KRIŽNI PUT SILOVANIH I MUČENIH VUKOVARKI
“Mučeno nam je tijelo, ali još više srce i duša” – gȍvori…
Kada sam konačno u svoje ruke uzela knjigu koja svojim naslovom sugerira svjetlo i nadu, kada sam počela čitati Sunčicu za mene je počelo istinsko promišljanje muke. Knjiga se pretvorila u pticu što mi drhti u rukama, što stoji na logorskoj bodljikavoj žici i pomakne li krila – probost će ih noževi bodlja.
Slijedim križni put silovanih i mučenih Vukovarki.
Prva postaja: U Vukovaru Isusa osuđuju na smrt. Svijet i danas poput Pilata ima čiste ruke. Osmomjesečnoj je Sunčici izrečena smrtna kazna. Gospodine, narugali su Ti se kraljevskom titulom i ogrnuli Te grimiznim plaštem, a na Sunčicu bacili vojničku jaknu kako bi ušutkali njezin plač dok joj siluju majku. Pitam se, dok Te gledam nevinoga pred razularenom svjetinom, jesi li to doista Ti? Moj Ti prijatelj pjeva: „Gospodine, oprosti bezumlje. Gospodine, i kad ne tražim put vidim mjeru po Tebi“. Ja ipak sumnjam.
Druga postaja: U Sotinu Isus na se prima križ. U podrumu ga prestrašena na se prima mlada majka dvogodišnje djevojčice. Na tvrdom križu san nekad sretnog života. U stvarnosti križa nestali suprug. Strah. Bože, može li Te ona vidjeti pod težinom tisova križa. Bože, kakve li je boje Tvoje nebo dok moj prijatelj pjeva: „Gospodine, skrušeno Te molim umirući od stida i straha udarcem daha spust križ“. Zar u čovjeku postoji Bog?
Treća postaja: U Kivi, u Vukovaru Isus pada prvi put pod križem. Od tolike težine drva ne može se vidjeti Tvoje nebo. Zašto opet majka? Zar je on nije imao? Ne želim objašnjenja. Moj prijatelj i dalje uporno pjeva: „Gospodine, znam da nije drvo pod kojim Sin je Tvoj pao, to je svjetlost Tvoja“. Stavila sam ruke na uši. Za mene je ova noć pretamna.
Četvrta postaja: Na Veleprometu Isus susreće svoju svetu Majku. Sveto tijelo žene odabrane za život – nestaje. Nje više nema. Tko će me uvjeriti da je u njenu tijelu nekad stolovao život. Odlaze majke, jedna za drugom. Prozivaju njihova imena, odnoseći im majčinstvo i život. Vraćaju se njihove sjene. Svijet je i dalje prepun sjena. Moj prijatelj pjeva: „Gospodarice, kojoj su zvijezde mudrace vodile, pastiri se s klasjem poklanjali, neka u tvome srcu oživim“. Ovoga srca više nema. Nestala je radost dječjeg smijeha. Samo suze. I beskrajna tišina.
Peta postaja: Vidjevši svog prvog susjeda na Veleprometu, pomislila je da joj to Šimun Cirenac dolazi pomoći nositi križ. To nije bio Šimun. To je bila nada koja se rastopila u bezličnu masu mučitelja. I nije bilo nikoga da joj pomogne nositi križ. On se tako duboko usjekao u njezino tijelo da se ono pretvorilo u samu zemlju. Žudeći biti Cirenac, moj prijatelj pjeva: „Nositi križ dok zvone zvona, nositi križ dok mi kosti ne slomi, nositi ga kroz tunel srca, nositi ga tako da se radujem dok padam, dok padaju leševi vojnika kao lavež pasji“. Zar iz zemlje pepela izrasta stablo života i vjere!?
Šesta postaja: Veronika u Berku. Njezin se rubac pretvorio u predsmrtni povez na očima. Isusova slika s rupca njezino je srce u noći Sv. Lucije. Zar oni nikada nisu vidjeli lice Kristovo, zar oni ne znaju za Čovjeka? Njihovo srce nikada nije vidjelo svjetla. „Ničije oči još ne vide tu sjenu što ostade na rupcu kao naša zaštita“, kazuje mi prijatelj. U Berku je odabrana Veronika. Je li doista moralo biti tako?
