.
Crkva kaže kako je protiv zakona o diskriminaciji. I što se dogodi… Jedan glas protiv, jedan suzdržan i svi ostali dignu ruku za taj zakon. Još prije toga ide izjava koja kaže kako, ako se mora birati između Europe ili Crkve, oni se moraju odlučiti za Europu jer Europa nema alternative. Čuj to, Europa nema alternativu? Isus nema alternative!!!
I što se dogodi nakon toga? Ništa, eto onih koji su rekli kako su protiv Crkve sljedeći tjedan na svetoj Misi! Ma, mene to izludi. Ja bi ih sve nekakvim javnim dekretom isključio iz Katoličke crkve. Koliko sam čuo, u Americi biskupi znaju takvim političarima pred cijelom katoličkom javnošću ne dopuštati pristup svetoj Pričesti. Ovako ispada kao da smo podijeljene osobe. S jedne strane imamo one koji se izjašnjavaju kao katolici, a s druge strane im dozvoljavamo da rade što ih je volja i to suprotno onome što Katolička crkva uči.
Ma, razumije se, nema čovjeka koji nije grješnik, ali ne mogu ja javno zastupati grijeh i veličati ga kao poželjnu osobinu. Ja se za svoje grijehe ispovijedam, a ne veličam ih ili još gore da kojekakvim zakonima smirujem svoju savjest. Da zakonima koji nisu od Boga ja po svojim požudama mijenjam Riječ Božju. Ne ide to tako. Treba stati jednom pred Gospodina i Njemu objasniti zašto sam slijedio svijet, a ne Njega. Ljudi se naivno trgaju kako bi dobili odobrenje ateista. Nekako računaju kako su ateisti neutralni. No, ateisti nisu neutralni. Oni su itekako zauzeli poziciju i tuku iz svih oružja.
Jednom sam slušao jednog divnog svećenika koji je govorio o hrani… i otprilike je rekao ako se nezdravo hranimo i jedemo smeće od hrane kako će se tada vrlo vjerojatno naše tijelo razboljeti. Slična stvar je s našim duhom. Jer je riječ ono što hrani naš duh. Zato razgovaramo, čitamo… Ljudi kada su sami doma imaju uključen televizor, iako ga ne gledaju… zašto? Pa zato što im je duh potreban hrane. Isto tako mnogi imaju upaljen radio dok voze automobil, iako ne slušaju radio. Opet zato što im je duh gladan i moraju ga nahraniti. E, ako svoj duh hranimo smećem od riječi, tada će i naš duh postati bolestan. Baš kao i tijelo koje se nezdravo hrani.
Po meni, nema oporavka ni društva ni pojedinca ako se ljudi ne okrenu Isusu Kristu. Jer On sve probleme rješava. Kao da smo zaboravili što se događalo Izraelu koji se odrekao Boga. Kada i ako se ljudi okrenu Isusu Kristu tada će i društvo biti dobro.
Što mislite zašto većina teži kao idealu zapadnom modelu, iako nam je on donio krizu, ili zašto taj model kod nas ne funkcionira?
- Taj model nigdje ne funkcionira. Zapad postaje duhovno mrtav. Koliko je meni poznato u Njemačkoj je u zadnje tri godine prodano preko 1800 crkava. I to u Njemačkoj koja je nekada bila centar teologije. Ja ljude pozdravljam uglavnom s “Hvaljen Isus!” Ili ako nisam siguran da su vjernici kažem: “Mir kući ovoj!” Na telefon se javljam također s “Hvaljen Isus!” I što se događa? Mnogi ljudi koji me ne poznaju gledaju me kao nekog egzotičnog lika. Misle – otkuda je ovaj ispao? Zar nije to žalosno da mi, koji se izjašnjavamo kao katolici, ne pozdravljamo se tako?
