UOČI HAAŠKE PRESUDE HRVATIMA IZ BiH
Tko to tamo d(ij)eli BiH?
DOSLOVNO UBITAČNE ČINJENICE
Tko to tamo d(ij)eli BiH?
Budući se primiče vrijeme kada će se u Hagu izreći za Hrvatsku najpresudnija presuda „šestorici Hrvata iz BiH“, vrijedno je – makar i u kolumni – ponoviti tek nekoliko najosnovnijih i potpuno neupitnih činjenica o tome „kako je Tuđman dijelio BiH“.
Brojni su razlozi zbog kojih se u javnom životu - u Hrvatskoj i
izvan nje - učestalo vrti priča o tome „kako je F. Tuđman dijelio BiH“.
Jedan od razloga je da ta „istina“ napokon postane vječna. A vječna ne
može postati ako bi se i slučajno zaboravila.
U održavanju „istine“ „kako je F. Tuđmana dijelio BiH“ sudjeluju mnogi. Među njima tek veoma malobrojni znaju što rade, dok većina sudjeluje prema načelu „važno je sudjelovati, a rezultat nije važan“. No, rezultat je ipak tu, i on ostaje ,koliko god to nekima navodno (ni)je važno.
Na taj način svi – koji znaju i koji ne znaju što rade – pridonose izgradnji rezultata, tj. „istine“ „da je F. Tuđman dijelio BiH.“ To tako mora biti, jer je tako odredio pokretač igre.
U toj igri, za konačni rezultat čak veću ulogu imaju oni koji „brane Tuđmana“, jer ga brane bez potrebnih znanja, pa većinu promatrača – a promatrači su uvijek u velikoj većini – zapravo posredno uvjeravaju da je „Tuđman ipak dijelio BiH“.
Budući se primiče vrijeme kada će se u Hagu izreći za Hrvatsku najpresudnija presuda „šestorici Hrvata iz BiH“, vrijedno je – makar i u kolumni – ponoviti tek nekoliko najosnovnijih i potpuno neupitnih činjenica o tome „kako je Tuđman dijelio BiH“.
Neće ovdje biti riječi o uobičajenim razgovorima, javnim ili službenim izjavama, ili političkim dokumentima, glede kojih beskonačno - s istim rezultatom - spekuliraju „branitelji“ i „napadači“ na F. Tuđmana.
Ovdje će biti riječi o najtežim, doslovno ubitačnim činjenicama, o kojima se uporno šuti u javnom govoru u Hrvatskoj, te uokolo i glede Hrvatske. Naravno, riječ je o pravim oružanim snagama BiH, tj. Armiji BiH i odnosu ključnih institucija države RH spram njih. Ključne institucije RH u tome smislu bile su Predsjednik RH (koji je istovremeno bio i vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH), Ministarstvo obrane RH i Ministarstvo unutarnjih poslova RH.
Točnije rečeno, to se s BiH specijalcima nije događalo u BiH, nego u Hrvatskoj.
Naime, 08. srpnja 1991. g., „shodno zajedničkom dogovoru ovlaštenih predstavnika MUP-a SR BiH i MUP-a RH“ iz Sarajeva je u Zagreb upućen popis 463 osobe iz BiH (muslimansko-bošnjačkih imena i prezimena) koje su se u „Obrazovnom centru MUP-a Republike Hrvatske“ obučavale za BiH policajce-specijalce. Drugi dokumenti svjedoče da se i nadalje povećavao broj BiH specijalaca na obuci u MUP-u RH.
Posebno je zanimljivo i znakovito da „spisak“ budućih BiH specijalaca nije iz Sarajeva u Zagreb upućen na memorandumu MUP-a BiH-a, nego na memorandumu Stranke demokratske akcije, kojoj je predsjednik bio Alija Izetbegović.
Brojni drugi izvorni dokumenti nedvojbeno svjedoče da su se u narednom razdoblju – tijekom 1991. i 1992. g. – brojni pripadnici različitih postrojbi Armije BiH, uključujući i pojedine postrojbe za posebne namjene, obučavali diljem Hrvatske, u 15 obučnih centara HV-a i MUP-a RH te od strane hrvatskih časnika.
Isto tako, brojni izvorni dokumenti - iz BiH i RH - svjedoče da je država BiH u suradnji s državnim tijelima RH, na teritoriju RH ustrojila nekoliko brigada Armije BiH i postrojbi za posebne namjene Armije BiH, koje su nakon naoružavanja i obuke u RH upućene na bojišta u BiH. Za većinu tih postrojbi postoje poimenični popisi i niz drugih podataka.