Sedma postaja: Kada se vratio u Velepromet, Isus je po drugi put pao pod križem. Na Veleprometu padaju križevi jedan za drugim, to su tijela ljudska. Njihove duše lebde u nadi da ih uzmeš k sebi. Pretežak je križ ove žene. Zar ne vidiš? Njezin je glas nijem, njezine su oči izgorjele, ona se štiti pepelom raspadnuta života. Moj prijatelj zna da ćeš „jedini, Kriste, znati što je križ, da ćeš i njen pridržati, kako bi se gore uspela“. Zašto dopuštaš da nevini padaju pod križem? Zar nije bio dovoljan Sin?
Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene po vukovarskim ulicama. One se zajedno s njime, s puščanom cijevi na leđima, uspinju na Golgotu. On zna da je njihova bol i bol njihove djece teža. Da je njihova tuga nad životom vrijedna svake prolivene suze. Majka za majkom prolaze ulicom, raspoređuju ih kao roblje po kućama u kojima proklinju vlastiti život, dan kada su postale žene. Mi ne vidimo, „ne vidimo mi, to je Božje prijestolje, ne vidimo ljestve ni most, ne vidimo put u Riječ“, ne vidimo, kaže moj prijatelj, preduboko su nam se oči vezale uza zemlju. Tko će nakon ovoga podignuti pogled? Gdje da ga usmjeri? Nebo više nema boja!
Deveta postaja: U samici, u Sremskoj Mitrovici Isus pada treći put pod križem. Nakon ovoga pada više nema dizanja. Ne postoji više ništa slično životu. Tko je uopće tvorac života? Umuknite, licemjeri! Život se ne obnavlja. On je ostao sam – u samici. Ovo je posljednji pad. „Sinovi tame i mene baciše na stazi osamljenoj po treći put“. Sinovi tame ostavili su razjapljenu ranu u zemlji – ne znajući da u njoj anđeli mogu saviti svoje gnijezdo.
Deseta postaja: Isusa svlače. Mržnja s majki svlači dostojanstvo, ostaje koža bez života. Samo pepeo. U Berku „skidali su mu odjeću cijeli dan“, priča mi prijatelj a ja mu pokazujem majku koja je skuplja, komad po komad, i s njome u temeljima gradi kuću, novo ognjište. Nisu li i njene suze na Isusovu licu? „Kapi tvoje krvi postaju zvjezdana bjelina“.
Jedanaesta postaja: U Vukovaru se čuje zvuk čekića. Po ulicama sve do Veleprometa odzvanja muk čavala u ljudskom mesu. To Isusa pribijaju na križ. Dvije tisuće godina već ga pribijaju na križ. Svijet živi u strahu, u šutnji. „Zidovi imaju uši“, upozoravaju vojnici i dalje tukući čekićem po ljudskom mesu. Bojimo se svi, i moj prijatelj koji ispod glasa priznaje „kada sam se pobojao da Te neću razumjeti, ti si, Bože, progovorio na hrvatskom“. U Vukovaru se sprema noć. Majke su postale crne. Njihov je glas kor tužnih anđela pod Isusovim križem.
Dvanaesta postaja: Isus umire na križu. Na Veleprometu „ide noć“, gluha, strašna noć. Ima li u zraku više mjesta životu? Nestalo je posljednje zrnce svjetla. I Gospodin je zatvorio oči od strave nad Veleprometom. „Dovršeno je.“ Ali ona se u Vukovar nije vratila. Nije se vratilo svjetlo. Vojnici i dalje za njezine haljine bacaju kocku. „Ako sad ne zapjevam kad mi je najteže, kad ću, mrak je a ne umirem“. Bože, i tvoje su uši gluhe.
Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa. Pod križem ostaju žene. Vojnici ih tjeraju. One ostaju i dalje ne vjerujući u razmjere zla, u veličinu tame. One ga same skidaju s križa. Nije mu potreban grob. On je u njihovu srcu. Živ. Svaka od njih za Njega je poput majke, majke koja je svoje tijelo i svoj život izložila za spas vlastite djece. Pod križem moj prijatelj pjeva: „Gospodine, ti nas pronalaziš i pokazuješ mjeru svijeta, Tvoja bol, Gospodine, naša je žalost i naš sram“.
Četrnaesta postaja: Isuse, tvoj se grob nazire u tokovima Korane, on je u bisernim slapovima Rastoka. Toliko je čista nevinost žrtava Tvog puta. Čuva ga medicinska sestra iz Slunja. Ona što ju krivo optužiše da je ubijala djecu. Baš njoj kad Ti je došla pred grob anđeli su pokazali odškrinuti kamen, da tebe više nema tamo. I ona je za sobom ostavila odškrinuta vrata zatvora, tamo je ostala ljuštura nekog izgubljenog života. Isuse, obnovi je u svojoj svjetlosti. Isuse, budi blag njezinim ranama. Ona koja je previjala krvave ratne rane, u grobu je pronašla plahte natopljene balzamom vjerujući u Tvoju prisutnost.
„Silovali su žene, muškarce, djecu“.
Tišina. Moja soba, listopadsko nebo zadobilo je olovnu boju. Mislim da bih se mogla rasprsnuti od boli. Zašto? Zašto, Bože, dopuštaš zlo?
Drhti ptica probodenih krila u mojim rukama. Pitam se – hoće li je proljeće, hoće li je novi dan obnoviti? Vratiti joj život? Vjerujem u njezinu božansku snagu, i nisam je dostojna.
Uskrs je sve bliže. Jesam li ga mogla opisati drugim riječima, drugom temom. Možda sam trebala govoriti o prvom Uskrsu moga sina, njegovoj bijeloj opravi pripravljenoj za prvi odlazak pred franjevački oltar urešen bjelinom ljiljana. Mogla sam ga opisati i u slici osunčane pogače na našem blagdanskom stolu, za kojim se njegova zlatna glavica na suncu presijavala poput žumanaca obilja. Ili njegovo ushićenje prvim pisanicama oslikanim sličicama nevinosti i vječne ljepote.
Ipak, puninu tajne današnjega Uskrsa donijela mi je ranjena ptica. Iz njene je boli obnovljena zemlja, ona je svojom sunčanom toplinom obnovila njeno lice. Ona je Sunčica. Hrabrost vukovarskih majki i žena koje su svojim ispovijedima ušle u moj život nakon dvadeset godina šutnje doživjela sam kao svjedočanstvo uskrsnuća. Doista, mnogo je lakše umrijeti, nakon križa treba nastaviti živjeti. Danas kada moj sin slobodan i nevin trči u zelenilu trave otkrivajući tajnu leptirova leta i traži nevidljive zečje tragove, znam duboko u svom srcu da nad nama leti Sunčica. Tu ću je nositi do kraja života kao sliku Krista Živoga. Moj je Uskrs priča o Sunčici.
„Još jednom će anđeli
sjediti pred praznim grobom
odloženih krila na bijele svoje haljine“
Aleluja! Aleluja!
Sanja Knežević
Napomena: Citiran stihovi i misli preuzeti su iz knjiga „Križni put“ i „Ogrlica“ Tomislava Marijana Bilosnića.
“Moj je Uskrs priča o Sunčici” – Križni put silovanih i mučenih Vukovarki, nadahnut “Sunčicom”, iz pera Sanje Knežević
Veliki petak, Ljeta Gospodnjeg 2012.
S mladom smo profesoricom
hrvatske književnosti u Zadru, Sanjom Knežević, danas pozvani izmoliti i
promišljati križni put silovanih Vukovarki.