Na zapadu je situacija grozna. Ima tu i tamo još onih koji se ne daju, ali je sve postalo sekularizirano. Čak bih rekao kako je sekularizam postao nova religija. Koliko je meni poznato sekularno znači odvojeno od Boga. Suprotstavljeno Bogu. Ateisti su izvan sebe od radosti zbog toga što su gotovo sve zemlje sekularne. U ustavima zemalja piše kako su sekularne. E, ako netko u svoj ustav stavi kako je suprotstavljen Bogu, što onda možemo očekivati? Može im biti onako kako su sami odabrali. Europa je duhovno razvaljena. Kada samo pogledamo koje su vrijednosti tamo i koje nam naturaju da ih moramo prihvatiti, dođe mi muka. Čak i da nisam vjernik, tvrdim kako je to neprirodno. Žene postaju muškarci. Muškarci žene. Ne zna se više tko je tko. A tako nas Stvoritelj nije zamislio na početku. Muževi rade sedamsto sati tjedno… pa im je to još malo. Žene isto tako moraju raditi… isto nekih sedamsto sati. Djecom se ne bavi nitko. U biti, bave se neprijatelji tako da ih oni odgajaju. Preko televizije, škole…
A lijepo nam Pismo kaže da ne dižemo kredit dulji od sedam godina. Naime, svake sedme godine treba otpustiti dugove i onda nitko lud ne bi dao nekome kredit dulji do sedam godina. Danas svi hoće nešto preko noći. Pa kako neće kada su se otrovali i sebe i svoj duh s lošom riječi koju gutaju svaki dan. Žene gledaju sapunice u kojima su muževi zgodni, pametni, lijepi… ne rade ništa, a imaju novaca na bacanje. Sve te žene u sapunicama imaju svoje kućne pomoćnice koje im rade poslove. Njihov posao je jedino da sjede i piju kavu. Nažalost, rijetko koja žena će se poistovjetiti s nekom kućnom pomoćnicom nego s glavnim likom. Te žene u tim sapunicama imaju i ljubavnike. Obično vrtlare. A ako imaju vrtlare, onda znači da imaju i neke lude kuće. I sve to gleda prosječna hrvatska žena i misli se kako je kažnjena što nema baš takvog muža nego onakvog kod kuće. S vremenom u njoj ključa nezadovoljstvo, pa onda čitamo u neprijateljskim medijima kako je u Hrvatskoj porast rastave brakova…
S druge strane, muškarci stalno gledaju retuširane djevojke i misle kako su kažnjeni što im žena ne izgleda upravo tako. A ta njegova žena rodila troje djece, umorna od kuće, djece, obaveza… Itd. Sve se to smisleno radi. Jer cilj je uništiti obitelj. Je li tko primijetio kako u tv-serijama uglavnom nema djece. Ili ako ih ima onda su to neki zlikovci o kojima nitko ne brine.
Zatim, nekakve ‘šuplje’ religije promoviraju se na sve strane. Predsjednik nam čestita sretne blagdane, ali zato za pravoslavni Božić kaže: “Hristos se rodi!” Da me se ne bi krivo razumjelo, nemam ja ništa protiv da se pravoslavcima čestita Božić riječima “Hristos se rodi!”, ali zašto se onda katolicima čestitaju “blagdani”. Koji su to blagdani? Negdje sam pročitao podatak da je samo u Zagrebu oko 50.000 vračara. I to registriranih. Imaju svoje tv emisije. Svi nešto prodaju, a katolici to gutaju. Dok se ne razbole. To je zapad. Otuđeni zapad koji ne pozna svoga susjeda. A susjed ti je preči nego brat rođeni.
Po centru Zagreba više nema djece. Ali zato ima pasa. Ne možeš živ proći od silnih pasa. I ti psi imaju veća prava nego djeca. Da me se ne bi krivo shvatilo, volim i ja životinje, ali svakako više volim ljude. Ljudi izvana postaju sve sređeniji i sređeniji. No, iznutra ljudi postaju trulež. Baš kao što Isus govori o okrečenim grobovima. Zato se ne treba čuditi. Bilo bi super kada bi bili sređeni i izvana i iznutra. Ono što nam treba je okrenuti se Bogu i čuvati svoje obitelji.