Još su mnogobrojniji izvorni dokumenti koji svjedoče da su HV, Ministarstvo obrane RH i MUP RH tijekom svih godina rata najintenzivnije sudjelovali u naoružavanju Armije BiH. Hrvatske vojne letjelice i hrvatski piloti su dostavljali Armiji BiH oružje, streljivo i drugi materijal čak i na opkoljena BiH područja, a s njih su u Hrvatsku odvozili ranjenike i preplašene BiH političare.
U suradnji sa svim RH državnim i lokalnim tijelima vlasti, diljem Hrvatske su postojale logističke baze za potrebe Armije BiH. Najviši vojni zapovjednici Armije BiH učestalo su dolazili u Hrvatsku i hrvatske državne i vojne institucije, tražeći i dobivajući sve vrste pomoći.
Glede mobilizacije 1991. I 1992. g. u Hrvatskoj se događalo „stotinu čuda“: od nesnalaženja, kaosa, gluposti i prijevara, do objektivnih problema, političkih krojačnica i specijalnoratovskih destrukcija. Mobilizacija u Hrvatskoj započela je krajem listopada i početkom studenog 1991. g., nakon hrvatskih uspjeha u ratu za vojarne. Prije toga mobilizacija u Hrvatskoj bi bila potpuno besmislena jer je bilo puno više dragovoljaca nego raspoloživog oružja.
Međutim, i najosnovniji statistički mobilizacijski podaci ruše neke velikohrvatske stereotipe i samopercepcije. Primjerice, znakovito je što je uvjerljivo najveći mobilizacijski odaziv u RH bio u Istarskoj županiji.
Zasigurno bi bilo korisno i poučno saznati odgovore na pitanje zbog čega je to u Hrvatskoj bilo tako, tj. zbog čega nije bilo sustavnog pronalaženja i privođenja dezertera iz Hrvatske vojske. Koja državna tijela u RH su bila nadležna o tome skrbiti? Odnosno, tko je to trebao zahtijevati, a tko provoditi?
Odgovor je puno jednostavniji i konkretniji, nego možemo i zamisliti. Odnosno, odgovor se nalazi u dokumentu koji je, još u davnom rujnu 1992. g., u ime Vlade Republike BiH upućen MUP-u RH.
Taj dokument svjedoči da MUP RH prema „zahtjevu Vlade Republike Bosne i Hercegovine sprovodi ... privođenje i deportovanje vojnih obveznika-građana Republike Bosne i Hercegovine koji se nalaze u Hrvatskoj“.
Najjednostavnije rečeno, hrvatska policija je prema zahtjevu vlade BiH po Hrvatskoj sustavno lovila i deportirala vojne obveznike Armije BiH, a dezerteri iz HV-a su bezbrižno čekali kraj rata.
Međutim, ovi dokumenti - i istina koju oni objektivno svjedoče - i nadalje su nevidljivi u javnom životu u Hrvatskoj, iako su jednostavno dostupni na internetskim stranicama slobodanpraljak.com i icty.org. Tako promotori naučnofantastične priče „kako je F. Tuđman dijelio BiH“ nastavljaju igrati beskonačni ping-pong s glavama navijača i promatrača.
Stoga je u cijeloj stalno oživljavanoj temi „kako je F. Tuđman dijelio BiH“ najvažnije prepoznati igru „branitelja“ F. Tuđmana koji najupornije bježe od činjenica.
Ako promatrači i navijači uspiju u tome onda će im postati jasno tko to tamo i zbog čega d(ij)eli BiH.
U održavanju „istine“ „kako je F. Tuđmana dijelio BiH“ sudjeluju mnogi. Među njima tek veoma malobrojni znaju što rade, dok većina sudjeluje prema načelu „važno je sudjelovati, a rezultat nije važan“. No, rezultat je ipak tu, i on ostaje ,koliko god to nekima navodno (ni)je važno.
Na taj način svi – koji znaju i koji ne znaju što rade – pridonose izgradnji rezultata, tj. „istine“ „da je F. Tuđman dijelio BiH.“ To tako mora biti, jer je tako odredio pokretač igre.