“Hrabrost vukovarskih
majki i žena koje su svojim ispovijedima ušle u moj život nakon dvadeset
godina šutnje doživjela sam kao svjedočanstvo uskrsnuća.” Sanja
Knežević
Tekst, nadahnut
svjedočenjima u knjizi “Sunčica” – četrnaest svjedočenja, kao četrnaest
postaja Križnoga puta, objavljen je u uskrsnom broju katoličkog tjednika
“Glas koncila”, 5. travnja 2012.
MOJ JE USKRS PRIČA O SUNČICI
Čini mi se da je ova korizma započela negdje na jesen. U
listopadu kada sam iz poštanskog sandučića izvukla omanju knjigu, gotovo
knjižuljak sivih pepeljastih korica, tanku poput kakve bilježnice.
Šalje mi je prijateljica iz Zagreba. Pričale smo o njoj i ranije, ona je
autorica prijevoda na engleski jezik. Ali u recepciji izgovorenih
riječi još uvijek postoji nada da možda ono ispričano nije doista i
stvarno.Kada sam konačno u svoje ruke uzela knjigu koja svojim naslovom sugerira svjetlo i nadu, kada sam počela čitati Sunčicu za mene je počelo istinsko promišljanje muke. Knjiga se pretvorila u pticu što mi drhti u rukama, što stoji na logorskoj bodljikavoj žici i pomakne li krila – probost će ih noževi bodlja.
Slijedim križni put silovanih i mučenih Vukovarki.
Prva postaja: U Vukovaru Isusa osuđuju na smrt. Svijet i danas poput Pilata ima čiste ruke. Osmomjesečnoj je Sunčici izrečena smrtna kazna. Gospodine, narugali su Ti se kraljevskom titulom i ogrnuli Te grimiznim plaštem, a na Sunčicu bacili vojničku jaknu kako bi ušutkali njezin plač dok joj siluju majku. Pitam se, dok Te gledam nevinoga pred razularenom svjetinom, jesi li to doista Ti? Moj Ti prijatelj pjeva: „Gospodine, oprosti bezumlje. Gospodine, i kad ne tražim put vidim mjeru po Tebi“. Ja ipak sumnjam.
Druga postaja: U Sotinu Isus na se prima križ. U podrumu ga prestrašena na se prima mlada majka dvogodišnje djevojčice. Na tvrdom križu san nekad sretnog života. U stvarnosti križa nestali suprug. Strah. Bože, može li Te ona vidjeti pod težinom tisova križa. Bože, kakve li je boje Tvoje nebo dok moj prijatelj pjeva: „Gospodine, skrušeno Te molim umirući od stida i straha udarcem daha spust križ“. Zar u čovjeku postoji Bog?
Treća postaja: U Kivi, u Vukovaru Isus pada prvi put pod križem. Od tolike težine drva ne može se vidjeti Tvoje nebo. Zašto opet majka? Zar je on nije imao? Ne želim objašnjenja. Moj prijatelj i dalje uporno pjeva: „Gospodine, znam da nije drvo pod kojim Sin je Tvoj pao, to je svjetlost Tvoja“. Stavila sam ruke na uši. Za mene je ova noć pretamna.
Četvrta postaja: Na Veleprometu Isus susreće svoju svetu Majku. Sveto tijelo žene odabrane za život – nestaje. Nje više nema. Tko će me uvjeriti da je u njenu tijelu nekad stolovao život. Odlaze majke, jedna za drugom. Prozivaju njihova imena, odnoseći im majčinstvo i život. Vraćaju se njihove sjene. Svijet je i dalje prepun sjena. Moj prijatelj pjeva: „Gospodarice, kojoj su zvijezde mudrace vodile, pastiri se s klasjem poklanjali, neka u tvome srcu oživim“. Ovoga srca više nema. Nestala je radost dječjeg smijeha. Samo suze. I beskrajna tišina.
Peta postaja: Vidjevši svog prvog susjeda na Veleprometu, pomislila je da joj to Šimun Cirenac dolazi pomoći nositi križ. To nije bio Šimun. To je bila nada koja se rastopila u bezličnu masu mučitelja. I nije bilo nikoga da joj pomogne nositi križ. On se tako duboko usjekao u njezino tijelo da se ono pretvorilo u samu zemlju. Žudeći biti Cirenac, moj prijatelj pjeva: „Nositi križ dok zvone zvona, nositi križ dok mi kosti ne slomi, nositi ga kroz tunel srca, nositi ga tako da se radujem dok padam, dok padaju leševi vojnika kao lavež pasji“. Zar iz zemlje pepela izrasta stablo života i vjere!?
