Rodoljubna zanovijetanja

Karamarko – novi HDZ!

Od HDZ-a može napraviti stranku koja svojim urbanim ponašanjem, stilom i jezikom neće nauditi svojoj pučkoj biti ali će biti jednako prihvatljiva suvremenom gradskom biraču

Politika mu je više razum nego emocija, više rad nego sijanje iluzija

Foto: Željko Lukunić/Pixse
Možda su Jadranka Kosor i Darko Milinović nevini, možda nisu ništa znali o crnim fondovima, možda nisu ilegalno uzeli ni kune državnoga novca, možda se bez razloga njihova imena spominju na suđenju Sanaderu i HDZ-u... Ali to ih ne iskupljuje. Onaj tko je u vrhu stranke kao što su bili njih dvoje a ne zna koje se zlo u stranci događa također je uprljan, neodgovoran i za stranku opasan, a pogotovo je opasan ako zna a ništa ne čini. I to je razlog što bi trebali odustati od kandidature za predsjednika stranke. Ništa ne jamči da bi HDZ vodili s više mara, poštenja i sposobnosti nego u Sanaderovo vrijeme. Ali odustati neće iz razloga za HDZ najpogubnijega: oni drže da je njihova loša prošlost u stranci preporuka za delegate koji će ih birati. Misle: kad su krcate dvorane skandirale “Ivo! Ivo!” nisu skandirale uzornom vođi nego samoljubivom diktatoru, na kojega sami sliče. Za HDZ je jednak problem mogući nedostatak dobroga kandidata kao i nesposobnost i nespremnost članstva da ga prepozna i izabere. U tome Kosor i Milinović vide svoju šansu. Sanaderova politika nalik je tlu u Kuvajtu. Gdje god u toj zemlji zakopaš, šikne nafta, gdje god zakopaš u Sanaderovoj politici, pojavi se kriminal. Takvo je stanje trajalo više od šest godina, i svak tko je u tih šest godina u stranci bio Sanaderov bliski suradnik po njegovu je autokratskom, ucjenjivačkom, prijetećem držanju mogao znati da je to tlo pod kojim se posvuda krije zlo. Skori izbori su prilika da se bar djelomice to naslijeđe ukloni, to jest da stranka bude pod nadzorom pravila a ne pod diktatom pojedinca ili skupine. S Jadrankom Kosor ili Milinovićem, svojevrsnim Sanaderovim kopijama, HDZ to ne može biti . Ali može li to biti na čelu s nekim tko u politici nema baš nikakva iskustva, kakvi su na primjer Milan Kujundžić i Drago Prgomet? Ili Ivan Domagoj Milošević, koji je tako reći jučer postao član HDZ-a? Držim da ne može, pa kao najozbiljniji kandidat ostaje Tomislav Karamarko. Član je HDZ-a od samoga nastanka te stranke, a iskustvo rada na mjestu šefa kabineta nekoliko premijera i predsjednika Sabora, zatim na čelu obavještajnih službi te Ministarstva unutarnjih poslova jamči da dobro poznaje ne samo politiku nego i organizaciju vlasti. Činjenica pak da kao ministar u Sanaderovoj vladi nije bio član HDZ-a više mu je prednost nego nedostatak, a prednost mu je i što je daleko od sadašnjih suđenja i istraga što se odnose na HDZ i njegove dužnosnike. Karamarko je moderan političar, kojemu je zacijelo i studij povijesti pomogao da shvati kako Hrvatska ne smije biti ovisna o svojim tragedijama iz prošlosti te da budućnost treba graditi neopterećenu dvama totalitarizmima koja su joj nanijela toliko zla. Nekome se može učiniti da je bez strasti, da nije od onih koji stisnutom podignutom šakom ili prijetećim prstom može izazivati zanose i skandiranja. Ali bit će da je to zato što mu je politika više razum nego emocija, više praksa nego uspaljivanje masa, više rad nego sijanje iluzija. Po tome se razlikuje i od Kujundžića i od Prgometa, koji su još uvijek zarobljenici kamenjarske retorike i mitova te velikih historijskih ambicija koje obično završe s patuljastim ostvarenjima. Miran, sabran, koncentriran, “hladan” i konzervativan u modernom značenju te riječi može od HDZ-a napraviti stranku s probranim timom, moralnu i djelotvornu, u kojoj se kršćanstvo i patriotizam podrazumijevaju kao temelj a ne ističu kao prigodni mamac. Stranku koja svojim urbanim ponašanjem, stilom i jezikom neće nauditi svojoj pučkoj biti ali će biti jednako prihvatljiva suvremenom gradskom biraču. Kad slušam razgovore o kandidatima čini mi se da su kriteriji kao i u svađama o najprivlačnijoj curi ili momku na seoskom derneku. Karamarko je izvan tih kriterija, pa otuda i njegova nenametljivost. Što je dosad u predizbornoj kampanji rekao količinom je najmanje ali je značenjem najbitnije. Ako delegati budu htjeli postsanaderovski, novi HDZ, Karamarko nema konkurencije.