U toj igri, za konačni rezultat čak veću ulogu imaju oni koji „brane Tuđmana“, jer ga brane bez potrebnih znanja, pa većinu promatrača – a promatrači su uvijek u velikoj većini – zapravo posredno uvjeravaju da je „Tuđman ipak dijelio BiH“.
Budući se primiče vrijeme kada će se u Hagu izreći za Hrvatsku najpresudnija presuda „šestorici Hrvata iz BiH“, vrijedno je – makar i u kolumni – ponoviti tek nekoliko najosnovnijih i potpuno neupitnih činjenica o tome „kako je Tuđman dijelio BiH“.
Neće ovdje biti riječi o uobičajenim razgovorima, javnim ili službenim izjavama, ili političkim dokumentima, glede kojih beskonačno - s istim rezultatom - spekuliraju „branitelji“ i „napadači“ na F. Tuđmana.
Ovdje će biti riječi o najtežim, doslovno ubitačnim činjenicama, o kojima se uporno šuti u javnom govoru u Hrvatskoj, te uokolo i glede Hrvatske. Naravno, riječ je o pravim oružanim snagama BiH, tj. Armiji BiH i odnosu ključnih institucija države RH spram njih. Ključne institucije RH u tome smislu bile su Predsjednik RH (koji je istovremeno bio i vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH), Ministarstvo obrane RH i Ministarstvo unutarnjih poslova RH.
Gdje i kako je nastala Armija BiH
Armija BiH je nastala na isti način kao i Hrvatska vojska. Proces
nastanka Hrvatske vojske događao se od ljeta 1990. g. kroz pričuvni
sastav hrvatske policije (tzv. specijalci), koji je bio jezgra budućeg
HV-a. Tako je nastala i Armija BiH, kroz pričuvni sastav policije BiH.
Samo što se to u BiH događalo godinu dana kasnije nego u Hrvatskoj, tj.
od ljeta 1991. godine.Točnije rečeno, to se s BiH specijalcima nije događalo u BiH, nego u Hrvatskoj.
Naime, 08. srpnja 1991. g., „shodno zajedničkom dogovoru ovlaštenih predstavnika MUP-a SR BiH i MUP-a RH“ iz Sarajeva je u Zagreb upućen popis 463 osobe iz BiH (muslimansko-bošnjačkih imena i prezimena) koje su se u „Obrazovnom centru MUP-a Republike Hrvatske“ obučavale za BiH policajce-specijalce. Drugi dokumenti svjedoče da se i nadalje povećavao broj BiH specijalaca na obuci u MUP-u RH.
Posebno je zanimljivo i znakovito da „spisak“ budućih BiH specijalaca nije iz Sarajeva u Zagreb upućen na memorandumu MUP-a BiH-a, nego na memorandumu Stranke demokratske akcije, kojoj je predsjednik bio Alija Izetbegović.
Brojni drugi izvorni dokumenti nedvojbeno svjedoče da su se u narednom razdoblju – tijekom 1991. i 1992. g. – brojni pripadnici različitih postrojbi Armije BiH, uključujući i pojedine postrojbe za posebne namjene, obučavali diljem Hrvatske, u 15 obučnih centara HV-a i MUP-a RH te od strane hrvatskih časnika.
Isto tako, brojni izvorni dokumenti - iz BiH i RH - svjedoče da je država BiH u suradnji s državnim tijelima RH, na teritoriju RH ustrojila nekoliko brigada Armije BiH i postrojbi za posebne namjene Armije BiH, koje su nakon naoružavanja i obuke u RH upućene na bojišta u BiH. Za većinu tih postrojbi postoje poimenični popisi i niz drugih podataka.
Još su mnogobrojniji izvorni dokumenti koji svjedoče da su HV, Ministarstvo obrane RH i MUP RH tijekom svih godina rata najintenzivnije sudjelovali u naoružavanju Armije BiH. Hrvatske vojne letjelice i hrvatski piloti su dostavljali Armiji BiH oružje, streljivo i drugi materijal čak i na opkoljena BiH područja, a s njih su u Hrvatsku odvozili ranjenike i preplašene BiH političare.
U suradnji sa svim RH državnim i lokalnim tijelima vlasti, diljem Hrvatske su postojale logističke baze za potrebe Armije BiH. Najviši vojni zapovjednici Armije BiH učestalo su dolazili u Hrvatsku i hrvatske državne i vojne institucije, tražeći i dobivajući sve vrste pomoći.