Šesta postaja: Veronika u Berku. Njezin se rubac pretvorio u predsmrtni povez na očima. Isusova slika s rupca njezino je srce u noći Sv. Lucije. Zar oni nikada nisu vidjeli lice Kristovo, zar oni ne znaju za Čovjeka? Njihovo srce nikada nije vidjelo svjetla. „Ničije oči još ne vide tu sjenu što ostade na rupcu kao naša zaštita“, kazuje mi prijatelj. U Berku je odabrana Veronika. Je li doista moralo biti tako?
Sedma postaja: Kada se vratio u Velepromet, Isus je po drugi put pao pod križem. Na Veleprometu padaju križevi jedan za drugim, to su tijela ljudska. Njihove duše lebde u nadi da ih uzmeš k sebi. Pretežak je križ ove žene. Zar ne vidiš? Njezin je glas nijem, njezine su oči izgorjele, ona se štiti pepelom raspadnuta života. Moj prijatelj zna da ćeš „jedini, Kriste, znati što je križ, da ćeš i njen pridržati, kako bi se gore uspela“. Zašto dopuštaš da nevini padaju pod križem? Zar nije bio dovoljan Sin?
Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene po vukovarskim ulicama. One se zajedno s njime, s puščanom cijevi na leđima, uspinju na Golgotu. On zna da je njihova bol i bol njihove djece teža. Da je njihova tuga nad životom vrijedna svake prolivene suze. Majka za majkom prolaze ulicom, raspoređuju ih kao roblje po kućama u kojima proklinju vlastiti život, dan kada su postale žene. Mi ne vidimo, „ne vidimo mi, to je Božje prijestolje, ne vidimo ljestve ni most, ne vidimo put u Riječ“, ne vidimo, kaže moj prijatelj, preduboko su nam se oči vezale uza zemlju. Tko će nakon ovoga podignuti pogled? Gdje da ga usmjeri? Nebo više nema boja!
Deveta postaja: U samici, u Sremskoj Mitrovici Isus pada treći put pod križem. Nakon ovoga pada više nema dizanja. Ne postoji više ništa slično životu. Tko je uopće tvorac života? Umuknite, licemjeri! Život se ne obnavlja. On je ostao sam – u samici. Ovo je posljednji pad. „Sinovi tame i mene baciše na stazi osamljenoj po treći put“. Sinovi tame ostavili su razjapljenu ranu u zemlji – ne znajući da u njoj anđeli mogu saviti svoje gnijezdo.
Deseta postaja: Isusa svlače. Mržnja s majki svlači dostojanstvo, ostaje koža bez života. Samo pepeo. U Berku „skidali su mu odjeću cijeli dan“, priča mi prijatelj a ja mu pokazujem majku koja je skuplja, komad po komad, i s njome u temeljima gradi kuću, novo ognjište. Nisu li i njene suze na Isusovu licu? „Kapi tvoje krvi postaju zvjezdana bjelina“.
Jedanaesta postaja: U Vukovaru se čuje zvuk čekića. Po ulicama sve do Veleprometa odzvanja muk čavala u ljudskom mesu. To Isusa pribijaju na križ. Dvije tisuće godina već ga pribijaju na križ. Svijet živi u strahu, u šutnji. „Zidovi imaju uši“, upozoravaju vojnici i dalje tukući čekićem po ljudskom mesu. Bojimo se svi, i moj prijatelj koji ispod glasa priznaje „kada sam se pobojao da Te neću razumjeti, ti si, Bože, progovorio na hrvatskom“. U Vukovaru se sprema noć. Majke su postale crne. Njihov je glas kor tužnih anđela pod Isusovim križem.