Što mislite kakvi su izgledi za budućnost današnje mladeži, jeste li puni straha za svoju djecu ili ste optimistični? Mislite li da mi, mlada generacija, možemo nešto napraviti, promijeniti stvari? Kako?
- Kroz povijest vidimo da su se mogle neke stvari promijeniti. No, ne može se promijeniti ako ljudi ne prihvate Isusa Krista. Jedino ime dano ljudima po kojima se imaju spasiti je Ime nad svakim imenom, a to je ime Isusa Krista. Mir koji daje Isus nije od ovoga svijeta, jer ga ovaj svijet i ne može dati. No, kršćani bi trebali donositi taj mir. Ako nema kršćana nema tko ni donijeti Njegov mir.
Nekada se ulovim u strahu za svijet u kojem očekujem da će moja djeca živjeti. No, onda čujem Isusa kako govori: “Ne bojte se!” Rimljani su imali izraz: “Daj nam dijete do sedme godine, pa ti poslije s njime radi što hoćeš!” Zato čvrsto vjerujem da se trebamo okrenuti obitelji. Čuvati obitelj kao gradivnu jedinicu svakog zdravog društva. Mene su nekada kao dijete pitali: “Mali, čiji si?” Meni je to pitanje bilo jako glupo dok sam bio dijete. No, sada shvaćam koliko je mudrosti u tome pitanju. Odgovorom na pitanje čiji sam, ja bih rekao sve ono što bi bilo važno. Jer je to značilo da sam rekao sve o sebi. Tim odgovorom bih ja rekao i kakvi su mi stavovi i kakav mi je odgoj i kakve su mi vrijednosti usađene.
Nekako, kada razmišljam o svojoj djeci, mislim kako će me jednom Gospodin pitati što sam učinio s djecom koju mi je On dao na čuvanje. Jesam li od njih stvorio dobre ljude? Jesam li im dovoljno objasnio i pokazao što je Isus Krist učinio za nas? Naime, brak je uspostavljen od samoga Boga kao zajednica muškarca i žene s ciljem stvaranja dobrih ljudi. A tko je dobar? Dobar je onaj koji živi u skladu s Božjom voljom. Onaj koji poznaje Boga i prima ga u svoje srce postaje dobar. Nažalost, danas se promovira nemoral i sve ono što je suprotno Božjem naumu s nama. Sustav školstva je u velikim problemima. Ako su generacije prije izlazile iz škole i postajale dobri ljudi, čemu to mijenjati. Nedavno sam bio u društvu s tri profesora u srednjoj školi. Ostao sam zgrožen kakav je odnos prema njima. Nekada je škola bila odgojno-obrazovna ustanova. Danas, bojim se kako nije niti odgojna, niti obrazovna. Valjda se zato sve više kršćana u svijetu odlučuje za kućno školovanje, kako bi se mogli u potpunosti posvetiti svojoj djeci i od njih napraviti dobre ljude.
Kada vidim s kakvim glupostima bombardiraju našu djecu, uhvati me strah kako su ljudi tako naivni pa da prihvaćaju nekakve nedokazane stvari kao znanstvene činjenice. Djeca bi trebala poznavati prije svega Sveto pismo. Trebala bi znati zašto smo mi katolici. Zašto vjerujemo u Isusa Krista. No, s druge strane, kako će djeca to znati, ako roditelji ne znaju. Tu bi Crkva mogla imati ključnu ulogu. Vratiti u svaku župu vjeronauk za odrasle. Obično volim pitati katolike zašto vjeruju u Isusa Krista, i moram priznati da do sada nisam dobio valjan odgovor. Pa kako će onda taj roditelj djetetu dati vjeru, a ni sam ne zna u što vjeruje. Ako roditelj prelazi preko pješačkog dok je crveno i govori djetetu kako to tata smije jer je odrastao, onda će dijete prvi put kad bude na semaforu prijeći na crveno jer ono tada misli da je odraslo. A može nastradati.