Mobilizacija
Mobilizacija u Hrvatskoj 1991. i 1992. g., predstavlja jednu od
zanimljivijih i značajnih vojnih i društvenih tema, koja je ostala
najprešućenija. Tu i tamo se samo povodom nekih obljetnica ili afera
površno i najopćenitije spominju dezerteri, lažni branitelji,
„dragovoljci“ iz 1993. g., „minhenske“ i ostale EU bojne, vukovarske
„pobegulje“ itsl. No, nadležne institucije ne žele ni sada ozbiljnije
govoriti o toj temi, jer bi iz sređene mobilizacijske evidencije
izvirali točni odgovori na pitanja: što je svaki pojedinac radio u ratu i
koje društvene skupine su najzaslužnije za obranu Hrvatske.Glede mobilizacije 1991. I 1992. g. u Hrvatskoj se događalo „stotinu čuda“: od nesnalaženja, kaosa, gluposti i prijevara, do objektivnih problema, političkih krojačnica i specijalnoratovskih destrukcija. Mobilizacija u Hrvatskoj započela je krajem listopada i početkom studenog 1991. g., nakon hrvatskih uspjeha u ratu za vojarne. Prije toga mobilizacija u Hrvatskoj bi bila potpuno besmislena jer je bilo puno više dragovoljaca nego raspoloživog oružja.
Međutim, i najosnovniji statistički mobilizacijski podaci ruše neke velikohrvatske stereotipe i samopercepcije. Primjerice, znakovito je što je uvjerljivo najveći mobilizacijski odaziv u RH bio u Istarskoj županiji.
Prisilna mobilizacija
U Hrvatskoj je nažalost bilo i mnogobrojnih neodazivanja na
mobilizacijske pozive, s različitim problematičnim ispričnicama, ali još
više uz najobičnije ignoriranje poziva. Praćenjem medija, dokumenata i
drugih svjedočanstava ne primjećuje se da su hrvatska represivna tijela
(vojna ili civilna) silom privodila ili drugačije sankcionirala hrvatske
građane - vojne obveznike – koji se nisu odazvali mobilizacijskom
pozivu Hv-a..Zasigurno bi bilo korisno i poučno saznati odgovore na pitanje zbog čega je to u Hrvatskoj bilo tako, tj. zbog čega nije bilo sustavnog pronalaženja i privođenja dezertera iz Hrvatske vojske. Koja državna tijela u RH su bila nadležna o tome skrbiti? Odnosno, tko je to trebao zahtijevati, a tko provoditi?
Odgovor je puno jednostavniji i konkretniji, nego možemo i zamisliti. Odnosno, odgovor se nalazi u dokumentu koji je, još u davnom rujnu 1992. g., u ime Vlade Republike BiH upućen MUP-u RH.
Taj dokument svjedoči da MUP RH prema „zahtjevu Vlade Republike Bosne i Hercegovine sprovodi ... privođenje i deportovanje vojnih obveznika-građana Republike Bosne i Hercegovine koji se nalaze u Hrvatskoj“.
Najjednostavnije rečeno, hrvatska policija je prema zahtjevu vlade BiH po Hrvatskoj sustavno lovila i deportirala vojne obveznike Armije BiH, a dezerteri iz HV-a su bezbrižno čekali kraj rata.
Tko to tamo...
Već i ovih nekoliko naznačenih dokumenata zorno pokazuje što su to
najkonkretnije radile čelne državne institucije RH glede (ne)podjele
BiH. Ne radi se ovdje o dokumentima koji su netipični, nego se radi o
malom uzorku uzetom iz više desetaka tisuća sličnih dokumenata – iz BiH,
RH i međunarodne zajednice – koji bjelodano svjedoče o odnosu RH prema
BiH 1990. – 1995. godine.Međutim, ovi dokumenti - i istina koju oni objektivno svjedoče - i nadalje su nevidljivi u javnom životu u Hrvatskoj, iako su jednostavno dostupni na internetskim stranicama slobodanpraljak.com i icty.org. Tako promotori naučnofantastične priče „kako je F. Tuđman dijelio BiH“ nastavljaju igrati beskonačni ping-pong s glavama navijača i promatrača.
Stoga je u cijeloj stalno oživljavanoj temi „kako je F. Tuđman dijelio BiH“ najvažnije prepoznati igru „branitelja“ F. Tuđmana koji najupornije bježe od činjenica.
Ako promatrači i navijači uspiju u tome onda će im postati jasno tko to tamo i zbog čega d(ij)eli BiH.
Primjedbe