Dvanaesta postaja: Isus umire na križu. Na Veleprometu „ide noć“, gluha, strašna noć. Ima li u zraku više mjesta životu? Nestalo je posljednje zrnce svjetla. I Gospodin je zatvorio oči od strave nad Veleprometom. „Dovršeno je.“ Ali ona se u Vukovar nije vratila. Nije se vratilo svjetlo. Vojnici i dalje za njezine haljine bacaju kocku. „Ako sad ne zapjevam kad mi je najteže, kad ću, mrak je a ne umirem“. Bože, i tvoje su uši gluhe.
Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa. Pod križem ostaju žene. Vojnici ih tjeraju. One ostaju i dalje ne vjerujući u razmjere zla, u veličinu tame. One ga same skidaju s križa. Nije mu potreban grob. On je u njihovu srcu. Živ. Svaka od njih za Njega je poput majke, majke koja je svoje tijelo i svoj život izložila za spas vlastite djece. Pod križem moj prijatelj pjeva: „Gospodine, ti nas pronalaziš i pokazuješ mjeru svijeta, Tvoja bol, Gospodine, naša je žalost i naš sram“.
Četrnaesta postaja: Isuse, tvoj se grob nazire u tokovima Korane, on je u bisernim slapovima Rastoka. Toliko je čista nevinost žrtava Tvog puta. Čuva ga medicinska sestra iz Slunja. Ona što ju krivo optužiše da je ubijala djecu. Baš njoj kad Ti je došla pred grob anđeli su pokazali odškrinuti kamen, da tebe više nema tamo. I ona je za sobom ostavila odškrinuta vrata zatvora, tamo je ostala ljuštura nekog izgubljenog života. Isuse, obnovi je u svojoj svjetlosti. Isuse, budi blag njezinim ranama. Ona koja je previjala krvave ratne rane, u grobu je pronašla plahte natopljene balzamom vjerujući u Tvoju prisutnost.
„Silovali su žene, muškarce, djecu“.
Tišina. Moja soba, listopadsko nebo zadobilo je olovnu boju. Mislim da bih se mogla rasprsnuti od boli. Zašto? Zašto, Bože, dopuštaš zlo?
Drhti ptica probodenih krila u mojim rukama. Pitam se – hoće li je proljeće, hoće li je novi dan obnoviti? Vratiti joj život? Vjerujem u njezinu božansku snagu, i nisam je dostojna.
Uskrs je sve bliže. Jesam li ga mogla opisati drugim riječima, drugom temom. Možda sam trebala govoriti o prvom Uskrsu moga sina, njegovoj bijeloj opravi pripravljenoj za prvi odlazak pred franjevački oltar urešen bjelinom ljiljana. Mogla sam ga opisati i u slici osunčane pogače na našem blagdanskom stolu, za kojim se njegova zlatna glavica na suncu presijavala poput žumanaca obilja. Ili njegovo ushićenje prvim pisanicama oslikanim sličicama nevinosti i vječne ljepote.
Ipak, puninu tajne današnjega Uskrsa donijela mi je ranjena ptica. Iz njene je boli obnovljena zemlja, ona je svojom sunčanom toplinom obnovila njeno lice. Ona je Sunčica. Hrabrost vukovarskih majki i žena koje su svojim ispovijedima ušle u moj život nakon dvadeset godina šutnje doživjela sam kao svjedočanstvo uskrsnuća. Doista, mnogo je lakše umrijeti, nakon križa treba nastaviti živjeti. Danas kada moj sin slobodan i nevin trči u zelenilu trave otkrivajući tajnu leptirova leta i traži nevidljive zečje tragove, znam duboko u svom srcu da nad nama leti Sunčica. Tu ću je nositi do kraja života kao sliku Krista Živoga. Moj je Uskrs priča o Sunčici.
„Još jednom će anđeli
sjediti pred praznim grobom
odloženih krila na bijele svoje haljine“
Aleluja! Aleluja!
Sanja Knežević
Napomena: Citiran stihovi i misli preuzeti su iz knjiga „Križni put“ i „Ogrlica“ Tomislava Marijana Bilosnića.
Primjedbe