Ako roditelji šalju djecu na vjeronauk ili u crkvu na svetu Misu, a sami ne idu, koju oni poruku daju tom djetetu? Ako dijete strada zato što se roditelj nije njime bavio, onda je to odgovornost roditelja. A svaki čovjek ima potrebu za spasenjem u Imenu Isusa Krista. Kada se prihvati Isus Krist, onda On mijenja u potpunosti čovjeka. Što više takvih obitelji, to je društvo zdravije. Zato vjerujem u budućnost koja dolazi, jer vjerujem da postoje još uvijek kršćani koji slijede Isusa Krista opisanog u Evanđeljima. Iako nekada izgleda kako je budućnost vrijeme koje odlazi.
Hvala Vam što vjerujete u nas, danas nam je to svima potrebno, nama mladima posebno… Za kraj, koja bi bila Vaša poruka našim čitateljima?
- Pismo nas stalno poziva da budemo sveti. Mene je to zbunjivalo. Pa kako ću ja biti svet? No, kada malo bolje razmislim, svetost je stvar odabira. Koliko je meni poznato mi se posvećujemo po našem Gospodinu, Isusu Kristu i po onome što On učini za nas. Za blagdan Svih Svetih nazivam svoje prijatelje i čestitam im imendan. Neki prihvate, a neki se zbune pa me pitaju: “Kako sada imendan?” Tada ih ja pitam jesu li sveti ili nisu? Jer kako netko misli ući u Nebo ako nije svet? Ispada da je svetost rezervirana za neke tamo likove koji su živjeli jako davno. Zaboravljamo da i danas imamo svetih koje susrećemo svaki dan. Nisu oni savršeni. Nisu bezgrješni. Jer da su bezgrješni ne bi trebao Isus dolaziti, no odabrali su biti sveti.
Nije problem pasti, uprljati se… problem je ostati ležati u blatu i roktati kao svinja i početi uživati u tom istom blatu. Isus nas stalno vadi iz tog blata, a mi samo trebamo prihvatiti Njegovu ruku. I ne bojati se biti sveti!
Marijana Mioč
“Spectrum” – časopis studenata KBF Zagreb (Božić 2011.)
—————-
WeAK-Lik’s:
1. Zanimljivo – odmah u ponedjeljak prije podne počele su mi stizati čestitke za “pobjedu” na izborima za predsjednika HDZ-a u nedjelju. Malo sam bio zbunjen… dok me jedan prijatelj (medijska faca!) nije pitao jesam li imao “politički špurijus” ili poticaj Duha Svetoga kad sam u listopadu prošle godine iz katoličke revije MI na blog prenio intervju s Tomislavom Karamarkom (usput, zanimljivo je pročitati ga sada “post factum”… & “post festum”…)! Aha… to je to… sve mi je (tek) tada bilo jasno… Jedan mi je pak dobronamjerno predložio da sada s “Tomicom” (kako ga je nazvao D. Pavičić) ob(j)avim razgovor kao intervju mjeseca. Mogao sam to lako učiniti, ali zahvalio sam na sugestiji, jer niti volim ponavljati se niti je potrebno “more soliti”… Pametnu dovoljno!
2. Budući da sam “u prolazu” bio “uhvaćen u kadar” prigodom jednoga Karamarkova dolaska u Otočac, neki su me (sa slabo skrivenom ironijom i ne bez zlobe – što im nimalo ne zamjeram) pitali jesam li se “odrekao Dade”. Budući da se danas svaki trač brzo proširi cijelim “globalnim selom”, želim pojasniti da sam se u Gospiću s dr. Milinovićem družio najprije zato što je bio moj župljanin odnosno ja njegov dušobrižnik, a ne zato što je bio ministar ili… Tako i sada, ovdje u Otočcu, temelj moje “veze” s gradonačelnikom Barkovićem nije u tome što se on “priklonio Karamarku” (kojega dobro poznajem već od 1981.), nego najprije u tome što je vjernik (i član Župnog pastoralnog vijeća) u župi u kojoj sam ja duhovni pomoćnik. Dakle, kao svećenik ne mogu se nikada odreći ni jednog svoga vjernika ma gdje bio i ma što se s njim dogodilo…! Sapienti sat! A ‘blenti’ ni budilica!

 (blog don A. Kaćunka)